Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4219/22 (Ars Tours“ d.o.o. Banjaluka)
Odluka donesena 24. 09. 2026.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Građanski postupak
- Naknada štete
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4219/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
24. 09. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednica Valerija Galić i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 25. septembra 2026. godine, u predmetu broj AP-4219/22, rješavajući apelaciju „Ars Tours“ d.o.o. Banjaluka, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija „Ars Tours“ d.o.o. Banjaluka podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpskebroj 71 0 P 310561 22 Rev od 25. augusta 2022. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. „Ars Tours“ d.o.o. Banjaluka (u daljnjem tekstu: apelant), koje zastupa Zajednička advokatska kancelarija „Pucar“ Banjaluka, podnio je 8. novembra 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 310561 22 Rev od 25. augusta 2022. godine. Apelant je 12. jula 2024. godine dopunio apelaciju.
2. Apelant je 30. jula 2019. godine podnio tužbu protiv S. A. (u daljnjem tekstu: tuženi), radi duga.
3. Presudom Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 310561 19 P od 5. jula 2021. godine obavezan je tuženi da apelantu na ime štete isplati precizirani novčani iznos sa zakonskim zateznim kamatama, preciznije označen u izreci presude (u daljnjem tekstu: sporni iznos), kao i da mu naknadi troškove postupka.
4. Sud je odbio prigovor tuženog koji se ticao stvarne nenadležnosti suda sa obrazloženjem da se radi o sporu fizičkog i pravnog lica radi naknade štete a ne o privrednom sporu. Dalje je istakao da je među strankama sporna osnovanost i visina tužbenog zahtjeva. Sud je utvrdio da je tuženi kod apelanta obavljao funkciju direktora u periodu od 16. juna 2016. godine do 31. augusta 2018. godine, kada je razriješen, a nakon toga je radio na poslovima samostalnog referenta do 15. januara 2019. godine (u daljnjem tekstu: sporni period) . Također, na osnovu nalaza i mišljenja vještaka ekonomske struke kod apelanta je utvrđen manjak u spornom iznosu, zbog nenaplaćenih turističkih usluga u spornom periodu. Dalje, sud je ukazao na odredbe čl. 154. i 155. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) kojima je reguliran institut naknade šteta i osnovi odgovornosti za štetu. Pored toga, sud je ukazao na odredbu člana 142. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: ZOR) kojom je propisana obaveza radnika da poslodavcu naknadi štetu koju mu je pričinio na radu ili u vezi sa radom. Također, istakao je da se protiv tuženog vodi krivični postupak zbog krivičnog djela pronevjera, koji nije okončan. U vezi s tim, sud je istakao da iz provedenih dokaza proizlazi da je tuženi izdavao trećim licima račune za turističke usluge na kojima je označeno da će se uplate izvršiti žiralno. Pored toga, tuženi nije izveo dokaze koji bi doveli u sumnju činjenicu da postoje nenaplaćena potraživanja prema trećim licima u spornom iznosu. Obrazložio je da odgovornost tuženog proizlazi iz podneska od 10. januara 2019. godine u kojem tuženi navodi da je odgovoran za nenaplaćena potraživanja u spornom iznosu. U prilog navedenom, sud je ukazao na iskaze svjedoka B. S., S. V. i apelantovog zakonskog zastupnika, iz kojih proizlazi da je tuženi naplaćivao gotovinu za račune koje je zavodio pod žiralno plaćanje. U vezi s tim, sud je ukazao na odredbe čl. 7. i 123. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), kojima je propisano da je svaka stranka dužna dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev. Sud je obrazložio da je za apelanta nastala šteta, zbog nedopuštene štetne radnje tuženog koji je propustio da naplati račune koje je izdao. Pri tome, štetna radnja tuženog je u uzročnoj vezi sa štetom - manjkom sredstava na apelantovom računu za šta je odgovoran tuženi. S obzirom na navedeno Osnovni sud je obavezao tuženog da apelantu isplati precizirani novčani iznos koji je utvrdio na osnovu nalaza i mišljenja vještaka ekonomske struke.
5. Presudom Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 310561 21 Gž od 18. marta 2022. godine odbijena je kao neosnovana žalba tuženog i potvrđena je prvostepena presuda.
6. Okružni sud je u obrazloženju presude ponovio utvrđeno činjenično stanje i odlučenje prvostepenog suda, te je istakao da je pravilan zaključak prvostepenog suda u pogledu njegove nadležnosti u ovom sporu. Dalje, Okružni sud je u cijelosti prihvatio činjenična utvrđenja prvostepenog suda. Međutim sud je obrazložio da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo kada je odgovornost tuženog utvrđena kroz institut naknade štete iz odredbi čl. 154. i 155. ZOO. U vezi s tim, Okružni sud je ukazao na odredbu člana 210. ZOO kojim je propisan institut sticanja bez osnova, odnosno odredbu člana 53. stav 3. ZPP koja propisuje da sud nije vezan za pravni osnov naveden u tužbi. Obrazložio je da iz utvrđenih činjenica proizlazi da je došlo do umanjenja apelantove imovine i povećanja imovine tuženog, koje se odnosi na manjak gotovinskog novca iz apelantove blagajne u spornom periodu. Pri tome, istaknuto je da u spornom periodu nije postojala mogućnost davanja apelantovih usluga na odloženo plaćanje, zbog čega su nastala nenaplaćena potraživanja utvrđena na osnovu nalaza i mišljenja vještaka ekonomske struke. Okružni sud je naveo da je apelant dokazao odlučne činjenice, odnosno da je prvostepeni sud pravilno prihvatio iskaze saslušanih svjedoka iz kojih proizlazi da je nenaplaćene fakture tuženi naplatio u gotovini od klijenata, dok tuženi nije dokazao suprotno. U vezi s tim, sud je ocijenio neosnovanim žalbene navode da je apelant sporni iznos mogao tražiti od fizičkih lica, na čije ime su izdate fakture i određeno žiralno plaćanje. Okružni sud je osim toga obrazložio da na zakonitost i pravilnost prvostepene odluke nije uticala primjena odredbi ZOO koja se odnosi na institut naknade štete. Ovo iz razloga što je prvostepeni sud pravilno utvrdio nepravilnost u radnjama tuženog koje se odnose na usluge prodate fizičkim licima, na koji način je tuženi bez osnova stekao dio apelantove imovine.
7. Presudom Vrhovnog suda broj 71 0 P 310561 22 Rev od 25. augusta 2022. godine uvažena je revizija tuženog i preinačene su nižestepene presude, tako da je apelantov tužbeni zahtjev odbijen u cijelosti, te je apelant obavezan da tuženom naknadi troškove postupka.
8. Vrhovni sud je naveo da je osnovana revizija tuženog, te je ponovio utvrđeno činjenično stanje za koje je vezan bez ovlaštenja da ga ispituje i mijenja u skladu sa odredbom člana 240. stav 2. ZPP. Vrhovni sud je ponovio odlučenje nižestepenih sudova, te je istakao da je predmet spora apelantovo potraživanje isplate spornog iznosa koji je tuženi gotovinski naplatio i zadržao, čime mu je pričinio štetu. U vezi s tim, Vrhovni sud navodi da je, u skladu sa odredbom člana 123. stav 1. ZPP-a, apelant bio u obavezi da dokaže da je tuženi uzimao i zadržao za sebe gotovinu od klijenata za pružene usluge, koju je morao položiti u blagajnu. Dalje, navodi da tuženi ne može dokazivati negativnu činjenicu tj. da nije prisvojio sporni iznos jer bi to za njega predstavljalo pretjeran teret. Vrhovni sud je ponovio da iz nalaza vještaka proizlazi da je tuženi dokazao da su svi računi uredno evidentirani u poslovnoj dokumentaciji kao dug trećih lica. S druge strane, obrazložio je da iskazi svjedoka S. V. i B. S. kojima se navodi da je tuženi „preuzima novac i izdaje račun, međutim novca nema u blagajni“, odnosno „sve je naplaćeno u kešu tuženi je uzeo sebi osim nekog manjeg iznosa“, nisu dovoljni za izvođenje zaključka o odgovornosti tuženog. Ovo posebno iz razloga što svjedoci nisu naveli vrijeme kada se to desilo, nisu se izjasnili o kojim računima je riječ i kojem iznosu novca, niti tvrde da su vidjeli tuženog da uzima novac iz blagajne. Osim toga, prema utvrđenim činjenicama postojala su dva ključa blagajne, jedan kod tuženog a drugi su dijelili svjedoci. Također, ostao je nepotvrđen iskaz apelantovog zakonskog zastupnika, da su neki klijenti uplate vršili na lični račun tuženog, koji je kontradiktoran navedenim iskazima svjedoka. U vezi sa sadržajem izjave tuženog od 10. januara 2019. godine, koja predstavlja potpisanu izjavu, Vrhovni sud je naveo da je tuženi kao direktor prihvatio da snosi „ličnu odgovornost za sve račune izdate do 31.8.2018. godine“, odnosno da se „nenaplaćene fakture odnose na žiralnu uplatu koje i neće biti evidentirane kroz blagajnu“. Međutim, tom izjavom, kako je obrazložio Vrhovni sud, tuženi nije priznao da je prisvojio sporni - utuženi iznos. Dakle, iz utvrđenih činjenica i provedenih dokaza, proizlazi da je tuženi kao direktor postupao protivno pravilu poslovanja jer je, suprotno apelantovim unutrašnjim aktima, omogućavao klijentima žiralno plaćanje usluga. Međutim, te činjenice nisu dovoljne za zaključak koji bi, van razumne sumnje, potvrdio stav da je tuženi za sebe zadržao utuženi – sporni iznos i time apelantu počinio štetu. Pored toga, Vrhovni sud je istakao da se protiv tuženog vodi krivični postupak u vezi sa mogućim izvršenjem krivičnog djela pronevjere. Ukoliko se u tom postupku utvrdi krivična odgovornost tuženog, apelant može ponovo pokrenuti parnicu radi naknade štete, ukoliko u krivičnom postupku ne postavi imovinsko pravni zahtjev.
9. Apelant navodi da je osporenom odlukom povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, apelant u suštini ponavlja navode koje je iznosio u postupku u kojem je donesena osporena odluka. U suštini, tvrdi da su pogrešno utvrđene odlučne činjenice zbog kojih je odbijen njegov tužbeni zahtjev, odnosno da su pogrešno primijenjene odredbe materijalnog prava. Apelant smatra da je Vrhovni sud pogrešno ocijenio izjavu tuženog od 10. januara 2019. godine, kao i da je nepravično prevalio sav teret dokazivanja na njega. Ističe da je prvostepeni sud pravilno primijenio odredbu člana 142. ZOR i usvojio njegov tužbeni zahtjev. Smatra da je u postupku nesporno dokazao postojanje štete i štetne radnje tuženog koja je u uzročno posljedičnoj vezi sa nastalom štetom. Pored toga, apelant ističe da je Vrhovni sud olako prešao preko činjenice da je u toku krivični postupak protiv tuženog, za produženo krivično djelo pronevjere iz člana 316. stav 1. u vezi sa članom 3. Krivičnog zakona RS. Apelant je u dopuni apelacije dostavio rješenje Okružnog suda od 25. aprila 2024. godine doneseno u krivičnom postupku protiv tuženog kojim je ukinuta oslobađajuća presuda i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovno suđenje.
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: b)Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
11. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbajdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03 ).
12. U vezi sa apelantovim navodima koji se u suštini tiču ocjene dokaza i utvrđenog činjeničnog stanja, te primjene materijalnog prava, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine) dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno prati i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).
13. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud, pozivajući se na relevantne odredbe ZOO i ZPP-a, u obrazloženju osporene odluke dao dovoljna i relevantna obrazloženja kako o činjeničnim utvrđenjima nižestepenih sudova, kojim je vezan, tako i o pravnim zaključcima, zbog čega se ne može zaključiti da su takva utvrđenja proizvoljna ili „očigledno nerazumna“. Naročito, Ustavni sud ukazuje da je Vrhovni sud detaljno obrazložio razloge zbog kojih je preinačio nižestepene presude redovnih sudova, odnosno svoj zaključak da apelant nije u smislu člana 123. stav 1. ZPP-a dokazao da je tuženi zadržao utuženi iznos i na taj način pričinio apelantu štetu. Pri tome, Vrhovni sud je prilikom ocjene osnovanosti apelantovog tužbenog zahtjeva cijenio i okolnost da je u toku krivični postupak protiv tuženog, zbog krivičnog djela pronevjera (vidi tač.5. i 8. ove odluke) i dao razloge zašto ta činjenica ne može dovesti do drugačijeg odlučenja u konkretnoj pravnoj stvari. Također, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud dao odgovore na sva ključna pitanja relevantna za odlučivanje u konkretnoj pravnoj stvari. Osim toga, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije odnosno člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje apelantovog prava na pravično suđenje. Osim toga, apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju odnosno člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
14. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
15. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman