Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1910/24 ("Nov-Produkt" d.o.o. Kukulje)
Odluka donesena 27. 06. 2025.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1910/24
Apelacija
Odluka o dopustivosti
27. 06. 2025.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu:predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 27. juna 2025. godine, u predmetu broj AP-1910/24, rješavajući apelaciju "Nov-Produkt" d.o.o., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio "Nov-
Produkt" d.o.o. protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 275425 23 Rev od 21. februara 2024. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. "Nov-Produkt" d.o.o. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kukulja, podnio je 7. maja 2024. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 275425 23 Rev od 21. februara 2024. godine.
2. U postupku, koji je okončan osporenom presudom Vrhovnog suda, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tužena (Republika Srpska) da mu, na ime naknade štete, isplati novčani iznos naveden u izreci prvostepene presude.
3. U obrazloženju prvostepene presude Osnovni sud u Banjaluci je naveo, između ostalog, da je apelant podnio 26. decembra 2017. godine tužbu tom sudu protiv tužene radi naknade štete. Zatim, naveo je da apelant u tužbi istakao da je kao tužilac vodio postupak pred Okružnim privrednim sudom u Banjaluci, da je taj postupak trajao punih devet godina, te da je taj sud prekoračio zakonske rokove za okončanje postupka i donošenje odluke, zbog čega je apelantu prouzrokovana materijalna šteta. Naime, apelant je ukazao da je zbog dužine trajanja postupka i nemogućnosti poslovanja došlo do „likvidacije apelanta sa tržišta“, te da je rješenjem nadležnog ministarstva od 16. jula 2012. godine stavljeno van snage rješenje o ispunjenosti uslova za apelantov rad. S obzirom na to, ukazao je da mu je nezakonitim postupanjem navedenog suda nanesena materijalna šteta u vidu izgubljene dobiti, slijedom čega traži da se obaveže tužena da mu, na ime naknade štete, isplati navedeni novčani iznos.
4. U obrazloženju osporene presude Vrhovni sud je naveo da je u postupku pred nižestepenim sudovima utvrđeno da je apelant 22. februara 2008. godine podnio tužbu Osnovnom sudu u Banjaluci protiv tuženih ,,Hypo Alpe Adria Bank“ a.d. Banjaluka i „Prodex-Agro“ d.o.o. Gradiška, radi naknade štete. Takođe, utvrđeno je da je u tom postupku donesena pravosnažna presuda Okružnog privrednog suda u Banjaluci od 21. marta 2017. godine kojom je odbijen apelantov tužbeni zahtjev, jer se apelant odrekao tužbenog zahtjeva. Pri tome, ukazao je da je apelant pokrenuo konkretni postupak protiv tužene, tvrdeći da mu je zbog nezakonitog i nepravilnog rada Okružnog privrednog suda u Banjaluci pričinjena šteta.
5. Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi pravilno ukazali da je apelant, da bi uspio u konkretnom postupku, morao dokazati da je postupanje navedenog suda bilo nezakonito i nepravilno u smislu odredbe člana 17. Ustava Republike Srpske, usljed čega mu je pričinjena šteta u smislu odredbe člana 154. Zakona o obligacionim odnosima. Naime, ukazao je da nezakonit rad podrazumijeva da je došlo do propusta u primjeni zakona ili propisa, dok se nepravilan rad ogleda kao činjenje ili ne činjenje suprotno uobičajenom ili propisanom načinu obavljanja djelatnosti. Pri tome, ukazao je da je potrebno da se iz ponašanja službenog lica može izvesti zaključak da postoji volja ili pristanak da se navedenim ponašanjem oštete prava ili interesi trećeg lica. Imajući u vidu da je konkretnom slučaju postupak pred Okružnim privrednim sudom u Banjaluci okončan presudom kojom je odbijen tužbeni zahtjev zbog odricanja, Vrhovni sud je ukazao da je pravilan zaključak nižestepenih sudova da apelant nije dokazao mu je tužena, zbog nezakonitog ili nepravilnog rada njenih organa, pričinila štetu. Pri tome, ukazao je da je apelant prestao obavljati registrovanu djelatnost 2007. godine, tj. prije pokretanja postupka pred Okružnim privrednim sudom u Banjaluci, što proizlazi iz rješenja Ministarstva poljoprivrede, šumarstva i vodoprivrede od 16. jula 2012. godine, zbog čega je tim rješenjem i stavljeno van snage rješenje o ispunjenosti uslova za rad. Takođe, naveo je da na drugačiji zaključak ne utiču apelantovi prigovori da je odlukom Ustavnog suda BiH broj AP-2908/16 od 10. maja 2017. godine utvrđena povreda apelantovog prava na suđenje u razumom roku u postupku koji se vodio pred Okružnim privrednim sudom u Banjaluci. Naime, ukazao je da je apelant imao mogućnost da podnese tužbu za obeštećenje pod uslovima propisanim Zakonom o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku, a ne da traži naknadu štete na način kako to proizlazi iz tužbenog zahtjeva.
6. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, u suštini, ponavlja navode koje je iznosio i tokom postupka pred redovnim sudovima, te smatra da su redovni sudovi pri donošenju osporenih odluka pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili relevantne propise. Naročito ističe da su redovni sudovi pogrešno zaključili da tužena nije odgovorna za štetu, iako je odlukom Ustavnog suda BiH broj AP-2908/16 od 10. maja 2017. godine utvrđena povreda prava na suđenje u razumom roku u predmetu koji se vodio pred Okružnim privrednim sudom u Banjaluci.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: b)Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbajdžana, presuda od 26. februara 2019. godine, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira članak II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Europski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. prosinca 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-
4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).
10. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke dao relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Naime, Ustavni sud ukazuje da je Vrhovni sud, dovodeći u vezu utvrđeno činjenično stanje sa relevantnim odredbama Ustava Republike Srpske i Zakona o obligacionim odnosima, jasno obrazložio zaključak o neosnovanosti apelantovog tužbenog zahtjeva za naknadu štete, u čemu Ustavni sud ne uočava proizvoljnost. Osim toga, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman