Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3023/22 („Autoprevoz“ a.d. Banjaluka)
Odluka donesena 14. 05. 2026.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Stjecanje bez osnova
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Troškovi postupka
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3023/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 05. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 14. maja 2026. godine, u predmetu broj AP-3023/22, rješavajući apelaciju „Autoprevoz“ a.d. Banjaluka, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija „Autoprevoz“ a.d. Banjaluka podnesena protiv presude Višeg privrednog suda u Banjaluci broj 57 0 Ps 133740 22 Pž od 16. maja 2022. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. „Autoprevoz“ a.d. Banjaluka (u daljnjem tekstu: apelant) podnio je 29. jula 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Višeg privrednog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Viši sud) broj 57 0 Ps 133740 22 Pž od 16. maja 2022. godine.
Uvodne napomene
2. Presudom Okružnog privrednog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) od 9. oktobra 2012. godine, odbijen je tužbeni zahtjev Grada Banjaluke radi utvrđenja valjanosti preciziranog ugovora i prava vlasništva na preciziranim nekretninama. Presudom je usvojen apelantov protivtužbeni zahtjev i obavezan Grad Banjaluka da apelantu preda u posjed precizirane nekretnine, te mu naknadi troškove postupka. Međutim, u žalbenom postupku, presudom Višeg suda od 18. juna 2013. godine, preinačena je prvostepena presuda, usvojen tužbeni zahtjev i obavezan apelant da Gradu Banjaluka naknadi troškove postupka, dok je odbijen apelantov protivtužbeni zahtjev. Rješenjem Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) od 19. marta 2014. godine izjavljene revizije su odbačene su kao nedozvoljene.
3. Ustavni sud je Odlukom broj AP-2560/14 od 1. decembra 2016. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba ) utvrdio kršenje prava na pravično suđenje, ukinuo presudu Višeg suda i naložio Višem sudu donošenje nove odluke.
4. Viši sud je, postupajući u ponovnom postupku u izvršenju Odluke Ustavnog suda, rješenjem od 28. februara 2017. godine ukinuo presudu Okružnog suda od 9. oktobra 2012. godine i predmet vratio tom sudu na ponovni postupak. Okružni sud je zatim donio presudu od 7. augusta 2017. godine, kojom je odbio tužbeni zahtjev Grada Banjaluke radi utvrđenja valjanosti preciziranog ugovora i prava vlasništva na preciziranim nekretninama. Presudom je usvojen apelantov protivtužbeni zahtjev i obavezan Grad Banjaluka da apelantu preda u posjed precizirane nekretnine, te mu naknadi troškove postupka.
5. Presudom Višeg suda od 17. oktobra 2017. godine, preinačena je prvostepena presuda, usvojen tužbeni zahtjev i obavezan apelant da Gradu Banjaluka naknadi troškove postupka u iznosu od 16.300,00 KM, dok je odbijen apelantov protivtužbeni zahtjev. Rješenjem Vrhovnog suda od 8. maja 2018. godine odbačena je apelantova revizija podnesena protiv presude Višeg suda.
6. Grad Banjaluka, kao tražilac izvršenja, je na osnovu presude Višeg suda od 17. oktobra 2017. godine, kao izvršne isprave, podnio prijedlog za izvršenje protiv apelanta, kao izvršenika, radi isplate duga po osnovu troškova postupka i troškova izvršnog postupka. Okružni sud je rješenjem od 5. decembra 2018. godine, odredio izvršenje protiv apelanta, pljenidbom novčanih sredstava sa apelantovog računa i njihovim prenosom na račun Grada Banjaluke, što je 10. aprila 2019. godine izvršeno. Okružni sud je rješenjem od 27. februara 2019. godine, obavezao apelanta da Gradu Banjaluka isplati iznos od 200,00 KM na ime troškova izvršnog postupka, što je 5. marta 2019. godine izvršeno.
7. Nakon toga, Ustavni sud je Odlukom broj AP-820/18 od 19. februara 2020. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) utvrdio kršenje apelantovog prava na pravično suđenje, ukinuo presudu Višeg suda od 17. oktobra 2017. godine i ostavio na snazi presudu Okružnog suda od 7. augusta 2017. godine.
Postupak okončan osporenom presudom
8. Apelant je 20. oktobra 2020. godine podnio tužbu protiv Republike Srpske, Ministarstvo finansija (u daljnjem tekstu: tužena) radi sticanja bez osnova. U tužbi je apelant naveo da se obratio Gradu Banjaluka radi povrata novčanih sredstava koje je uplatio u izvršnom postupku (vidi tačku 6. odluke). Dalje je naveo da mu je odgovoreno da se ta sredstva odnose na troškove za zastupanje po Pravobranilaštvu RS i da su kao takva prenesena na račun tužene. Ukazano je da se apelant obratio i tuženoj sa zahtjevom za povrat, koja nije udovoljila njegovom zahtjevu.
9. Nakon podnošenja tužbe, tužena je 18. decembra 2020. godine uplatila apelantu iznos od 16.300,00 KM.
10. Presudom Okružnog suda broj 57 0 Ps 133740 20 Ps od 22. oktobra 2021. godine, obavezana je tužena da apelantu „na ime sticanja bez osnova isplati iznos od 200,00 KM“. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je ukidanjem presude Višeg suda od 17. oktobra 2017. godine prestao postojati osnov za isplatu iznosa od 16.300,00 KM i iznosa od 200,00 KM na ime troškova izvršnog postupka. Slijedom toga, zaključeno je da je tužena dužna vratiti apelantu cjelokupni iznos neosnovano stečenog, u smislu člana 210. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO).
11. Presudom Višeg suda broj 57 0 Ps 133740 22 Pž od 16. maja 2022. godine, preinačena je prvostepena presuda i odbijen apelantov tužbeni zahtjev. U obrazloženju presude Viši sud je naveo da je apelant podnio tužbu protiv tužene koja nije bila stranka ni u parničnom ni u izvršnom postupku. Dalje je navedeno da je osnov za isplatu iznosa od 200,00 KM bilo rješenje Okružnog suda od 27. februara 2019. godine, doneseno u postupku po prijedlogu Grada Banjaluke, kao tražioca izvršenja, protiv apelanta, kao izvršenika. Stoga je zaključeno da je apelant mogao od Grada Banjaluke tražiti ono što je platio po osnovu koji je kasnije prestao postojati. Okružni sud je istaknuo da je članom 221. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) propisano da drugostepeni sud ispituje prvostepenu presudu u onom dijelu u kome se pobija žalbom, u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i povrede odredaba parničnog postupka iz člana 209. stav 2. tač. 2, 3, 8, 9, 12. i 13. ovog zakona koje se odnose na stranačku sposobnost i zastupanje. Kako je u ovom postupku tužena Republika Srpska, Ministarstvo finansija, a ne Grad Banjaluka koji je bio stranka u postupcima iz kojih je proisteklo apelantovo potraživanje, Viši sud je zaključio da je neosnovan apelantov tužbeni zahtjev u odnosu na tuženu.
12. Apelant navodi da mu je osporenom presudom prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava vidi u proizvoljnoj primijeni zakonskih propisa. Apelant navodi da je tužena stekla iznos od 16.500,00 KM a ne Grad Banjaluka, pa je stoga tužbu podnio protiv tužene radi sticanja bez osnova. Dalje navodi da je tužena dobrovoljno vratila iznos od 16.300,00 KM, pa je ostao sporan iznos od 200,00 KM. Stoga smatra da su proizvoljni zaključci Višeg suda da je trebao od Grada Banjaluke tražiti sporni iznos. Apelant ukazuje da kao tuženog nije mogao označiti Grad Banjaluku, jer nije na njegovoj strani došlo do sticanja bez osnova, odnosno dio apelantove imovine nije prešao u imovinu Grada Banjaluke. Dalje navodi da su sredstva uplaćena na račun javnih prihoda Republike Srpske i da su stoga prešla u imovinu Republike Srpske, pa je nju i tužio. Ističe da tužena nije istakla prigovor pasivne legitimacije i dobrovoljno je uplatila iznos od 16.300,00 KM. Smatra da se Viši sud nije upustio u suštinu spora, odnosno da li je na strani tužene došlo ili nije došlo do sticanja bez osnova.
13. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: b)Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
14. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbajdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9., dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
15. Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine) dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-
4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).
16. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Viši sud u obrazloženju osporene odluke dao relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica, tako i u pogledu primjene prava tj. odredbi ZPP i ZOO, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Pri tome, Ustavni sud primjećuju da je Viši sud jasno obrazložio razloge kojim se vodio kada je zaključio da je apelantov tužbeni zahtjev neosnovan u odnosu na tuženu, koja nije učestvovala u postupcima iz kojih je proisteklo apelantovo potraživanje. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zapaža da u provedenom postupku nije prekršena bilo koja procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na apelantovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje. Osim toga, apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
17. Apelant se pozvao i na kršenje zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da član 14. Evropske konvencije nije nezavisan nego ima važnu ulogu u nadopunjavanju ostalih odredbi Evropske konvencije i njenih protokola (vidi Evropski sud, Oreščanin protiv Hrvatske, odluka od 7. februara 2023. godine, predstavke br. 19544/15 i 44792/16, tačka 21). Imajući u vidu prethodna razmatranja Ustavnog suda, kao i činjenicu da apelant nije dostavio bilo kakav dokaz koji bi mogao učiniti vjerovatnim da je u postupku diskriminisan po nekom od zabranjenih osnova u vezi s uživanjem prava iz Evropske konvencije, niti da to proizlazi iz predočenih dokumenata, Ustavni sud ove navode neće razmatrati.
18. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
19. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
20. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman