Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-959/22 (Grad Gradačac)

Odluka donesena 22. 01. 2026.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građevinsko zemljište
  • Društveno vlasništvo
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Javna vlast
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-959/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

22. 01. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 23. januara 2026. godine, u predmetu broj AP-959/22, rješavajući apelaciju koju je podnio Grad Gradačac, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Grad Gradačac protiv Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli broj 03 0 Dn 020018 20 Pž od 27. februara 2022. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Grad Gradačac (u daljnjem tekstu: apelant), koji zastupa Gradsko pravobranilaštvo Grada Gradačac, podnio je 16. marta 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 03 0 Dn 020018 20 Pž od 27. februara 2022. godine.

2. Rješenjem Općinskog suda u Gradačcu − Odjeljenje za zemljišnoknjižne poslove (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 028-0-Dn-20-000 188 od 28. januara 2020. godine odbijen je apelantov prijedlog za uknjižbu prava upravljanja i raspolaganja u njegovu korist na nekretninama preciziranim u izreci tog rješenja (u daljnjem tekstu: sporne nekretnine). Sud je u obrazloženju ukazao da je apelant podnio prijedlog na osnovu odredbi člana 6. Zakona o građevinskom zemljištu Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Zakon o građevinskom zemljištu). Dalje, sud je naveo da je u postupku utvrđeno da su sporne nekretnine upisane u posjedovni list za katastarsku općinu Gradačac II kao apelantov posjed, ali da su uknjižene u elektronskoj bazi podataka zemljišne knjige kao „opštenarodna imovina“. U vezi s tim, sud se pozvao na Zakon o privremenoj zabrani raspolaganja državnom imovinom Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Zakon o zabrani raspolaganja), te je ukazao da su sporne nekretnine uknjižene kao „opštenarodna imovina“. Stoga, sud je naveo da sporne nekretnine imaju karakter državne imovine, i da nisu izuzete od zabrane raspolaganja u smislu odredbi člana 3. stav (1) Zakona o privremenoj zabrani raspolaganja. Imajući to u vidu, sud je zaključio da su nedopuštene i nezakonite promjene upisa na takvim nekretninama.

3. Rješenjem Kantonalnog suda apelantova žalba je odbijena kao neosnovana i prvostepeno rješenje je potvrđeno.

Sud je u obrazloženju istakao da apelant pravilno navodi da se u konkretnom postupku ne trebaju primijeniti odredbe Zakona o privremenoj zabrani raspolaganja. Međutim, sud je naveo da je odredbama člana 6. Zakona o građevinskom zemljištu propisano da općina upravlja i raspolaže gradskim građevinskim zemljištem u državnom vlasništvu na način i pod uvjetima predviđenim zakonom i propisima donesenim na osnovu zakona. Stoga, sud je naveo da je sasvim jasno da apelant, primjenom citiranih zakonskih odredbi, ne može biti upisan u zemljišne knjige kao nosilac prava upravljanja i raspolaganja na spornim nekretninama. Također, sud je naveo da apelant ne može biti upisan kao nosilac navedenih prava ni u smislu odredbi člana 4. stav (2) Zakona o uknjiženju nekretnina u društvenoj svojini koji je važio u vrijeme kada je nadležni organ bio dužan da u zemljišnoj knjizi upiše nosioca prava raspolaganja. Naime, navedenim odredbama bilo je propisano, između ostalog, da će se kao nosilac prava raspolaganja uknjižiti općina na čijem se području nekretnina nalazi. Dalje, sud je ukazao da je, prema odredbama Zakona o pretvorbi društvenog vlasništva u državno vlasništvo, nadležni organ bio dužan da umjesto „opštenarodne imovine“ upiše „državnu svojinu“ s nosiocem prava raspolaganja, što je propustio učiniti. Međutim, sud je naveo da se radi o građevinskom zemljištu u društvenom vlasništvu kojim raspolaže i upravlja općina a ne grad, pa je primjenom navedenih propisa odlučio kao u dispozitivu.

4. Apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant u suštini ponavlja navode koje je iznosio i u žalbi protiv prvostepene odluke, te smatra da su redovni sudovi pri donošenju osporenih odluka pogrešno primijenili relevantne propise. Apelant naročito ističe da Zakon o zabrani raspolaganja nije primjenjiv u konkretnom slučaju jer se ne radi o imovini kojom je do 31. decembra 1991. godine „mogla upravljati i raspolagati SFRJ ili SRBiH“. Naime, apelant navodi da treba imati u vidu da gradsko i ostalo građevinsko zemljište, pa prema tome i sporne nekretnine, nisu uređeni ovim zakonom jer se ne radi o imovini koja je pripala Bosni i Hercegovini na osnovu međunarodnog sporazuma o sukcesiji. Osim toga, apelant navodi da nije tražio promjenu titulara na spornim nekretninama, pa da stoga ne bi bile povrijeđene ni odredbe člana 1. stav (3) Zakona o privremenoj zabrani raspolaganja sve i kada bi se taj zakon primjenjivao u konkretnom slučaju. Dalje, apelant se poziva na odluke Ustavnog suda donesene u predmetima br. AP-3292/19 i AP-1939/20. Naime, apelant navodi da je Ustavni sud u tim odlukama zaključio da „pravo raspolaganja treba biti upisano na jedinicu lokalne samouprave“.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: b)Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud primjećuje da je apelant javna vlast. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda, državni organi i javna preduzeća kao učesnici sudskih postupaka uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, ali ne i iz Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP-39/03 od 27. februara 2004. godine, tač. 14. i 15. i AP-3444/19 od 7. aprila 2021. godine, tačka 28, objavljene na www.ustavnisud.ba). Međutim, primjenjivi standardi su isti.

7. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), koju Ustavni sud slijedi i prilikom ispitivanja apelacija nosilaca javne vlasti (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), apelant mora navesti povredu svojih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava odnose na način na koji su redovni sudovi primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine) dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. 42−45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).

9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene odluke dao relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Naime, Ustavni sud zapaža da je taj sud dovoljno uvjerljivo i razumno obrazložio zbog čega je apelantov zahtjev neosnovan, odnosno zbog čega su neosnovani apelantovi prigovori koje on ponavlja u apelaciji (vidi tačku 4. ove odluke). Dalje, Ustavni sud smatra da nije relevantno ni apelantovo pozivanje na Odluku o dopustivosti Ustavnog suda broj AP-3292/19 od 12. januara 2021. godine i Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-1939/20 od 8. septembra 2021. godine jer se u navedenim predmetima ne radi o istoj činjeničnoj i pravnoj situaciji kao u konkretnom predmetu. Osim toga, apelant ne navodi niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje apelantovog prava na pravično suđenje. Apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

10. Imajući u vidu sve navedeno te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ničega što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ničega što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-959/22 (Grad Gradačac) | Sudska praksa | Aktio