Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5379/24 (A. K.)
Odluka donesena 27. 11. 2025.
- Nema povrede
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Nasilje u porodici
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Porodični život
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Prekršajni postupak
- Nije krivična optužba
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-5379/24
Apelacija
Odluka o dopustivosti
27. 11. 2025.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 27. novembra 2025. godine, u predmetu broj AP-5379/24 , rješavajući apelaciju koju je podnio Arnel Kasapović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Arnel Kasapović protiv Rješenja Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 Pr 253243 24 Pžp od 3. decembra 2024. godine u odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Arnel Kasapović protiv Rješenja Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 Pr 253243 24 Pžp od 3. decembra 2024. godine u odnosu na navode o povredi prava na porodični život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana .
OBRAZLOŽENJE
1. Arnel Kasapović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zenice, kojeg zastupa Alma Tabaković advokat iz Zenice, podnio je 30. decembra 2024. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 43 0 Pr 253243 24 Pžp od 3. decembra 2024. godine.
2. Rješenjem Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) od 15. novembra 2024. godine utvrđeno je da je apelant počinio radnje nasilja u porodici iz člana 7. stav 1. tač. od 1. do 5. Zakona o zaštiti od nasilja u porodici FBiH, te su mu izrečene zaštitne mjere zabrana približavanja i zabrana uznemiravanja ili uhođenja osobe izložene nasilju-njegove kćerke (mldb. A. K.), u trajanju od jedne godine od dana donošenja rješenja.
3. U obrazloženju rješenja Općinski sud je naveo da je Policijska stanica Crkvice, kao ovlašteni organ, podnijela zahtjev za izricanje zaštitnih mjera apelantu uz obrazloženje da je ovlašteni organ primio prijavu A. M. o izvršenom nasilju prema njenoj i apelantovoj zajedničkoj kćerci (A. K.). Takođe, naveo je da je ovlašteni organ u prilogu zahtjeva dostavio materijalne dokaze (službena zabilješka o saslušanju mldb. A. K., zapisnik o saslušanju svjedoka A. M., zapisnik o saslušanju apelanta, te ljekarski nalaz za mldb. A. K.), iz kojih proizilazi da je apelant 12. novembra 2024. godine počinio nasilje prema njegovoj kćerci, na način pobliže opisan u izreci rješenja. Imajući u vidu sadržinu radnji nasilja i njihove posljedice u odnosu na žrtvu nasilja, Općinski sud je naveo da je u konkretnom slučaju neophodno izreći predložene zaštitne mjere. Pri tome, ukazao je da smatra da su izrečene zaštitne mjere neophodne i svrsishodne, kao nužna zaštita zdravlja i sigurnosti osobe izložene nasilju, te da će spriječiti eventualno ponavljanja radnji nasilja.
4. Rješenjem Kantonalnog suda od 3. decembra 2024. godine odbijena je apelantova žalba i potvrđeno prvostepeno rješenje. U obrazloženju osporenog rješenja Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno zaključio da je apelant počinio radnje nasilja u porodici, te da je o tome dao detaljno i jasno obrazloženje, koje u cijelosti prihvata i taj sud. Osim toga, naveo je da su neosnovani apelantovi žalbeni navodi da mu nije dana mogućnost izjašnjenja i izvođenja dokaza, te o povredi prava na odbranu. Naime, ukazao je da je prvostepeni sud, imajući u vidu odredbu člana 19. stav (3) Zakona o zaštiti od nasilja u porodici FBiH, nije dužan pozvati nasilnu osobu pred sud, budući da izricanje zaštitnih mjera zahtjeva hitnost u postupanju. Pri tome, ukazao je da je apelant saslušan od stane ovlaštenih službenih lica, o čemu je sačinjen i prezentovan zapisnik prvostepenom sudu, koji je prvostepeni sud zajedno sa ostalim materijalnim dokazima cijenio prilikom utvrđivanja činjeničnog stanja.
5. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava porodični život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Apelant, u suštini, ponavlja navode koje je iznosio i tokom postupka pred redovnim sudovima, te smatra da su redovni sudovi pri donošenju osporenih odluka pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili relevantne propise. Naročito ističe da mu nije data mogućnost izjašnjenja, niti izvođenja dokaza, čime je povrijeđeno njegovo pravo na odbranu. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje i na kršenje zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentovao, već ih je zasnovao na istim tvrdnjama koje je iznio u odnosu na kršenje prava na pravično suđenje.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: b)Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom; (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno. Dopustivost ratione materiae - u odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje i prava na djelotvoran pravni lijek u vezi sa pravom na pravično suđenje
7. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. U vezi s tim ukazuje na kršenje prava na odbranu. Međutim, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Ustavnog suda, postupak izricanja zaštitnih mjera u skladu s odredbama Zakona o zaštiti od nasilja u porodici ne uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Naime, Ustavni sud je, primjenom tzv. Engelovih kriterija koje je utvrdio Evropski sud za ljudska prava (vidi Engel i dr. protiv Holandije, presuda od 8. juna 1976. godine, predstavka br. 5100/71 i dr., tač. 80−83; u daljnjem tekstu: Evropski sud), zaključio da je postupak koji je propisan Zakonom o zaštiti od nasilja u porodici lex specialis i sui generis postupak u kojem redovni sud ne utvrđuje krivičnu ili prekršajnu odgovornost nasilnog lica za nasilje u porodici niti nivo osnovane sumnje, već redovni sud na osnovu sveukupnog dojma zaključuje da su se desile „radnje nasilja“ (uz ispunjenje zakonskih uslova), zbog čega donosi rješenje o zaštitnim mjerama. Karakter zaštitnih mjera je više preventivan (u smislu generalne i specijalne prevencije) nego represivan. Stoga je zaključeno da redovni sud u takvom postupku ima veliku slobodu u odlučivanju o izricanju zaštitne mjere koja je opravdana ciljem, odnosno činjenicom da je suština izricanja zaštitne mjere sprečavanje nasilja, a ne sankcionisanje počinioca (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-2813/13 od 12. februara 2014. godine, tač. 14−20. i Odluka o dopustivosti broj AP-4277/24 od 27. marta 2025. godine, tačka 8). Dovodeći u vezu navedeno sa konkretnim predmetom, Ustavni sud zaključuje da su apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje ratione materiae inkompatibilni s Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Imajući u vidu ovakav zaključak, Ustavni sud ukazuje da su i navodi o povredi prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije (kao akcesorno pravo) u vezi sa pravom na pravično suđenje, takođe ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
Dopustivost prima facie - u odnosu na navode o povredi prava na porodični život
9. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda, apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbajdžana, presuda od 26. februara 2019. godine, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27.), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
10. U vezi s apelantovim navodima o kršenju prava na poštovanje porodičnog života, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju nesporno radi o miješanju u apelantovo pravo na poštovanje porodičnog života, na osnovu Zakona o zaštiti od nasilja u porodici FBiH. Zatim, Ustavni sud zapaža da miješanje služi zakonitom cilju u javnom interesu, a to je osiguravanje nužne zaštite zdravlja i sigurnosti osoba izloženih nasilju. Takođe, Ustavni sud smatra da javni interes, koji se ogleda u zaštiti žrtava nasilja, u konkretnom slučaju preteže nad apelantovim pravom na poštovanje porodičnog života. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavno pitanje na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Konačno, Ustavni sud ukazuje da član 14. Evropske konvencije nije nezavisan nego ima važnu ulogu u nadopunjavanju ostalih odredaba Evropske konvencije i njenih protokola (vidi, Evropski sud, Oreščanin protiv Hrvatske, odluka od 7. februara 2023. godine, predstavke br. 19544/15 i 44792/16, tačka 21.). Imajući u vidu prethodna razmatranja Ustavnog suda, kao i činjenicu da apelant nije dostavio nikakav dokaz koji bi mogao učiniti vjerovatnim da je u postupku diskriminisan po nekom od zabranjenih osnova u vezi sa uživanjem prava iz Evropske konvencije, niti da to proizlazi iz predočenih dokumenata, Ustavni sud ove navode neće razmatrati.
12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman