Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2902/23 (R.T.)
Odluka donesena 14. 05. 2026.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Isplata duga
- Građanski postupak
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2902/23
Apelacija
Odluka o meritumu
14. 05. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-2902/23, rješavajući apelaciju R. T., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka m), člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik
Valerija Galić, potpredsjednica Angelika Nußberger, potpredsjednica
Helen Keller, sudija
Ledi Bianku, sudija
Marin Vukoja, sudija
Larisa Velić, sudijana sjednici održanoj 14. maja 2026. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija R. T. podnesena protiv Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 89 0 Mal 063897 22 Gž 2 od 29. septembra 2022. godine.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija R. T. podnesena zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 89 0 Mal 063897 22 Gž 2 od 29. septembra 2022. godine zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. R. T. (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Sokoca, koju zastupa Nikola D. Andrić, advokat iz Višegrada, podnijela je 23. juna 2023. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 89 0 Mal 063897 23 Rev od 21. marta 2023. godine i Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 89 0 Mal 063897 22 Gž 2 od 29. septembra 2022. godine. Apelantkinja je 20. decembra 2023. godine podnijela zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odložio izvršni postupak koji se vodi pred Osnovnim sudom u Sokocu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) u predmetu broj 89 0 I 085222 23 Kom do donošenja odluke o apelaciji. Apelantkinja je 19. marta i 30. aprila 2024. godine, te 22. januara, 19. marta i 9. avgusta 2025. godine dopunila apelaciju.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Ustavni sud je prethodno Odlukom o dopustivosti broj AP-4503/22 od 23. marta 2023. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) odbacio kao preuranjenu apelantkinjinu apelaciju broj AP-4876/22 koju je 16. decembra 2022. godine podnijela protiv osporene presude Okružnog suda. Imajući u vidu da je rješenjem Vrhovnog suda od 21. marta 2023. godine revizija odbačena iz formalnih razloga kao nedopuštena, te da kao takva ne predstavlja efektivan pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je navedena presuda Okružnog suda konačna odluka u konkretnoj pravnoj stvari.
3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda i tužioca u postupku JKP „Sokolac“ Sokolac (u daljnjem tekstu: tužilac) zatraženo je 10. i 13. decembra 2024. godine da dostave odgovore na apelaciju.
4. Okružni i Osnovni sud su 17. decembra 2024. godine dostavili odgovore na apelaciju. Tužilac nije dostavio odgovor u ostavljenom roku. Odgovori na apelaciju su 7. januara 2025. godine proslijeđeni apelantkinji na izjašnjenje, ali se ona u ostavljenom roku nije izjasnila na navode iz apelacije.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantkinjinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
6. Presudom Osnovnog suda broj 89 0 Mal 063897 21 Kom 2 od 16. februara 2022. godine obavezana je apelantkinja da tužiocu isplati dug za isporučenu toplotnu energiju za periode od 1. januara do 30. novembra 2017. godine i od 1. januara do 30. novembra 2018. godine, sve sa zakonskom zateznom kamatom.
7. Osnovni sud je u obrazloženju presude naveo da apelantkinja posjeduje stan koji je uključen u sistem centralnog grijanja i da joj je tužilac isporučivao toplotnu energiju za sporni period. Dalje je naveo da su stranke u obligacionopravnom odnosu i da je primijenio član 6. stav 1, član 28. stav 1. i član 262. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Istaknuto je i da stranke nisu potpisale ugovor o isporuci toplotne energije, ali da Zakon o komunalnim djelatnostima nije propisao da se prilikom isporuke toplotne energije mora obavezno zaključiti ugovor u pisanoj formi. Kako apelantkinja nije plaćala ispostavljene račune na ime usluge grijanja, Osnovni sud je obavezao apelantkinju da tužiocu isplati dug. Osnovni sud je ocijenio nedokazanim apelantkinjine prigovore da nije koristila tužiočeve usluge centralnog grijanja za sporni period. U vezi s tim, obrazloženo je da apelantkinja nije postupila prema članu 8. Odluke o uslovima i načinu isključenja korisnika toplotne energije sa sistema centralnog grijanja u gradu Sokocu (u daljnjem tekstu: Odluka), koji propisuje obavezu korisnika da izmiri sve obaveze prema tužiocu, nadoknadi troškove isključenja i sprovede zapisničko isključenje od strane tužioca. Dalje je obrazloženo da je tužiočeva komisija 19. oktobra 2018. godine na licu mjesta utvrdila da se apelantkinja nije fizički isključila s tužiočeve vertikalne instalacije – cijevi u njenom stanu. Osnovni sud je naveo da nalaz vještaka nije uticao na drugačije odlučivanje suda zbog odlučujućih činjenica – apelantkinjinog samoinicijativnog isključenja s toplovodne tužiočeve mreže i neplaćanja računa. Istaknuto je da apelantkinja nije dokazala kada se tačno fizički odvojila s toplovodne mreže, niti je to bio zadatak vještaka. Takođe je istaknuto da je apelantkinjina neažurnost da pozove tužioca da zapisnički utvrdi da se odvojila s toplovodne mreže uslovilo da je tužilac apelantkinju vodio u službenoj evidenciji korisnika svojih usluga za sporne periode. Takođe, ukazao je i da apelantkinja nije dokazala navode o lošoj kvaliteti grijanja. Osim toga, Osnovni sud je istakao da se ne radi o retroaktivnoj primjeni Zakona o komunalnim djelatnostima iz 2011. godine i Odluke iz 2013. godine jer je utuženi period u 2017. i 2018. godini. Istaknuto je da apelantkinja nije zahtijevala izlazak tužiočeve komisije kako bi bila isključena s toplovodne mreže sve do 2. oktobra 2018. godine, iako tvrdi da je 2003. godine uvela individualno grijanje. Takođe je obrazloženo da je apelantkinja 2013. godine samo reklamirala račun zbog nezadovoljstva kvalitetom grijanja.
8. Presudom Okružnog suda broj 89 0 Mal 063897 22 Gž 2 od 29. septembra 2022. godine odbijena je apelantkinjina žalba i potvrđena presuda Osnovnog suda. Okružni sud je u obrazloženju presude naveo da je prvostepeni sud dao analizu svih sprovedenih dokaza i zaključio da je tužilac na osnovu materijalnih dokaza dokazao osnov i visinu tužbenog zahtjeva. Dalje je naveo da su neosnovani apelantkinjini žalbeni navodi da je prvostepeni sud retroaktivno primijenio zakonske propise. U vezi s tim, ukazao je da se tužbeni zahtjev odnosi na period dugovanja iz 2017. i 2018. godine. Dalje je ukazao da je prvostepeni sud pravilno primijenio Zakon o komunalnim djelatnostima, koji se počeo primjenjivati 2011. godine, i Odluku, koja se primjenjuje od 2013. godine.
9. Rješenjem Vrhovnog suda broj 89 0 Mal 063897 23 Rev od 21. marta 2023. godine odbačena je apelantkinjina revizija jer nije ispunjavala uslove za dopuštenost revizije iz člana 237. st. 2. i 3. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).
IV.Apelacijaa)Navodi iz apelacije
10. Apelantkinja navodi da je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i opšta zabrana diskriminacije iz člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju. Naime, apelantkinja smatra da prvostepeni sud nije pravilno utvrdio činjenično stanje i ocijenio izvedene dokaze, niti dao jasne razloge za svoju odluku. Tvrdi da se 2003. godine isključila sa sistema grijanja zbog loše kvalitete grijanja i uvela privatno etažno grijanje, o čemu je predstavnik stanara obavijestio tužioca. Takođe tvrdi da joj tužilac nije dostavljao račune od 2003. do 2016. godine, kada ih je počeo ponovo ispostavljati. Ističe da prvostepeni sud nije u cijelosti interpretirao nalaz i mišljenje vještaka jer je propustio da navede da je vještak tvrdio da ne postoji mogućnost da apelantkinja naizmjenično koristi svoje grijanje i grijanje tuženog. Takođe ističe da su sudovi zanemarili da je vještak utvrdio da se njen stan zagrijava vertikalnom cijevi tužiočevog sistema samo 7%, pa smatra da se konkretni spor treba razmotriti u skladu s Odlukom Ustavnog suda broj AP-4163/20. Apelantkinja navodi da sud u pogledu uslova isključenja s grijanja nije mogao retroaktivno primijeniti Odluku koja se primjenjuje od 2013. godine jer se isključila s grijanja još 2003. godine. U vezi s tim, poziva se na stav iz Odluke Ustavnog suda broj AP-1293/05 o retroaktivnoj primjeni zakona. Smatra i da je arbitraran zaključak suda da je bila u obligacionopravnom odnosu s tužiocem. Osim toga, apelantkinja smatra i da dužina postupka ne zadovoljava standard suđenja u razumnom roku i traži naknadu nematerijalne štete. Ističe da je Okružni sud prekršio njeno pravo na djelotvoran pravni lijek odbijanjem da joj pruži zaštitu u pogledu njenih tvrdnji da je došlo do kršenja prava na pravično suđenje. Apelantkinja navodi da ju je tužilac 2013. godine obavijestio da se cijena toplotne energije obračunava u iznosu od 2 KM/m² budući da nije zaključila ugovor s tužiocem, a da u protivnom iznosi 1 KM/m². Smatra da je takav propis diskriminatoran jer različito tretira lica u identičnoj situaciji samo zbog nepostojanja ugovora.
11. Apelantkinja nije posebno obrazložila zahtjev za donošenje privremene mjere. Uz zahtjev je dostavila tužiočev prijedlog za izvršenje koji je podnio protiv apelantkinje radi naplate duga po presudi Osnovnog suda od 16. februara 2022. godine. Takođe je dostavila obavještenje Osnovnog suda o odgađanju ročišta u izvršnom predmetu broj 89 0 I 085222 23 Kom.
12. U dopuni apelacije od 19. marta 2024. godine apelantkinja je navela da dopunjava apelaciju van roka zbog okolnosti koje je nedavno saznala. Naime, ukazala je da tužilac u toku postupka nije imao oznaku d.o.o. ili a.d./d.d., što znači da nije bio registrovan u skladu sa Zakonom o javnim preduzećima RS. Smatra da kao takav nije mogao biti stranka u postupku i da su redovni sudovi bili dužni po službenoj dužnosti voditi računa o navedenom. U dopunama apelacije od 30. aprila 2024. godine, 22. januara i 19. marta 2025. godine apelantkinja je dostavila Odluku Ustavnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Ustavni sud RS) broj U-46/23 od 24. aprila 2024. godine kojom je utvrđeno da Odluka nije u saglasnosti s Ustavom Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Ustav RS) i Zakonom o komunalnim djelatnostima. Dodatno, apelantkinja je u dopuni od 22. januara 2025. godine ukazala da navedena odluka Ustavnog suda RS predstavlja razlog za ponavljanje postupka u skladu sa članom 69. Zakona o Ustavnom sudu RS.
13. U dopuni apelacije od 9. avgusta 2025. godine apelantkinja je dostavila Presudu Osnovnog suda broj 89 0 Mal 053696 17 Kom od 15. decembra 2017. godine, tvrdeći da je isti sud u gotovo identičnoj pravnoj stvari (tuženi nije mogao dokazati da je postupio u skladu sa članom 8. Odluke) odbio tužbeni zahtjev.
b) Odgovori na apelaciju
14. Okružni sud je naveo da su apelantkinjini navodi neosnovani i da su donesene pravilne i zakonite presude. Ukazao je da je cijenio sve navode žalbe i dao jasne odgovore. Smatra da nije došlo do kršenja prava na pravično suđenje i imovinu, te zabrane diskriminacije.
15. Osnovni sud je naveo da je postupak vođen po pravilima ZPP-a, da je apelantkinji omogućeno da predlaže dokaze i da se izjašnjava na tužiočeve navode i dokaze. Smatra da nije bilo kršenja apelantkinjinih prava. Osnovni sud je ukazao i da je apelantkinja podnijela prijedlog za ponavljanje postupka i da je predmet 25. septembra 2024. godine dostavljen Okružnom sudu.
V.Relevantni propisi
16. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i „Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04)
Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Izjava volje Član 28. stav (1) (1) Volja za zaključenje ugovora može se izjaviti rečima, uobičajenim znacima ili drugim ponašanjem iz koga se sa sigurnošću može zaključiti o njenom postojanju.
Ispunjenje obaveze i posljedica neispunjenja
Član 262. stav (1) (1) Poverilac u obaveznom odnosu je ovlašćen da od dužnika zahteva ispunjenje obaveze, a dužnik je dužan ispuniti je savesno u svemu kako ona glasi.
17. Zakon o komunalnim djelatnostima („Službeni glasnik RS” br. 124/11, 100/17 i 114/25)
U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o komunalnim djelatnostima („Službeni glasnik RS” broj 124/11) koji je primijenjen u konkretnim odlukama, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 16. stav (1) (1) Pružanje i korišćenje komunalnih usluga vrši se na osnovu ugovora zaključenog između davaoca komunalne usluge i korisnika.
18. Zakon o Ustavnom sudu Republike Srpske („Službeni glasnik RS“ br. 104/11 i 92/12
– ispravka) u relevantnom dijelu glasi:
Član 5. (1) Kada Sud utvrdi da zakon nije u saglasnosti sa Ustavom, taj zakon, odnosno njegove odredbe koje nisu u saglasnosti sa Ustavom, prestaju da važe danom objavljivanja odluke Suda. (2) Kada Sud utvrdi da drugi propis ili opšti akt nije u saglasnosti sa Ustavom ili zakonom, taj akt, odnosno njegove odredbe koje nisu u saglasnosti sa Ustavom ili zakonom, prestaju da važe danom objavljivanja odluke Suda.
VI.Dopustivost i meritum
19. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
20. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.a)U odnosu na dužinu trajanja postupka
21. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na posljednji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispunio formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uslova) ne može se smatrati konačnom. Korišćenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda (vidi Ustavni sud, odluke br. AP-283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP-106/04 od 18. januara 2005. godine).
22. Ustavni sud zapaža da je apelacija podnesena 23. juna 2023. godine, odnosno nakon stupanja na snagu Zakona o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 99/20, stupio na snagu 1. januara 2021. godine), koji propisuje pravna sredstva za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku pred sudovima u Republici Srpskoj. Ustavni sud podsjeća da ta pravna sredstva (zahtjev za ubrzanje postupka i tužba za utvrđivanje povrede prava na suđenje u razumnom roku i na pravično zadovoljenje) predstavljaju efektivan pravni lijek koji apelanti, u skladu s principom supsidijarnosti, trebaju iskoristiti prije podnošenja apelacije Ustavnom sudu (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-2406/22 od 19. i 20. januara 2023. godine, tačka 24, dostupna na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
23. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelacija podnesena oko dvije i po godine nakon stupanja na snagu navedenog zakona. Međutim, prema stanju spisa, apelantkinja nije, shodno odredbama čl. 6. i 21. Zakona o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku, prije podnošenja apelacija podnijela redovnim sudovima pred kojima se postupak vodio zahtjev za ubrzanje postupka s ciljem zaštite prava na suđenje u razumnom roku, odnosno tužbu za utvrđivanje povrede prava na suđenje u razumnom roku i zadovoljenje. Dakle, apelantkinja je propustila da iscrpi efektivne pravne lijekove propisane navedenim zakonom, pa se apelacije, u tom dijelu, ne može razmatrati.
b) U odnosu na osporenu presudu
24. Ustavni sud utvrđuje da apelacija u ovom dijelu ispunjava uslove propisane članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, odnosno da je podnesena u roku, da ispunjava i ostale uslove dopustivosti iz člana 18. stav (3) Pravila Ustavnog suda, te da nije očigledno (prima facie) neosnovana, u smislu odredbe člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
25. Apelantkinja navodi da je osporenom odlukom prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i opšta zabrana diskriminacije iz člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
26. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
27. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
28. Ustavni sud ukazuje da je, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine) dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. s daljnjim referencama, dostupnu na www.ustavnisud.ba).
29. U pogledu apelantkinjinih navoda kojima ukazuje na proizvoljnu ocjenu dokaza, Ustavni sud primjećuje da je Osnovni sud u obrazloženju prvostepene presude detaljno i jasno obrazložio koji su dokazi sprovedeni i da je dao ocjenu svih sprovedenih dokaza, u kojima Ustavni sud ne nalazi elemente proizvoljnosti. Pri tome, Ustavni sud primjećuje da je Osnovni sud jasno obrazložio razloge zbog kojih nalaz vještaka nije uticao na drugačije odlučivanje suda (vidi tačku 7. odluke), koji se ne čine proizvoljnim. Dalje, Osnovni sud je detaljno i jasno obrazložio razloge zbog kojih je zaključio da su parnične stranke u obligacionopravnom odnosu i da je apelantkinja dužna da tužiocu isplati dugovanja po osnovu isporučene toplotne energije. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao slično činjenično i pravno pitanje u vezi s isporukom toplotne energije i u vezi s tim procedure za isključenje sa sistema grijanja, te da u vezi s tim nije utvrdio kršenje ustavnih prava (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-4088/22 od 23. januara 2025. godine, tač. 18. i 19, dostupna na www.ustavnisud.ba). Osim toga, Ustavni sud primjećuje da su Okružni i Osnovni sud cijenili apelantkinjine navode koji se odnose na navodnu retroaktivnu primjenu Odluke i obrazložili razloge zbog kojih su zaključili da su neosnovani takvi navodi (vidi tač. 7. i 8. odluke). Ustavni sud primjećuje da se ti razlozi ne čine proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“, pa smatra da je neosnovano apelantkinjino pozivanje na Odluku Ustavnog suda broj AP-1293/05, u kojoj je Ustavni sud zaključio da u okolnostima tog predmeta drugostepeni sud „nije primijenio Zakon o izvršnom postupku koji je bio na snazi i koji je bio dužan primijeniti“ . Ustavni sud takođe smatra da se stavovi iz Odluke Ustavnog suda broj AP-4163/20 ne mogu primijeniti na konkretan predmet jer se u konkretnom predmetu nije radilo o obavezi naplate fiksnih troškova grijanja nakon isključenja stana iz sistema centralnog grijanja.
30. U pogledu apelantkinjinih navoda iz dopuna apelacije od 19. marta 2024. godine da tužilac nije mogao biti stranka u postupku, Ustavni sud primjećuje da apelantkinja te navode nije isticala u prvostepenom postupku, niti u žalbi koju je podnijela protiv prvostepene odluke. Dalje, Ustavni sud primjećuje da apelantkinja nije u postupku isticala ni navode iz dopune apelacije od 9. avgusta 2025. godine, iako se radi o presudi iz 2017. godine (kojom je tužbeni zahtjev odbijen zbog nedokazanosti visine tužbenog zahtjeva). U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da apelantkinja ne može tek u postupku pred Ustavnim sudom isticati navode koje je propustila istaći pred redovnim sudovima i omogućiti im da te navode razmotre (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-465/21 od 19. januara 2023. godine, tačka 34. s daljnjim referencama, dostupna na www.ustavnisud.ba). Stoga, Ustavni sud ne može razmatrati te navode.
31. U pogledu Odluke Ustavnog suda RS broj U-46/23 od 24. aprila 2024. godine, koju je apelantkinja dostavila u dopunama apelacije od 30. aprila 2024. godine, 22. januara i 19. marta 2025. godine, Ustavni sud primjećuje da je navedena odluka donesena oko godinu i po nakon donošenja osporene odluke. Dalje primjećuje da, prema članu 5. Zakona o Ustavnom sudu RS (vidi tačku 17. odluke), odluke Ustavnog suda RS nemaju retroaktivno dejstvo. Budući da se radi o okolnostima koje su nastupile nakon donošenja osporene presude kojom je pravosnažno riješen konkretni spor, Ustavni sud smatra da navedeno ne utiče na drugačiji zaključak (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-41/19 od 17. jula 2019. godine, tač. 3. i 8, dostupna na www.ustavnisud.ba). Pri tome, Ustavni sud ukazuje da je apelantkinja, kako to proizlazi iz dopune apelacije i odgovora Osnovnog suda (vidi tačku 14. ove odluke), nakon navedene odluke Ustavnog suda RS podnijela zahtjev za ponavljanje postupka. O tom zahtjevu, prema odredbi člana 69. Zakona o Ustavnom sudu RS, treba odlučiti organ „koji je donio konačni ili pravosnažni pojedinačni akt“. U konkretnom slučaju to je Okružni sud kojem je predmet, kako to proizlazi iz odgovora, dostavljen na rješavanje 25. septembra 2024. godine.
32. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da osporenom presudom Okružnog suda nije prekršeno apelantkinjino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na djelotvoran pravni lijek
33. Apelantkinja navodi da joj je prekršeno i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana
13. Evropske konvencije odbijanjem Okružnog suda da joj pruži zaštitu u pogledu njenih tvrdnji da je došlo do kršenja prava na pravično suđenje. U vezi s navedenim, Ustavni sud ukazuje da je apelantkinja koristila zakonom predviđene pravne lijekove. Činjenica da korišćeni pravni lijekovi nisu rezultirali donošenjem odluke u apelantkinjinu korist sama po sebi ne vodi kršenju prava na djelotvoran pravni lijek. Stoga, Ustavni sud smatra da su apelantkinjini navodi istaknuti u tom pravcu neosnovani i da nema kršenja apelantkinjinog prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje.
Zabrana diskriminacije
34. Apelantkinja navodi da je diskriminatoran propis koji predviđa da lica koja nisu zaključila ugovor plaćaju veću cijenu jer različito tretira lica u identičnoj situaciji samo zbog nepostojanja ugovora. Međutim, Ustavni sud primjećuje da iz stanja spisa proizlazi da apelantkinja nije isticala te navode u prvostepenom postupku, niti u žalbi koju je podnijela protiv prvostepene odluke. Ustavni sud ponovo podsjeća da apelantkinja ne može tek u postupku pred Ustavnim sudom isticati navode koje je propustila istaći pred redovnim sudovima i omogućiti im da te navode razmotre. Slijedom navedenog, Ustavni sud ne može razmatrati te apelantkinjine navode.
Pravo na imovinu
35. Apelantkinja smatra da joj je prekršeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelantkinja tvrdnje o kršenju tog prava, u suštini, zasniva na istim navodima koje je istakla u vezi s pravom na pravično suđenje, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i zaključio da su neosnovani. Osim toga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ništa iz čega bi se moglo zaključiti da je apelantkinjino pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
VII.Zaključak
36. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je Okružni sud u osporenoj odluci dao jasne i zadovoljavajuće razloge za svoje odlučenje, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.
37. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje jer je apelantkinja koristila mogućnost podnošenja zakonom propisanih pravnih lijekova, koji su nadležni sudovi razmotrili i dali razloge zašto ne mogu dovesti do drugačijeg odlučenja.
38. Na osnovu člana 18. stav (3) tačka m) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
39. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantkinjin zahtjev za donošenje privremene mjere.
40. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman