Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1296/22 (A. K.)
Odluka donesena 22. 01. 2026.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Proporcionalnost
- Porez
- Upravni spor
- Obaveze koje proizilaze iz javnog zakonodavstva
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1296/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
22. 01. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nußberger i sudije Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 23. januara 2026. godine, u predmetu broj AP-
1296/22, rješavajući apelaciju Anđe Kuzek, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Anđe Kuzek podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 024405 21 Uvp od 2. februara 2022. godine u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Anđe Kuzek podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 024405 21 Uvp od 2. februara 2022. godine u odnosu na navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Anđa Kuzek (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Banjaluke, koju zastupa Zajednička advokatska kancelarija „Pucar“ iz Banjaluke, podnijela je 13. aprila 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 U 024405 21 Uvp od 2. februara 2022. godine.
2. Ugovorom od 20. marta 2008. godine apelantkinja je stekla pravo nad osnivačkim udjelom pravnog lica „Alternativna televizija“ d.o.o. Banjaluka (u daljnjem tekstu: pravno lice) u visini od 8% od ukupnog osnivačkog udjela u iznosu od 1.200,00 KM.
3. Rješenjem za plaćanje utvrđene poreske obaveze Poreske uprave Republike Srpske – Odjeljenje za kontrolu PC Banjaluka (u daljnjem tekstu: Poreska uprava) od 24. novembra 2016. godine apelantkinji je naloženo da radi otklanjanja nepravilnosti u poslovanju koje se odnose na zakonitost i pravilnost prijavljivanja i plaćanja poreskih obaveza uplati utvrđene poreske obaveze i pripadajuće kamate u iznosu i na način kako je precizirano u izreci rješenja.
4. Ministarstvo finansija Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) rješenjem od 25. januara 2019. godine, u dijelu koji apelantkinja osporava apelacijom, odbilo je kao neosnovanu njenu žalbu u odnosu na obavezu uplate utvrđenih poreskih obaveza. Ministarstvo je u obrazloženju navelo da je Poreska uprava kod apelantkinje izvršila kontrolu obračuna prijavljivanja i uplate poreza za period od 1. oktobra 2011. do 15. septembra 2016. godine. U tom postupku je utvrđeno da je apelantkinja ugovorom od 26. oktobra 2015. godine svoj osnivački udio u pravnom licu prodala S. K. Nadalje, utvrđeno je da je apelantkinja podnijela poresku prijavu za porez na dohodak u kojoj je navela podatke koje je utvrdio i prvostepeni organ u konkretnom postupku. Međutim, Ministarstvo je istaklo da je apelantkinja naknadno podnijela izmijenjenu prijavu u kojoj je nabavnu cijenu uvećala (s prvobitnih 1.200,00 KM na 198.119,84 KM), pa je na taj način umanjila poresku osnovicu. Stoga je apelantkinji naloženo da radi otklanjanja navedene nepravilnosti uplati poreske obaveze kako je to navedeno u prvostepenom rješenju.
5. Ministarstvo je istaklo da su neosnovani apelantkinjini navodi da u konkretnom slučaju nije bila riječ o prodaji udjela nego o prenosu udjela, pa da nema osnova za utvrđivanje poreske obaveze. U vezi s tim, Ministarstvo se pozvalo na odredbe člana 36. stav (1) Zakona o porezu na dohodak, te istaklo da je tim odredbama propisano oporezivanje kapitalnog dobitka koji se ostvaruje bilo kakvim prenosom imovine, sa ili bez naknade. Nadalje, Ministarstvo je navelo da, imajući u vidu navedeno, u konkretnom postupku utvrđivanja visine kapitalne dobiti nije sporna prodajna nego nabavna cijena. U vezi s tim, Ministarstvo je prihvatilo nabavnu cijenu koju je prvostepeni organ utvrdio u iznosu od 1.200,00 KM na osnovu ugovora od 20. marta 2008. godine (vidi tačku 2. ove odluke). Pri tome, Ministarstvo je navelo da nisu osnovani apelantkinjini navodi da prvostepeni organ nije cijenio navedeni ugovor, odnosno kako je apelantkinja stekla udjele u pravnom licu, jer iz obrazloženja prvostepenog rješenja proizlazi suprotno. Ministarstvo je navelo da činjenica da je apelantkinja bila zaposlena u pravnom licu, pa „nije stekla udjele, nego se radilo o ulaganjima“, nije relevantna za konkretan postupak. Naime, kako je obrazložilo Ministarstvo, u postupku kontrole je nesporno utvrđeno da je apelantkinja ugovorom od 20. marta 2008. godine stekla udjele u pravnom licu, te je utvrđeno da je te udjele prometovala ugovorom od 26. oktobra 2015. godine. U pogledu apelantkinjinih navoda koji se odnose na neraspoređenu neto dobit, Ministarstvo je navelo da ta dobit ne može biti tretirana kao apelantkinjino ulaganje, pa se samim tim ne može priznati kao rashod budući da je neraspoređena dobit sopstveni kapital pravnog lica. Naime, samo ulaganje sopstvenih sredstava bi se moglo tretirati kao apelantkinjin trošak i takvo ulaganje moralo bi biti registrovano kod nadležnog suda, a to u konkretnom predmetu nije bio slučaj.
6. Presudom Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 U 024404 19 U od 1. jula 2020. godine odbijena je apelantkinjina tužba podnesena protiv rješenja Ministarstva. Okružni sud je u obrazloženju naveo da su organi uprave u konkretnom slučaju pravilno primijenili relevantne odredbe Zakona o porezu na dohodak. Naime, shodno odredbama člana 40. stav (1) navedenog zakona, udjeli u kapitalu predstavljaju investicionu imovinu. Takva imovina je obuhvaćena odredbama člana 36. stav (1) Zakona o porezu na dohodak na osnovu kojeg je utvrđena apelantkinjina obaveza. Nadalje, sud je naveo da su organi uprave pravilno zaključili da apelantkinjini navodi koji se odnose na ulaganja u pravno lice, neraspoređenu dobit i ukupni kapital u vrijeme sticanja udjela i u vrijeme njihovog prenosa ne mogu uticati na odluku u konkretnom slučaju budući da apelantkinjin osnivački udio nije povećan.
7. Osporenom presudom Vrhovnog suda odbijen je apelantkinjin zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke. Sud je u obrazloženju potvrdio utvrđenja prvostepenog suda u pogledu primjene relevantnih propisa, te naveo da je Okružni sud detaljno i argumentovano odgovorio na apelantkinjine navode i o tome dao uvjerljive i jasne razloge.
8. Apelantkinja se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantkinja, u suštini, ponavlja navode koje je iznosila i tokom postupka pred redovnim sudovima, te smatra da su redovni sudovi pri donošenju osporenih odluka pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili relevantne propise. Naročito ističe da u konkretnom slučaju nije bila riječ o prodaji nego o prenosu udjela, pa da nema osnova za utvrđivanje poreske obaveze. Nadalje, apelantkinja smatra da se nije mogao poistovjetiti prenos udjela s prenosom kapitala i da prenos udjela u društvu s ograničenom odgovornošću nije oporeziv. Takođe, apelantkinja ponavlja i da se organi uprave nisu bavili relevantnim pitanjem, odnosno načinom na koji je stekla te udjele i činjenicom da je bila zaposlena u pravnom licu. Naime, apelantkinja smatra da ona nije stekla udjele, nego se zapravo radilo o ulaganjima. Nadalje, navodi da se nisu bavili ni pitanjem kolika su bila ulaganja i koliko je ostalo neraspoređene dobiti. Osim toga, apelantkinja smatra da osporene odluke ne zadovoljavaju standard obrazložene sudske odluke.
Relevantni propisi
9. Zakon o porezu na dohodak („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 60/15, 5/16 – ispravka, 66/18, 105/19, 123/20, 49/21, 119/21, 56/22, 112/23, 110/24 i 114/25)
U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o porezu na dohodak („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 60/15 i 5/16 – ispravka) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
POREZ NA DOHODAK OD KAPITALNIH DOBITAKA
Član 36. stav (1) tačka 4) (1) Kapitalni dobitak predstavlja pozitivnu razliku između prodajne cijene prava i imovine i njene nabavne vrijednosti, koji obveznik ostvari prodajom, odnosno drugim prenosom sa ili bez naknade:
4) investicione imovine izuzev obveznica emitiranih za izmirenje ratne štete prilikom prvog prometa.
Član 40. stav (1) (1) Investiciona imovina je imovina poreznog obveznika nabavljena isključivo u svrhu ulaganja, koja se ne koristi za obavljanje djelatnosti poreznog obveznika, a obuhvata akcije, udjele u kapitalu, hartije od vrijednosti, stari kovani novac, staru valutu, drago kamenje i nakit, poštanske marke, zlato, srebro i druge plemenite metale i razne umjetnine.
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda.
11. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:b)Ustavni sud ima i apelacionu nadležnost nad pitanjima po ovom Ustavu, koja proističu iz presude svakog suda u Bosni i Hercegovini.
12. Član 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (3)Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:h)apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom; (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu da opravdaju tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
U odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje
13. U pogledu apelantkinjinih navoda o povredi prava na pravično suđenje, Ustavni sud podsjeća da, u skladu sa svojim ranijim stavovima, kao i ustaljenom praksom Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), određene novčane obaveze prema državi spadaju isključivo u oblast javnog prava i stoga ne potpadaju pod pojam „građanskih prava i obaveza“ iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6. Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Lazauskai protiv Litvanije, odluka od 6. septembra 2016. godine, predstavka broj 4964/11, tačka 29, i Ustavni sud, Odluka broj AP-382/04 od 23. marta 2005. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Ustavni sud zaključuje da u takve obaveze nesumnjivo spada i plaćanje poreza, taksi, doprinosa i naknada koje se uplaćuju na odgovarajući račun javnih prihoda (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-4736/20 od 7. septembra 2022. godine). Stoga, u skladu s iznesenim stavovima, slijedi da su apelantkinjini navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilni s Ustavom Bosne i Hercegovine. U odnosu na navode o povredi prava na imovinu
14. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema sopstvenoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21, i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
15. U vezi s navodima o kršenju prava na imovinu, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju nesporno radi o miješanju u apelantkinjino pravo na imovinu. U vezi s pitanjem da li je miješanje predviđeno zakonom, Ustavni sud zapaža da su upravni organi i redovni sudovi svoje odluke zasnovali na relevantnim odredbama propisa koji su jasni i dostupni, te da miješanje u apelantkinjino pravo na imovinu ispunjava uslov zakonitosti u smislu standarda Evropske konvencije. Takođe, Ustavni sud smatra da je u osporenim odlukama nesporno postojanje javnog interesa koji se ogleda u dosljednom poštovanju poreske discipline i procedura propisanih relevantnim odredbama propisa koji su primijenjeni u konkretnom slučaju. Nadalje, Ustavni sud ukazuje da je u upravnom postupku, koji je prethodio sporu u kojem je donesena osporena odluka, apelantkinja obavezana da plati utvrđenu poresku obavezu. Međutim, apelantkinja ne navodi bilo kakve razloge zbog kojih bi takva odluka predstavljala neproporcionalno miješanje u njeno pravo na imovinu, odnosno predstavljala prevelik teret, već je nezadovoljna načinom na koji je primijenjeno materijalno pravo. Naime, u upravnom postupku je utvrđeno da je apelantkinja dužna da plati utvrđenu poresku obavezu, pa se samo paušalnim pozivanjem na pravo na imovinu ne može dovesti u pitanje proporcionalnost miješanja u to njeno pravo. Stoga su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
16. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman