Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-466/25 (Srpska demokratska stranka-Volja naroda i drugi)
Odluka donesena 29. 05. 2025.
- Nema povrede
- Član 10. EK i član II/3.h) Ustava BiH (Sloboda izražavanja)
- Izbori
- Kazna
- Internet
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Proporcionalnost
- Nije krivična optužba
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Sloboda izražavanja
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
- Ograničenja prava iz čl. 10.
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Helen Keller, Marin Vukoja, Angelika Nußberger
Citirani propisi
- Izborni zakon Bosne i Hercegovine
- Odluka o izmjenama i dopunama izbornog zakona Bosne i Hercegovine uvrštavanjem, iza člana 18.9 u glavi 18., sljedeća dva člana koja glase:
- Odluka o izmjenama i dopunama izbornog zakona Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama izbornog zakona Bosne i Hercegovine
- Ispravka Zakona o izmjenama i dopunama izbornog zakona Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama izbornog zakona Bosne i Hercegovine
- Zakon o dopunama izbornog zakona Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama izbornog zakona Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 58
- Odluka o izmjeni pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 58
- Odluka o dopuni pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 58
Predmeti (1)
AP-466/25
Apelacija
Odluka o dopustivosti
29. 05. 2025.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Mirsad Ćeman, Helen Keller i Marin Vukoja, na sjednici održanoj 29. maja 2025. godine, u predmetu broj AP-466/25, rješavajući apelaciju Srpske demokratske stranke - Volja Naroda i Dušana Gazivode, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tač. h) i m) i stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Srpska demokratska stranka - Volja Naroda protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 Iž 050584 24 Iž od 12. decembra 2024. godine, uodnosu na navode o povredi člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Srpska demokratska stranka - Volja Naroda protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 Iž 050584 24 Iž od 12. decembra 2024. godine, u odnosu na navode o povredi člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije, zbog toga što je očigledno (prima facie ) neosnovana.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Dušan Gazivoda protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 Iž 050584 24 Iž od 12. decembra 2024. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
AP-466/25
1. Srpska demokratska stranka - Volja Naroda (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banje Luke, podnijela je 4. februara 2025. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Sud Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 Iž 050584 24 Iž od 12. decembar 2024. godine. Također, apelantica je podnijela zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud naložio Centralnoj izbornoj komisiji BiH (u daljnjem tekstu: CIK) da stavi van snage osporeno rješenje Suda BiH i Odluku CIK BiH broj 05-1-07-3-398/24 od 31. maja 2024. godine i obustavi osporeni postupak protiv apelantice i Dušana Gazivode (u daljnjem tekstu: apelant). AP-467/25
2. Dušan Gazivoda iz Pala (u daljnjem tekstu apelant), podnio je 4. februara 2025. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Rješenja Suda BiH broj S1 3 Iž 050584 24 Iž od 12. decembra 2024. godine. Također, apelant je podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud naložio CIK-u da stavi van snage osporeno rješenje Suda BiH i Odluku CIK BiH broj 05-1-07-3-
398/24 od 31. maja 2024. godine i obustavi osporeni postupak protiv apelanta.
Spajanje predmeta
3. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-466/25.
4. Odlukom CIK-a broj 05-1-07-5-2954/24 od 4. decembra 2024. godine, utvrđeno je da su apelanti odgovorni, što se apelant, kao apelantičin kandidat, 5. oktobra 2024. godine na svom Facebook profilu politički oglašavao i vršio izbornu kampanju u vrijeme trajanja izbore šutnje. Stoga je na osnovu člana 6.7 stav (2) tačka 1) Izbornog zakona BiH i primjenom člana 19.9 stav (1) tačka 19) i stav (4) Izbornog zakona BiH, stavom 1. dispozitiva odluke CIK-a apelantici izrečena novčana kazna u iznosu od 3.500,00 KM, a stavom 2. dispozitiva apelantu izrečena novčana kazna u iznosu od 3.000,00 KM.
5. Rješenjem Suda BiH broj S1 3 Iž 050584 24 Iž od 12. decembra 2024. godine, odbijena je apelantičina žalba kojom se pobija stav 1. dispozitiva Odluke CIK-a od 4. decembra 2024. godine. U obrazloženju, Sud BiH je istakao da je protiv stava 1. navedene odluke žalbu podnijela apelantica zbog povrede pravila postupka, pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja pogrešne primjene materijalnog prava. Dalje je istakao, da je CIK zaprimio inicijativu sa dokazima, koja se odnosi na kršenje odredbe člana 7.4 stav 1. tačka 3. Izbornog zakona BiH. U inicijativi je navedeno da je apelant, kandidat za odbornika u Skupštini Opštine Pale, na svojoj Facebook stranici u vrijeme trajanja izborne šutnje, sponzorisao objavu kojom promoviše svoju biografiju, rad i izborni program. Sud BiH je istakao da je navedena inicijativa dostavljena apelantima na izjašnjenje. Sud BiH je ukazao šta je propisano odredbama člana 7.4 stav 1. tačka 3. i stav 2. Izbornog zakona BiH, te istakao da je Uputstvom o rokovima i redoslijedu izbornih aktivnosti za Lokalne izbore 2024. godine, koji će se održati 6. oktobra 2024. godine, propisano da izborna šutnja počinje od 5. oktobra 2024. godine od 07.00h do zatvaranja biračkih mjesta. Sud BiH je istakao da je uvidom u sporni link utvrđeno da je apelant objavio spornu objavu koja je sponzorisana od 1. do 5. oktobra 2024. godine u 16.19h. Sud BiH je ocijenio da su neosnovani apelantičini navodi „da se iz grafikona dostavljenog uz izjašnjenje može izvesti zaključak da je sponzor objave preduzeo aktivnosti kako bi ta objava bila uklonjena do početka izborne šutnje....te da ukoliko je i nakon toga objava bila vidljiva, to ne može biti krivica sponzora, već eventualno tehnički propusti u uklanjanju objave na zahtjev sponzora objave“. Naime, kako je obrazloženo, provjerom apelantovog Facebook profila nesporno je utvrđeno da je 1. oktobra 2024. godine u 16.19h apelant objavio objavu koja je sponzorisana. Dalje je navedeno, da se prilikom plaćanja oglasa na društvenoj mreži Facebook bira i vrijeme koliko će oglas biti sponzorisan, „kao i činjenicu da sponzorisani oglas ne može trajati kraće od 24 sata“. Sud BiH je istakao da navedeno ukazuje da je sporna objava bila aktivna 5. oktobra 2024. godine do 18.19h, tj. da je sporna objava bila aktivna i u periodu izborne šutnje koji je počeo 5. oktobra 2024. godine u 07.00h. Sud BiH je ocijenio i da su neosnovani apelantičini žalbeni navodi „da je u detaljima sporne objave navedeno trajanje objave četiri dana i da počinje 1. oktobra 2024. godine, što znači da je trajala do 4. oktobra 2024. godine do ponoći, a da nije obuhvaćen 5. oktobar 2024. godine“. Sud BiH je istakao da dokazi koje je apelantica dostavila uz žalbu govore suprotno jer se jasno vidi sat trajanja sponzorisanog oglasa, odnosno da je kao end date (završetak trajanja oglasa) naveden datum 5. oktobar 2024. godine 12:00 AM, što je vrijeme trajanja izborne šutnje. Dakle, kako je obrazloženo, sami dokazi nesporno upućuju da je sporni oglas bio sponzorisan i u periodu kada je zakonom zabranjeno političko oglašavanje. U pogledu izrečene novčane kazne, Sud BiH je istakao da se prilikom određivanja visine kazne vodilo računa o težini povrede, kao i da je u ovom izbornom procesu apelantica već jednom kažnjena zbog kršenja odredbi koji se odnose na izbornu šutnju, pa se smatralo da će se izrečenom kaznom postići svrha kažnjavanja.
6. Apelanti su se pozvali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije. Apelanti su istakli, u odnosu na povredu člana 10. Evropske konvencije, da smatraju da je u konkretnom slučaju vrlo široko protumačena i primijenjena zakonska odredba koja propisuje „izbornu šutnju“, a za čije kršenje su propisane rigorozne novčane kazne u rasponu od 3.000 KM do 30.000 KM. Apelanti su istakli da je zanemaren njihov odnos prema učinjenoj navodnoj povredi Izbornog zakona BiH, iako su u svim pismenima upućenim CIK-u i Sudu BiH isticali da su preduzeli sve mjere da ne dođe do kršenja ,,izborne šutnje“. Apelanti su istakli da su prilikom donošenja osporenih odluka zanemareni osnovni uslovi koji proizlaze iz stava 2. člana 10. Evropske konvencije da bi se vlast uopšte mogla miješati u njihovo pravo na slobodu izražavanja. Pored onog osnovnog, a to je da je to miješanje propisano zakonom, nedostaju još dva uslova koja moraju kumulativno biti ispunjena i to: da to miješanje mora imati za cilj da zaštiti jedan ili više predviđenih interesa ili vrijednosti i da je to miješanje neophodno u demokratskom društvu. Apelanti smatraju da nijedan od ova dva uslova nije ispunjen.
7. U odnosu na povredu člana 6. Evropske konvencije, apelanti su istakli, između ostalog, da im je izrečena sporna novčana kazna, u skladu sa pravilima upravnog postupka, jer se Zakon o upravnom postupku supsidijarno primjenjuje u postupcima koje CIK vodi, ali sa kratkim i hitnim rokovima koje propisuje Izborni zakon BiH. Apelanti smatraju da je u ovim postupcima potpuno zanemarena činjenica da se u suštini radi o prekršajnom sankcionisanju apelanata, gdje im nije omogućen ni najmanji obim prava koje okrivljeni uživa u tim postupcima. Apelanti smatraju da im je uskraćeno pravo na pravično suđenje jer im nije omogućen prístup sudu u prekršajnom postupku, primjenom Zakona o prekršajima BiH, već su imali samo ograničen pristup sudu u posebnoj vrsti vrlo skraćenog upravnog spora.
8. Pored navedenog, apelant je u svojoj apelaciji naveo da je protiv sporne odluke CIK-a uložio žalbu putem e-maila i putem faksa (uz apelaciju dostavljena žalba protiv odluke CIK-a, bez ikakvog žiga, traga ili dokaza da je žalba poslata CIK-u). Također, apelant je istakao da je apelaciono vijeće Suda BiH „osporenim rješenjem odbio žalbu apelanta kao neosnovanu“.
Relevantni propisi
9. Izborni zakon Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“, br. 23/01, 7/02, 9/02, 20/02, 25/02, 4/04, 20/04, 25/05, 52/05, 65/05, 77/05, 11/06, 24/06, 32/07, 33/08, 37/08, 32/10, 48/11 - Odluka US BiH, 63/11 - Odluka US BiH, 15/12 - Rješenje US BiH, 11/13 - Rješenje US BiH, 18/13, 7/14, 31/16, 1/17 – Odluka US BiH, 54/17 – Rješenje US BiH, 41/20, 38/22, 51/22, 67/22, 24/24, 24/24 – Ispravka). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu, koji u relevantnom djelu glasi:
Član 6.7 stav 2. tačka 1. (2) Centralna izborna komisija BiH ima ovlaštenja da izrekne sljedeće sankcije:
1. novčanu kaznu koja ne prelazi iznos od 30.000 konvertibilnih maraka;
Član 6.9 st. 1. i 2. (1) Apelaciono odjeljenje Suda Bosne i Hercegovine nadležno je da rješava po žalbama na odluke Centralne izborne komisije BiH. Žalba se podnosi Apelacionom odjeljenju Suda Bosne i Hercegovine u roku od dva dana od dana prijema odluke Centralne izborne komisije BiH. (2) Žalba se podnosi putem Centralne izborne komisije BiH.
Član 7.4 (1) U periodu koji počinje dvadeset i četiri (24) sata prije otvaranja biračkih mjesta i traje do njihovog zatvaranja, političkim strankama, koalicijama, listama nezavisnih kandidata i nezavisnim kandidatima i kandidatima na listama pripadnika nacionalnih manjina zabranjeno je učestvovanje u javnim političkim aktivnostima što uključuje, ali se ne ograničava samo na sljedeće:
1. održavanje skupova u cilju izborne kampanje;
2. izlaganje na biračkom mjestu i u njegovoj okolini bilo kakvih materijala u cilju utjecanja na birače;
3. korišćenje domaćih i međunarodnih sredstava komunikacije radi uticanja na birače;. 4. korištenje megafona ili drugih razglasnih uređaja u cilju utjecanja na birače; i
5. svaka aktivnost kojom se ometa ili opstruira izborni proces. (2) Pod sredstvima komunikacije iz tačke 3. stava 1. ovog člana podrazumijevaju se sredstva kojima se može isporučiti zvučni, video ili tekstualni sadržaj. Takva sredstva obuhvataju ali nisu ograničena na radio i televizijski program, štampane medije, internet, SMS poruke ili video-poruke isporučene putem mobilnih telefona itd. (3) Zabranjuju se sve aktivnosti koje ometaju ili opstruiraju izborni proces tokom perioda utvrđenog u stavu (1) ovog člana.
Član 19.9 stav 1. tačka 19. i stav 4. (1) Novčanom kaznom u iznosu od 3.000,00 KM do 30.000,00 KM kaznit će se politički subjekt za prekršaj ako on ili njegov kandidat:
19.koristi domaća i međunarodna sredstva komunikacije s ciljem uticaja na birače, u suprotnosti s članom 7.4 stavom (1) tačkom 3); (4) Za prekršaj iz stava (1) ovog člana kaznit će se i kandidat političkog subjekta novčanom kaznom u iznosu od 3.000,00 KM do 15.000,00 KM.
Dopustivost apelantičine apelacije (AP-466/25)
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelantičine apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: b)Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom; (4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
a) U odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje
11. U vezi sa apelantičinim navodima o povredi prava na pravično suđenje, Ustavni sud prije svega podsjeća na ustaljenu praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) koja podržava stav da se politička prava ne smatraju građanskim pravima. Evropski sud je takav stav zauzeo u predmetu Pierre-Bloch protiv Francuske (vidi, Pierre-Bloch protiv Francuske, presuda od 21. oktobra 1997. godine, predstavka broj 24194/94, tač. 48.-59), koji u bitnom nije mijenjao ni u novijoj praksi ostajući dosljedan stavu da sporovi vezani uz prava i obaveze koje izviru iz pasivnog biračkog prava u pravilu ne spadaju u okvire građanskog, ni krivičnog aspekata člana 6. Evropske konvencije (vidi, između ostalih, Karimov protiv Azerbejdžana, presuda od 25. septembra 2014. godine, predstavka broj 12535/06). Ustavni sud zapaža da je u svojoj dosadašnjoj praksi zauzimao sličan stav (vidi, Ustavni sud, mutatis mutandis, Odluka o dopustivosti broj AP-39/19 od 10. septembra 2019. godine, sa daljnjim referencama, dostupna na www.ustavnisud.ba).
12. Isto tako, Ustavni sud naglašava da se u području zaštite pasivnog biračkog prava pojedina pitanja, u zavisnosti od okolnosti konkretnog slučaja, mogu podvesti pod krivični aspekt člana 6. stav
1. Evropske konvencije. Međutim, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već razmatrao slično činjenično i pravno pitanje, u predmetima u kojima je također apelantima izrečena novčana kazna propisana Izbornim zakonom BiH (vidi, mutatis mutandis, odluke Ustavnog suda o dopustivosti i meritumu br. AP-4647/20 od 3. marta 2021. godine i AP-4726/22 od 23. marta 2023. godine). Naime, u navedenim odlukama, Ustavni sud je zaključio da se ne radi o djelu koje je krivičnim ili Izbornim zakonom BiH propisano kao krivično djelo (kao i u konkretnom slučaju), da se norma kojom je propisano sankcionisanje odnosi samo na sudionike u izbornom postupku koji je, zbog svog značaja i specifičnosti, regulisan posebnim zakonom. Također, Ustavni sud je u navedenim odlukama zaključio da se, s obzirom na javni interes, ne može reći da se radi o naročito strogim kaznama koje su isključivo novčane. Ustavni sud je imao u vidu da je svrha propisane kazne prema Izbornom zakonu BiH regulisanje izbornog postupka i poštivanje pravila u izbornom postupku i da se odnosi samo na određene osobe koje sudjeluju u izborima. Stoga je Ustavni sud zaključio da je domet ovakve norme ograničenog karaktera i da se u tim slučajevima ne radi o „krivičnoj optužbi“. Imajući u vidu navedenu praksu, kao i okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud smatra da se ni u konkretnom slučaju ne radi o „krivičnoj optužbi“ u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
13. Na osnovu svega navedenog, Ustavni sud zaključuje da se osporenom odlukom nije odlučivalo ni o apelantičinim „građanskim pravima i obavezama“ niti o „krivičnoj optužbi“, zbog čega garancije iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije nisu primjenjive na provedeni postupak. Stoga je je apelacija u ovom dijelu ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom.b)U odnosu na navode o povredi prava na slobodu izražavanja
14. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda, apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbajdžana, presuda od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Europski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27.), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
15. Vezano za apelantičine navode o povredi prava na slobodu izražavanja, Ustavni sud podsjeća da se pravo na slobodu izražavanja iz člana 10. Evropske konvencije ne odnosi samo na „informacije“ ili „ideje“ koje su primljene pozitivno ili se smatraju neuvredljivim ili prema njima nema stava, već i na one koje vrijeđaju, šokiraju i uznemiravaju (vidi, Evropski sud, Handzhiyski protiv Bugarske, presuda od 6. aprila 2021. godine, predstavka broj 10783/14, tačka 58, sa daljnjim referencama i Odluka Ustavnog suda broj AP 1890/20 od 26. januara 2022. godine, tačka 39). Ova sloboda, ipak, nije apsolutna i može biti ograničena zbog okolnosti i pod uvjetima navedenim u članu 10. stav 2. Evropske konvencije, pod kojima se javna vlast može miješati u uživanje slobode izražavanja. Stoga je ključna uloga i zadatak nezavisnog sudstva da u svakom pojedinačnom slučaju jasno utvrdi granicu između opravdanih i potrebnih, te neopravdanih i nepotrebnih ograničenja, koja neki princip potvrđuju kao pravilo ili ga negiraju kao puku deklaraciju.
16. Kada se radi o ograničenjima iz člana 10. stav 2. Evropske konvencije, u praksi Evropskog suda, koju slijedi i Ustavni sud, primjenjuje se tzv. test neophodnosti koji odgovara na sljedeća pitanja: postoji li miješanje u pravo na slobodu izražavanja, je li miješanje propisano zakonom, teži li ostvarenju legitimnog cilja i, na kraju, je li miješanje „nužno u demokratskom društvu“ (vidi, između ostalih, Evropski sud, Medžlis Islamske zajednice Brčko i drugi protiv Bosne i Hercegovine, presuda od 27. juna 2017. godine, predstavka broj 17224/11, tačka 67).
17. Ustavni sud smatra da je osporenim odlukama došlo do miješanja u apelantičino pravo na slobodu izražavanja s obzirom da joj je tim odlukama izrečena novčana kazna, u suštini, zbog objave na društvenoj mreži Facebook. Dalje, Ustavni sud zapaža da je miješanje u ovo pravo izvršeno zbog povrede odredbe člana 7.4 stav 1. tačka 3. Izbornog zakona BiH, kojom je, u suštini, propisana zabrana vođenja izborne kampanje, koristeći domaća i međunarodna sredstva komunikacije, u periodu koji počinje 24 sata prije otvaranja biračkih mjesta i traje do njihovog zatvaranja. Također, Ustavni sud zapaža da je odredbom člana 19.9 stav 1. tačka 19. Izbornog zakona BiH propisano da će se novčanom kaznom u iznosu od 3.000,00 KM do 30.000,00 KM kaznit politički subjekt ako koristi domaća i međunarodna sredstva komunikacije s ciljem uticaja na birače, u suprotnosti s članom 7.4 stavom 1. tačkom 3. Imajući u vidu navedeno, te dovodeći u vezu obrazloženja osporenih odluka sa odredbama relevantnih propisa na koje su se CIK i Sud BiH pozvali u osporenim odlukama, Ustavni sud smatra da je navedeno miješanje u apelantičino pravo na slobodu izražavanja zasnovano na relevantnim odredbama Izbornog zakona BiH.
18. Shodno svemu navedenom, Ustavni sud smatra da je ograničenje koje je nametnuto apelantici propisano zakonom. Izborni zakon BiH je objavljen u službenom glasniku, te je kao takav dostupan apelantici, kao i njenim kandidatima, koja je kao registrirani politički subjekt za učešće na izborima morala biti upoznat sa njegovim odredbama i posljedicama nepostupanja prema odredbama tih zakonskih propisa budući da oni predstavljaju lex specialis koji regulišu pitanje izbora, odnosno principa koji važe za izbore na svim nivoima vlasti.
19. Dalje, prema mišljenju Ustavnog suda konkretno ograničenje slobode izražavanja ispunjava i uvjet „neophodnosti u demokratskom društvu“ i „proporcionalnosti legitimnom cilju“.Ustavni sud ukazuje da, kako to ističe i Evropski sud, slobodni izbori i sloboda izražavanja, a posebno sloboda političke rasprave, predstavljaju temelje svake demokratije. Ta su dva prava međusobno povezana i djeluju tako da se međusobno jačaju. U razdoblju koje prethodi izborima, naročito je važno da mišljenja i informacije svih vrsta mogu slobodno cirkulisati (vidi, Evropski sud, Orlovskaya Iskra protiv Rusije, presuda od 21. februara 2017. godine, predstavka broj 42911/08, tačka 110.). Međutim, u određenim okolnostima, kako ukazuje Evropski sud, ta dva prava mogu biti suprotstavljena i može se smatrati potrebnim, u razdoblju prije i tokom izbora, uvesti određena ograničenja slobode izražavanja, i to onu vrstu koja obično ne bi bila prihvatljiva, kako bi se osiguralo „slobodno izražavanje mišljenja naroda pri izboru zakonodavnih tijela”. Evropski sud priznaje da prilikom uspostavljanja ravnoteže između ta dva prava države ugovornice uživaju slobodu procjene, kao što je to općenito slučaj kad je riječ o organizaciji njihovih izbornih sistema (vidi, Evropski sud, Animal Defenders International protiv Ujedinjenog Kraljevstva [VV], presuda od 22. aprila 2013. godine, predstavka broj 48876/08, tačka 123). Dakle, odredbe Izbornog zakona BiH i podzakonskih akata, treba posmatrati u kontekstu diskrecionog prava države da pri ostvarivanju određenih prava garantiranih Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom postavi izvjesna ograničenja u cilju efikasnog i demokratskog provođenja izbornog procesa.
20. S druge strane, po mišljenju Ustavnog suda sporno ograničenje u apelantičinom slučaju, nasuprot apelantičinom mišljenju, na apelanticu ne stavlja pretjeran teret jer joj je izrečena skoro minimalna novčana kazna u situaciji kada je oglašena odgovornom za kršenje Izbornog zakona BiH vođenjem izborne kampanje u periodu kada je to zabranjeno. Naime, sporno ograničenje je proporcionalno cilju šire društvene zajednice, koje u smislu člana 10. stav 2. Evropske konvencije, ima za cilj očuvanje regularnosti izbornog procesa i sprečavanje nepravilnosti i nezakonitosti u vezi sa istim, a što je nesporno interes svih učesnika u izbornom procesu (kako prilikom ostvarivanja aktivnog tako i pasivnog biračkog prava) i zapravo predstavlja cilj svakog razvijenog demokratskog društva.
21. Iz navedenih razloga se apelantičini navodi o povredi prava iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije moraju odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovani.
22. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantičini navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Dopustivost apelantove apelacije (AP-467/25)
23. Pri ispitivanju dopustivosti apelantove apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine koji je prethodno citiran i člana 18. stav (1) i stav (3) tačka m) Pravila Ustavnog suda.
24. Član 18. stav (1) i stav (3) tačka m) Pravila Ustavnog suda glasi: (1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. (3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
m) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu.
25. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora doći do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na posljednji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispunio formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uslova) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda (vidi Ustavni sud, odluke br. AP-283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP-106/04 od 18. januara 2005. godine).
26. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da iz osporene odluke Suda BiH proizlazi da je protiv sporne odluke CIK-a, samo apelantica podnijela žalbu. Naime, apelant u apelaciji navodi da je podnio žalbu protiv sporne odluke CIK-a koju je dostavio uz apelaciju, ali na toj žalbi nema nikakav trag, odnosno dokaz da je podnijeta CIK-u. Također, u osporenoj odluci Suda BiH se jasno navodi da je samo apelantica podnijela žalbu i to kojom se pobija stav 1. dispozitiva odluke CIK-a, a koji se i odnosi na apelanticu, a ne na apelanta. Pri tome, Ustavni sud zapaža da apelant u apelaciji uopšte ne navodi da je Sud BiH eventualno propustio da odluči o njegovoj žalbi, nego navodi da ju je odbio kao neosnovanu, iako to ne proizlazi iz osporenog rješenja Suda BiH. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je apelant propustio da podnese žalbu protiv Odluke CIK-a od 4. decembra 2024. godine, shodno odredbama člana 6.9 Izbornog zakona BiH, čime je propustio da iscrpi djelotvorne pravne lijekove. Prema tome, pošto nije ispunjen uvjet iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se ne može razmatrati.
27. Imajući u vidu odredbe člana 18. stav (3) tač. h) i m) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, ukoliko je apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
28. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati zahtjev apelanata za donošenje privremene mjere.
29. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Seada Palavrić