Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3170/22 (D.K.)

Odluka donesena 14. 05. 2026.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Naknada štete
  • Materijalna šteta
  • Nematerijalna šteta
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građanski postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3170/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

14. 05. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 14. maja 2026. godine, u predmetu broj AP-3170/22, rješavajući apelaciju D. K., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija D. K. podnesena protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 035139 22 Gž od 6. juna 2022. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. D. K. iz Prijedora (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Dragana Stanković, advokat iz Banjaluke, podnio je 11. augusta 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 P 035139 22 Gž od 6. juna 2022. godine.

2. Presudom Suda BiH broj S1 3 P 035139 20 P od 3. decembra 2021. godine, obavezana je tužena Bosna i Hercegovina (u daljnjem tekstu: tužena) da apelantu isplati iznose od 14.250,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog neosnovanog lišenja slobode i neosnovanih mjera zabrane, i 3.675,84 KM na ime materijalne štete, sve sa zakonskom kamatom. Odbijeni su zahtjevi za naknadu materijalne i nematerijalne štete preko dosuđenih iznosa, te tužbeni zahtjev za objavu oslobađajućih presuda iz krivičnog postupka u medijima.

3. U obrazloženju presude Sud BiH je naveo da je apelant bio osam dana u pritvoru, nakon čega su mu određene mjere zabrane u periodu od 2014. do 2016. godine. Dalje je naveo da je apelant pravosnažnim presudama iz 2016. i 2018. godine oslobođen odgovornosti za krivično djelo zločin protiv čovječnosti. Istaknuto je da je apelant u ovom periodu bio zaposlen na neodređeno vrijeme i da je 10. jula 2017. godine ostvario pravo na prijevremenu penziju. Sud BiH je zaključio da apelantu pripada pravo na naknadu nematerijalne štete u smislu člana 436. stav (1) tačka a) Zakona o krivičnom postupku BiH (u daljnjem tekstu: ZKP) i člana 200. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), u iznosu navedenom u izreci presude. Također Sud BiH je zaključio da apelantu u skladu sa članom 189. stav (2) ZOO pripada pravo na naknadu materijalne štete zbog izgubljene dobiti, odnosno razlika između prosječne plate koju bi ostvarivao da je ostao raditi do redovne starosne penzije i ostvarene prijevremene penzije. U vezi s tim, obrazloženo je da su prihvaćene apelantove tvrdnje da nije imao kapacitet da regularno obavlja svoje radne zadatke, jer je do penzionisanja trpio duševne bolove jakog intenziteta, i obaveze prisustvovanja suđenju (86 puta). Dalje je obrazloženo da je zbog toga prijevremeno penzionisanje bilo racionalno rješenje za apelanta da se ne „izlaže“ sredini, i zbog poslodavca, odnosno apelantove nemogućnosti da u punom kapacitetu izvršava svoje radne zadatke. Istaknuto je da bi po redovnom toku stvari, apelant nesumnjivo radio do sticanja prava na starosnu penziju. Sud BiH je odbio apelantov zahtjev za naknadu materijalne štete na ime troškova krivičnog postupka. U vezi s tim, obrazloženo je da apelant nakon donošenja oslobađajućih presuda nije podnio zahtjev za naknadu navedenih troškova, pa se nisu ostvarile zakonske pretpostavke za pokretanje parnice u smislu člana 189. stav (4) ZKP.

4. Presudom drugostepenog vijeća Suda BiH broj S1 3 P 035139 22 Gž od 6. juni 2022. godine, preinačena je prvostepena presuda i obavezana tužena da apelantu isplati iznos od 20.000,00 KM na ime naknade nematerijalne štete, sa zakonskom kamatom, dok je odbijen zahtjev u preostalom dijelu. Također, preinačena je prvostepena presuda u dijelu koji se odnosio na naknadu materijalne štete, tako što je odbijen apelantov zahtjev za isplatu materijalne štete u vidu razlike između prosječne plate i ostvarene prijevremene penzije.

5. U obrazloženju presude drugostepeno vijeće Suda BiH je navelo da je u cijelosti neosnovan apelantov tužbeni zahtjev za naknadu materijalne štete u vidu razlike između prosječne plate koju bi ostvarivao da je ostao raditi do redovne starosne penzije i ostvarene prijevremene penzije. U vezi s tim, obrazloženo je da apelant nije dokazao da je penzionisan zbog trajnog gubitka radne sposobnosti

– nastupanja invalidnosti, koja bi eventualno bila posljedica vođenja krivičnog postupka, odnosno lišenja slobode i zaštitnih mjera. Dalje je obrazloženo da apelant nije dokazao da postoji odgovornost tužene po osnovu krivice u smislu člana 154. stav (1) i člana 158. ZOO. Istaknuto je da je apelant ostvario prijevremenu penziju na lični zahtjev, odnosno sporazumom sa poslodavcem. S obzirom na to ne postoji odgovornost tužene za štetu koju apelant trpi u vidu razlike između prijevremene penzije i prosječne plate koju bi ostvarivao da je ostao raditi do navršenih 65 godina, odnosno ostvarenja redovne starosne penzije.

6. Apelant je naveo da mu je osporenom presudom, u dijelu kojom je odbijen njegov zahtjev za naknadu materijalne štete, prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Navodi da Sud BiH nije s dužnom pažnjom cijenio apelantove navode da je tužena uzrokovala štetu u vidu preuranjenog raskida radnog odnosa i izmaklih plata, tako što je svojim neopravdanim postupanjem narušila odnose između apelanta i njegovog poslodavca. Dalje navodi da nije cijenjena ni okolnost da je apelantu bilo dodatno ponižavajuće i iscrpljujuće voditi radni spor sa poslodavcem uporedo s krivičnim postupcima, pa su se zbog toga opredijelili da se apelant prijevremeno penzioniše. Apelant smatra da tužena nije dokazala da je do prouzrokovanja štete došlo bez njene krivice u smislu člana 154. stav (1) ZOO, već je to uzrokovala svojom nepažnjom i bespotrebnim vođenjem krivičnog postupka. Također smatra da je Sud BiH propustio primijeniti član 154. stav (2) ZOO, jer djelatnost države u sferi krivičnog prava počiva na monopolu nad primjenom sile i od nje potiče povećana opasnost štete po okolinu. Traži naknadu nematerijalne štete.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: b)Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbajdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

9. Osim toga, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).

10. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je drugostepeno vijeće Suda BiH u obrazloženju osporene odluke dalo relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica tako i u pogledu primjene prava, tj. odredbi ZOO, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Naročito, Ustavni sud ukazuje da je drugostepeno vijeće Suda BiH detaljno i jasno obrazložilo razloge zbog kojih je zaključilo da je neosnovan apelantov zahtjev za naknadu materijalne štete u vidu razlike između prosječne plate koju bi ostvarivao da je ostao raditi do redovne starosne penzije i ostvarene prijevremene penzije, a dati razlozi se ne čine proizvoljnim. U pogledu apelantovih navoda da je Sud BiH propustio primijeniti član 154. stav (2) ZOO, kojom je regulirana odgovornost „za štetu od stvari ili djelatnosti, od kojih potiče povećana opasnost štete za okolinu“, Ustavni sud podsjeća da sud, prema članu 7. stav (2) Zakon o parničnom postupku pred Sudom Bosne i Hercegovine, u postupku primjenjuje materijalno pravo po vlastitoj ocjeni i nije vezan za navode stranaka u pogledu materijalnog prava. Osim toga, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje. Apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

11. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Kako je u konkretnom slučaju utvrđeno da je apelacija očigledno (prima facie) neosnovana, apelantu ne pripada pravo na naknadu nematerijalne štete.

13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3170/22 (D.K.) | Sudska praksa | Aktio