Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3226/22 (Addiko Bank a.d. Banjaluka)
Odluka donesena 14. 05. 2026.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Isplata duga
- Izvršenje
- Izvršni postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3226/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 05. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nußberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 14. maja 2026. godine, u predmetu broj AP-3226/22, rješavajući apelaciju Addiko Bank a.d. Banja Luka, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Addiko Bank a.d. Banjaluka podnesena protiv zaključka Osnovnog suda u Zvorniku broj 83 0 I 050289 21 I 2 od 13. juna 2022. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Addiko Bank a.d. Banjaluka (u daljnjem tekstu: apelant) podnio je 15. avgusta 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv zaključka Osnovnog suda u Zvorniku (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 83 0 I 050289 21 I 2 od 13. juna 2022. godine. Tok izvršnog postupka broj 83 0 I 050289 20 I
2. Tražilac izvršenja „Vitinka“ a.d. Zvornik (u daljnjem tekstu: tražilac izvršenja) podnio je Osnovnom sudu prijedlog za izvršenje protiv izvršenika D. S. (u daljnjem tekstu: izvršenik). Rješenjem o izvršenju Osnovnog suda broj 83 0 I 050289 20 I od 21. januara 2021. godine je određeno da se izvršenje provede na izvršenikovim pokretnim stvarima.
3. Dalje, Osnovni sud je donio rješenje broj 83 0 I 050289 20 I od 24. septembra 2021. godine o promjeni predmeta i sredstva izvršenja te je određeno da se izvršenje provede na izvršenikovim novčanim sredstvima koja on ima na računu kod banke (u konkretnom slučaju ta banka je apelant). Osnovni sud je 3. novembra 2021. godine navedeno rješenje dostavio apelantu sa uputom da izvrši pljenidbu izvršenikovih novčanih sredstava i da ih prenese na račun tražioca izvršenja. Osporeni zaključak Osnovnog suda donesen povodom administrativne zabrane
4. S druge strane, apelant kao davalac kredita i izvršenik kao korisnik kredita su bili u međusobnom odnosu po osnovu Ugovora o kreditu kojeg su zaključili 1. marta 2021. godine. U skladu s tim, izvršenik je 1. marta 2021. godine dao apelantu saglasnost o zapljeni novčanih sredstava (u daljnjem tekstu: administrativna zabrana) radi namirenja apelantovog potraživanja prema izvršeniku po osnovu Ugovora o kreditu. U administrativnoj zabrani je određeno da otplata kredita treba otpočeti 1. novembra 2021. godine.
5. U vezi s tim, apelant je 6. oktobra 2021. godine dostavio izvršenikovom poslodavcu „Alumina“ d.o.o. Zvornik (u daljnjem tekstu: izvršenikov poslodavac) rješenje o administrativnoj zabrani. Rješenjem je traženo da se uplate mjesečnih rata vrše na apelantov transakcioni račun počev od 1. novembra 2021. godine.
6. Tražilac izvršenja je nakon toga, u izvršnom postupku koji vodi protiv izvršenika (vidi tač.2. i 3. ove odluke) broj 83 0 I 050289 21 I 2 dana 29. aprila 2022. godine dostavio Osnovnom sudu podnesakprijedlog za nastavak izvršenja sa žiro računa izvršenika. U prijedlogu je, između ostalog, naveo da administrativna zabrana ne sadrži sve potrebne elemente da bi se po njoj vršila zapljena izvršenikovih novčanih sredstava. U vezi s tim je istakao da je apelant-banka aktivirala administrativnu zabranu tek nakon prijema rješenja o izvršenju i to za „sopstvenu naplatu što je nedopustivo“. Stoga je tražilac izvršenja predložio Osnovnom sudu da se naloži apelantu da povuče administrativnu zabranu, odnosno da se izvršenikovom poslodavcu naloži da obustavi zapljenu novčanih sredstava po administrativnoj zabrani.
7. Zaključkom Osnovnog suda broj 83 0 I 050289 21 I 2 od 13. juna 2022. godine apelantu je naloženo da povuče neovjerenu administrativnu zabranu koju je 6. oktobra 2021. godine dostavio izvršenikovom poslodavcu. U vezi s tim, Osnovni sud je naveo da je odredbama člana 164. stav 1. Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP) propisano da samo ovjerenom ispravom dužnik može dati saglasnost da se radi naplate povjeriočevog potraživanja zaplijeni dio njegove plate i samo ovjerena isprava ima pravno dejstvo rješenja o izvršenju. Kako je sud ukazao, zbog neovjerene administrativne zabrane tražilac izvršenja ne može namiriti svoje potraživanje iz razloga što je izvršenikova plata koju ostvaruje kod poslodavca i prima preko računa koji je otvoren kod apelanta već opterećena. U napomeni je navedeno da protiv zaključka nije dozvoljeno izjavljivanje pravnog lijeka. Apelantu je uz zaključak dostavljen podnesak tražioca izvršenja od 29. aprila 2022. godine.
8. Apelant je 30. juna 2022. godine dostavio Osnovnom sudu podnesak u kojem je naveo da je zaključak nezakonit i nepravilan te je predložio da se stavi van snage. Također, apelant je naveo da je u prilogu podneska dostavio Osnovnom sudu kopiju administrativne zabrane.
9. Nakon što je utvrdio da je administrativna zabrana ovjerena, Osnovni sud je dopisima od 1. septembra 2022. godine i 14. oktobra 2022. godine obavijestio apelanta da u nastavku postupanja po rješenju od 24. septembra 2021. godine (vidi tačku 3. ove odluke) ne vrši zapljenu novčanih sredstava po osnovu izvršenikove plate radi naplate potraživanja tražioca izvršenja. Navedeno je da je izvršenikova plata već opterećena administrativnom zabranom radi namirenja potraživanja koje ima apelant prema izvršeniku.
10. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Naime, apelant je naveo da je osporeni zaključak procesna odluka, te je ukazao da njegova prava ne mogu biti predmet odlučivanja u okviru izvršnog postupka u kojem on nema stranačku legitimaciju i nije u mogućnosti zaštiti svoja prava i interese. Obrazložio je da mu nije omogućeno prethodno izjašnjenje na podnesak tražioca izvršenja od 29. aprila 2022. godine na osnovu kojeg je sud donio osporeni zaključak, niti je protiv zaključka mogao izjaviti pravni lijek. Kako je apelant ukazao, osporenim zaključkom je dirano u njegovo pravo da ostvari naplatu svojih potraživanja. Apelant je naveo da je sudu dokazao da je administrativna zabrana ovjerena, da sadrži potpis ovlaštenog službenog lica i pečat, kao i da je originalni primjerak dostavljen izvršenikovom poslodavcu.
11. U odgovoru na apelaciju, Osnovni sud je naveo da je zaključak donesen prije nego što je apelantu omogućeno da se izjasni na podnesak tražioca izvršenja od 29. aprila 2022. godine. Međutim, kako je sud ukazao, takvim postupanjem nisu povrijeđena apelantova prava. Naime, sud je naveo da je izvršenik 22. decembra 2021. godine obavijestio sud da je njegova plata već opterećena administrativnom zabranom, pri čemu nije naveo o čijoj administrativnoj zabrani je riječ. Osnovni sud je naveo da je dopisom od 20. januara 2022. godine obavijestio apelanta o potrebi privremene obustave prenosa izvršenikovih novčanih sredstava dok se ne utvrdi da li je izvršnikova plata opterećena administrativnom zabranom. Od apelanta je istovremeno zatraženo da obavijesti sud ukoliko ima saznanja o administrativnoj zabrani i postupanju izvršenikovog poslodavca. Osnovni sud je naveo da je apelant dopis primio 31. januara 2022. godine, ali se na njega nije očitovao. Dalje, sud je naveo da je dopisom od 20. januara 2022. godine od izvršenikovog poslodavca zatražena dostava administrativne zabrane. S obzirom na to da je izvršenikov poslodavac dostavio neovjerenu fotokopiju administrativne zabrane, Osnovni sud je naveo da je zbog toga smatrao da su tačni navodi tražioca izvršenja iz podneska od 29. aprila 2022. godine, te je iz tog razloga i donesen osporeni zaključak. U konačnici Osnovni sud je ukazao da je apelant, nakon što je utvrđeno da je administrativna zabrana ovjerena, dopisima od 1. septembra i 14. oktobra 2022. godine nedvosmisleno obaviješten da se izvršenikova plata neće plijeniti radi naplate potraživanja tražioca izvršenja jer je opterećena administrativnom zabranom. Osnovni sud je istakao da iz stanja u spisu ne proizlazi bilo kakva obavijest da je apelant postupio po nalogu iz zaključka i da je povukao administrativnu zabranu.
12. U izjašnjenju na odgovor, apelant je naveo da Osnovni sud ne spori da je administrativna zabrana uredna i da ima dejstvo rješenja o izvršenju što je potvrđeno dopisima suda od 1. septembra i 14. oktobra 2022. godine. Apelant je naveo da zaključak nije stavljen van snage, te je tako stvorena pravna nesigurnost u smislu postupanja po zaključku i njegovih pravnih posljedica.
13. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
14. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
b) Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
15. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
16. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43. i Khudunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, kao i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, tačka 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
17. Ustavni sud zapaža da se apelantovi prigovori zasnivaju na nezadovoljstvu osporenim zaključkom, ukazujući, u suštini, na proizvoljnu primjenu prava. Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine) dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).
18. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da u izvršnom postupku kojeg je pokrenuo tražilac izvršenja protiv izvršenika radi naplate potraživanja, apelant nije imao ulogu stranke niti učesnika u postupku u smislu značenja tih izraza definisanih odredbama ZIP. Naime, u konkretnom izvršnom postupku, tj. u odnosu između tražioca izvršenja i izvršenika, apelant je imao ulogu finansijske institucije koja obavlja poslove platnog prometa. Dalje, Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud u okviru tog izvršnog postupka donio osporeni zaključak kojim je naloženo apelantu da povuče administrativnu zabranu koja je proizišla iz Ugovora o kreditu zaključenog između apelanta i izvršenika (vidi tačku 7). Ustavni sud zapaža da je osporeni zaključak zasnovan na odredbama člana 164. stav 1. ZIP kojim je regulisano da dužnik može ovjerenom ispravom dati saglasnost da se radi naplate potraživanja povjerioca zaplijeni dio njegove plate i da se isplati neposredno povjeriocu, na način određen u toj ispravi, te da takva isprava ima pravno dejstvo rješenja o izvršenju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud u odgovoru na apelaciju potvrdio apelantov navod da mu prije donošenja osporenog zaključka nije omogućeno izjašnjenje u odnosu na podnesak tražioca izvršenja od 29. aprila 2022. godine. Međutim, Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud u januaru 2022. godine, dakle prije nego što je tražilac izvršenja dostavio podnesak od 29. aprila 2022. godine, apelantu dao priliku da razjasni nedoumice vezano za administrativnu zabranu, ali apelant to tada nije učinio. Naime, apelant je tek po prijemu osporenog zaključka dostavio sudu ovjerenu administrativnu zabranu, na osnovu čega je sud utvrdio da administrativna zabrana ipak ispunjava uslove propisane članom 164. stav 1. ZIP. Shodno tom utvrđenju, Osnovni sud je u dva navrata obavijestio apelanta da ne vrši zapljenu izvršenikovih novčanih sredstava po osnovu rješenja tog suda od 24. septembra 2022. godine jer su ona opterećena administrativnom zabranom. Dakle, kako proizlazi iz činjenica konkretnog slučaja, osporeni zaključak je donesen na temelju podataka kojima je Osnovni sud u tom trenutku raspolagao. Pri tome, Ustavni sud zapaža da iz stanja apelacionog spisa ne proizlazi da je apelant zaista postupio po nalogu suda iz osporenog zaključka i da je administrativna zabrana povučena. Također, Ustavni sud zapaža da iz činjenica predmeta proizilazi da se isplata sa izvršenikovog računa vrši apelantu radi namirenja njegovog potraživanja iz osnova ugovora o kreditu. Osim toga, apelant ne tvrdi da je isplata novčanih sredstava po administrativnoj zabrani na bilo koji način obustavljena i da je on pretrpio bilo kakvu štetu temeljem osporenog zaključka.
19. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da u specifičnim okolnostima konkretnog slučaja, nema ništa što bi u konačnici ukazalo da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju njegovih prava očigledno (prima facie) neosnovani.
20. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
21. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman