Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2282/24 (S. H. i drugi)
Odluka donesena 11. 06. 2026.
- Nema povrede
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravo na pravnu sigurnost
- Radni spor
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
- Prava iz radnog odnosa
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2282/24
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 06. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 11. jun 2026. godine, u predmetu broj AP-2282/24, rješavajući apelacije koje su podnijeli Senad Horman i drugi, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Senad Horman protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 629071 19 Rsž od 4. oktobra 2023. godine i
Mustafa Selmanović, Radomir Šimić i Elvir Džuho protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 629532 19 Rsž od 7. novembra 2023. godine,zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
AP-2282/24
1. Senad Horman iz Sarajeva (u daljnjem tekstu: apelant), čiji je punomoćnik Enes Džafić advokat iz Sarajeva, podnio je 29. maja 2024. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Rs 629071 24 Rev od 20. februara 2024. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 629071 19 Rsž od 4.oktobra 2023. godine.
2. Ustavni sud je prethodno, Odlukom o dopustivosti broj AP-5426/23 od 15. februara 2024. godine, odbacio, pored ostalih, kao preuranjenu apelaciju broj AP-5431/23 koju je apelant podnio protiv navedene presude Kantonalnog suda. Imajući u vidu da je osporenim rješenjem Vrhovnog suda odbačena kao nedopuštena apelantova revizija, te kao takva ne predstavlja efektivan pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je presuda Kantonalnog suda konačna odluka u konkretnoj pravnoj stvari.
AP-2818/24
3. Mustafa Selmanović i Elvir Džuho iz Sarajeva, te Radomir Šimić iz Kreševa (u daljnjem tekstu: apelanti), čiji je punomoćnik Enes Džafić advokat iz Sarajeva, podnijeli su 2. jula 2024. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Rješenja Vrhovnog suda broj 65 0 Rs 629532 24 Rev od 19. marta 2024. godine i Presude Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 629532 19 Rsž od 7. novembra 2023. godine.
4. Ustavni sud je prethodno, Odlukom o dopustivosti broj AP-729/24 od 18. aprila 2024. godine, odbacio, pored ostalih, kao preuranjenu apelaciju broj AP-748/24 koju su apelanti podnijeli protiv navedene presude Kantonalnog suda. Imajući u vidu da je osporenim rješenjem Vrhovnog suda njihova revizija odbačena kao nedopuštena, te kao takva ne predstavlja efektivan pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je presuda Kantonalnog suda konačna odluka u konkretnoj pravnoj stvari.
Spajanje predmeta
5. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-2282/24.
Činjenice
6. Apelanti su policijski službenici u Federalnoj upravi policije. Apelanti su podnijeli tužbu protiv Federacije Bosne i Hercegovine, Federalnog ministarstva unutrašnjih poslova, Federalne uprave policije (u daljnjem tekstu: tuženi), radi potraživanja iz radnog odnosa. Tužbenim zahtjevima su tražili, u relevantnom dijelu, da im tuženi isplati određene novčane iznose, na ime razlike naknade za minuli rad. Apelanti su zasnovali tužbene zahtjeve na tvrdnji da im tuženi nije pravilno obračunao naknadu za minuli rad na osnovnu platu i na dodatke na platu.
7. U postupcima, koji su okončani osporenim presudama Kantonalnog suda navedenim u tač. 1. i 3. ove odluke, odbijeni su tužbeni zahtjevi apelanata. Sud je u obrazloženju osporenih presudā ukazao da se osnovna plata apelanata računa tako što se utvrđena osnovica za obračun plate množi sa koeficijentom platnog razreda. Istakao je da se na takvu utvrđenu platu obračunava naknada za minuli rad, u smislu člana 6. stav (1) i člana 7. stav (3) Zakona o platama i naknadama policijskih službenika u Federaciji Bosne i Hercegovine. U odnosu na navode apelanata da im se minuli rad trebao obračunavati i na dodatke na platu (naknade za prekovremeni rad, rad u neradne dane, u dane državnih praznika, te noćni rad), sud je naveo da su neosnovani. Naime, istakao je da bi se u tom slučaju plate apelanata po osnovu minulog rada povećavale dva puta, prvi put nakon množenja osnovice i koeficijenta, a drugi put nakon uvećanja za dodatke na platu. Stoga je zaključio da apelanti neosnovano potražuju razliku plate po osnovu minulog rada.
Apelacioni navodi
8. Apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelanti, u suštini, ponavljaju navode koje su iznosili tokom postupka pred redovnim sudovima, te smatraju da su redovni sudovi pri donošenju osporenih odlukā pogrešno primijenili relevantne propise. Naročito ističu da je tuženi kao osnovicu za obračun minulog rada nepravilno koristio neto plaću bez uvećanja za dodatke na platu. Apelanti ističu da im je tuženi trebao obračunavati minuli rad i na osnovnu platu i na druge dodatke na platu. Također, ističu da su redovni sudovi propustili izjednačiti sudsku praksu u kojoj postoje različite odluke nižestepenih sudova o istom činjeničnom i pravnom pitanju ukazujući da je na taj način došlo i do povrede načela pravne sigurnosti. U tom pogledu, apelanti su kao dokaz priložili Presude Općinskog suda u Sarajevu br. 65 0 Rs 345211 13 Rs od 29. maja 2014. godine, 65 0 Rs 344388 13 Rs od 12. maja 2014. godine i 65 0 Rs 344394 13 Rs od 9. maja 2014. godine. Konačno, apelanti se pozivaju i na povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i na kršenje zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), koju Ustavni sud cijeni prilikom ispitivanja ustavnih prava, apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbajdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Europski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
11. Ustavni sud ukazuje da se navodi iz apelacijā o povredi prava na pravično suđenje odnose isključivo na način na koji su sudovi primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine) dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritum broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. 42. do 45. s daljnjim referencama objavljena na www.ustavnisud.ba).
12. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz navodā apelanata, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju osporenih odluka dao relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica, tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao isto činjenično i pravno pitanje, te da je u vezi s tim zaključio da nema proizvoljnosti u odlučenju redovnih sudova da se minuli rad ne može računati na osnovnu platu uvećanu za dodatke na tu platu (vidi Ustavni sud, Odluke o dopustivosti br. AP-271/22 od 6. aprila 2022. godine i AP-1191/23 od 11. jula 2024. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba). U odnosu na navode apelanata o kršenju načela pravne sigurnosti, Ustavni sud, ukazuje da su u konkretnom slučaju konačne odluke presude Kantonalnog suda. Međutim, apelanti se pozivaju na različitu praksu ukazujući na presude Općinskog suda. S obzirom na to da se ne radi o konačnim odlukama Kantonalnog suda, već o odlukama prvostepenog suda koji je niže instance, Ustavni sud ukazuje da ovi navodi apelanata ne pokreću pitanje pravne sigurnosti (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-1679/21 od 10. jula 2025. godine, tačka 27., dostupna na www.ustavnisud.ba). Osim toga, apelanti nisu ponudili relevantne argumente i dokaze da je u provedenim postupcima, koji su meritorno okončani osporenim presudama Kantonalnog suda, prekršena neka druga procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njihovu štetu. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava apelanata na pravično suđenje, slijedom čega su njihovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
13. U pogledu navoda apelanata da im je povrijeđeno pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da apelanti nisu eksplicitno naveli u vezi s kojim pravom smatraju da postoji kršenje ovog prava, ali da se iz apelacijā može zaključiti da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu s pravom na pravično suđenje. S obzirom na zaključak da su navodi o povredi prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani, Ustavni sud ukazuje da su samim tim i navodi apelanata o povredi prava na djelotvoran pravni lijek u vezi s navedenim pravom očigledno (prima facie) neosnovani (vidi Evropski sud, Rodić i tri ostala protiv Bosne i Hercegovine , presuda od 27. maja 2008. godine, tač. 81. i 82., predstavka broj 22893/05 i Bevza protiv Ukrajine, odluka od 23. marta 2023. godine, predstavka broj 45323/20, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-2511/09 od 6. decembra 2012. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).
14. Apelanti su se pozvali i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnim slučajevima ništa ne ukazuje da je njihovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelacijama pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
15. Također, apelanti su se pozvali i na kršenje zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Ustavni sud ukazuje da član 14. Evropske konvencije nije nezavisan nego ima važnu ulogu u nadopunjavanju ostalih odredaba Evropske konvencije i njenih protokola (vidi, Evropski sud, Oreščanin protiv Hrvatske, odluka od 7. februara 2023. godine, predstavke br. 19544/15 i 44792/16, tačka 21.). Imajući u vidu prethodna razmatranja Ustavnog suda, kao i činjenicu da apelanti nisu dostavili nikakav dokaz koji bi mogao učiniti vjerovatnim da su u postupku diskriminisani po nekom od zabranjenih osnova u vezi sa uživanjem prava iz Evropske konvencije, niti da to proizlazi iz predočenih dokumenata, Ustavni sud ove navode neće razmatrati.
16. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman