Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4536/22 (R. M. i drugi)

Odluka donesena 20. 10. 2026.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Neovlašteno lice
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Ugovor o kupoprodaji
  • Obligaciono- pravni odnosi
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4536/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

20. 10. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 20. oktobra 2026. godine, u predmetu broj AP-4536/22, rješavajući apelaciju Radojke Mutavdžić i Milorada Kovačevića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka d) i stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Radojke Mutavdžić podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 269710 21 Rev od 9. augusta 2022. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Milorada Kovačevića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 269710 21 Rev od 9. augusta 2022. godine, zbog toga što je apelaciju podnijelo neovlašteno lice.

OBRAZLOŽENJE

1. Radojka Mutavdžić i Milorad Kovačević (u daljnjem tekstu: apelantica i apelant ili apelanti) iz Banjaluke, podnijeli su 1. decembra 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 269710 21 Rev od 9. augusta 2022. godine. Apelanti su 27. decembra 2022. godine, te 16. jula i 28. novembra 2024. godine dopunili apelaciju.

Uvodne napomene

2. Apelant kao prodavac je sa Z. M. i D. M. (u daljnjem tekstu: tužiteljica i tužitelj ili tužitelji) 12. augusta 2009. godine kod notara zaključio predugovor o prodaji nepokretnosti označenih kao k.č. br. 210/35. Tužitelji su u skladu sa predugovorom apelantu isplatili na ime kapare iznos od 25.000,00 Eura, te je dogovoreno da će zaključiti glavni ugovor o kupoprodaji. Pored toga, tužitelji su apelantu isplatili određene iznose na ime kupoprodajne cijene, ali do zaključenja glavnog ugovora nije došlo zbog čega su tužitelji, na osnovu predugovora i njegovog pismenog otpravka, pokrenuli izvršni postupak protiv apelanta radi povrata iznosa koji su platili shodno odredbama predugovora. Međutim taj postupak je obustavljen rješenjem Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) od 6. juna 2016. godine sa obrazloženjem da navedene isprave nisu podobne za izvršenje.

3. Apelant je 16. oktobra 2016. godine nekretninu označenu kao k.č. br. 210/35 prodao S. J. (u daljnjem tekstu: tužena). Osim toga, apelant je sa apelanticom 27. oktobra 2016. godine zaključio ugovor o prodaji nekretnina označenih kao k.č. br. 210/29 i 210/49 (u daljnjem tekstu: sporne nekretnine).

4. Tužitelji su, kako proizilazi iz činjenica, također protiv apelanta pokrenuli dva parnična postupka, 2013. godine postupak radi povrata kupoprodajne cijene i 2016. godine postupak radi povrata kapare. Postupak vezan za kupoprodajnu cijenu je okončan presudom Okružnog suda broj 71 0 P 170072 16 Gž od 26. maja 2016. godine, kojom je apelant obavezan na isplatu preciziranih iznosa. U drugom postupku vođenom radi povrata kapare, parnične stranke su pred Osnovnim sudom u Banjaluci 12. jula 2018. godine zaključile sudsko poravnanje, kojim su raskinuli sporni predugovor te je apelant obavezan na isplatu preciziranog iznosa .

5. Tužitelji su, radi namirenja svojih potraživanja, protiv apelanta pokrenuli izvršni postupak broj 71 0 I 242452 16 I sa prijedlogom da se izvršenje provede na nekretninama označenim kao k.č. br. 210/29 i 210/35, što je dozvoljeno rješenjem o izvršenju od 19. oktobra 2016. godine. Međutim, sud je u toku tog postupka proglasio nedopuštenim izvršenje na nekretnini označenoj kao k.č. br. 210/35, jer je apelant tu nekretninu prodao tuženoj. Također, sud je u tom postupku rješenjem od 6. oktobra 2022. godine odredio apelanticu kao izvršenika, uz obrazloženje da je u zemljišnoknjižnoj evidenciji nakon zabilježbe rješenja o izvršenju apelantica upisana kao vlasnica nekretnine na kojoj je određeno izvršenje (k.č. br. 210/29). Postupak u kojem je donesena osporena odluka

6. Tužitelji su 12. oktobra 2017. godine podnijeli tužbu protiv tužene i apelantice, radi pobijanja dužnikovihapelantovih pravnih radnji.

7. Presudom Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 269710 17 P od 19. maja 2020. godine je djelimično usvojen tužbeni zahtjev tužitelja te je utvrđeno da je ugovor o prodaji nekretnina koji su zaključili apelant i apelantica bez pravnog dejstva prema tužiteljima, u dijelu koji je potreban za namirenje potraživanja tužitelja prema apelantu u preciziranim novčanim iznosima, te je apelantica obavezana da trpi da tužioci svoje potraživanje prema apelantu namire iz spornih nekretninak.č. 210/29 i 210/49. Presudom je odbijen zahtjev tužitelja kojim su tražili da se utvrdi da je bez pravnog dejstva ugovor koji je apelant zaključio sa tuženom, kao i tužbeni zahtjev kojim su tražili da apelantica „trpi namirenja u visini od 34.375,00 KM“ (stav I izreke).

8. Sud je u obrazloženju presude naveo da među strankama nije sporno, da je pravosnažnim odlukama apelant kao dužnik obavezan da tužiteljima naknadi iznos od 34.375,00 KM sa zakonskom kamatom u preciziranom novčanom iznosu sa troškovima postupka. Dalje je utvrđeno da su, radi namirenja dosuđenog iznosa, tužitelji pokrenuli izvršni postupak na dijelu spornih nekretnina (k.č. br. 210/29, vidi tačku 5. odluke) koji se vodi pod brojem 71 0 I 242452 16 I. U tom postupku je 19. oktobra 2016. godine doneseno rješenje o izvršenju, te je izvršena zabilježba rješenja o izvršenju u zemljišnim knjigama. Sud je dalje obrazložio da je apelant dio ovog duga isplatio tužiteljima 14. decembra 2016. godine, dok se za ostatak duga i dalje vodi izvršni postupak. Dalje, sud je obrazložio da su vezano za povrat kapare tužitelji sa apelantom zaključili sudsko poravnanje (vidi tačku 4.) kojim se apelant obavezao tužiteljima isplatiti kaparu i troškove postupka u iznosima od 48.895,85 KM i 2,880,00 KM. Sud je u vezi s tim obrazložio da je apelant sporne nekretnine, na kojima je u jednom dijelu (k.č. br. 210/29) dozvoljeno i zabilježeno izvršenje, prodao apelantici te da je otuđio i druge svoje nekretnine tuženoj, odnosno ostao je bez nepokretne imovine. Pored toga, sud je utvrdio da je apelantica u tazbinskom srodstvu sa apelantom, odnosno da je sestra apelantove supruge. Sud je ukazao na odredbe čl. 280. i 281. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), kojim je propisan postupak pobijanja dužnikovih pravnih radnji ukoliko je ta pravna radnja poduzeta na štetu povjerioca, te situaciju kada se pretpostavlja da je treće lice znalo da preduzetim radnjama nanosi štetu povjeriocu. U vezi s tim, sud je obrazložio da su tužitelji dokazali da imaju nenaplaćenih potraživanja prema dužniku-apelantu, osim iznosa koji je apelant isplatio tužiteljima. S druge strane, tužena i apelantica nisu izvodile dokaze kojima bi osporili tvrdnje vezano za postojanje neizmirenih potraživanja od strane dužnika-apelanta. Sud je istakao da su u konkretnom slučaju ispunjeni uslovi iz člana 280. ZOO-a, odnosno da postoje uslovi za pobijanje apelantovih pravnih radnji vezano za raspolaganje spornom nekretninom u korist apelantice jer je ona u drugom stepenu tazbinskog srodstva sa apelantom, te joj je bilo poznato da se na ovaj način nanosi šteta tužiocima kao povjeriocima. Obrazloženo je da apelantica nije, u smislu čl. 7. i 123. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), predložila dokaze kojim oborila zakonsku pretpostavka iz člana 281. stav 2. ZOO-a da joj je bilo poznato da se rapolaganjem nanosi šteta tužiteljima. Tužbeni zahtjev je odbijen u odnosu na tuženu jer u postupku nisu izvedeni dokazi kojim bi se utvrdilo da je tužena znala da zaključenjem ugovora sa apelantom nanosi štetu tužiteljima kao povjeriocima.

9. Apelantica je protiv prvostepene presude podnijela žalbu koja je uvažena presudom Okružnog suda broj 71 0 P 269710 20 Gž od 15. januara 2021. godine te je prvostepena presuda preinačena, na način da je odbijen tužbeni zahtjev za utvrđenje da je bez pravnog dejstva u odnosu na tužitelje ugovor koji je apelantica zaključila sa apelantom-dužnikom (dio stava I izreke). Okružni sud je u obrazloženju presude istakao da je na pravilno utvrđeno činjenično stanje prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo. Sud je ukazao na odredbe čl. 280. – 285. ZOO kojima su regulisana opšta pravila pobijanja dužnikovih pravnih radnji, uslovi pobijanja, isključenje pobijanja, kako se vrši pobijanje, učinak pobijanja i rokovi za podizanje tužbe. Međutim, Okružni sud je istakao da apelantica osnovano ukazuje da tužitelji nisu dokazali apelantovu insolventnost te da stoga zaključivanjem spornog ugovora namirenje tužitelja nije otežano niti osujećeno. Ovo iz razloga što je na dijelu spornih nekretnina zabilježbom izvršenja konstituisano sudsko založno pravo u predmetu broj 71 0 I 242452 16 I. S obzirom da tužitelji nisu dokazali da će njihovo namirenje biti otežano ili osujećeno bez pobijanja apelantove pravne radnje, odnosno nisu dokazali njegovu insolventnost, sud je uvažio apelantičinu žalbu i preinačio prvostepenu presudu.

10. Odlučujući o reviziji tužitelja, Vrhovni sud je Presudom broj 71 0 P 269710 21 Rev od 9. augusta 2022. godine uvažio reviziju i preinačio drugostepenu presudu, na način što je odbio apelantičinu žalbu kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presuda.

11. U obrazloženju presude, Vrhovni sud je istakao da je pogrešan zaključak drugostepenog suda da nisu ispunjeni svi uslovi propisani odredbama čl. 280. – 285. ZOO. U vezi s tim je obrazložio da, suprotno zaključku drugostepenog suda, okolnost da je na dijelu spornih nekretnina, koja su bile predmet izvršenja i koja je sada u javnim knjigama upisana kao svojina apelantice, izvršena zabilježba izvršenja u predmetu broj 71 0 I 242452 16 I, ne dokazuje da će tužitelji u izvršnom postupku moći namiriti svoje potraživanje. Ovo iz razloga što se zabilježba i određeno izvršenje odnosi na potraživanja utvrđena pravosnažnom presudom za iznos od 34.375,00 KM koji je već namiren, odnosno tom zabilježbom nije obezbijeđeno niti određeno izvršenje radi isplate potraživanja tužitelja koje je utvrđeno sudskim poravnanjem. Obzirom da apelant nema druge imovine, proizlazi da je zaključenim ugovorom sa apelanticom onemogućio tužitelje da naplate svoja potraživanja utvrđena sudskim poravnanjem. S obzirom na navedeno, Vrhovni sud je u skladu sa odredbom člana 250. stav

1. ZPP-a odlučio kao u izreci presude i potvrdio prvostepenu presudu kao zakonitu i pravilnu.

12. Apelanti navode da je osporenom odlukom povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije. U vezi s tim, apelanti u suštini ponavljaju navode koje su iznosili u postupku u kojem je donesena osporena odluka. U opširnoj apelaciji, uglavnom iznose činjenice vezane za navodna nezakonita postupanja u prethodnim postupcima, zbog čega je pokrenut i krivični postupak protiv lica uposlenih u RUGIP-u. U suštini, tvrde da su pogrešno utvrđene odlučne činjenice zbog kojih je djelimično usvojen tužbeni zahtjev tužitelja, odnosno da su pogrešno primijenjene odredbe materijalnog prava. Smatraju da Vrhovni sud nije imao u vidu sve činjenice iz ranije vođenih izvršnih postupaka te ukazuju da je predmet predugovora bila k.č. br. 210/35, dok je osporenom presudom utvrđeno da je apelantica dužna da trpi da tužioci svoje potraživanje namire iz spornih nepokretnosti. Apelantica ističe da je osoba starije životne dobi te da je zbog osporene presude dovedena u „nepodnošljivo psihičko stanje, onemogućeno joj je pravo na ličnu slobodu i sigurnost“ zbog prijetnje da će njena imovina biti prodana, te smatra da je postala zakonit vlasnik sporne nekretnine.

13. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka d) i stav (4) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: b)Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (3) tačka d) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (3)Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

d) apelaciju je podnijelo neovlašteno lice; (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

U odnosu na apelanta - neovlašteno lice

14. Ustavni sud zapaža da iz osporene presude nesporno proizlazi da su u parničnom postupku kao stranke navedeni apelantica i tužitelji. Tim presudama je isključivo odlučivano o međusobnim odnosima tužitelja i apelantice. U vezi s tim Ustavni sud ukazuje da je članom 281. stav 2. ZOO eksplicitno propisano da se tužba za pobijanje „podnosi protiv trećeg lica sa kojim je, ili u čiju je korist preduzeta pravna radnja koja se pobija“ a to je u konkretnom slučaju apelantica. S obzirom na to Ustavni sud konstatira da apelant dakle nije imao svojstvo stranke u tom parničnom postupku te da se osporenom odlukom nije odlučivalo o apelantovim pravima, niti je apelantu nametnuta bilo kakva obveza. U tom kontekstu Ustavni sud ukazuje da su apelantova prava odnosno obaveze utvrđene u parničnim postupcima koje su tužitelji vodili protiv njega u vezi sa vraćanjem dijela kupoprodajne cijene odnosno radi povrata kapare (vidi tačka 4. odluke), koji su okončani prije postupka koji se osporava apelacijom. S obzirom na to Ustavni sud smatra da apelant nije ovlašten da u svoje ime apelacijom osporava predmetnu odluku (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-4375/21 od 23. februara 2022. godine, dostupna na Internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

15. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka d) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko ju je podnijelo neovlašteno lice, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

Dopustivost prima facie u odnosu na apelanticu

16. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbajdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03 ).

17. U vezi sa apelantičinim navodima koji se u suštini tiču utvrđenog činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine) dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno prati i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).

18. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud, pozivajući se na relevantne odredbe ZOO i ZPP-a, u obrazloženju osporene odluke dao dovoljna i relevantna obrazloženja kako o činjeničnim utvrđenjima nižestepenih sudova, kojim je vezan, tako i o pravnim zaključcima, zbog čega se ne može zaključiti da su takva utvrđenja proizvoljna ili „očigledno nerazumna“. Naročito, Ustavni sud ukazuje da je Vrhovni sud detaljno obrazložio razloge zbog kojih je preinačio presudu drugostepenog suda, odnosno zašto je prihvatio kao pravilna obrazloženja prvostepenog suda u pogledu primjene odredbi čl. 280. - 285. ZOO prilikom odlučivanja o tužbenom zahtjevu tužitelja. Pri tome je Vrhovni sud detaljno obrazložio svoj zaključak da je apelantica u tazbinskom srodstvu sa apelantom i da joj je u smislu relevantnih odredbi ZOO bilo poznato da apelant nema druge imovine i da se ugovorom koji je zaključila sa apelantom nanosi štetu tužiteljima kao povjeriocima. Osim toga Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud, s obzirom da taj dio nije osporavan revizijom, obrazložio da, za razliku od apelantice, u odnosu na tuženu nisu ispunjeni uvjeti propisani relevantnim odredbama ZOO za pobijanje ugovora o prodaji k.č. br. 210/35. Također, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud dao odgovore na sva ključna pitanja relevantna za odlučivanje u konkretnoj pravnoj stvari. Osim toga, apelantica ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije odnosno člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine na njenu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje apelantičinog prava na pravično suđenje. Osim toga, apelantica se pozvala i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njeno pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju odnosno člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

19. Također, Ustavni sud zapaža da je predmet apelacionog postupka odluka donesena u parničnom postupku radi pobijanja pravnih radnji dužnika, što ne pokreće pitanje garancija iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-3913/22 od 19. januara 2023. godine, tačka 17. sa daljnjim referencama, dostupna na www.ustavnisud.ba).

20. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantičini navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

21. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka d) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko ju je podnijelo neovlašteno lice, odnosno odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

22. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4536/22 (R. M. i drugi) | Sudska praksa | Aktio