Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-548/24 (S.N.)
Odluka donesena 26. 03. 2026.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Obezbjeđivanje plaćanja poreza,doprinosa i kazni
- Zastara
- Porez
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Obaveze koje proizilaze iz javnog zakonodavstva
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-548/24
Apelacija
Odluka o dopustivosti
26. 03. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednica Valerija Galić i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 27. marta 2026. godine, u predmetu broj AP-548/24, rješavajući apelaciju S. N., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija S. N. podnesena protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine br. S1 3 U 042799 22 U od 13. decembra 2023. godine i S1 3 U 043065 22 U od 1. decembra 2023. godine u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija S. N. podnesena protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine br. S1 3 U 042799 22 U od 13. decembra 2023. godine i S1 3 U 043065 22 U od 1. decembra 2023. godine u odnosu na navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. S. N. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bosanske Krupe, kojeg zastupa Zajednička advokatska kancelarija „Sanil Hasić i Amel Šabić“ iz Bosanske Krupe, podnio je 6. februara 2024. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 3 U 042799 22 U od 13. decembra 2023. godine i S1 3 U 043065 22 U od 1. decembra 2023. godine, rješenjâ Uprave za indirektno oporezivanje BiH (u daljnjem tekstu: Uprava) br. 01/4-2-UP/II-123/22 od 6. maja 2022. godine i 01/4-
2-UP/II-71/19 od 21. februara 2022. godine i rješenjâ Uprave, Regionalni centar Banjaluka (u daljnjem tekstu: RC Banjaluka), br. 02/6-2/I-16-16-29-45/19 od 15. januara 2019. godine i 02/6-2/I-
16-16-29-3605/2018 od 8. novembra 2018. godine. Također, apelant je podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud obustavio izvršenje rješenja Uprave od 21. februara 2022. godine do donošenja odluke o apelaciji.
Postupak naplate indirektnih poreza
2. Rješenjem RC Banjaluka od 8. novembra 2018. godine utvrđeno je da je apelant, ovlašteno odgovorno lice u pravnom licu – direktor i osnivač dužnika „Cestogradnja“ d.o.o. Bihać, pojedinačno i solidarno odgovoran za izmirenje duga po osnovu PDV-a u periodu poslovanja od 2007. do 2011. godine, u ukupnom iznosu navedenom u izreci rješenja. Apelant je obavezan da navedeni dug plati na način preciziran u izreci.
3. Rješenjem RC Banjaluka od 15. januara 2019. godine odbijena je apelantova žalba izjavljena protiv rješenja iz prethodne tačke ove odluke.
4. Rješenjem Uprave od 21. februara 2022. godine odbijena je apelantova žalba izjavljena protiv nižestepenog rješenja.
5. Presudom Suda BiH od 13. decembra 2023. godine odbijena je apelantova tužba podnesena protiv rješenja Uprave od 21. februara 2022. godine. Sud je u obrazloženju naveo da je postupak utvrđivanja, naplate i kontrole indirektnih poreza, a time i pitanje utvrđivanja nosilaca obaveze indirektnog oporezivanja, uređen Zakonom o postupku indirektnog oporezivanja (u daljnjem tekstu: Zakon). Sud se pozvao na odredbe čl. od 18. do 22. Zakona. Tim odredbama propisano je, između ostalog, da su za izmirenje obaveze indirektnog poreza pojedinačno i solidarno odgovorna lica koja prouzrokuju ili aktivno sarađuju u činjenju bilo kojeg kršenja zakona i propisa o indirektnom porezu. Naime, kako je to sud obrazložio, iz spisa predmeta proizlazi da je Grupa za prinudnu naplatu Uprave pokrenula postupak prinudne naplate duga nastalog po osnovu neplaćenog indirektnog poreza u iznosu navedenom u prvostepenom rješenju, da su izdati nalozi za prinudnu naplatu koji su apelantu uredno uručeni, te da dug glavnog dužnika nije izmiren. Stoga, proveden je postupak utvrđivanja pojedinačno i solidarno odgovornih lica u smislu navedenih odredaba Zakona, te je prvostepenim rješenjem utvrđeno da je apelant pojedinačno i solidarno odgovoran za izmirenje duga. Naime, sud je obrazložio da je pravilno u upravnom postupku utvrđeno da apelant kao odgovorno lice i osnivač glavnog dužnika koji je upravljao poslovanjem društva i bio upoznat s obavezama tog društva nije preduzeo odgovarajuće mjere iz svoje nadležnosti s ciljem izmirenja poreznih obaveza i nije poštovao rokove plaćanja. Apelant je na taj način aktivno učestvovao u kršenju propisa o indirektnom oporezivanju, u smislu odredaba člana 22. stav (1) tačka a) Zakona.
6. Dalje, sud je naveo da je pravilno Uprava zaključila da su neosnovani apelantovi navodi kojima se poziva na odredbe člana 302. stav (2) Zakona o privrednim društvima. Naime, sud je istakao da je članom 2. Zakona o postupku prinudne naplate indirektnih poreza određeno da se tim zakonom uređuje postupak prinudne naplate. Također je sud obrazložio da je Zakonom o sistemu indirektnog oporezivanja u BiH te drugim propisima iz oblasti indirektnih poreza Uprava određena kao jedini organ u BiH koji je nadležan za provođenje propisa o indirektnom oporezivanju. Osim toga, sud je naveo da neosnovano apelant ističe prigovor zastarjelosti, te se u vezi s tim pozvao na odredbe člana 37. stav (2) Zakona. Navedenim odredbama propisano je da zastarjelost, u odnosu na obaveze lica s pojedinačnom i solidarnom odgovornošću, teče od prvog dana nakon što istekne rok u odnosu na plaćanje glavnog dužnika. Međutim, kako je to sud dalje obrazložio, izuzetno od prethodno navedenog, zastarjelost u odnosu na solidarno odgovorna lica za plaćanje koje nastaje kao posljedica radnji prinudne naplate računa se od dana saznanja za činjenice kojima se utvrđuje solidarna odgovornost. Prema tome, imajući u vidu da je prvostepeno rješenje doneseno 8. novembra 2018. godine, sud je zaključio da u konkretnom slučaju nije protekao apsolutni rok zastare od deset godina propisan odredbama člana 39. Zakona.
Postupak povodom apelantovog zahtjeva za odlaganje izvršenja rješenja donesenog u postupku naplate indirektnih poreza
7. Rješenjem Uprave od 6. maja 2022. godine odbijen je kao neosnovan apelantov zahtjev za odlaganje izvršenja rješenja iz tačke 4. ove odluke.
8. Presudom Suda BiH od 1. decembra 2023. godine odbijena je apelantova tužba podnesena protiv rješenja Uprave iz prethodne tačke ove odluke. Sud se u obrazloženju pozvao na odredbe člana 140. stav (4) Zakona. Navedenim odredbama propisano je da pokretanje upravnog spora ne odgađa izvršenje rješenja izuzev ako obveznik indirektnog poreza podnese odgovarajuće garancije koje će osigurati plaćanje po osnovu indirektnih poreza. Međutim, sud je ukazao da iz spisa predmeta proizlazi da apelant kao osnivač i direktor glavnog dužnika (poreznog obveznika „Cestogradnja“ d.o.o. Bihać) nije u zakonom propisanom roku ispunjavao obavezu plaćanja indirektnog poreza te da je kršio propise iz te oblasti. Dalje, kako je sud obrazložio, apelant uz zahtjev nije dostavio odgovarajuće dokaze kako bi se mogle razmotriti sve okolnosti konkretnog slučaja i posljedice izvršenja konačnog upravnog akta na apelantove lične prilike. Stoga je sud zaključio da puko podnošenje prijedloga za odgađanje izvršenja rješenja nije osnov da se udovolji apelantovom zahtjevu.
9. Apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, ponavlja navode koje je iznosio i tokom postupka pred redovnim sudovima i organima uprave, te smatra da su redovni sudovi i organi uprave pri donošenju osporenih odluka pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili relevantne propise. Naročito ističe da je u konkretnom postupku on kao fizičko lice izjednačen s pravnim licem čiji je osnivač i direktor i da je takvo postupanje u suprotnosti s odredbama člana 302. stav (2) Zakona o privrednim društvima kojim je propisano da za obaveze društva s ograničenom odgovornošću član društva odgovara svojim udjelom. Naime, apelant smatra da se ne može uspostaviti odgovornost fizičkog lica koje je vlasnik udjela u društvu s ograničenom odgovornošću za obaveze tog društva. Dalje, apelant smatra da je za konkretnu poreznu obavezu nastupila zastara, pa da ne postoji nikakva njegova odgovornost za taj dug, odnosno da više ne postoji ni „originalni porezni dug pravnog lica“. U zahtjevu za donošenje odluke o privremenoj mjeri apelant navodi da bi mu izvršenjem rješenja Uprave od 21. februara 2022. godine prije donošenja odluke o apelaciji bila nanesena nepopravljiva šteta, a da odgađanje izvršenja tog rješenja nije protivno javnom interesu.
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda.
11. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:b)Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
12. Član 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom; (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
U odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje
13. U pogledu apelantovih navoda o povredi prava na pravično suđenje, Ustavni sud podsjeća da, u skladu sa svojim ranijim stavovima, kao i ustaljenom praksom Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), određene novčane obaveze prema državi spadaju isključivo u oblast javnog prava i stoga ne potpadaju pod pojam „građanskih prava i obaveza“ iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6. Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Lazauskai protiv Litvanije, odluka od 6. septembra 2016. godine, predstavka broj 4964/11, tačka 29, i Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-382/04 od 23. marta 2005. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Ustavni sud zaključuje da u takve obaveze nesumnjivo spadaju i obaveze koje proizlaze iz poreznog i carinskog, odnosno javnog zakonodavstva.
14. S druge strane, Ustavni sud podsjeća da se u pogledu krivičnopravnog aspekta prava na pravično suđenje član 6. Evropske konvencije izuzetno primjenjuje na postupke razreza dodatnog poreza, ukoliko je svrha i suština tog postupka krivičnopravna u smislu Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Jussila protiv Finske, presuda od 23. novembra 2006. godine, predstavka broj 73053/01, tačka 38; Steininger protiv Austrije, presuda od 17. aprila 2012. godine, predstavka broj 21539/07, tač. od 34. do 37; Chap Ltd protiv Armenije, presuda od 4. maja 2017. godine, predstavka broj 15485/09, tačka 36, i Melgarejo Martinez de Abellanosa protiv Španije, presuda od 14. decembra 2021. godine, predstavka broj 11200/19, tačka 25). Odlučujući o primjenjivosti krivičnopravnog aspekta člana 6. Evropske konvencije na dodatni porez, Evropski sud je posebno uzimao u obzir sljedeće elemente: zakon koji propisuje kazne odnosio se na sve građane u njihovom svojstvu poreznih obveznika; svrha dodatnog poreza nije bila novčana naknada štete, već u osnovi kazna u svrhu odvraćanja od ponavljanja djela; dodatni porez nametnut je na osnovu općeg pravila čija je svrha bila i odvraćanje i kažnjavanje.
15. Međutim, Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o razrezu poreza, a ne o utvrđivanju sankcije za porezni prekršaj, tako da ni krivičnopravni aspekt prava na pravično suđenje nije primjenjiv u konkretnom slučaju. Naime, kako proizlazi iz osporenih odluka i dokumentacije dostavljene Ustavnom sudu, u ovom slučaju radi se o postupku koji je nadležna porezna uprava pokrenula po službenoj dužnosti i u kojem je utvrdila da je apelant odgovoran za izmirenje duga po osnovu PDV-a, odnosno odbijen je kao neosnovan njegov zahtjev za odlaganje izvršenja rješenja kojim mu je utvrđena navedena obaveza. Stoga, u skladu s navedenim stavovima, slijedi da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilni s Ustavom Bosne i Hercegovine.
U odnosu na navode o povredi prava na imovinu
16. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda, apelant mora navesti povredu svojih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21, i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
17. U vezi s navodima o kršenju prava na imovinu, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju nesporno radi o miješanju u apelantovo pravo na imovinu. U vezi s pitanjem da li je miješanje predviđeno zakonom, Ustavni sud zapaža da su upravni organi i redovni sudovi svoje odluke zasnovali na relevantnim odredbama propisa koji su jasni i dostupni, te da miješanje u apelantovo pravo na imovinu ispunjava uvjet zakonitosti, u smislu standarda Evropske konvencije. Također, Ustavni sud smatra da je u osporenim odlukama nesporno postojanje i javnog interesa koji se ogleda u dosljednom poštovanju porezne discipline i procedura propisanih relevantnim odredbama propisa koji su primijenjeni u konkretnom slučaju. Dalje, u vezi s pitanjem proporcionalnosti miješanja Ustavni sud zapaža da je u postupku utvrđeno da je apelant kao odgovorno lice u pravnom licu (a ne kao vlasnik udjela na čemu apelant insistira u apelaciji) kršio propise o indirektnom porezu jer nije preduzeo odgovarajuće mjere iz svoje nadležnosti s ciljem izmirenja duga po osnovu PDV-a u relevantnom periodu te nije poštovao rokove plaćanja tih obaveza. Imajući to u vidu, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da je s aspekta zaštite prava na imovinu i standarda iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju obavezivanje apelanta na solidarnu isplatu bilo neproporcionalno javnom interesu, odnosno da apelant na takav način snosi poseban i prekomjeran teret. U odnosu na apelantove navode u pogledu zastare konkretne porezne obaveze, Ustavni sud smatra da je Sud BiH u obrazloženju osporene odluke dao odgovarajuće argumente u prilog takvom zaključku. Naime, sud je obrazložio da se, shodno relevantnim odredbama Zakona, zastarjelost obaveza lica sa solidarnom odgovornošću, kao u konkretnom predmetu, računa od dana saznanja za činjenice kojima se utvrđuje solidarna odgovornost.
18. Stoga, imajući u vidu sve navedeno, a naročito stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
19. Imajući u vidu odredbe člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
20. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.
21. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman