Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2058/22 (Privatna zdravstvena ustanova „B Pharm“ Bihać)

Odluka donesena 26. 03. 2026.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Legitimno očekivanje
  • Šta se ne smatra imovinom
  • Upravni spor
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2058/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

26. 03. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednica Valerija Galić i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 27. marta 2026. godine, u predmetu broj AP-2058/22, rješavajući apelaciju Privatne zdravstvene ustanove „B Pharm“ Bihać, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Privatna zdravstvena ustanova „B Pharm“ Bihać protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 01 0 U 010930 21 Uvp 2 od 7. februara 2022. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Privatna zdravstvena ustanova „B Pharm“ Bihać (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Armin Hadžić, advokat iz Sarajeva, podnijela je 6. juna 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 01 0 U 010930 21 Uvp 2 od 7. februara 2022. godine i Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 01 0 U 010930 21 U 2 od 13. augusta 2021. godine.

2. Odlučujući o apelanticinom zahtjevu, Ministarstvo zdravstva, rada i socijalne politike Unsko-sanskog kantona (u daljnjem tekstu: Kantonalno ministarstvo) donijelo je rješenje od 2. septembra 2015. godine kojim je apelantici data saglasnost za osnivanje ogranka apoteke u Ključu, s tim da ta saglasnost predstavlja preduvjet za pokretanje postupka odobravanja rada apoteke.

3. Rješavajući po žalbi koju su podnijele ZU Gradske apoteke Ključ i Privatne apoteke ,,Hadžić“ Ključ (u daljnjem tekstu: druge apoteke) protiv rješenja od 2. septembra 2015. godine, Kantonalno ministarstvo donijelo je rješenje od 10. novembra 2015. godine kojim su te žalbe odbačene jer su izjavljene od neovlaštenih lica.

4. Rješenjem Federalnog ministarstva zdravstva (u daljnjem tekstu: Federalno ministarstvo) od 4. januara 2016. godine poništena su rješenja Kantonalnog ministarstva od 10. novembra 2015. godine i 2. septembra 2015. godine. Protiv navedenog rješenja apelantica je podnijela tužbu, koja je odbijena presudom Kantonalnog suda od 9. maja 2017. godine, a ta presuda je ukinuta presudom Vrhovnog suda od 23. novembra 2020. godine i predmet je vraćen na ponovno rješavanje.

5. Presudom Kantonalnog suda broj 01 0 U 010930 21 U 2 od 13. augusta 2021. godine odbijena je apelanticina tužba podnesena protiv rješenja Federalnog ministarstva.

6. Presudom Vrhovnog suda broj 0 U 010930 21 Uvp 2 od 7. februara 2022. godine odbijen je apelanticin zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke. Vrhovni sud je u obrazloženju istakao da se Kantonalni sud u svojoj presudi pozvao na odredbu člana 6. Pravilnika o bližim uvjetima u pogledu prostora, opreme i kadra, kriterija za osnivanje i obavljanje apotekarske djelatnosti u svim organizacionim oblicima, kao i načinu i postupku njihove verifikacije (u daljnjem tekstu: Pravilnik). Prije svega, Vrhovni sud je istakao, a imajući u vidu odredbu člana 48. Zakona o upravnom postupku (u daljnjem tekstu: ZOUP), da je Kantonalni sud pravilno ocijenio da druge apoteke imaju svojstvo zainteresiranog lica u postupku. Naime, prema navedenoj odredbi, svojstvo stranke u postupku ima svako lice (fizičko ili pravno) o čijem se pravu, obavezi ili pravnom interesu rješava u tom postupku. Imajući u vidu da prema navedenoj odredbi stranka u upravnom postupku može biti i lice koje zaštićuje svoj pravni interes, Vrhovni sud je istakao da u konkretnom slučaju druge apoteke imaju svojstvo zainteresiranih lica. Naime, kako je obrazloženo, imajući u vidu da se saglasnost da se na određenoj lokaciji može osnovati apoteka daje u zavisnosti od određenih geografskih i demografskih okolnosti, neosporno je da ostale apoteke imaju pravni interes u postupku izdavanja takve saglasnosti drugim apotekama jer se time automatski smanjuje ili onemogućava njima da eventualno prošire svoju djelatnost. Zatim, Vrhovni sud je istakao da, imajući u vidu odredbu člana 6. stav 1. Pravilnika, kao i nespornu činjenicu da nadležno Kantonalno ministarstvo nije donijelo odluku kojom se određuju slobodne lokacije na kojima će se osnovati apoteke u skladu s potrebama kantona, to se nije ni mogla donijeti odluka da se apelantici da saglasnost za osnivanje ogranka apoteke u skladu s tom odredbom. Vrhovni sud je istakao i da su neosnovane apelanticine tvrdnje da je lokacija određena jer nije potkrijepljena nikakvim dokazima, a tvrdnja da je odrediva također je ocijenjena neosnovanom imajući u vidu odredbu člana 6. Pravilnika. U odnosu na odluke Kantonalnog ministarstva od 20. januara 2014. godine i od 28. januara 2015. godine na koje se apelantica pozivala, Vrhovni sud je istakao da te odluke nisu predmet konkretnog upravnog spora, pa ih stoga ne može ni cijeniti.

7. Apelantica se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelantica je navela hronologiju cijelog postupka, kao i koje je sve svoje prigovore iznosila tokom konkretnog postupka. Naročito je istakla da su odluke Kantonalnog ministarstva od 20. januara 2014. godine i od 28. januara 2015. godine (vidi tač. 11. i 12. ove odluke) donesene u skladu sa čl. 3, 4. i 6. Pravilnika. Apelantica je istakla da su navedenim odlukama određeni kriteriji za određivanje konkretnih lokacija za osnivanje apoteka koji su u skladu sa čl. 3. i 4. Pravilnika. Stoga apelantica smatra da je u konkretnom slučaju slobodna lokacija određena ili odrediva.

8. U vezi s povredom prava na imovinu apelantica je istakla da je dobila lokacijsku saglasnost za osnivanje ogranka apoteke rješenjem od 2. septembra 2015. godine (vidi tačku 2. ove odluke), a koje je doneseno na osnovu odluka Kantonalnog ministarstva od 20. januara 2014. godine i od 28. januara 2015. godine. Apelantica tvrdi da je na osnovu tog rješenja od 2. septembra 2015. godine ishodovala rješenje kojim joj se odobrava obavljanje farmaceutske djelatnosti za ogranak apoteke u Ključu. Apelantica smatra da je na osnovu navedenog stekla imovinu u vidu osnivanja ogranka apoteke. Apelantica je istakla da se osporenim odlukama imputira da ona treba ostati bez stečenog prava na lokacijsku saglasnost, a posljedično tome, i osnivanja ogranka apoteke, a koje je stekla na osnovu upravnih odluka zasnovanih na odlukama Kantonalnog ministarstva od 20. januara 2014. godine i od 28. januara 2015. godine, koje su objavljene u službenim novinama i koje nisu stavljene van snage. Apelantica smatra da se osporenim odlukama, bez opravdanog javnog interesa, lišava stečenih prava zbog navodne greške Kantonalnog ministarstva u propisivanju i objavljivanju odluka kojim se uređuje način i određivanje slobodnih lokacija za osnivanje ogranka apoteke. Posljedično navedenom, apelantica smatra da su joj nižestepeni sudovi i organ uprave onemogućili i pravo na pravično suđenje i korištenje djelotvornog pravnog lijeka. Apelantica je istakla da ukoliko je Kantonalno ministarstvo eventualno i pogriješilo, ona je morala ostvariti pravo na djelotvoran pravni lijek. Apelantica smatra da bi djelotvoran pravni lijek u tom slučaju značio da su nižestepeni sudovi i Federalno ministarstvo zaštitili stečena prava apelantice, a ne lišili je tih prava zbog eventualnih grešaka Kantonalnog ministarstva. Apelantica smatra i da bi imala pravično suđenje da su nižestepeni sudovi i Federalno ministarstvo ispravno cijenili sve njene navode i obrazloženja, umjesto što su nepravično ocijenili da odgovornost Kantonalnog ministarstva treba pripisati apelantici i lišiti je stečenih prava. Relevantni propisi

9. Pravilnik o bližim uvjetima u pogledu prostora, opreme i kadra, kriterija za osnivanje i obavljanje apotekarske djelatnosti u svim organizacionim oblicima, kao i načinu i postupku njihove verifikacije („Službene novine Federacije BiH“ br. 44/12, 23/13, 27/14 i 36/19) u relevantnom dijelu glasi:

Član 3.

Apoteka se osniva u skladu sa geografskim i demografskim kriterijima.

Dozvoljeno je osnivanje jedne apoteke za snabdijevanje lijekovima, i to na 3.000 stanovnika.

U općinama, gradovima, odnosno gradskim i ruralnim oblastima sa više od 3.000 stanovnika za snabdijevanje lijekovima dozvoljeno je osnivanje dvije apoteke za najmanje 8.000 stanovnika, odnosno svaka sljedeća apoteka može se osnovati na svakih daljih 5.000 stanovnika, polazeći od 8.000 stanovnika.

Član 4.

Međusobna udaljenost između dvije apoteke iz člana 3. ovog Pravilnika ne može biti manja od 400 metara najbliže cestovne povezanosti.

Međusobna udaljenost apoteka iz stava 1. ovog člana utvrđuje se geodetskim izmjerom ovlaštenog lica za obavljanje geodetskih poslova u skladu sa važećim propisima iz ove oblasti.

Geodetski izmjer iz stava 2. ovog člana potrebno je pribaviti samo u slučaju kad već postoji osnovana apoteka na istoj općini, odnosno gradskoj i ruralnoj oblasti.

Član 6.

Kantonalno ministarstvo zdravstva (u daljem tekstu: kantonalno ministarstvo) svake kalendarske godine, i to do 1.02. tekuće godine, određuje slobodne lokacije na području kantona na kojima će se osnivati apoteke u skladu sa demografskim i geografskim kriterijima iz čl. 3. i 4. ovog pravilnika, kao i potrebama kantona, odnosno lokalne zajednice za apotekarskom službom.

Nakon određivanja lokacija iz stava 1. ovog člana, na podnijeti prethodni zahtjev osnivača buduće apoteke odnosno budućeg nositelja odobrenja za privatnu praksu, kantonalno ministarstvo izdaje saglasnost da se na toj lokaciji može osnovati apoteka.

Saglasnost iz stava 2. ovog člana je preduvjet za pokretanje postupka odobravanja rada apoteke.

Nije dozvoljeno osnivanje apoteka na lokacijama koje nisu dobile prethodnu saglasnost kantonalnog ministarstva, na način i po postupku utvrđenom u st. 1. i 2. ovog člana, bez obzira da li će apoteka imati status ugovorne apoteke, a saglasno Zakonu o zdravstvenom osiguranju ("Službene novine Federacije BiH", br. 30/97, 7/02, 70/08 i 48/11), kao i propisa donijetih na osnovu tog zakona.

10. Odluka Ministarstva zdravstva, rada i socijalne politike Unsko-sanskog kantona broj 09-02-658-1/14 od 20. januara 2014. godine („Službeni glasnik Unsko-sanskog kantona“ broj 3/14) u relevantnom dijelu glasi:

I

Ovom Odlukom uređuje se način određivanja slobodne lokacije na području Unsko-sanskog kantona na kojima se mogu osnovati apoteke u svim organizacionim oblicima utvrđenim članom 3. Zakona o apotekarskoj djelatnosti (“Službene novine Federacije BiH” broj: 40/10).

II

Kriteriji za određivanje lokacija za osnivanje apoteka su geografski i demografski.

Demografski kriterij jeste osnivanje jedne apoteke na 3.000 stanovnika.

U općinama i ruralnim oblastima sa više od 3.000 stanovnika dozvoljeno je osnivanje dvije apoteke za najmanje 8.000 stanovnika, odnosno svaka sljedeća apoteka može se osnovati na svakih daljih 5.000 stanovnika, polazeći od 8.000 stanovnika.

Geografski kriterij jeste minimalna udaljenost između apoteka od 400 metara najbliže cestovne povezanosti.

III

Izuzima se primjena demografskih i geografskih kriterija iz tačke II Ove Odluke u slučaju otvaranja depoa u demografski ugroženom području u smislu člana 15. Zakona o apotekarskoj djelatnosti. IV

Osnivač buduće apoteke, odnosno nositelj odobrenja za privatnu praksu prije podnošenja zahtjeva za otvaranje apoteke ili ogranka dužan je pribaviti saglasnost Ministarstva zdravstva, rada i socijalne politike Unsko-sanskog kantona.

Podnosilac zahtjeva iz stava 1. ove tačke dužan je uz zahtjev za saglasnost dostaviti geodetski izmjer ovlaštenog lica za obavljanje geodetskih poslova, odnosno općinskog organa uprave za geodetske poslove u skladu sa važećim propisima iz ove oblasti i dokaz o broju stanovnika nadležne službe Općine prema sjedištu apoteke za koju se traži saglasnost.

11. Odluka Ministarstva zdravstva, rada i socijalne politike Unsko-sanskog kantona broj 09-02-1028/2015 od 28. januara 2015. godine („Službeni glasnik Unsko-sanskog kantona“ broj: 3/15) u relevantnom dijelu glasi:

I

Odluka broj:09-02-658-1/14 od 20.01.2014. godine („Službeni glasnik Unsko-sanskog kantona“ broj:3/14) ostaje na snazi do utvrđivanja slobodnih lokacija za osnivanje nove apoteke u skladu sa članom 6. Pravilnika o bližim uvjetima u pogledu prostora, opreme i kadra, kriterijima za osnivanje i obavljanje apotekarske djelatnosti u svim organizacionim oblicima, kao i načinu i postupku njihove verifikacije, a najdalje do 01.02.2016. godine.

12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

13. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

14. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno .

15. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

16. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje u suštini odnose na način na koji su redovni sudovi i Federalno ministarstvo primijenili relevantne propise i kako su obrazložili svoje odluke. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).

17. Također, Ustavni sud podsjeća da pravo na obrazloženu odluku predstavlja neodvojiv dio prava na pravično suđenje i ono obavezuje sudove da obrazlože svoje odluke. Naime, nedostatak dovoljnih i relevantnih razloga u sudskoj odluci može ukazivati, između ostalog, na arbitrarno sudsko odlučivanje. Međutim, to ne znači i obavezu sudova da detaljno odgovore na svaki argument koji stranke iznesu u postupku, već moraju odgovoriti na one argumente koji su ključni i odlučujući za donošenje odluke. Mjera do koje se ova obaveza davanja obrazloženja primjenjuje može se razlikovati u zavisnosti od prirode odluke (vidi, npr. Evropski sud, Petrović i drugi protiv Crne Gore , presuda od 17. jula 2018. godine, predstavka broj 18116/15, tačka 41. i Ustavni sud, npr. Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-81/21 od 2. novembra 2022. godine, stav 23. s daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).

18. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih odluka dali relevantne i dovoljne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Naročito, Ustavni sud ukazuje da je Vrhovni sud jasno naveo da je nesporna činjenica da nadležno Kantonalno ministarstvo nije donijelo odluku kojom se određuju slobodne lokacije za područje Unsko-sanskog kantona na kojima će se osnovati apoteke u skladu sa članom 6. stav 1. Pravilnika, pa da se nije ni mogla donijeti odluka da se apelantici da saglasnost za osnivanje ogranka apoteke u skladu s tom odredbom. Također, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud jasno naveo da predmet konkretnog postupka nisu odluke Kantonalnog ministarstva od 20. januara 2014. godine i od 28. januara 2015. godine, pa ih stoga ne može ni cijeniti, te da je jasno obrazložio zašto na drugačiju odluku ne mogu utjecati apelanticini navodi da je lokacija određena ili odrediva (vidi tačku 6. ove odluke). Imajući u vidu da je utvrđeno činjenično stanje dovedeno u vezu sa sadržajem relevantnih odredbi Pravilnika, Ustavni sud ne može zaključiti da su u konkretnom slučaju proizvoljno primijenjeni pozitivnopravni propisi. Osim toga, apelantica ne navodi niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje.

19. Apelantica se pozvala i na kršenje prava na imovinu. Ustavni sud podsjeća da „imovina“ u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju može biti ili „postojeća imovina“ ili „dobra“, uključujući i potraživanja u odnosu na koja lice ima bar „legitimno očekivanje“ da će ih realizirati (vidi Evropski sud, Radomilja i ostali protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, predstavke br. 37685/10, 22768/12, st. 142. i 143). Ustavni sud podsjeća da se u konkretnom postupku odlučivalo o dobijanju saglasnosti za osnivanje ogranka apoteke na određenoj lokaciji, a takva saglasnost predstavlja preduvjet za pokretanje postupka odobravanja rada apoteke. Stoga Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju nije odlučivalo o apelanticinoj postojećoj imovini, nego je apelantica eventualno mogla imati „legitimno očekivanje“. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da legitimno očekivanje po svojoj prirodi mora biti konkretnije od puke nade i mora biti zasnovano na zakonskoj odredbi ili na pravnom aktu kao što je sudska odluka (vidi Evropski sud, Béláné Nagy protiv Mađarske, presuda od 13. decembra 2016. godine, predstavka broj 53080/13, tačka 75. i Ustavni sud, odluke o dopustivosti br. AP-2361/06 od 10. januara 2008. godine i AP-1846/06 od 12. juna 2008. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu da nije donesena odluka kojom se određuju slobodne lokacije za osnivanje apoteke u skladu sa članom 6. stav 1. Pravilnika, tj. da nije bio ispunjen uvjet za dobijanje sporne saglasnosti propisan odredbama Pravilnika, Ustavni sud smatra da apelantica nije mogla imati ni „legitimno očekivanje“ da će dobiti spornu saglasnost, pogotovo zato što apelantica nije dostavila dokaze za suprotan zaključak koji se zasnivaju na nekoj sudskoj praksi ili pozitivnim propisima (vidi Evropski sud, Lay Lay Company Limited v. Malta, presuda od 23. jula 2013. godine, predstavka broj 30633/11, tačka 79). Stoga Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda prava na imovinu moguća.

20. Osim toga, Ustavni sud ukazuje da apelantica nije eksplicitno navela u vezi s kojim pravom smatra da postoji kršenje prava iz člana 13. Evropske konvencije. Međutim, iz apelacije se može zaključiti da se navodi o kršenju tog prava dovode u vezu s pravom na pravično suđenje. Ustavni sud zapaža da je apelantica iskoristila sve dostupne pravne lijekove u konkretnom postupku, a činjenica da korišteni pravni lijekovi nisu rezultirali uspjehom apelantice u postupku ne pokreće pitanje kršenja prava na djelotvoran pravni lijek.

21. Imajući u vidu sve navedeno te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ničega što ukazuje da apelanticini navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ničega što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

22. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

23. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman