Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4566/23 (D. N.)

Odluka donesena 29. 05. 2025.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Građanski postupak
  • Ugovor o kupoprodaji
  • Ugovor o poklonu
  • Pravično suđenje - razuman rok
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Helen Keller, Marin Vukoja, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4566/23

Apelacija

Odluka o meritumu

29. 05. 2025.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-4566/23, rješavajući apelaciju Diane Nikolić, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b), članka 59. st. (1) i (2), članka 62. stavak (1) i članka 64. stavak (4) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu:

Seada Palavrić, predsjednica

Valerija Galić, dopredsjednica

Angelika Nußberger, dopredsjednica

Mirsad Ćeman, sudac

Helen Keller, sutkinja

Marin Vukoja, sudacna sjednici održanoj 29. svibnja 2025. donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Diane Nikolić.

Utvrđuje se povreda prava iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

Ukida se Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske broj 89 1 P 000343 23 Rev od 26. lipnja 2023. godine.

Predmet se vraća Vrhovnom sudu Republike Srpske, koji je dužan po žurnom postupku donijeti novu odluku u skladu sa člankom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člankom 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

Nalaže se Vrhovnom sudu Republike Srpske da, u skladu člankom 72. stavak (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od 90 dana od dana dostave ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Na temelju članka 64. stavak (4) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, prestaje pravno dejstvo Odluke o privremenoj mjeri broj AP-4566/23 od 14. siječnja 2025. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Diana Nikolić iz Istočnog Sarajeva (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa August Jančik, odvjetnik iz Sarajeva, podnijela je 31. listopada 2023. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 89 1 P 000343 23 Rev od 26. lipnja 2023. godine.

2. Podneskom od 7. lipnja 2023. godine apelantica je zatražila donošenje privremene mjere kojom bi se privremeno odložilo izvršenje osporene presude do donošenja konačne odluke o apelaciji. Apelantica je podneskom od 18. prosinca 2024. godine dostavila Zaključak Osnovnog suda u Sokocu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 89 1 I 056343 23 I od 10. prosinca 2024. godine o prodaji nekretnine te ponovo zatražila hitno usvajanje privremene mjere.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

3. Ustavni sud je Odlukom broj AP-4566/23 usvojio zahtjev za donošenje privremene mjere (vidi Ustavni sud, Odluka o privremenoj mjeri broj AP-4566/23 od 14. siječnja 2025. godine).

4. Ustavni sud je Odlukom broj AP-1469/17 utvrdio kršenje apelantičinog prava na pravično suđenje u segmentu suđenja u razumnom roku u konkretnom predmetu (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-1469/17 od 25. listopada 2017. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).

5. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud), Osnovnog suda i zakonskih zastupnika Olge Lalević i Radomira Marića (u daljnjem tekstu: prvotužena, drugotuženi ili tuženi) zatraženo je 15. siječnja 2025. godine da dostave odgovore na apelaciju. Svi pozvani, osim prvotužene, u razdoblju od 17. do 28. siječnja 2025. godine dostavili su odgovore na apelaciju.

6. Odgovori sudionika u postupku su 18. veljače 2025. godine dostavljeni apelantici na izjašnjenje, koje nije dostavljeno u ostavljenom roku.

III.Činjenično stanje

7. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacijskih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

Uvodne napomene

8. Apelantica i prvotužena su 7. travnja 1998. godine zaključile pismeni, sudski ovjeren ugovor o poklonu (u daljnjem tekstu: sporni ugovor o poklonu). Navedenim ugovorom prvotužena je apelantici poklonila vikend-kuću i zemljište na Jahorini (u daljnjem tekstu: sporne nekretnine), nakon čega je apelantica ušla u posjed spornih nekretnina, platila porez na naslijeđe i poklon, te se upisala kao posjednica u katastarskoj evidenciji. Apelantica je u ožujku 2002. godine podnijela zahtjev Zemljišno-knjižnom uredu Općinskog suda I u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) za uknjižbu prava vlasništva na spornim nekretninama na temelju spornog ugovora o poklonu. Rješenjem od 19. ožujka 2003. godine Općinski sud je odbio zahtjev za uknjižbu, uz obrazloženje da nedostaje suglasnost Federalnog ministarstva pravde budući da je apelantičin potpis na ugovoru ovjeren na temelju osobne iskaznice izdane u Republici Srbiji. Iz apelantičinog iskaza proizlazi da ona nije primila sudsko rješenje o odbijanju zahtjeva za uknjižbu. Prvotužena je nakon odbijanja apelantičinog zahtjeva za uknjižbu prava vlasništva na spornim nekretninama, iste sporne nekretnine prodala drugotuženom, zaključivši s njim 28. svibnja 2003. godine kupoprodajni ugovor (u daljnjem tekstu: sporni kupoprodajni ugovor). Drugotuženi se na temelju spornog kupoprodajnog ugovora upisao kao vlasnik spornih nekretnina u zemljišnim knjigama.

Postupak u kojem je donesena osporena odluka

9. Apelantica je 14. svibnja 2004. godine podnijela tužbu protiv tuženih radi utvrđenja prava vlasništva na temelju formalnog ugovora o poklonu, a stvarno sadržanog ugovora o kupoprodaji zaključenog 7. travnja 1998. godine u odnosu na sporne nekretnine. Tužbenim zahtjevom je traženo utvrđenje ništavosti spornog kupoprodajnog ugovora koji su međusobno zaključili tuženi, te uknjižba prava vlasništva na spornim nekretninama u apelantičinu korist, uz naknadu troškova parničnog postupka. Protutužbenim zahtjevom prvotužena je tražila utvrđenje da je sporni ugovor o poklonu ništav jer je prividan i nema djelovanje među ugovornim stranama, uz naknadu troškova parničnog postupka.

10. Presudom Osnovnog suda broj 89 1 P 000343 17 P 5 od 23. studenog 2021. godine odbijeni su u cijelosti tužbeni i protutužbeni zahtjevi. U odgovoru na tužbu prvotužena je navela da je sporni ugovor o poklonu prividan jer je trebao prikriti stvarni ugovor o kupoprodaji, koji je zaključen između prvotužene i apelantičinog bivšeg supruga Ognjena za usmeno dogovorenu kupoprodajnu cijenu od 35.000,00 KM. Prvotužena je navela da je apelantičin bivši suprug njezinom bratu Branislavu po toj osnovi isplatio iznos od 16.000,00 KM, a da preostali dio nije, te da je zbog toga ona 30. svibnja 2003. godine pokrenula postupak radi utvrđivanja ništavosti spornog ugovora o poklonu. Apelantica je u iskazu navela da je sporni ugovor o poklonu zaključen na inzistiranje prvotužene kako bi se prikrila činjenica da je brat prvotužene Branislav primio novac zbog „ljudi kojima je Branislav dugovao novac“. Apelantica je navela da je pristala zaključiti sporni ugovor o poklonu jer nije sumnjala u navode prvotužene budući da su apelantičin suprug i brat prvotužene „bili prijatelji, da su se družili i da su bili kumovi“. Apelantica je također navela da je veći dio kupoprodajne cijene isplaćen, za što je tijekom postupka dostavila priznanice o isplati.

11. Ocjenom provedenih dokaza prvostupanjski sud je zaključio da apelantica nije stekla pravo vlasništva na spornim nekretninama jer je priznala da je sporni ugovor o poklonu prividan, a da kupoprodajni ugovor, koji je stvarno zaključen, nije u cijelosti realiziran. Obrazloženo je da je sporni kupoprodajni ugovor pravno valjan jer je u cijelosti realiziran te da se drugotuženi pouzdao u točnost upisa u zemljišnim knjigama. Osnovni sud je odbio protutužbeni zahtjev prvotužene kojim je tražila da se utvrdi da je ništav sporni ugovor o poklonu. U svezi s tim sud se pozvao na odredbu članka 117. stavak 2. Zakona o obligacijskim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) navodeći da je protutužba podnesena u lipnju 2015. godine, a da je sporni ugovor o poklonu zaključen u travnju 1998. godine, te da je protekao rok od tri godine od dana zaključenja ugovora, te je sud iz tog razloga odbio protutužbu. Osnovni sud je prilikom odlučenja imao u vidu odredbe ZOO-a, i to čl. 26., 66., 103, 109., 110., 111., 112. i 117., potom odredbe čl. 33. i 41. Zakona o osnovnim vlasničko-pravnim odnosima i odredbe članka 56. stavak 1. Zakona o stvarnim pravima (u daljnjem tekstu: ZSP).

12. Presudom Okružnog suda broj 89 1 P 000343 22 Gž 5 od 29. rujna 2022. godine usvojena je apelantičina žalba, te je preinačena prvostupanjska presuda tako što je u cijelosti usvojen apelantičin tužbeni zahtjev, a prvotužena je obvezana na naknadu troškova parničnog postupka. Istom presudom Okružni sud je odbio protutužbeni zahtjev prvotužene. Navedeno je da iz apelantičinog iskaza i iskaza prvotužene jasno proizlazi da se u konkretnom slučaju radi o kupoprodaji spornih nekretnina jer je to bila stvarna volja ugovornih strana, što potvrđuje činjenica da je usmenim putem dogovorena kupoprodajna cijena. Okružni sud je zaključio da je sporni ugovor o poklonu zapravo ugovor o kupoprodaji, pa kako sporni ugovor o poklonu zadovoljava formu jer je sačinjen u pismenom obliku i sudski je ovjeren, ispunjeni su uvjeti i za valjanost prikrivenog ugovora o kupoprodaji. Pri tome je navedeno da je iz provedenih dokaza utvrđeno da je na ime kupoprodajne cijene isplaćen iznos od 27.500,00 KM, čime je ugovor ispunjen u pretežnom dijelu, pa je taj ugovor valjan.

13. Nadalje, Okružni sud je imao u vidu da se apelantica nalazi u posjedu spornih nekretnina i da drugotuženi nije tražio predaju spornih nekretnina na kojima apelantica ima upisano pravo posjeda. Okružni sud je dalje naveo da okolnost da kupoprodajna cijena nije u cijelosti isplaćena ne može biti osnova za zaključak o ništavosti ugovora. U takvim okolnostima Okružnom sudu se postavilo pitanje zašto prvotužena od apelantice nije tražila isplatu preostalog duga, već je, nakon što je dobila rješenje Općinskog suda o odbijanju apelantičinog zahtjeva za uknjižbu, 28. svibnja 2003. godine prodala sporne nekretnine drugotuženom. Okružni sud je naveo da je prvotužena, samo dva dana nakon sporne kupoprodaje, pokrenula sudski postupak protiv apelantice tražeći utvrđivanje ništavosti spornog ugovora o poklonu. To, prema mišljenju Okružnog suda, ukazuje na prijevarno i nesavjesno postupanje prvotužene.

14. Okružni sud je naveo da je i drugotuženi bio nesavjestan kupac jer je apelantica dokazala da je drugotuženi apelantičin poznanik i poznanik njezinog bivšeg supruga, što ukazuje na to da je drugotuženi morao znati kakav je ugovor apelantica zaključila s prvotuženom i da se nalazi u posjedu spornih nekretnina. Tijekom postupka je dokazano da je drugotuženi dobar poznanik i s prvotuženom i njezinom obitelji. Okružni sud je iz provedenih dokaza zaključio da drugotuženi nije savjestan stjecatelj i da nije u dobroj vjeri stekao pravo vlasništva. U svezi s tim obrazloženo je da je drugotuženi znao da su sporne nekretnine ranije otuđene i predane apelantici u samostalan posjed. Nadalje, Okružni sud je naveo da je iz nalaza vještaka prvostupanjski sud zaključio da je zk. uložak prije sporne kupoprodaje bio „čist“ i bez ikakvih zabilježbi, primijenivši članak 56. st. 1. i 2. Zakona o stvarnim pravima. Obrazloženo je da je prvostupanjski sud pogrešno zaključio da u javne evidencije spada samo zk. uložak, te nije uzeo u obzir, niti je obrazložio, zašto u javne evidencije ne spada stanje posjeda i katastarska evidencija, kao i historijat zk. uloška u kojem je navedena zabilježba „da je odbijen apelantičin zahtjev za upis prava vlasništva“. U svezi s tim navedeno je da je prvostupanjski sud pogrešno zaključio da je drugotuženi u dobroj vjeri, tj. savjesno stekao pravo vlasništva na spornim nekretninama. Obrazloženo je da u javne evidencije, pored zk. evidencije, spada i katastarska evidencija, a drugotuženi je prije zaključenja spornog kupoprodajnog ugovora izvršio uvid samo u zk. evidenciju. Nije sporno da se savjesnim smatra onaj stjecatelj koji se pouzdao u sadržaj javnog registra nekretnina, koji nije znao, niti je mogao znati da prodavatelj nije vlasnik nekretnine i da je kupac zaključio više ugovora o otuđenju nekretnine i da je nekretnina predana u posjed nekom drugom. Iz činjeničnog utvrđenja zaključeno je da je drugotuženi bio nasavjestan jer je znao da su sporne nekretnine već valjano otuđene i predane u samostalni posjed apelantici.

15. Stoga, kako je obrazloženo, bez obzira na to što se drugotuženi upisao kao vlasnik spornih nekretnina, njegovo pravo je slabije u odnosu na apelanticu koja je ranije zaključila sporni ugovor o poklonu, koji je po svojoj prirodi teretan pravni posao jer se iz provedenih dokaza jasno ukazuje da je među ugovornim stranama zaključen kupoprodajni ugovor i da je dogovorena kupoprodajna cijena. U svezi s tim je navedeno da kada više osoba zaključi posebne ugovore radi stjecanja prava vlasništva na istoj nekretnini, raniji savjesni stjecatelj, koji drži nekretninu u posjedu, ima jaču pravnu osnovu u odnosu na kasnijeg nesavjesnog stjecatelja, bez obzira na to što je posljednji stjecatelj ishodio upis u zemljišne knjige.

16. Presudom broj 89 1 P 000343 23 Rev od 26. lipnja 2023. godine Vrhovni sud je reviziju tuženih usvojio, pa je drugostupanjsku presudu preinačio tako što je odbio apelantičinu žalbu i potvrdio prvostupanjsku presudu u dijelu odluke o tužbenom zahtjevu i troškovima spora, dok je drugostupanjsku presudu ukinuo u odnosu na protutužbeni zahtjev. Vrhovni sud je naveo da nije prihvatljivo stajalište drugostupanjskog suda da sporni ugovor o poklonu ima sve bitne elemente kupoprodajnog ugovora odnosno predmet i cijenu. U svezi s tim, Vrhovni sud je naveo da odredba članka 9. Zakona o prometu nekretnina ne priznaje pravnu valjanost usmenim ugovorima o prometu nekretnina jer je pismena forma propisana kao konstitutivni element. Stoga se, kako je naveo Vrhovni sud, nedostatak pismene forme „ne može konvalidirati ni obostranim ispunjenjem obveza koje iz takvog ugovora proizlaze“. Obrazloženo je da se konvalidirati može samo nedostatak ovjere potpisa (članak 9. stavak 4. Zakona o prometu nekretnina), pa je usmena pogodba o kupoprodajnoj cijeni apsolutno ništava i ne proizvodi pravno djelovanje, bez obzira na to jesu li ispunjene obveze ugovornih strana. Vrhovni sud je dalje zaključio da je neprihvatljivo stajalište drugostupanjskog suda da je apelantica na temelju kupoprodajnog ugovora stekla pravo vlasništva na spornim nekretninama, čak i da se radi o pravno valjanom ugovoru, jer apelantica nije upisana kao vlasnica spornih nekretnina u javnim evidencijama. Upisom u zemljišnu knjigu stječe se vlasništvo, a ugovorom o prijenosu vlasništva stječe se osnova za upis u zemljišne knjige. Vrhovni sud je dalje obrazložio da je sporni kupoprodajni ugovor pravno valjan jer je sačinjen u zakonskoj formi iz članka 9. stavak 2. Zakona o prometu nekretnina. Navedeno je da za valjanost ugovora nije bitno je li realiziran ili ne, kao što nije bitna ni savjesnost ugovarača. U svezi s tim, obrazloženo je da je prvotužena bila zk. vlasnik spornih nekretnina i da je imala ovlaštenje da to pravo prenese na drugotuženog.

17. Nadalje, navedeno je da je drugostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je zaključio da apelantica ima jače pravo u odnosu na drugotuženog koji je kasnije zaključio kupoprodajni ugovor i koji je kao nesavjestan stjecatelj ishodio upis prava vlasništva u zemljišnim knjigama. Navedeno je da bi takav zaključak bio pravilan pod uvjetom da je apelantica dokazala da ima valjanu pravnu osnovu za stjecanje prava vlasništva, što apelantica nije dokazala, jer ni prividni sporni ugovor o poklonu, niti prikriveni ugovor o kupoprodaji ne ispunjavaju uvjete za punovažnost. Vrhovni sud je zaključio da je utemeljen prigovor o povredi odredbi postupka jer je drugostupanjski sud meritorno odlučio o protutužbenom zahtjevu, iako se odluka u tom dijelu žalbom nije osporila.

IV.Apelacijaa)Navodi iz apelacije

18. Apelantica se poziva na kršenje prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelantica vidi u proizvoljnom postupanju Vrhovnog suda, njegovom proizvoljnom, nerazumljivom i kontradiktornom obrazloženju. Apelantica ukazuje i na procesnu neravnopravnost jer je sud na ročištima održanim 16. listopada i 6. prosinca 2019. godine zabranio davanje odgovora na apsolutno dozvoljena pitanja. Apelantica tvrdi da joj je na taj način prekršeno pravo na dokaz, procesnu ravnopravnost, neovisnost i nepristranost u suđenju. Nadalje, apelantica naglašava da se u konkretnom slučaju radi o višestrukom otuđenju spornih nekretnina i da je za donošenje pravilne odluke potrebno kumulativno utvrditi savjesnost i zakonitost, kako to propisuje članak 57. ZSP-a. U tom pravcu apelantica navodi da je nesavjesnost drugotuženog tijekom postupka dokazana, ali da se Vrhovni sud uopće nije bavio savjesnošću ugovornih strana. Apelantica navodi da je Vrhovni sud počinio „grubu grešku“ jer nije pročitao odgovor na tužbu u kojem prvotužena navodi da je s apelanticom ugovorila kupoprodajnu cijenu u visini od 35.000,00 KM, tvrdeći da se radi o usmenom ugovoru, zaboravljajući pri tome da primijeni članak 66. stavak 2. ZOO-a. Vrhovni sud na taj način nije vodio računa o bitnim činjenicama niti se bavio relevantnim pitanjima. Predloženo je da se apelacija usvoji, osporena presuda ukine i predmet vrati na ponovno odlučivanje, odnosno da se na pravnoj snazi ostavi presuda Okružnog suda koja ne krši apelantičina prava. Apelantica se pozvala i na kršenje prava na suđenje u razumnom roku jer je krajnje neprihvatljivo da parnični postupak traje skoro 20 godina.b)Odgovori na apelaciju

19. Vrhovni sud je naveo da ostaje pri razlozima koje je dao u osporenoj odluci jer osporena odluka ne krši apelantičina prava na koja se pozvala. Navedeno je da je apelantica u postupku imala sva procesna prava te ravnopravan status sa suprotnom stranom. U svezi s apelantičinom tvrdnjom da su tuženi priznali postojanje kupoprodajnog ugovora, Vrhovni sud je naveo da su tuženi tijekom postupka osporili njegovu pravnu valjanost, ali da u svakom slučaju sud po službenoj dužnosti pazi na ništavost ugovora. Predloženo je da se apelacija odbije kao neutemeljena.

20. Okružni i Osnovni sud su naveli da se apelacijski prigovori, u biti, odnose na odluku Vrhovnog suda navodeći da konačnu odluku u ovom predmetu prepuštaju Ustavnom sudu.

21. Drugotuženi je u opširnom odgovoru naveo da su svi apelantičini prigovori neutemeljeni jer odluka Vrhovnog suda nema niti jedan nedostatak na koji je apelantica neutemeljeno ukazala. Navedeno je da je apelantica imala mogućnost izvesti sve dokaze, koristiti se procesnim pravima koja su joj bila na raspolaganja i da je imala ravnopravan status sa suprotnom stranom. Predloženo je da se apelacija odbije kao neutemeljena. Drugotuženi je uz odgovor dostavio sudske odluke i zapisnike s ročišta iz konkretnog predmeta.

V.Relevantni propisi

22. Zakon o obligacijskim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i „Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa koji je u službenom glasilu objavljen samo na srpskom jeziku, ali lektoriran na službene jezike u Bosni i Hercegovini. Neslužbeni prečišćeni tekst propisa sačinjen u Ustavnom sudu BiH u relevantnom dijelu glasi:

Načelo savjesnosti i poštenja

Članak 12.

U zasnivanju obligacijskih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa strane su dužne pridržavati se načela savjesnosti i poštenja.

Zabrana zlouporabe prava

Članak 13.

Zabranjeno je vršenje prava iz obligacijskih odnosa protivno cilju zbog kojeg je ono zakonom ustanovljeno ili priznato.

Kad je ugovor zaključen

Članak 26.

Ugovor je zaključen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora.

Prividan ugovor

Članak 66. (1) Prividan ugovor nema dejstva među ugovornim stranama. (2) Ali, ako prividan ugovor prikriva neki drugi ugovor, taj drugi važi ako su ispunjeni uvjeti za njegovu pravnu valjanost. (3) Prividnost ugovora ne može se isticati prema trećoj savjesnoj osobi.

Kad je izvršen ugovor kojem nedostaje forma

Članak 73.

Ugovor za čije se zaključenje zahtijeva pismena forma smatra se punovažnim iako nije zaključen u toj formi ako su ugovorne strane izvršile, u cjelini ili u pretežnom dijelu, obveze koje iz njega nastaju, osim ako iz cilja zbog kojeg je forma propisana očigledno ne proizlazi što drugo.

Ništavost Članak 103. (1) Ugovor, koji je protivan prinudnim propisima, javnom poretku ili dobrim običajima ništavan je ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo. (2) Ako je zaključenje određenog ugovora zabranjeno samo jednoj strani, ugovor će ostati na snazi ako u zakonu nije što drugo predviđeno za određeni slučaj, a strana koja je povrijedila zakonsku zabranu snosit će odgovarajuće posljedice.

Djelomična ništavost

Članak 105. (1) Ništavost neke odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora, ako on može opstati bez ništave odredbe, i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor zaključen. (2) Ali će ugovor ostati na snazi čak i ako je ništava odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništavost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i važio bez nje.

Konverzija

Članak 106.

Kad ništav ugovor ispunjava uvjete za punovažnost nekog drugog ugovora, onda će među ugovaračima važiti taj drugi ugovor, ako bi to bilo u suglasnosti s ciljem koji su ugovarači imali u vidu kad su ugovor zaključili i ako se može uzeti da bi oni zaključili taj ugovor da su znali za ništavost svog ugovora.

23. Zakon o stvarnim pravima („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 124/08, 3/09 – ispravka, 58/09, 95/11, 60/15, 18/16 – odluka USRS, 107/19, 1/21 – odluka USRS i 119/21 – odluka USRS) u relevantnom dijelu glasi:

Djelovanje povjerenja u istinitost i potpunost

Članak 56. (1)Stjecatelj upisom stječe nekretninu kao da je stječe od njezinog vlasnika, ako nepokretnost, postupajući s povjerenjem u javnu evidenciju, stekne u dobroj vjeri od osobe koja je bila upisana kao vlasnik te nepokretnosti, iako to nije bila. (2)Stjecatelj koji je postupajući s povjerenjem u javnu evidenciju u dobroj vjeri stekao pravo vlasništva nepokretnosti, stekao je tu nepokretnost kao da na njoj ne postoje tuđa prava, tereti niti ograničenja koja u tom trenutku nisu bila upisana, niti je iz javnih evidencija bilo vidljivo da je zatražen njihov upis, osim ako zakonom nije drukčije određeno. (3)Brisanje upisa iz stavka 1. ovog članka može se zahtijevati brisovnom tužbom zbog neistinitosti ili nevaljanosti prednikova upisa u roku od tri godine od kad je bio zatražen prednikov upis. Onaj tko je o neistinitom prednikovu upisu bio uredno obaviješten može zbog neistinitosti prednikova upisa zahtijevati brisanje upisa samo ako je u roku za priziv zatražio zabilježbu da je taj upis upitan i odmah, a najkasnije u roku od 60 dana od isteka roka za priziv podnio tužbu protiv onih koji su osporenim upisom stekli pravo ili su na temelju njega postigli upisati se u javnu evidenciju. (4)Brisovna tužba može se podignuti u rokovima u kojima se može ostvarivati osporavanje pravnog temelja upisa, a ne može se podignuti ukoliko je savjesna treća osoba u javnu evidenciju upisala svoje pravo.

Višestruko ugovaranje otuđenja

Članak 57. (1)U slučaju da je više osoba zaključilo s vlasnikom pravne poslove radi stjecanja vlasništva iste nepokretnosti, svojinu će steći ona osoba koja je kao savjesna prva podnijela zahtjev za upis u javnu evidenciju, ako su ispunjene i ostale pretpostavke za stjecanje svojine. Savjesnost mora postojati u trenutku podnošenja zahtjeva za upis. (2)Ako je jedna od više osoba koje su sa vlasnikom zaključile pravni posao radi stjecanja svojine iste nepokretnosti, podnijela zahtjev za upis u javnu evidenciju, odnosno izvršila upis u svoju korist, i pri tomu bila nesavjesna, savjesne osobe, narečene iz stavka 1. ovog članka imaju pravo u roku od tri godine od izvršenoga upisa podnijeti tužbu za brisanje i uknjižbu prava svojine u svoju korist, kao i izvršiti zabilježbu prijepora. (3)U pravu je jača ona osoba koja je prije zaključila pravni posao, a najjača je ona koje je uvedena u samostalnu državinu nepokretnosti.

24. Zakon o prometu nekretnina („Službeni list SRBiH“ br. 38/78, 4/89, 29/90 i 22/91, „Službeni glasnik RS“ br. 21/92 i 29/94) Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa koji je u službenom glasilu objavljen samo na srpsko-hrvatskom jeziku, ali lektoriran na službene jezike u Bosni i Hercegovini, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Članak 9.

Samoupravni sporazum, odnosno ugovor o prijenosu nekretnine s jednog na drugu društveno-pravnu osobu i o otuđenju nekretnine iz društvenog vlasništva zaključuje se u pismenom obliku.

Ugovor na temelju kojeg se prenosi pravo vlasništva na nekretnini mora biti sačinjen u pismenom obliku, a potpisi ugovarača ovjereni u nadležnom sudu.

Samoupravni sporazum, odnosno ugovor koji je zaključen protivno odredbama 1. i 2. ovog članka ne proizvodi pravno dejstvo.

Iznimno od odredbe prethodnog stavka, ugovor zaključen u pismenoj formi na temelju kojeg se prenosi pravo vlasništva, proizvodit će pravno dejstvo iako potpisi ugovarača nisu ovjereni u nadležnom sudu, ako su ugovorene strane izvršile u cjelini ili u pretežnom dijelu obveze koje iz njega nastaju ili ako je taj ugovor zaključen u prisustvu najmanje dva svjedoka koja su se potpisala na ugovoru.

25. Zakon o osnovnim vlasničko-pravnim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 6/80 i 36/90 i „Službeni glasnik Republike Srpske” broj 38/03) Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa koji je u službenom glasilu objavljen samo na srpskom jeziku, ali lektoriran na službene jezike u Bosni i Hercegovini, koji u relevantnom dijelu glasi:

Članak 41. stavak (2)

Kada se dvije osobe smatraju pretpostavljenim vlasnicima iste stvari, jaču pravnu osnovu ima osoba koja je stvar stekla teretno u odnosu na osobu koja je stvar stekla besteretno. Ako su pravne osnove ovih osoba iste jačine, prvenstvo ima osoba kod koje se stvar nalazi.

26. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 – odluka USRS, 45/09 – odluka USRS, 49/09, 61/13, 109/21 – odluka USRS i 27/24) Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa koji je u službenom glasilu objavljen samo na srpskom jeziku, ali lektoriran na službene jezike u Bosni i Hercegovini, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Članak 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na temelju slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno

Članak 123.

Svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima temelji svoj zahtjev.

Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na temelju kojih će donijeti odluku.

Članak 240. stavak (2) (2) Revizija se ne može izjaviti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

VI.Dopustivost i meritum

27. Ustavni sud utvrđuje da apelacija ispunjava uvjete propisane člankom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, kao i da je podnesena u roku, da ispunjava i ostale uvjete dopustivosti iz članka 18. stavak (3) Pravila Ustavnog suda te da nije očigledno (prima facie) neutemeljena u smislu odredbe članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.

28. Apelantica ukazuje da joj je u postupku povrijeđeno pravo iz članka II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.

1. Pravo na pravično suđenje

29. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.

30. Članak 6. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom.a)U odnosu na osporene odluke

31. Apelantica, između ostalog, navodi da obrazloženje osporene odluke Vrhovnog suda ne ispunjava standarde prava na obrazloženu odluku iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije zato što se iz tog obrazloženja ne može vidjeti da je taj sud razmotrio sve relevantne čimbenike bitne za odlučenje, odnosno da je obrazloženje osporene odluke proizvoljno. U svezi s tim, Ustavni sud je, slijedeći praksu Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), dosljedno isticao da pravo na obrazloženu odluku predstavlja neodvojiv dio prava na pravično suđenje. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije obvezuje sudove obrazložiti svoje odluke, a nedostatak dovoljnih i relevantnih razloga u sudskoj odluci može ukazivati, između ostalog, na arbitrarno sudsko odlučivanje. Međutim, to ne znači i obvezu sudova da detaljno odgovore na sve argumente koje stranke iznesu u postupku, odnosno u žalbama ili drugim odgovarajućim podnescima. Koliko će biti široka obveza suda da u obrazloženju odluke navede razloge kojima se vodio pri njezinom donošenju ovisi o okolnostima i prirodi svakog pojedinog slučaja – mjerilo dovoljnosti (vidi, npr. Europski sud, Petrović i drugi protiv Crne Gore, presuda od 17. srpnja 2018. godine, predstavka broj 18116/15, točka 41. s daljnjim referencama). S druge strane, razlozi navedeni u obrazloženju odluke u pravilu će se smatrati relevantnim ako jasno upućuju na to da sudovi nisu proveli procjenu na proizvoljan način, da nisu učinili neku drugu očiglednu pogrešku u prosuđivanju, pogrešno ocijenili postojanje nekog važnog čimbenika ili propustili razmotriti sve relevantne čimbenike, odnosno propustili uzeti u obzir sve činjenične i pravne elemente koji su objektivno relevantni za donošenje odluke, da nisu odbili provesti dokaze koji bi mogli dovesti do drugačije odluke itd. Dakle, razlozi navedeni u obrazloženju odluke moraju obuhvatiti sve važne aspekte konkretnog slučaja koji su mogli utjecati na konačnu odluku – mjerilo relevantnosti (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-1791/22od 18. listopada 2022. godine, točka 27., dostupna na www.ustavnisud.ba).

32. U konkretnom slučaju radi se o višestrukom raspolaganju spornim nekretninama te nešto složenijem činjeničnom pitanju. Stoga je, prema mišljenju Ustavnog suda, za ishod postupka bilo vrlo važno uzeti u obzir sve relevantne čimbenike, te činjenične i pravne elemente koji bi mogli utjecati na konačnu odluku. Ustavni sud zapaža da iz raspoloživih dokumenata proizlazi da je prvotužena sporne nekretnine prvo poklonila apelantici, a potom ih je prodala drugotuženom. U svezi s tim, iz činjeničnog utvrđenja Okružnog suda proizlazi da su apelantica i prvotužena u travnju 1998. godine zaključile pismeni ugovor o poklonu sa stvarnom namjerom da zaključe kupoprodajni ugovor. Nadalje, tijekom postupka je utvrđeno da su apelantica i prvotužena usmeno dogovorile kupoprodajnu cijenu i da je ona u pretežnom dijelu isplaćena. Utvrđeno je i da je apelantica ušla u posjed spornih nekretnina i da se upisala u katastarsku evidenciju kao posjednik 1/1 prije nego što su tuženi međusobno zaključili sporni kupoprodajni ugovor (2003. godine). Okružni sud je na temelju tih činjenica izveo zaključak da su se ispunili uvjeti za pravnu valjanost kupoprodajnog ugovora jer on posjeduje sve elemente za njegovu punovažnost, da apelantica kao savjesna strana drži u posjedu sporne nekretnine i stoga ima jače pravo na spornim nekretninama u odnosu na drugotuženog, pri čemu je taj sud posebnu pozornost posvetio savjesnosti i poštenju parničnih stranaka (vidi toč. 12–15. ove odluke).

33. Ustavni sud zapaža da je člankom 240. stavak (2) ZPP-a propisano da se revizija ne može izjaviti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, što upućuje na zaključak da revizijski sud prilikom odlučivanja o reviziji polazi od činjeničnog stanja koje je utvrdio drugostupanjski sud. Nadalje, članak 66. stavak 1. ZOO-a propisuje da prividan ugovor nema učinke prema ugovornim stranama jer je riječ o neskladu između volje i očitovanja, a posljedica mu je ništavost. Međutim, ako prividan ugovor prikriva neki drugi ugovor (disimulirani ugovor), taj drugi ugovor vrijedi ako je udovoljeno pretpostavkama za njegovu pravnu valjanost, kako to propisuje članak 66. stavak 2. ZOO-a. Dakle, u odnosu na ugovorne strane disimulirani ugovor se smatra pravno valjanim jer odgovara volji ugovornih strana, uz pretpostavku da postoje uvjeti koji se traže za njegovu punovažnost. Ustavni sud zapaža da članak 66. ZOO-a ne pravi razliku između vrste ugovora. Stoga se može izvesti zaključak da se ta odredba odnosi na sve vrste ugovora. Znači da svaki ugovor može biti prividan i istodobno prikrivati neki drugi ugovor koji će biti pravno valjan ukoliko ispunjava uvjete za pravnu valjanost. Hoće li disimulirani ugovor biti pravno valjan utvrđuje sud u postupku, shodno materijalnim propisima i okolnostima svakog konkretnog slučaja. U konkretnom slučaju sporno je što su ugovorne strane usmeno dogovorile kupoprodajnu cijenu, a ne u pismenom obliku, kako to proizlazi iz članka 9. Zakona o prometu nekretnina, na koji se pozvao Vrhovni sud.

34. U svezi s tim, Ustavni sud podsjeća da se propisivanjem forme, kao uvjeta punovažnosti jednog ugovora, želi postići određeni cilj, zbog čega se korisne strane forme mogu promatrati kroz dvije funkcije, a to su zaštitna i dokazna. U zaštitnoj funkciji forme prepoznaju se dvije komponente, zaštita određenih društvenih interesa i zaštita interesa samih ugovornih strana. Forma je posebno usmjerena zaštiti sigurnosti pravnog poretka jer se njezinim posredstvom provodi kontrola poštovanja zakonskih propisa, odnosno društvena kontrola kada je riječ o prometu određenih materijalnih dobara. Ugovor koji nije zaključen u propisanoj formi nema pravno dejstvo ako iz cilja propisa kojim je određena forma ne proizlazi ništa drugo. Međutim, pod određenim pretpostavkama i ništavi ugovori mogu konvalidirati. ZOO poznaje nekoliko takvih slučajeva, a jedan je propisan člankom 73. ZOO-a, gdje se nedostatak bitne forme zamjenjuje izvršenjem ugovora. Ugovor za čije se sklapanje zahtijeva pismena forma smatra se punovažnim iako nije zaključen u toj formi ako su ugovorne strane izvršile, u cijelosti ili u pretežnom dijelu, obveze koje iz njega nastaju, „osim ako iz cilja zbog kojeg je forma propisana očito ne proizlazi što drugo“. Primjena i tumačenje te odredbe kada se radi o izostanku forme ad solemnitatem, ali se radi o ipak ispunjenom ugovoru, oduvijek je bilo sporno kako u pravnoj znanosti tako i u sudskoj praksi. U svezi s tim pitanjem postoje suprotstavljeni argumenti ovisno o tome kako se tumači cilj zbog kojeg je forma propisana, a što je odlučujući kriterij hoće li ugovor biti ništav ili ne. U svakom slučaju potrebno je utvrditi radi li se o povredi javnih ili privatnih interesa. Ako je cilj zbog kojeg je forma propisana pretežna zaštita interesa ugovornih strana, bilo da je riječ o zakonskoj ili ugovorenoj formi, onda izvršavanje obveza u cijelosti ili u pretežnom dijelu može nadomjestiti nedostatak forme. Ugovorne strane materijalnim radnjama konvalidiraju jedan formalni nedostatak, na koji način štite svoj, ali i javni interes.

35. Vraćajući se na konkretan predmet, Ustavni sud zapaža da je sporni ugovor o poklonu zaključen u pismenoj formi, dok je kupoprodajna cijena usmeno dogovorena. Također, taj ugovor je sudski ovjeren, apelantica je platila porez i upisala se u katastar nekretnina kao posjednica. Međutim, iz obrazloženja osporene presude proizlazi da Vrhovni sud valjanost prikrivenog ugovora nije ispitao u smislu članka 73. ZOO-a s obzirom na utvrđeno činjenično stanje kojim je bio vezan, a iz kojeg proizlazi da su ugovorne strane u pretežnom dijelu ispunile ugovorene obveze. U skladu s tim odredbama, Vrhovni sud nije obrazložio koji je to cilj, u okolnostima konkretnog slučaja, zbog kojeg je uvjet propisane forme ugovora prevagnuo nad činjenicom ispunjenja ugovornih obveza u pretežnom dijelu. Osim toga, Ustavni sud zapaža da Vrhovni sud nije dao obrazloženje ni o značaju članka 106. ZOO-a kojim je propisana mogućnost konverzije ugovora. Naime, iz sadržaja te odredbe proizlazi da „kad ništav ugovor ispunjava uvjete za punovažnost nekog drugog ugovora, onda će među ugovaračima važiti taj drugi ugovor, ako bi to bilo u suglasnosti s ciljem koji su ugovarači imali u vidu kada su ugovor zaključili i ako se može uzeti da bi oni zaključili taj ugovor da su znali za ništavost svog ugovora“. Iz sadržaja navedenih odredbi proizlazi da se radilo o ključnim pravnim pitanjima o kojima je ovisila utemeljenost ostalih apelantičinih zahtjeva.

36. Ustavni sud ukazuje na vlastitu praksu u kojoj je upravo Vrhovni sud o istom pravnom pitanju zauzeo potpuno drugačije stajalište. Naime, Vrhovni sud je u tom predmetu zauzeo stajalište da ugovor o poklonu koji su ugovorne strane zaključile, koji također nije sadržavao odredbu o cijeni (već samo naznaku novčane vrijednosti poklona), posjeduje sve elemente kupoprodajnog ugovora te da je pravno valjan, u smislu članka 66. stavak (2) ZOO-a. Ustavni sud je u tom predmetu prihvatio obrazloženje Vrhovnog suda kao valjano te nije utvrdio kršenje apelantovog prava na pravično suđenje u odnosu na osporene odluke (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-

1286/16 od 19. lipnja 2018. godine, točka 47., dostupna na www.ustavnisud.ba). Iako iz sadržaja tog predmeta proizlazi da je u ugovoru o poklonu bila naznačena vrijednost poklona (nekretnine), Ustavni sud smatra da se taj predmet suštinski ne razlikuje od konkretnog predmeta u kojem između stranaka nije sporno da je bila dogovorena kupoprodajna cijena, koja je u pretežnom dijelu i isplaćena. Shodno ukazanoj praksi, te činjenici da je Vrhovni sud zauzeo suprotno stajalište i od Okružnog suda u konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud bio u obvezi da ključnom spornom pitanju pravne valjanosti prikrivenog kupoprodajnog ugovora posveti posebnu pozornost, što je u konkretnom slučaju izostalo.

37. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da Vrhovni sud prilikom donošenja osporene odluke nije razmotrio sve relevantne čimbenike, te činjenične i pravne elemente koji su mogli utjecati na konačnu odluku. Stoga, Ustavni sud zaključuje da presuda Vrhovnog suda nije donesena u skladu sa standardima prava na pravično suđenje u segmentu prava na obrazloženu odluku, odnosno da je prekršeno apelantičino pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.b)U odnosu na duljinu postupka

38. Ustavni sud kontinuirano ukazuje da se duljina postupka mora ocijeniti u svjetlu kriterija uspostavljenih sudskom praksom Europskog suda, i to složenosti predmeta, ponašanja strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te značaja koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Europski sud, Mikulić protiv Hrvatske, presuda od 7. veljače 2002. godine, predstavka broj 53176/99, točka 38., i Delić protiv Bosne i Hercegovine, presuda od 2. ožujka 2021. godine, predstavka broj 59181/18, točka 18.).

39. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je Ustavni sud u ovom predmetu već utvrdio kršenje prava na suđenje u razumnom roku te naložio nadležnim sudovima (Okružnom i Osnovnom sudu) da poduzmu sve kako bi se postupak okončao u što kraćem roku (op. cit., AP-1469/17, točka 22.). Također, apelantici je zbog kršenja prava na suđenje u razumnom roku dosuđena pravična naknada. Shodno tome, polazeći od načela res iudicata, Ustavni sud će duljinu postupka ispitati počevši od 25. listopada 2017. godine, odnosno od donošenja odluke Ustavnog suda.

40. Ustavni sud zapaža da je postupak nakon odluke Ustavnog suda na tri sudske instance trajao pet godina i osam mjeseci, što nije u skladu sa standardima prava na pravično suđenje, uzme li se u obzir da je postupak do odluke Ustavnog suda već trajao 13 godina i da je Ustavni sud naložio da se postupak okonča u što kraćem roku. Shodno tome, Ustavni sud smatra da je apelantici povrijeđeno i pravo na suđenje u razumnom roku kao segment prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.c)Pitanje naknade nematerijalne štete

41. Ustavni sud, u smislu članka 74. Pravila Ustavnog suda, može odrediti naknadu nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i temeljnih sloboda. Ustavni sud zapaža da apelantica nije tražila naknadu nematerijalne štete zbog kršenja prava na pravično suđenje, zbog čega, u smislu svega navedenog, utvrđivanje povrede ovog ustavnog prava, samo po sebi, predstavlja primjerenu i dovoljnu pravnu zaštitu (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-1828/22 od 23. ožujka 2023. godine, točka 49., dostupnu na www.ustavnisud.ba, i Europski sud, Kožul i ostali protiv Bosne i Hercegovine, presuda od 22. listopada 2019. godine, predstavka broj 38695/13).

2. Ostali prigovori

42. S obzirom na zaključak o kršenju prava na pravično suđenje u odnosu na pravo na obrazloženu odluku, Ustavni sud ne vidi potrebu da posebno ispituje ostale prigovore o kršenju prava na pravično suđenje kojima ukazuje na procesnu neravnopravnost, te kršenje neovisnosti i nepristranosti u suđenju, koji su očigledno paušalni, te na povredu prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.

VII.Zaključak

43. Ustavni sud zaključuje da je odlukom Vrhovnog suda prekršeno apelantičino pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije u segmentu prava na obrazloženu odluku jer iz obrazloženja osporene presude Vrhovnog suda kao konačne odluke u ovom predmetu ne proizlazi da je sud razmotrio sve relevantne čimbenike, te činjenične i pravne elemente koji su mogli utjecati na konačnu odluku.

44. Postoji i kršenje prava na pravično suđenje u segmentu suđenja „u razumnom roku“ kada je postupak, nakon odluke Ustavnog suda i naloga da se postupak okonča u što kraćem roku, trajao pet godina i osam mjeseci uzme li se u obzir da je postupak do odluke Ustavnog suda trajao već pretjerano dugo, što ukupno iznosi nešto dulje od 19 godina.

45. Na temelju članka 59. st. (1) i (2), članka 62. stavak (1) i članka 64. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

46. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Seada Palavrić

Odluka o meritumu u predmetu AP-4566/23 (D. N.) | Sudska praksa | Aktio