Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4306/24 (Kantonalna uprava za inspekcijske poslove Bihać)
Odluka donesena 22. 01. 2026.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Radni spor
- Javna vlast
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4306/24
Apelacija
Odluka o dopustivosti
22. 01. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nußberger i sudije Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 23. januara 2026. godine, u predmetu broj AP-4306/24, rješavajući apelaciju koju je podnijela Kantonalna uprava za inspekcijske poslove Bihać, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Kantonalna uprava za inspekcijske poslove Bihać protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 18 0 Rs 047133 24 Rsž 2 od 26. augusta 2024. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Kantonalna uprava za inspekcijske poslove Bihać (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Emira Imširević, advokat iz Bihaća, podnijela je 25. oktobra 2024. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 18 0 Rs 047133 24 Rsž 2 od 26. augusta 2024. godine i Presude Općinskog suda u Bosanskoj Krupi (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 18 0 Rs 047133 22 Rs 3 od 20. marta 2024. godine. Apelantica je 30. decembra 2024. godine dopunila apelaciju tako što je dostavila Rješenje Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 18 0 Rs 047133 24 Rev od 12. novembra 2024. godine kojim je odbačena kao nedopuštena apelanticina revizija izjavljena protiv navedene presude Kantonalnog suda. Također, apelantica je 3. februara 2025. godine podnijela zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odredio da se odgodi odlučivanje u novom parničnom postupku koji je tužitelj pokrenuo protiv apelantice radi naplate potraživanja do donošenja odluke Ustavnog suda u ovom predmetu.
2. Imajući u vidu da je rješenjem Vrhovnog suda apelanticina revizija odbačena kao nedopuštena, te da kao takva ne predstavlja učinkovit pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je presuda Kantonalnog suda konačna odluka u konkretnom postupku.
3. Presudom Općinskog suda od 20. marta 2024. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda od 26. augusta 2024. godine, utvrđeno je da je nezakonito apelanticino rješenje o prestanku radnog odnosa tužitelju (N. M.) i rješenje Odbora državne službe za žalbe (u daljnjem tekstu: Odbor za žalbe). Također je naloženo apelantici da tužitelja vrati na rad na poslove i radno mjesto koje je obavljao prije prestanka radnog odnosa.
4. Općinski sud je u obrazloženju prvostepene odluke naveo da je u postupku utvrđeno da je tužitelj bio apelanticin zaposlenik. Također je utvrđeno da je rješenjem Agencije za državnu službu FBiH (u daljnjem tekstu: ADS) od 17. septembra 2019. godine, koje je potvrđeno rješenjem Odbora za žalbe od 18. decembra 2020. godine, tužitelj kao državni službenik proglašen prekobrojnim. Zatim, utvrđeno je da je na osnovu navedenih rješenja apelantica donijela rješenje o prestanku radnog odnosa tužitelju te da je to rješenje potvrđeno rješenjem Odbora za žalbe od 18. decembra 2020. godine. U vezi s tim, ukazao je da je pravosnažnom presudom tog suda od 19. oktobra 2021. godine usvojen tužiteljev tužbeni zahtjev i da su rješenja ADS-a i Odbora za žalbe proglašena nezakonitim. Budući da je poništenjem rješenja kojim je tužitelj proglašen prekobrojnim prestao pravni osnov i za donošenje rješenja o prestanku radnog odnosa tužitelju, zaključio je da je tužiteljev tužbeni zahtjev osnovan.
5. Kantonalni sud je u obrazloženju osporene odluke ponovio činjenična utvrđenja prvostepenog suda i naveo da je prvostepeni sud pravilno zaključio da je apelanticino rješenje o prestanku radnog odnosa tužitelju nezakonito. Također je istakao da iz stanja spisa proizlazi da je tužba u konkretnoj pravnoj stvari podnesena 30. decembra 2020. godine i da su kao tuženi bili označeni Unsko-sanski kanton za apelanticu, Federacija BiH za Odbor za žalbe i ADS. U vezi s tim, naveo je da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je tužitelju vratio tužbu na uređenje, te da je tužitelj pravilno postupio kada je tužbu uredio i kao tuženike označio apelanticu i Odbor za žalbe. S obzirom na to, zaključio je da su neosnovani apelanticini navodi da je tokom postupka došlo do preinačenja tužbe i povlačenja tužbe u odnosu na ADS te da je zbog preinačenja tužbe nastupila prekluzija.
6. Apelantica se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica, u suštini, ponavlja navode koje je iznosila i tokom postupka pred redovnim sudovima, te smatra da su redovni sudovi pri donošenju osporenih odluka pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili relevantne propise. Naročito ističe da je u konkretnom slučaju nastupila prekluzija.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
b) Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud primjećuje da je apelantica nositelj javne vlasti. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda, državni organi i javna vlast kao učesnici sudskih postupaka uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, ali ne i iz Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP-39/03 od 27. februara 2004. godine, tač. 14. i 15, i AP-3444/19 od 7. aprila 2021. godine, tačka 28, objavljene na www.ustavnisud.ba). Međutim, primjenljivi standardi su isti.
9. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21, i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
10. Ustavni sud ukazuje da se apelanticini navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-
4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).
11. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelanticinih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene odluke dao relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud, odlučujući o identičnim apelanticinim navodima, u obrazloženju osporene odluke dao jasne razloge o neosnovanosti tih navoda, te da je odgovorio na sva pitanja koja su bila ključna za donošenje odluke. Osim toga, apelantica ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine na njenu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje. Apelantica se pozvala i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njeno pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
12. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelanticini navodi pokreću ustavno pitanje na koje se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelanticin zahtjev za donošenje privremene mjere.
15. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman