Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1975/22 (M. B.)
Odluka donesena 26. 03. 2026.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Dosjelost
- Posjed
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1975/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
26. 03. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednica Valerija Galić i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 27. marta 2026. godine, u predmetu broj AP-1975/22, rješavajući apelaciju Mehmeda Balića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mehmeda Balića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 56 0 P 056625 17 Gž od 23. novembra 2021. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Mehmed Balić (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Halil Mušinović, advokat iz Konjica, podnio je 31. maja 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 56 0 P 056625 22 Rev od 31. marta 2022. godine i Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 56 0 P 056625 17 Gž od 23. novembra 2021. godine.
2. Ustavni sud je prethodno, Odlukom o dopustivosti broj AP-278/22 od 20. aprila 2022. godine, odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelant podnio protiv osporene presude Kantonalnog suda od 23. novembra 2021. godine jer je u toku bio postupak pred Vrhovnim sudom po reviziji koju je apelant izjavio protiv te presude. Imajući u vidu da je apelantova revizija odbačena, Ustavni sud ukazuje da revizija protiv drugostepene presude nije bila efektivan pravni lijek, tako da je konačna odluka u konkretnom slučaju osporena presuda Kantonalnog suda od 23. novembra 2021. godine.
3. Presudom Općinskog suda u Konjicu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 56 0 P 056625 16 P od 28. aprila 2017. godine utvrđeno je da je apelant dosjelošću stekao pravo vlasništva na garaži u Jablanici (u daljnjem tekstu: sporna nekretnina), te je određeno da je tuženi Javno preduzeće „Elektroprivreda BiH“ d.d. Sarajevo, Podružnica „Hidroelektrane na Neretvi“ Jablanica (u daljnjem tekstu: tuženi) dužan trpjeti da se apelant uknjiži kao vlasnik sporne nekretnine u javnoj evidenciji. Odbijen je protivtužbeni zahtjev kojim je tuženi tražio da sud obaveže apelanta da tuženom preda spornu nekretninu u posjed. Općinski sud je u obrazloženju utvrdio da je apelant suvlasnik stana u zgradi u kojoj se nalazi sporna nekretnina, a na osnovu ugovora o kupoprodaji stana na kojem je stečeno stanarsko pravo od 27. marta 2000. godine. Taj stan je apelantu prethodno dodijeljen rješenjem direktora pravnog prednika tuženog od 25. decembra 1980. godine. Općinski sud je na osnovu apelantovog i iskaza svjedoka utvrdio da apelant koristi spornu nekretninu od 1981. godine i da ga u tome niko nije ometao, ali da tuženi na spornoj nekretnini, koja je državno vlasništvo, ima uknjiženo pravo raspolaganja. Saslušani svjedoci su također potvrdili da su garaže dodjeljivane u dogovoru s direktorom pravnog prednika tuženog, o čemu se radilo i u apelantovom slučaju. Općinski sud je utvrdio da je Javno preduzeće „Elektroprivreda BiH“ dopisom od 7. decembra 2016. godine obavijestilo tuženog da je donijelo zaključak kojim se nalaže obavještavanje bespravnih korisnika garaža da ih predaju u posjed tuženom. Tuženi je dopisom od 29. novembra 2016. godine pozvao bespravne korisnike da mu predaju garaže u posjed najkasnije do 15. decembra 2016. godine, ali apelant nije postupio po tom dopisu. Općinski sud je također utvrdio da je apelant koristio spornu nekretninu naočigled tuženog, što mu tuženi nije sporio, da je „uveo“ struju u spornu nekretninu, te da tuženi nije dokazao da je s apelantom zaključio ugovor o zakupu ili da mu je na bilo koji način odobrio korištenje sporne nekretnine privremeno ili do opoziva. Slijedom navedenog je zaključio da je apelant savjestan korisnik sporne nekretnine jer je opravdano smatrao da je on titular prava vlasništva, čiji sadržaj je faktički izvršavao. Pri tome, Općinski sud je istakao da se savjesnost posjeda pretpostavlja i da je tuženi bio dužan da dokaže suprotno. Osim toga, ukazao je da činjenica da je pravo tuženog na raspolaganje spornim nekretninama uknjiženo u zemljišne knjige ne čini apelantov posjed nesavjesnim. Stoga je Općinski sud zaključio da je od 10. oktobra 1995. godine, od kada se moglo steći vlasništvo na stvarima u društvenom (državnom) vlasništvu, protekao rok od 20 godina iz člana 30. stav 2. Zakona o osnovama vlasničkih odnosa, čl. 3. i 4. Zakona o osnovnim vlasničko-pravnim odnosima, te člana 32. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima za stjecanje prava vlasništva dosjelošću.
4. Presudom Kantonalnog suda broj 56 0 P 056625 17 Gž od 23. novembra 2021. godine uvažena je žalba tuženog i prvostepena presuda je preinačena tako što je apelantov tužbeni zahtjev odbijen, dok je protivtužbeni zahtjev usvojen i apelant je obavezan da spornu nekretninu preda tuženom u posjed i da mu nadoknadi troškove postupka. Kantonalni sud je u obrazloženju presude ukazao da apelantov posjed nije bio savjestan, u smislu člana 326. Zakona o stvarnim pravima (u daljnjem tekstu: ZSP). U vezi s tim je istakao da je sam apelant tvrdio da je spornu nekretninu dobio na korištenje na osnovu usmene saglasnosti direktora prednika tuženog, što znači da je od samog ulaska u posjed znao da garaža nije njegovo vlasništvo jer mu nije dodijeljena uz stan, niti mu je tuženi ustupio svoja prava na spornoj nekretnini. Pri tome je Kantonalni sud istakao da činjenica da apelanta niko nije ometao u posjedu ne može dovesti do zaključka da je on bio savjestan posjednik sporne nekretnine jer je znao da nije njen vlasnik. Imajući u vidu da je tuženi vlasnik sporne nekretnine a apelant u njenom posjedu bez njegove saglasnosti nakon zahtjeva za iseljenje, Kantonalni sud je usvojio protivtužbeni zahtjev primjenom člana 127. Zakona o stvarnim pravima.
5. Rješenjem Vrhovnog suda broj 56 0 P 056625 22 Rev od 31. marta 2022. godine odbačena je revizija koju je apelant izjavio protiv drugostepene presude jer ne ispunjava uvjete iz člana 237. st. 2, 3, 4. i 5. Zakona o parničnom postupku.
6. Apelant smatra da je osporenom odlukom povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, apelant navodi da je Kantonalni sud proizvoljno primijenio materijalno i procesno pravo. Navodi da je pogrešan zaključak suda o njegovoj nesavjesnosti, te ističe da se savjesnost pretpostavlja i da je teret dokazivanja da je apelant bio nesavjestan bio na tuženom, koji to nije dokazao. Apelant navodi da ga tuženi nije ometao u posjedu spornih nekretnina, kao i da nije dokazao da je s apelantom zaključio ugovor o zakupu ili da mu je na bilo koji način odobrio korištenje sporne nekretnine privremeno ili do opoziva. Također navodi da činjenica da je pravo tuženog na raspolaganje spornim nekretninama uknjiženo u zemljišne knjige ne čini apelantov posjed nesavjesnim.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: b)Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji je Kantonalni sud primijenio relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).
10. Dovodeći prethodno navedene stavove u vezu sa činjenicama apelantovog slučaja, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene odluke dao relevantne i dovoljne razloge za zaključak da apelant nije dosjelošću stekao pravo vlasništva na spornoj nekretnini jer njegov posjed nije bio savjestan u smislu relevantnih odredbi ZSP-a. Takve razloge Ustavni sud ne smatra proizvoljnim niti „očigledno nerazumnim“. Pri tome, Ustavni sud zapaža da apelant ponavlja navode da ga niko nije ometao u posjedu sporne nekretnine i da tuženi nije dokazao njegovu nesavjesnost. Međutim, Kantonalni sud je razmotrio te apelantove navode i jasno ukazao zašto oni ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretnog spora. Osim toga, apelant ne navodi niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje. Apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
11. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ničega što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ničega što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman