Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3653/22 (E. H.)
Odluka donesena 11. 06. 2026.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Naknada štete
- Nematerijalna šteta
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3653/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 06. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 11. juna 2026. godine, u predmetu broj AP-3653/22, rješavajući apelaciju Ešefa Hurića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ešefa Hurića podnesena protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 040949 22 Gž od 6. jula 2022. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Ešef Hurić iz Goražda (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Merima Abaz Murga, advokat iz Sarajeva, podnio je 23. septembar 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 P 040949 22 Gž od 6. jula 2022. godine.
2. Presudom Suda BiH broj S1 3 P 040949 21 P od 15. aprila 2022. godine, obavezana je tužena Bosna i Hercegovina (u daljnjem tekstu: tužena) da apelantu na ime naknade nematerijalne štete isplati iznos od 13.900,00 KM, sa zakonskom zateznom kamatom, dok je odbijen apelantov tužbeni zahtjev u preostalom dijelu preko dosuđenog iznosa.
3. U obrazloženju presude Sud BiH je naveo da su apelantu rješenjima Suda BiH, zbog sumnje da je počinio krivično djelo „Ratnog zločina protiv civilnog stanovništva“, određene mjere zabrane. U vezi s tim, obrazloženo je da je mjera zabrane napuštanja boravišta, tj. adrese stanovanja trajala 55 dana, izmijenjena mjera zabrana napuštanja boravišta, tj. zabrana napuštanja općine 126 dana, a mjera zabrane putovanja trajala 369 dana. Dalje je navedeno da je mjera obaveznog javljanja nadležnom državnom organu jednom mjesečno 434 dana, a mjera zabrane kontaktiranja, sastajanja ili povezivanja 798 dana. Istaknuto je da je apelant pravosnažnom presudom Suda BiH oslobođen od optužbe da je počinio krivično djelo „Ratni zločin protiv civilnog stanovništva“. Na osnovu navedenog, Sud BiH je zaključio da su se stekli uslovi da apelant ostvari pravo na naknadu nematerijalne štete u skladu sa članom 436. stav 1. tačka a) Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKP). Sud BiH je naveo da je kod odmjeravanja visine naknade nematerijalne štete cijenio težinu i prirodu krivičnog djela za koje je apelant bio optužen, trajanje mjera zabrane i da je apelant oslobođen od optužbe. Dalje je obrazložio da je cijenio da su javno objavljivani članci o apelantu i krivičnom postupku u medijima uz nepoštovanje presumpcije nevinosti, odnos sredine, kao i da je cijenio nemogućnost apelanta da prisustvovuje porodičnim i prijateljskim susretima i drugim okupljanjima. Također je cijenjeno da je apelant starije životne dobi, da je dobitnik „Zlatne policijske zvijezde“, da je obavljao funkciju policijskog komesara, te druge porodične okolnosti. Istaknuto je da sud prihvatio nalaz i mišljenje vještaka medicinske struke, u kojem je, između ostalog, navedeno da je dugotrajnost trajanja stresora dovelo od trajnog smanjenja opće životne aktivnosti kod apelanta u stepenu od 5%.
4. Presudom drugostepenog vijeća Suda BiH broj S1 3 P 040949 22 Gž od 6. jula 2022. godine, djelomično je usvojena žalba tužene i preinačena prvostepena presuda na način da je tužena obavezana da apelantu na ime naknade nematerijalne štete isplati iznos od 7.000,00 KM, sa zakonskom zateznom kamatom, dok je odbijen zahtjev preko dosuđenog iznosa. Presudom je odbijena apelantova žalba.
5. U obrazloženju presude drugostepeno vijeće Suda BiH je navelo da su pravilno utvrđene subjektivne i objektivne okolnosti relevantne kod raspravljanja o visini naknade. Dalje je navelo da je prvostepeni sud pogrešno postupio kada je prilikom odlučivanja o visini naknade u sveukupne posljedice mjera zabrane cijenio stepen umanjenja životne aktivnosti koje je utvrdio vještak medicinske struke. Istaknuto je da apelant nije ni postavio tužbeni zahtjev za naknadu nematerijalne štete zbog umanjenja životne aktivnosti, jer je tužbeni zahtjev opredijelio isključivo radi određenih mjera zabrane. U vezi s tim, ukazano je da prema članu 200. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), duševne patnje zbog umanjenja životne aktivnosti predstavljaju poseban osnov nematerijalne štete u odnosu na duševne patnje proizašle iz povrede prava ličnosti, pa se radi o dva odvojena i samostalna osnova. Drugostepeno vijeće Suda BiH je također ocijenilo da prvostepeni sud kod odlučivanja o adekvatnoj satisfakciji nije pravilno cijenio sadržaj izrečenih mjera zabrane, što je uticalo na dosuđenu visinu naknade nematerijalne štete. U vezi s tim, obrazloženo je da je taj sud u sličnim predmetima izrazio stav da licu kome je određena mjera zabrane napuštanja boravišta – kućnog pritvora pripada pravo na naknadu štete, ali da ovaj iznos ne može biti identičan iznosu koji se dosuđuje za boravak u pritvorskoj jedinci. Dalje je obrazloženo da se ova mjera provodi u stanu osumnjičenog, tj. u mnogo komfornijem okruženju, sa mogućnošću ostvarivanja porodičnih i socijalnih kontakata. Također je istaknuto da na visinu naknade utiče i broj provjera policijskog organa u stanu osumnjičenog. Ukazano je da je kućni pritvor apelanta provjeravan od strane policije tri puta sedmično i da apelant u tom periodu nije mogao obilaziti majku koja je 100% invalid. Cijeneći navedeno, drugostepeno vijeće Suda BiH je zaključilo da bi adekvatna satisfakcija bio iznos od 50,00 KM dnevno, odnosno ukupan iznos od 2.750,00 KM za vrijeme trajanje te mjere.
6. Drugostepeno vijeće suda BiH je navelo da su apelantu nakon zabrane napuštanja stana bile određene mjere zabrane napuštanja mjesta boravišta - općine i zabrana putovanja, shodno članu 126. ZKP, što podrazumijeva da mu je za to trebalo odobrenje suda. U vezi s tim, ukazano je da apelant nije dokazao da je podnio zahtjev za takvo odobrenje ili da mu je odbijen zahtjev. Dalje je obrazloženo da su navedenom mjerom apelantova prava uslovljena ali nisu ograničena, pa sama činjenica donošenja mjere nema uticaja na visinu naknade. Drugostepeno vijeće Suda BiH je navelo da provedeni dokazi ne potvrđuju da je mjera zabrane posjećivanja određenih mjesta i područja te kontakta sa određenim licima povrijedila apelantovo pravo na porodični život ili prava ličnosti. Naime, ukazano je da iz dokaza ne proizlazi da je apelant u srodstvu sa licima sa kojima mu je zabranjen kontakt ili da je imao ograničen socijalni život zbog zabrane posjećivanja određenih mjesta. Stoga je ocijenjeno da donošenje ove mjere nema uticaja na visinu naknade nematerijalne štete. Cijeneći sveukupne posljedice povrede nematerijalnih dobara, vrstu i dužinu trajanja mjera i nalaz vještaka o intenzitetu trajanja duševnih patnji i straha, drugostepeno vijeće Suda BiH je zaključilo da iznos od 7.000,00 KM predstavlja adekvatnu satisfakciju koja će apelantu da ublaži posljedice štetnog događaja.
7. Apelant je naveo da mu je osporenom presudom prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Smatra da je proizvoljno određen dosuđeni iznos od 7.000,00 KM i da nisu jasno obrazloženi razlozi zbog kojih je toliko smanjena naknada dosuđena prvostepenom presudom. U vezi s tim, ukazuje da Kantonalni sud nije cijenio sve specifične okolnosti predmeta, kao npr. da je usljed kontinuiranog stresa dobio dijabetes, da je izgubio radno mjesto policijskog komesara, da je uživao visok ugled u zemlji i regiji, dužinu i težinu krivičnog postupka i ograničenje njegove slobode, itd. Ističe da je postavio jedinstven tužbeni zahtjev za naknadu nematerijalne štete, imajući u vidu težinu krivičnog djela, sadržaj i trajanje mjera zabrana, porodičnu situaciju, intenzitet i trajanje duševnih bolova zbog umanjene opće životne aktivnosti, povrede časti i ugleda i prava ličnosti, te njegovih osnovnih ljudskih prava. Stoga smatra neprihvatljivim i nezakonitim stav Kantonalnog suda da nije opredijelio tužbeni zahtjev zbog umanjenja životne aktivnosti. U prilog tome ukazuje na presude Suda BiH u predmetu S1 3 P 010764. Apelant navodi da sud nije cijenio okolnost da mu je mjerama zabrane prekršeno pravo na slobodu kretanja iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju. Dalje navodi da je samim određivanjem mjere zabrane putovanja njemu nanesena šteta. Ističe da su neshvatljivi navodi suda da nije dokazao da je morao putovati, jer je apelant bio spriječen otići na odmor kada je to želio. Također ističe da isto važi i za zabranu kontaktiranja, sastajanja ili povezivanja, jer živi u malom gradu i morao je izbjegavati sve društvene događaje kako ne bi prekršio mjeru. Ukazuje da je dosuđeni iznos prenizak, pogotovo u usporedbi sa iznosima koji su dosuđivani u sudskoj praksi za druge vidove nematerijalne štete, npr. u odlukama Ustavnog suda br. AP-1454/06 i AP-399/06, za naknadu štete zbog klevete.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: b)Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbajdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27.), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
10. Osim toga, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).
11. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Sud BiH u obrazloženju osporene odluke dao relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica tako i u pogledu primjene prava, tj. odredbi ZKP i ZOO, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Ustavni sud primjećuje da je drugostepeno vijeće Suda BiH prilikom utvrđivanja visine naknade, suprotno apelantovim navodima, cijenilo sve relevantne okolnosti slučaja od značaja za ovu vrstu nematerijalne štete, poštujući relevantne zakonske odredbe i svoja zakonska ovlaštenja u ovakvim postupcima. Stoga nema uticaja okolnost da se u predmetima koji se tiču drugih vidova nematerijalne štete dosuđivani veći iznosi naknade, jer se radi o različitim činjeničnim i pravnim aspektima predmeta, koje su determinirani okolnostima svakog konkretnog slučaja. Naročito, Ustavni sud ukazuje da je drugostepeno vijeće Suda BiH detaljno obrazložilo razloge zbog kojih je zaključilo da mjere zabrane napuštanja mjesta boravišta - općine i zabrana putovanja te mjera zabrane posjećivanja određenih mjesta i kontakta sa određenim licima nisu imale uticaja na visinu naknade nematerijalne štete. U pogledu apelantovog pozivanja na presude Suda BiH, Ustavni sud zapaža da apelant u prilogu apelaciji nije dostavio navedene presude, pa se Ustavni sud ne može izjašnjavati o navedenom predmetu. Osim toga, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje.
12. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman