Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4384/21 (N. J.)
Odluka donesena 27. 11. 2025.
- Nema povrede
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Javna funkcija
- Nadležnost suda
- Legitiman cilj
- Proporcionalnost
- Građanski postupak
- Pristup sudu
- Pravo na pravnu sigurnost
- Konkurs
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
- Zakon o Ombudsmenu za ljudska prava Bosne i Hercegovine
- Zakon o Državnoj agenciji za istrage i zaštitu
- Odluka o izmjenama i dopunama Zakona o administrativnim taksama Bosne i Hercegovine
- Zakon o Ombudsmenu za ljudska prava Bosne i Hercegovine
- Zakon o Državnoj agenciji za istrage i zaštitu
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o Državnoj agenciji za istrage i zaštitu
- Zakon o izmjeni Zakona o Državnoj agenciji za istrage i zaštitu
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjeni pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o dopuni pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-4384/21
Apelacija
Odluka o meritumu
27. 11. 2025.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-4384/21, rješavajući apelaciju Njegoša Jovanovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik
Valerija Galić, potpredsjednica
Angelika Nußberger, potpredsjednica
Helen Keller, sudija Ledi Bianku, sudija
Marin Vukoja, sudija
Larisa Velić, sudijana sjednici održanoj 27. novembra 2025. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Njegoša Jovanovića podnesena protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 033941 21 Rev od 4. novembra 2021. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Njegoš Jovanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Zajednička advokatska kancelarija „Pucar“ iz Banjaluke, podnio je 23. decembra 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 3 P 033941 21 Rev od 4. novembra 2021. godine i S1 3 P 033941 21 Gž od 27. maja 2021. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Ustavni sud konstatuje da je prethodno, Odlukom o dopustivosti broj AP-2552/21 od 5. oktobra 2021. godine, odbacio kao preuranjenu apelaciju podnesenu protiv Rješenja Suda BiH broj S1 3 P 033941 21 Gž od 27. maja 2021. godine jer je u toku bio postupak pred Sudom BiH po reviziji koju je apelant izjavio protiv tog rješenja.
3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Bosne i Hercegovine – Parlamentarna skupština BiH (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 6. aprila 2023. godine da dostave odgovore na apelaciju.
4. Sud BiH i tužena su dostavili odgovore na apelaciju 12. i 13. aprila 2023. godine. Odgovori na apelaciju su 25. aprila 2023. godine dostavljeni apelantovom punomoćniku, ali on nije dostavio izjašnjenje.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
6. Nezavisni odbor Parlamentarne skupštine BiH (u daljnjem tekstu: Nezavisni odbor) 15. jula 2019. godine objavio je Javni konkurs za sprovođenje procedure izbora direktora Državne agencije za istrage i zaštitu (u daljnjem tekstu: SIPA). Apelant se prijavio na taj konkurs, ali je njegova prijava odbačena zaključkom Nezavisnog odbora od 23. septembra 2019. godine jer radna biografija (CV) s izjavom o nacionalnom opredjeljenju nije bila potpisana kako je to zahtijevano članom VI stav 1. tačka 1) Javnog konkursa. Protiv navedene odluke apelant je izjavio žalbu koja je odbačena kao nedopuštena zaključkom tužene od 4. novembra 2019. godine.
7. Apelant je protiv navedenih zaključaka podnio tužbu Sudu BiH, kao i prijedlog za određivanje privremene mjere obezbjeđenja kojom bi se obustavilo sprovođenje Javnog konkursa do okončanja ovog spora. Sud BiH je rješenjem od 9. decembra 2019. godine odbio apelantov prijedlog za određivanje privremene mjere obezbjeđenja, a to rješenje je potvrđeno rješenjem Suda BiH od 14. januara 2020. godine. U obrazloženju rješenja Suda BiH od 14. januara 2020. godine je zaključeno da je apelant svoje potraživanje učinio vjerovatnim. Međutim, sud je zaključio da apelant nije dokazao opasnost da bi bez takve mjere protivnik obezbjeđenja spriječio ili znatno otežao ostvarenje potraživanja, što predstavlja drugi kumulativni uslov iz člana 247. stav 1. Zakona o izvršnom postupku pred Sudom BiH. Osim toga, Sud BiH je naveo: „Da li je predlagač ispunjavao uslove konkursa, odnosno da li je priložio svu traženu dokumentaciju, iako se biografija ne može smatrati dokumentom, pa u tom kontekstu da li je povrijeđeno pravo predlagača, odnosno tužioca da ravnopravno učestvuje u proceduri izbora s ostalim kandidatima može se preispitivati kroz sudsku zaštitu osporavanjem pojedinačnog akta nakon okončane procedure izbora.“
8. Presudom Suda BiH broj S1 3 P 033941 19 P od 1. decembra 2020. godine odbijen je tužbeni zahtjev kojim je apelant tražio da sud poništi zaključke Nezavisnog odbora od 23. septembra i 4. novembra 2019. godine i rješenje o imenovanju direktora Državne agencije za istrage i zaštitu od 14. jula 2020. godine. Sud BiH je u obrazloženju presude naveo da je kao nesporno utvrđeno da je apelant uz prijavu na konkurs dostavio svoju radnu biografiju (CV) s izjavom o nacionalnoj pripadnosti, koju nije potpisao. Dalje je ukazao da je članom VI stav 1. tačka 1) Konkursa propisano da je kandidat dužan da uz prijavu na Javni konkurs dostavi originale ili od nadležnog organa ovjerene kopije dokumenata. Sud BiH je takođe utvrdio da je apelant ostale tražene isprave dostavio potpisane, odnosno ovjerene, kako je to traženo u tač. 3), 5), 9) i 10) člana VI konkursa. Kako apelant izjavu o nacionalnom opredjeljenju nije dokazao nekim posebnim dokumentom, Sud BiH je podržao zaključak da je apelantov CV, koji je sadržavao tu izjavu, morao biti potpisan. Istakao je da bi se na taj način potvrdila vjerodostojnost date izjave o nacionalnom opredjeljenju. Osim toga, Sud BiH je ukazao da potpis u sebi sadrži pretpostavku identiteta lica, odnosno da je u tekstu izražena prava volja potpisnika. Stoga je zaključio da apelant nije dokazao da je njegova prijava bila uredna.
9. Rješenjem Suda BiH broj S1 3 P 033941 21 Gž od 27. maja 2021. godine, povodom apelantove žalbe a po službenoj dužnosti, ukinuta je prvostepena presuda i apelantova tužba je odbačena. Sud je u obrazloženju istakao da je utvrdio povredu odredbi parničnog postupka o kojoj vodi računa po službenoj dužnosti i koja, shodno članu 176. stav 2. tačka 2. Zakona o parničnom postupku pred Sudom BiH (u daljnjem tekstu: ZPP), uvijek utiče na donošenje zakonite i pravilne odluke. U vezi s tim je istakao da je prvostepeni sud, odbijajući tužbeni zahtjev, propustio da primijeni odredbe materijalnog prava koje su relevantne za proceduru izbora i imenovanja direktora SIPA-e, što je za posljedicu imalo propust u primjeni procesnih odredbi. Sud je ukazao da odredba člana 7. stav 2. Zakona o SIPA-i propisuje da direktora SIPA-e, zamjenika direktora i dva pomoćnika direktora imenuje i razrješava Savjet ministara BiH, prema uslovima i postupku u skladu sa Zakonom o policijskim službenicima BiH. Takođe je ukazao da je Zakon o nezavisnim i nadzornim tijelima policijske strukture BiH propisao osnivanje Nezavisnog odbora kao nezavisnog tijela Parlamentarne skupštine BiH (član 2. stav 1), s nadležnošću u sprovođenju procesa objavljivanja oglasa i vršenja izbora kandidata policijskih rukovodilaca (član 3. tač. a) i b)). Sud je dalje ukazao da su za utvrđivanje obima prava koja pripadaju učesniku javnog konkursa za imenovanje direktora, zamjenika i dva pomoćnika direktora SIPA-e i postupka u kojem se ta prava ostvaruju relevantne odredbe Zakona o ministarskim imenovanjima, imenovanjima Savjeta ministara i drugim imenovanjima u BiH (u daljnjem tekstu: Zakon o imenovanjima). Tim zakonom je uređen postupak izbora kojim se vrši konačno imenovanje (član 1), te je propisana procedura pravne zaštite podnošenjem prigovora u slučaju kršenja procedure i principa imenovanja, uz učešće ombudsmena za ljudska prava (u daljnjem tekstu: ombudsmen). Ukazano je da je ombudsmen ovlašćen da daje preporuke ovlašćenom javnom službeniku za poništenje konačnog imenovanja i pristupanje novom imenovanju ili dostavljanje nalaza i preporuka Parlamentarnoj skupštini BiH (čl. 16. i 17). S obzirom na to, Sud BiH je zaključio da odredbama lex specialis nije propisana nadležnost suda da preispituje konačne odluke o imenovanju. U vezi s tim se pozvao na praksu tog suda iz predmeta broj S1 3 P 007521 13 P.
10. Rješenjem Suda BiH broj S1 3 P 033941 21 Rev od 4. novembra 2021. godine odbačena je revizija koju je apelant izjavio protiv drugostepenog rješenja, uz obrazloženje da ne ispunjava uslove dopustivosti iz člana 204. stav 3. ZPP-a. Naime, Sud BiH je već zauzeo stav da nije nadležan da preispituje odluke o imenovanju u predmetu broj S1 3 P 007521 13 P.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
11. Apelant smatra da su mu povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, te član I/2. Ustava Bosne i Hercegovine. U vezi s tim je naveo da je sud odstupio od svoje dotadašnje prakse prema kojoj je postupao po istovrsnom tužbenom zahtjevu, te da je na taj način povrijedio njegovo pravo na pristup sudu i princip pravne sigurnosti. Navodi da je isti sud u rješenju od 28. aprila 2010. godine zauzeo jasan stav da pravo da u sudskom postupku osporava odluku o izboru apelantu pripada tek nakon odluke Savjeta ministara BiH o imenovanju kandidata. Apelant ističe da je Sud BiH zauzeo takav stav i u rješenju od 14. januara 2020. godine koje je doneseno u ovom postupku, te da je upravo zbog tog stava i nastavio ovaj postupak. Apelant dalje navodi da se u konkretnom slučaju ne može primijeniti Zakon o imenovanjima. U vezi s tim ističe da je tim zakonom propisano da se njime vrši konačno i ponovno imenovanje na pozicije u regulisanim organima (član 1), a to je organ koji nije obuhvaćen Zakonom o državnoj službi u institucijama BiH (u daljnjem tekstu: Zakon o državnoj službi), niti je izričito izuzet navedenim zakonom (član 2). Zakonom o državnoj službi propisano je da se taj zakon ne primjenjuje na policijske službenike definisane Zakonom o policijskim službenicima BiH (član 6), dok je Zakonom o policijskim službenicima BiH propisano da se taj zakon primjenjuje na policijske službenike zaposlene u SIPA-i. Stoga, apelant smatra da su sudovi bili dužni da primijene Zakon o policijskim službenicima BiH. Opreza radi, apelant ističe da podnošenjem prigovora ombudsmenu nije moguće poništiti određeno imenovanje jer on daje preporuke koje nisu obavezujuće. Jedini način da se poništi imenovanje je u sudskom postupku. U vezi s tim apelant ističe da Zakon o imenovanjima niti jednom odredbom ne isključuje pravo kandidata na sudsku zaštitu pri osporavanju postupka imenovanja.
b) Odgovori na apelaciju
12. Sud BiH je naveo da apelantovi navodi nisu osnovani i da je osporena odluka donesena pravilnom primjenom materijalnog prava.
13. Tužena je navela da su sudovi pravilno i potpuno utvrdili činjenično stanje i pravilno primijenili materijalno pravo te da nije došlo do povrede apelantovih ustavnih prava. Predložila je da Ustavni sud odbije apelaciju.
V.Relevantni propisi
14. Zakon o ministarskim imenovanjima, imenovanjima Savjeta ministara i drugim imenovanjima Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 7/03 i 37/03) u relevantnom dijelu glasi:
Član 1.
Predmet Zakona
1. Ovim zakonom utvrđuje se otvoreni postupak izbora kojim se vrši konačno imenovanje i ponovno imenovanje na pozicije u regulisanim organima definisanim u daljem tekstu.
2. Ovaj zakon se primjenjuje na nivou države Bosne i Hercegovine i Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine.
Član 16.
Prigovori
1. U slučaju kada postoje dokazi da principi utvrđeni u članu 3. ovog zakona, ili postupci, nisu ispoštovani, bilo koji član javnosti može podnijeti prigovor na konačno imenovanje u skladu sa odredbama ovog zakona.
2. Prigovor se podnosi odgovornom javnom službeniku, a kopija se dostavlja ombudsmenu za ljudska prava Bosne i Hercegovine (Zakon o ombudsmenu za ljudska prava Bosne i Hercegovine, „Službeni glasnik BiH“, br. 32/00 i 19/02). Odgovorni javni službenik će u roku od sedam (7) dana od dana prijema prigovora obavijestiti podnosioca prigovora o ulozi ombudsmena.
3. Odredbama ovog zakona se ni na koji način ne mogu ograničiti ovlašćenja ombudsmena utvrđena Zakonom o ombudsmenu za ljudska prava Bosne i Hercegovine. Ombudsmen može preduzeti sve mjere neophodne da se prigovor ispita. Ombudsmen može pokrenuti pitanja vezana za postupak imenovanja na koji se prigovor odnosi i može zahtijevati da odgovorni javni službenik njegovoj kancelariji dostavi sve dokumente i spise vezane za navedeno imenovanje.
4. Odgovorni javni službenik mora Kancelariji ombudsmena dostaviti pismeni odgovor na prigovor u roku od četrnaest (14) dana od dana kada je dat prigovor.
5. Ukoliko većina dokaza upućuje da je konačno imenovanje izvršeno u suprotnosti sa principima iz člana 3. ovog zakona i postupcima utvrđenim ovim zakonom, ombudsmen je dužan da nadležnog javnog službenika pismeno informiše o svim nepravilnostima koje su proistekle iz procesa imenovanja.
6. Ombudsmen je dužan da pripremi nalaz i zaključke vezano za prigovor. Zaključci mogu da sadrže preporuku tamo gdje dokazi upućuju, kako je gore navedeno, da je došlo do kršenja principa iz člana 3. ovog zakona i procedura utvrđenih ovim zakonom. Ombudsmen može, bez iznošenja povjerljivih informacija (uključujući i lične podatke o kandidatima), objaviti nalaze i zaključke, uključujući i preporuke. Takođe, ombudsmen dostavlja svoje nalaze i zaključke licu (ili licima) koje je podnijelo prigovor.
Član 17.
Postupanje po preporuci ombudsmena
1. Kada je nalaz ombudsmena konačan po pitanju da postupak imenovanja nije proveden u skladu sa odredbama ovog zakona, ombudsmen može dati preporuku odgovornom javnom službeniku da se konačno imenovanje poništi i da se pristupi novom postupku imenovanja.
2. Ukoliko ombudsmen da preporuke odgovornom javnom službeniku s ciljem da se usvoje nove mjere, odgovorni javni službenik je dužan da u određenom vremenskom roku dostavi pismeni odgovor u kojem će obavijestiti ombudsmena o postupcima i rokovima za provođenje tih postupaka na osnovu navedenih preporuka.
3. Ako odgovorni javni službenik ne odgovori u skladu sa odredbama stava 2. ovog člana, ili ako ombudsmen nije zadovoljan navedenim odgovorom ili predlogom mjera na osnovu njegovih preporuka, svoje nalaze i preporuke vezano za imenovanje upućuje Parlamentarnoj skupštini Bosne i Hercegovine kada se imenovanje odnosi na regulisani organ Bosne i Hercegovine ili Skupštini Brčko Distrikta kada se imenovanje odnosi na regulisani organ u Brčko Distriktu.
15. Zakon o Državnoj agenciji za istrage i zaštitu („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 27/04, 63/04, 35/05, 49/09 i 40/12)
Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji u relevantnom dijelu glasi:
1. Upravljanje
Član 7. stav (3)
Rukovođenje, imenovanje i razrješenje (3) Direktora i zamjenika direktora imenuje Savjet ministara na predlog ministra bezbjednosti BiH (u daljem tekstu: ministar), sa liste kandidata koju dostavi Nezavisni odbor, na mandat od četiri godine, uz mogućnost reimenovanja u drugom narednom mandatu.
VI.Dopustivost i meritum
16. Ustavni sud utvrđuje da apelacija ispunjava uslove propisane članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, kao i da je podnesena u roku, da ispunjava i ostale uslove dopustivosti iz člana 18. stav (3) Pravila Ustavnog suda te da nije očigledno (prima facie) neosnovana u smislu odredbe člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
17. Apelant smatra da su mu osporenom odlukom povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, te član I/2. Ustava Bosne i Hercegovine. Pravo na pravično suđenje
18. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
19. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
20. Imajući u vidu sadržaj apelantovih navoda, Ustavni sud će te navode razmotriti prije svega s aspekta prava na pristup sudu.
21. Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), pravo na pristup sudu ne obuhvata samo pravo na pokretanje postupka, već i pravo na „rješavanje“ spora. Najvažnije je da je spor o kojem se odlučivalo u sudskom postupku stvarno ispitan (vidi, između ostalih, Evropski sud, Šimecki protiv Hrvatske, presuda od 30. aprila 2014. godine, predstavka broj 15253/10, tačka 42. s referiranjem na drugu relevantnu praksu). Pravo na pristup sudu nije apsolutno, ono može biti podložno ograničenjima jer pravo na pristup po sâmoj svojoj prirodi zahtijeva uređenje od države koja uživa određenu slobodu procjene u ovom pogledu (vidi Evropski sud, Zubac protiv Hrvatske [VV], presuda od 5. aprila 2018. godine, predstavka broj 40160/12, tačka 78). Kako je navedeno, ta ograničenja ne smiju ograničavati niti umanjiti pristup pojedincu na takav način ili u tolikoj mjeri da se naruši sama suština tog prava. Osim toga, takva ograničenja neće biti u skladu sa članom 6. stav 1. ako ne slijede legitiman cilj ili ako ne postoji razuman odnos proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se želi postići (vidi Evropski sud, Fabbri i ostali protiv San Marina, presuda od 18. oktobra 2022. godine, predstavka broj 345/21 i drugi, tačka 65).
22. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već razmatrao pitanje pristupa sudu u situaciji kada su redovni sudovi odbacili tužbu zbog nenadležnosti primjenom čl. 16. i 17. entitetskih zakona o imenovanjima, koji su sadržajno identični državnom zakonu (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-2850/20 od 6. aprila 2022. godine, s referencama na relevantnu praksu, dostupna na www.ustavnisud.ba). U navedenom predmetu Ustavni sud je ukazao da je „entitetskim zakonima i državnim zakonom propisan identičan mehanizam zaštite kod imenovanja na funkcije organa javne vlasti“ i da je apelantkinja iz tog postupka bila dužna da iskoristi taj mehanizam. Pri tome je ocijenio neosnovanim navod „da postupak zaštite koji je propisan čl. 16. i 17. Zakona o imenovanjima ne ograničava apelantkinjino pravo na sudsku zaštitu“. Ustavni sud je u vezi s tim obrazložio: „Imajući u vidu član 1. Zakona o imenovanjima, činjenicu da se imenovanja odnose na organe javne vlasti, Ustavni sud smatra da je zakonodavac upravo iz tog razloga i predvidio mogućnost da svaki član javnosti, pa i apelantkinja kao učesnik konkursa, može uložiti prigovor ako postoje dokazi da nije ispoštovana procedura imenovanja propisana tim zakonom. Shodno tome, zakonsko rješenje je težilo legitimnom cilju, pri čemu je u konkretnom slučaju postojao i razuman odnos proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se želio postići“ (idem, tačka 39). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud u okolnostima konkretnog predmeta ne primjećuje nikakve posebne okolnosti zbog kojih bi odstupio od navedenog stava. Naime, apelant, identično kao i u citiranom predmetu, nije ni pokušao iskoristiti zakonsku mogućnost iz čl. 16. i 17. Zakona o imenovanjima. Stoga, Ustavni sud smatra da uskraćivanje pristupa sudu u datim okolnostima apelantovog slučaja nije bilo na takav način ili u tolikoj mjeri da bi narušilo samu suštinu tog prava.
23. U vezi s navodima kojima apelant problematizuje način na koji su sudovi primijenili pravo, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te da stoga neće, prema članu 6. stav
1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).
24. Osim toga, pravo na obrazloženu odluku predstavlja neodvojiv dio prava na pravično suđenje i ono obavezuje sudove da obrazlože svoje odluke. Naime, nedostatak dovoljnih i relevantnih razloga u sudskoj odluci može ukazivati, između ostalog, na arbitrarno sudsko odlučivanje. Međutim, to ne znači i obavezu sudova da detaljno odgovore na svaki argument koji stranke iznesu u postupku, već moraju odgovoriti na one argumente koji su ključni i odlučujući za donošenje odluke (vidi, npr. Evropski sud, Petrović i drugi protiv Crne Gore, presuda od 17. jula 2018. godine, predstavka broj 18116/15, tačka 41, i Ustavni sud, npr. Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-81/21 od 2. novembra 2022. godine, stav 23. s daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).
25. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelant smatra da u konkretnom slučaju nije mogao biti primijenjen Zakon o imenovanjima već Zakon o policijskim službenicima BiH. Međutim, Ustavni sud smatra da konkretno imenovanje jeste regulisano Zakonom o imenovanjima. Naime, Zakonom o SIPA-i propisano je da direktora i zamjenika direktora te agencije imenuje Savjet ministara BiH na prijedlog ministra bezbjednosti BiH (član 7. stav 3), a imenovanja Savjeta ministara BiH regulisana su upravo Zakonom o imenovanjima. Stoga, Ustavni sud te apelantove navode smatra neosnovanim.
26. Ustavni sud dalje primjećuje da apelant smatra da je Sud BiH odstupio od svoje dotadašnje prakse prema kojoj je postupao po istovrsnom tužbenom zahtjevu, te da je na taj način povrijedio princip pravne sigurnosti. U vezi s tim, apelant se pozvao na rješenje od 28. aprila 2010. godine i rješenje od 14. januara 2020. godine, koje je doneseno u ovom postupku (vidi tačku 7). Ustavni sud ukazuje da je jedan od osnovnih vidova vladavine prava princip pravne sigurnosti (vidi Evropski sud, Xero Flor w Polsce sp. z o.o. protiv Poljske, presuda od 7. maja 2021. godine, predstavka broj 4907/18, tačka 282) koji, između ostalog, jemči dosljednost pri odlučivanju o pravnim zahtjevima i pridonosi povjerenju javnosti u sudove (vidi Mirković i drugi protiv Srbije, presuda od 26. juna 2018. godine, predstavka broj 27471/15 i 12 drugih, tačka 141). Stoga, postojanje protivrječnih sudskih odluka može stvoriti stanje pravne nesigurnosti koje će vrlo vjerovatno smanjiti povjerenje javnosti u sudski sistem s obzirom na to da je takvo povjerenje očito jedna od osnovnih komponenti države koja se zasniva na vladavini prava (vidi Evropski sud, Stanković i Trajković protiv Srbije, presuda od 22. decembra 2015. godine, predstavke br. 37194/08 i 37260/08, tačka 40). Međutim, zahtjevi pravne sigurnosti i zaštita legitimnog očekivanja javnosti ne daju stečeno pravo na dosljednost sudske prakse (ibid.).
27. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je u rješenjima na koja se apelant pozvao zaista izražen stav da postoji mogućnost sudske zaštite protiv konačne odluke o izboru kandidata (vidi tačku 7. ove odluke). Međutim, navedenim odlukama nije meritorno odlučivano o tom pitanju da bi se moglo zaključiti da postoji konzistentna praksa Suda BiH o tom pitanju. Naime, rješenjem od 28. aprila 2010. godine potvrđeno je prvostepeno rješenje kojim je odbačena tužba za poništenje rang-liste uspješnih kandidata, dok se u rješenju od 14. januara 2020. godine odlučivalo o ispunjenosti uslova za donošenje privremene mjere obezbjeđenja. S druge strane, Ustavni sud zapaža da se Sud BiH u osporenoj odluci pozvao na svoju raniju praksu iz predmeta broj S1 3 P 007521 13 P u kojoj je taj sud, kao i u ovom predmetu, odbacio tužbu podnesenu radi poništenja odluke o imenovanju na osnovu Zakona o imenovanjima te zauzeo stav da nije nadležan da preispituje odluke o imenovanju. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je razmatrao apelaciju podnesenu protiv konačne odluke u tom predmetu i da je zaključio da primjena relevantnih zakonskih odredbi u bilo kojem dijelu nije bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih garancija bila na štetu apelanata iz tog predmeta (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-2518/13 od 15. aprila 2015. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Iz navedenog proizlazi da su osporene odluke donesene u skladu s praksom Suda BiH i Ustavnog suda. Stoga, Ustavni sud smatra neosnovanim apelantove navode o povredi principa pravne sigurnosti.
28. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Ostali navodi
29. Ustavni sud zapaža da se apelant pozvao i na kršenje prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Međutim, Ustavni sud zapaža da apelant nije posebno obrazložio u čemu se ogleda kršenje navedenog prava, već je tvrdnju o povredi tog prava zasnovao na istim navodima koje je istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, koje je Ustavni sud analizirao i zaključio da su neosnovani. Osim toga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je apelantovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
30. Apelant se takođe pozvao i na kršenje prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, koje je, iako to nije eksplicitno naveo, doveo u vezu s pravom na pravično suđenje. Ustavni sud primjećuje da je apelant imao mogućnost korišćenja pravnih lijekova propisanih zakonom i da je tu mogućnost iskoristio izjavljivanjem žalbe drugostepenom sudu. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da činjenica da korišćeni pravni lijek nije rezultiralo apelantovim uspjehom u postupku ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova. Stoga, Ustavni sud smatra da su navodi o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje neosnovani.
31. Konačno, Ustavni sud ne smatra potrebnim posebno ispitivati apelantovo pozivanje na član I/2 (vladavina prava) jer se u situaciji kada je Ustavni sud utvrdio da je osporena odluka u skladu sa standardima prava na pravično suđenje, prava na imovinu i prava na djelotvoran pravni lijek ne može dovesti u pitanje vladavina prava iz navedenog člana.
VII.Zaključak
32. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije jer je uskraćivanje pristupa sudu težilo legitimnom cilju i u konkretnom slučaju je postojao i razuman odnos proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se želio postići, pri čemu nije bilo proizvoljne primjene prava, niti je povrijeđen princip pravne sigurnosti jer su osporene odluke donesene u skladu s praksom Suda BiH i Ustavnog suda.
33. Konačno, Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije s obzirom na to da je apelant imao mogućnost i podnio žalbu protiv prvostepene odluke, pri čemu činjenica da taj pravni lijek nije rezultirao apelantovim uspjehom u postupku ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova.
34. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
35. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman