Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1320/22 („Veritas Automotive“ d.o.o. Sarajevo)

Odluka donesena 19. 02. 2026.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Prekršajni postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1320/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

19. 02. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nußberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 19. februara 2026. godine, u predmetu broj AP-1320/22, rješavajući apelaciju koju je podnio „Veritas Automotive“ d.o.o. Sarajevo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio „Veritas Automotive“ d.o.o. Sarajevo protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Pr 693371 22 Pžp 3 od 11. februara 2022. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. „Veritas Automotive“ d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), koji zastupa Armin Mušija, advokat iz Sarajeva, podnio je 14. aprila 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Pr 693371 22 Pžp 3 od 11. februara 2022. godine.

Uvodne napomene

2. Općinski sud u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) Rješenjem broj 65 0 Pr 693371 18 Pr od 9. jula 2018. godine proglasio je apelanta odgovornim zbog počinjenja više prekršaja iz člana 4. Zakona o radu Federacije BiH, pa mu je na osnovu člana 170. stav 1. istog zakona izrečena jedinstvena novčana kazna u određenom iznosu.

3. Rješenjem Kantonalnog suda broj 65 0 Pr 693371 18 Pžp od 20. decembra 2018. godine odbijena je kao neosnovana apelantova žalba izjavljena protiv rješenja Općinskog suda od 9. jula 2018. godine. Međutim, Odlukom o dopustivosti i meritumu Ustavnog suda broj AP-809/19 od 10. novembra 2020. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) usvojena je apelantova apelacija i ukinuto je navedeno rješenje Kantonalnog suda te je predmet vraćen Kantonalnom sudu kako bi donio novu odluku.

4. Kantonalni sud je u ponovnom postupku, postupajući u postupku izvršenja odluke Ustavnog suda, rješenjem od 8. decembra 2020. godine uvažio apelantovu žalbu i prvostepeno rješenje preinačio tako što je obustavio postupak protiv apelanta.

Postupak povrata novčane kazne

5. Općinski sud je Rješenjem broj 65 0 Pr 693371 18 Pr od 24. januara 2022. godine odbio apelantov zahtjev za povrat neosnovano uplaćene novčane kazne. Općinski sud je u obrazloženju rješenja naveo da je apelant zbog obustave prekršajnog postupka (vidi prethodnu tačku) podnio Federalnom ministarstvu finansija 24. decembra 2021. godine zahtjev za povrat neosnovano uplaćene novčane kazne u navedenom iznosu. U vezi s tim je obrazložio da je članom 110. Zakona o prekršajima Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Zakon o prekršajima) propisano: „Pravo neopravdano kažnjene osobe i osoba iz člana 109. stav (4) ovog zakona da traži naknadu štete, odnosno vraćanje novčanog iznosa zastarijeva za jednu godinu od dana pravomoćnosti rješenja, odnosno rješenja kojim je prekršajni postupka bio obustavljen.“ Budući da je prekršajni postupak protiv apelanta obustavljen odlukom Kantonalnog suda 8. decembra 2020. godine, a zahtjev za povrat novčanih sredstava podnijet Federalnom ministarstvu 24. decembra 2021. godine, Općinski sud je naveo da je odlučio kao u dispozitivu rješenja.

6. Kantonalni sud je Rješenjem broj 65 0 Pr 693371 22 Pžp 3 od 11. februara 2022. godine odbio apelantovu žalbu izjavljenu protiv rješenja Općinskog suda od 24. januara 2022. godine. Kantonalni sud je u obrazloženju rješenja naveo da apelant smatra da je prvostepeni sud zanemario da odluku o obustavi postupka nije primio istog dana kada je donesena, već tek 23. decembra 2021. godine i da je ta odluka počela proizvoditi dejstvo tek momentom dostavljanja. Sud je u vezi s tim ponovio sadržaj člana 110. Zakona o prekršajima te istakao da je rješenje kojim se obustavlja prekršajni postupak protiv apelanta donio 8. decembra 2020. godine. Obrazložio je da se navedeno rješenje ne može pobijati žalbom, odnosno kako žalba na to rješenje nije dozvoljena, te da je to rješenje postalo pravomoćno danom donošenja. Naime, Kantonalni sud je istakao da na takav zaključak ukazuje i član 192. stav 1. Zakona o krivičnom postupku Federacije BiH (u daljnjem tekstu: ZKP) kojim je propisano da „presuda postaje pravomoćna kada se više ne može pobijati žalbom ili kada žalba nije dopuštena“, a koji se pravnom analogijom primjenjuje u konkretnom slučaju. Imajući u vidu navedeno, kao i da je apelant 24. decembra 2021. godine podnio zahtjev za povrat neosnovano uplaćene novčane kazne, sud je ukazao da je prošlo više od godinu dana od dana pravomoćnosti rješenja kojim je prekršajni postupak protiv apelanta obustavljen. Shodno tome, zaključio je da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je odbio apelantov zahtjev.

7. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U suštini, apelant ponavlja navode koje je iznosio i tokom postupka pred redovnim sudovima, te smatra da su redovni sudovi pri donošenju osporenih odluka pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili relevantne propise. Naročito ističe da su mu strogo formalnim tumačenjem odredbe člana 110. Zakona o prekršajima uskraćena osnovna prava zagarantirana Ustavom BiH i Evropskom konvencijom. Naime, apelant smatra da propisani jednogodišnji rok iz navedene zakonske odredbe ne može početi teći prije nego što neosnovano okrivljeni zaprimi odluku kojom se obustavlja postupak protiv njega. Nadalje, apelant ukazuje da je odluku kojom je obustavljen prekršajni postupak zaprimio tek 23. decembra 2020. godine, a prije toga za tu odluku nije znao niti je mogao znati. U vezi s tim, apelant tvrdi da je ta odluka počela proizvoditi pravne posljedice tek momentom dostavljanja apelantu, pa se rokovi u odnosu na samu odluku mogu samo računati počevši od dana zaprimanja odluke. Također, apelant ukazuje da je drugostepeni sud iz odredbe člana 192. stav 1. ZKP-a zauzeo stav da je osporeno rješenje pravomoćno s danom donošenja, iako za svoje mišljenje nije ponudio nikakvo obrazloženje odnosno argumentaciju.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

9. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

b) Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

10. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

11. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21, i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

12. Nadalje, budući da apelant smatra da su redovni sudovi proizvoljno utvrdili činjenice i proizvoljno primijenili relevantne propise, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).

13. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi, pozivajući se na relevantne odredbe Zakona o prekršajima i ZKP-a, u osporenim odlukama dali jasne i relevantne razloge za svoje odlučenje, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime, Ustavni sud zapaža da su Općinski i Kantonalni sud dali jasne razloge zbog kojih su zaključili da je apelant podnio zahtjev za povrat neosnovano uplaćene novčane kazne po proteku jedne godine od dana pravomoćnosti osporenog rješenja, odnosno da je to rješenje počelo proizvoditi posljedice danom donošenja. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da se radi o računanju roka na godine, pa bi i pod pretpostavkom da se rok od jedne godine računa od datuma kad je apelant primio osporeno rješenje taj rok istekao 23. decembra 2021. godine. Osim toga, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje. Apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

14. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

15. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1320/22 („Veritas Automotive“ d.o.o… | Sudska praksa | Aktio