Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4096/22 (J. Č. i drugi)
Odluka donesena 02. 07. 2026.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nasljedstvo
- Nekretnina
- Vlasničko-pravni odnosi
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4096/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
02. 07. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 2. jula 2026. godine, u predmetu broj AP-4096/22, rješavajući apelaciju Juse Čardakovića i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Juse Čardakovića, Nusreta Čardakovića i Rifeta Čardakovića podnesena protiv presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 92 0 P 056820 22 Gž od 30. augusta 2022. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Juso Čardaković, Nusret Čardaković i Rifet Čardaković (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Hadžića, koje zastupa Emir Hasić advokat iz Sarajeva, podnijeli su 2. novembra 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 92 0 P 056820 22 Gž od 30. augusta 2022. godine i presude Osnovnog suda u Vlasenici ( u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 92 0 P 056820 21 P 2 od 15. marta 2022. godine.
2. Republika Srpska (u daljnjem tekstu: tužitelj) je 18. augusta 2020. godine podnijela tužbu protiv apelanata, radi utvrđivanja prava svojine na nekretninama.
3. Presudom Osnovnog suda broj 92 0 P 056820 21 P 2 od 15. marta 2022. godine utvrđeno je tužiteljevo pravo svojine na parceli novog premjera označenoj kao k.č. broj 2444/7 Trenice, po kulturi šuma 1. klase površine 15625 m² upisana u list nepokretnosti broj 511/0 K.O. Podžeplje (u daljnjem tekstu: sporna parcela), što su tuženi apelanti dužni priznati i trpjeti da se tužitelj upiše sa pravom svojine na spornoj parceli (stav I izreke). Obavezani su apelanti da tužitelju solidarno naknade troškove parničnog postupka u određenom iznosu, a zahtjev tužitelja za naknadu troškova preko dosuđenog iznosa je odbijen (st. II i III izreke). U obrazloženju presude sud je naveo da su na spornoj parceli kao nosioci prava svojine upisani apelanti sa dijelovima od po 1/3, te da je upis sporne parcele u list nepokretnosti izvršen 16. juna 2020. godine kada je stupio na snagu katastar nepokretnosti za katastarsku opštinu Podžeplje. Utvrđeno je da spornoj parceli odgovaraju parcele starog katastarskog operata br. 2186/571, 2186/572, 2186/573 (u daljnjem tekstu: parcele starog operata) i dio parcele 2186/1. Sud je naveo da nije sporno da ne postoje zemljišne knjige za katastarsku opštinu Podžeplje 1, te da su parcele starog operata nastale cijepanjem od državne parcele k.č. broj 2186/1 K.O. Podžeplje 1 koja egzistira od nastanka katastra a posjednik parcele se mijenjao i sada je parcela upisana je kao državna imovina u tužiteljevom posjedu. Navedeno cijepanje izvršeno je 1990. godine, na osnovu prijavnog lista, tako što je izvršeno snimanje uzurpacija, dok su novoformirane parcele upisane na posjednika A. Č. - prednika apelanata. U vezi s tim, sud je ukazao na odredbu člana 23. Zakona o stvarnim pravima (u daljnjem tekstu: ZSP) kojim je reguliran način sticanja prava svojine te je, između ostalog, propisano da se pravo svojine može steći i odlukom nadležnog organa, odnosno priznavanjem prava svojine na uzurpiranom zemljištu. Sud je istakao da je u konkretnom slučaju izvršeno snimanje uzurpacija, ali da nije doneseno rješenje o priznavanju prava svojine na uzurpiranom zemljištu. Obrazložio je da cijepanje parcela koje je izvršeno samo prijavnim listom ne može biti osnov za sticanje prava svojine na novoformiranim parcelama, odnosno ne može biti osnov za upis prednika apelanata kao posjednika tih parcela.
4. Dalje, sud je naveo da su apelanti nakon smrti njihovog pravnog prednika, na osnovu rješenja o nasljeđivanju od 4. augusta 2008. godine, upisani kao posjednici parcela starog operata. U vezi s tim, sud je istakao da apelanti nisu stekli pravo svojine na spornoj parceli jer to pravo nije stekao ni njihov prednik. Osnovni sud je obrazložio da pravni prednik apelanata nije mogao prenijeti apelantima više prava nego što i sam ima. Ukazao je da apelanti na osnovu ostavinskog rješenja „nisu ni upisani kao nosioci prava svojine već samo kao posjednici“ spornih nekretnina, te da je u postupku izlaganja na javni uvid sporna parcela upisana u list nepokretnosti u suvlasništvu apelanta. Sud je naveo da je prilikom odlučivanja o tužbenom zahtjevu vodio računa i o relevantnim odredbama Zakona o premjeru i katastru RS (u daljnjem tekstu: Zakon o katastru), te je cijenio provedene dokaze u postupku izlaganja na javni uvid podataka o nepokretnostima. U vezi s tim, sud je istakao da je nadležna komisija Republičke uprave za geodetske i imovinskopravne poslove (u daljnjem tekstu: Komisija), u postupku izlaganja na javni uvid podataka o nepokretnostima utvrdila da parcele starog operata nisu evidentirane na apelantima. Nakon provedenog postupka po prigovoru apelanata i izvršene identifikacije sporne parcele kojoj odgovaraju parcele starog operata, Komisija je 2015. godine izvršila promjenu u katastarskom operatu i upisala apelante kao posjednike sporne parcele. U rješenju Komisije je navedeno da je promjena izvršena na osnovu rješenja o nasljeđivanju od 4. augusta 2008. godine. Osim toga, sud je naveo da apelanti u postupku nisu dokazali da su održajem stekli pravo svojine na spornoj nekretnini, odnosno da su ispunjeni uslovi iz člana 58. ZSP. Sud je odbio kao neosnovan prigovor apelanata kojim tvrde da je tužba nedozvoljena i da se pravna stvar ne može raspravljati u parničnom postupku. Ovo iz razloga što se predmetnom tužbom traži „utvrđivanje prava svojine, a ne osporavanje akata nadležnih organa Republike Srpske, koji su na predmetnoj parceli utvrdili pravo vlasništva i pravo posjeda“ apelanata. Naime, u konkretnom slučaju se radi o vlasničkoj tužbi koja nije ograničena nikakvim rokom, dok se pravo svojine može utvrđivati i u slučaju kada se radi o nekretninama koje su bile predmet javnog izlaganja na uvid podataka o nepokretnostima. Također, sud je dozvolio tužitelju preinačenje tužbenog zahtjeva na glavnoj raspravi, na način što je tražio utvrđenje prava svojine na cijeloj spornoj parceli umjesto na dijelu parcele. Obrazloženo je da tužitelj bez svoje krivice nije mogao tužbu preinačiti ranije jer prije vještačenja koje je proveo vještak geodetske struke tužitelju nije bio poznat istorijat sporne parcele koja je predmet tužbenog zahtjeva. Istaknuto je da je apelantima nalaz vještaka dostavljen prije glavne rasprave, tako da su mogli raspravljati po preinačenoj tužbi bez odlaganja glavne rasprave. Odluku o troškovima postupka sud je donio primjenom odredbe člana 386. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), Advokatskom tarifom i uspjehom stranaka.
5. Presudom Okružnog suda broj 92 0 P 056820 22 Gž od 30. augusta 2022. godine odbijena je kao neosnovana žalba apelanata i potvrđena je prvostepena presuda.
6. Okružni sud je u obrazloženju presude ponovio predmet spora, utvrđeno činjenično stanje i odlučenje prvostepenog suda, te je ukazao na odredbu člana 23. stav 1. ZSP kojim je propisan način sticanja prava svojine. Afirmisao je kao pravilno utvrđenje prvostepenog suda da je parcela k.č. broj 2186/1, od nastanka katastra upisana kao državna parcela koja je i sada u posjedu tužitelja. Okružni sud je podržao zaključak prvostepenog suda da je tužitelj dokazao pravo svojine na spornoj parceli, s obzirom da su parcele starog operata nastale cijepanjem od državne parcele k.č. broj 2186/1. Također, je prihvatio obrazloženje prvostepenog suda da cijepanje parcele koje je izvršeno samo prijavnim listom ne može biti osnov za sticanje prava svojine na novoformiranim parcelama, odnosno valjan pravni osnov za upis prednika apelanata kao posjednika tih parcela. Dalje, sud je ponovio da se pravo svojine može steći nasljeđivanjem. Međutim, kako je obrazložio, apelanti na osnovu rješenja o nasljeđivanju nisu stekli to pravo na spornoj parceli jer to pravo na zakonit način nije stekao ni njihov prednik, tako da im nije mogao prenijeti više prava nego što i sam ima. Pored toga, na osnovu rješenja o nasljeđivanju apelanti nisu upisani kao nosioci prava svojine, već samo kao suposjednici parcela starog operata. Okružni sud je istakao da je tužitelj dokazao svojinu na spornoj parceli. Ocijenio je bez značaja okolnost da su apelanti u upravnom postupku izdejstvovali rješenje kojim su u katastru upisani kao posjednici, jer je sporna parcela postala tužiteljeva svojina znatno prije stupanja na snagu Zakona o katastru. Imajući u vidu navedeno, te odredbu člana 127. ZSP, kojom je regulisana vlasnička tužba na vraćanje stvari, odlučio kao u izreci presude. Sud je ocijenio neosnovanim navode apelanata u vezi sa povredom odredaba parničnog postupka, jer prvostepeni sud nije odlagao ročišta bez zakonskih razloga. Također, ocijenio je pravilnim odluku prvostepenog suda kojim je dozvoljeno tužitelju da preinači tužbeni zahtjev na glavnoj raspravi. Naime, tužitelj nije mogao ranije preinačiti tužbu bez svoje krivice, a apelanti su bili u mogućnosti raspravljati po preinačenoj tužbi bez odlaganja glavne rasprave jer se radi o istoj parceli. Pored toga, prvostepeni sud je na osnovu izvedenih dokaza utvrdio odlučne činjenice na koje je pravilno primijenio materijalno pravo. Također, odluka o troškovima postupka utemeljena je na pravilnoj primjeni odredbi člana 386. stav 1. ZPP-a i uspjehom stranaka u sporu.
7. Apelanti navode da je osporenim odlukama povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, apelanti u opširnoj apelaciji u ponavljaju navode koje su iznosili u postupku u kojem su donesene osporene odluke. U suštini, smatraju da su redovni sudovi pogrešno utvrdili odlučne činjenice zbog kojih je usvojen tužiteljev tužbeni zahtjev. Navode da su redovni sudovi, prilikom utvrđivanja činjenica, pogrešno cijenili rješenje o nasljeđivanju na osnovu kojeg su upisani kao suvlasnici u javnim evidencijama. Ističu da rješavanje o tužiteljevom tužbenom zahtjevu „ne spada u sudsku nadležnost“, jer se u sadržaju tužbe ukazuje na odluke organa uprave kojima je utvrđeno pravo svojine u njihovu korist. Smatraju da je prvostepeni sud nezakonito dozvolio tužitelju da preinači tužbeni zahtjev na glavnoj raspravi, kao i da je nezakonita odluka o troškovima postupka. Navode da zbog činjenice upisa u katastru nisu trebali dokazivati svoje vlasništvo na spornoj parceli, odnosno da su održajem stekli pravo svojine na spornoj parceli. Također, ističu da tužitelj nikada nije bio u posjedu sporne parcele, odnosno da nema osnova za upis prava vlasništva na spornoj parceli koja je ranije bila upisana kao državna svojina.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: b)Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbajdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03 ).
10. U vezi sa navodima apelanata koji se u suštini tiču ocjene dokaza i utvrđenog činjeničnog stanja, te primjene materijalnog prava, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine) dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno prati i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).
11. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su Osnovni i Okružni sud, pozivajući se na relevantne odredbe ZSP i ZPP-a, u obrazloženju osporenih odluka dali dovoljna i relevantna obrazloženja kako o činjeničnim, tako i o pravnim zaključcima, zbog čega se ne može zaključiti da su takva utvrđenja proizvoljna ili „očigledno nerazumna“. Naročito, Ustavni sud ukazuje da su redovni sudovi razmotrili sva pitanja na koja su apelanti ukazali u apelaciji te su , suprotno navodima apelanata, detaljno obrazložili zašto rješenje o nasljeđivanju nije moglo dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari. Osim toga, redovni sudovi su dali razloge zašto su neosnovani navodi vezani za nadležnost suda te eksplicitno obrazložili da su odlučivali o vlasničkoj tužbi, u smislu člana 127. ZSP, pri čemu su cijenili okolnost da tužbenim zahtjevom nisu pobijane odluke koje su donesene u upravnom postupku. Također su obrazložili zašto su neosnovani navodi apelanata vezani za preinačenje tužbenog zahtjeva i za odluka o troškovima parničnog postupka. Iz navedenog proizilazi da su redovni sudovi razmotrili sve navode apelanata i dali odgovore na sva ključna pitanja relevantna za odlučivanje u konkretnoj pravnoj stvari. Osim toga, apelanti ne navode, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencijeodnosno člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine na njihovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava apelanata na pravično suđenje. Osim toga, apelanti su se pozvali i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njihovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju odnosno člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
12. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman