Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1207/22 (S. B.)

Odluka donesena 19. 02. 2026.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pristup sudu
  • Upravni spor
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1207/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

19. 02. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nußberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 19. februara 2026. godine, u predmetu broj AP-1207/22, rješavajući apelaciju Sidike Behmen, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Sidike Behmen podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 07 0 U 014773 20 Uvp od 16. decembra 2021. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Sidika Behmen (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Mostara, koju zastupa Semir Kajtaz, advokat iz Mostara, podnijela je 5. aprila 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 07 0 U 014773 20 Uvp od 16. decembra 2021. godine.

2. Služba za nekretnine Grada Mostara (u daljnjem tekstu: Služba), postupajući u ponovnom postupku, donijela je Zaključak broj UPI-05/2-33-18617/14 od 18. jula 2017. godine kojim je odbačen apelanticin zahtjev za utvrđivanje prava korištenja u svrhu izgradnje na preciziranim k. č. (u daljnjem tekstu: sporna nekretnina), oduzimanje građevinskog zemljišta iz posjeda prijašnjih vlasnika/korisnika upisanih na toj nekretnini i dodjelu te nekretnine apelantici na isključivo korištenje sa 1/1 dijela zbog stvarne nenadležnosti za rješavanje. Služba je u obrazloženju zaključka istakla da stupanjem na snagu Zakona o stvarnim pravima (u daljnjem tekstu: ZSP) organi uprave uopće, pa tako ni općinske, odnosno gradske službe za upravu „nemaju nadležnost da donose rješenja ili druge akte o dodjeli prava korištenja zemljišta u svrhu izgradnje, akte o oduzimanju, odnosno izuzimanju zemljišta iz posjeda prijašnjeg vlasnika ili korisnika i davanju tog zemljišta na korištenje trećoj osobi“. Obrazloženo je da su s početkom primjene ZSP-a sva prava korištenja na gradskom građevinskom zemljištu prestala i po sili zakona su pretvorena u pravo vlasništva njihovog dotadašnjeg nosioca, a to se pravo ne može ograničavati ili oduzimati u administrativnom postupku. S obzirom na to da nije nadležna, Služba je odbacila apelanticin zahtjev na osnovu člana 65. stav 4. Zakona o upravnom postupku.

3. Federalna uprava za geodetske i imovinskopravne poslove (u daljnjem tekstu: Uprava) Rješenjem broj 05-31-3-1910/2017 od 16. oktobra 2017. godine odbila je kao neosnovanu apelanticinu žalbu izjavljenu protiv zaključka Službe od 18. jula 2017. godine i u cijelosti potvrdila taj prvostepeni akt. Uprava je u obrazloženju rješenja također ocijenila da se apelanticin zahtjev treba riješiti primjenom člana 347. stav 3. ZSP-a. Ukazano je da se tim odredbama „dakle omogućava […] sanacija neažurnog upisa u zemljišnoj knjizi, ali samo u slučaju da vlasnik zgrade ima valjan osnov stjecanja zemljišta (rješenje nadležnog organa) na kojem je zgrada podignuta, što je mogao osigurati samo u vrijeme dok su u pogledu raspolaganja gradskim građevinskim zemljištem važila rješenja predviđena propisima o građevinskom zemljištu. Ukoliko izvanknjižni vlasnik zgrade takvim rješenjem ne raspolaže, upis vlasništva nad zgradom i pripadajućim zemljištem može se ishoditi samo u sudskom postupku, prema općim pravilima propisanim odredbama [ZSP-a]“. Osim toga, istakla je da mišljenje Federalnog ministarstva pravde broj 02-49-1586/16 od 7. aprila 2016. godine, na koje se naslanja i izjašnjenje Vlade Federacije BiH broj 1619/2016 od 25. augusta 2016. godine, ni na koji način nije moglo utjecati na navedeno stajalište.

4. Kantonalni sud u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) Presudom broj 07 0 U 014773 17 U od 3. jula 2020. godine odbio je apelanticinu tužbu protiv rješenja Uprave od 16. oktobra 2017. godine. Kantonalni sud je u obrazloženju presude naveo da iz stanja spisa proizlazi da se u konkretnom slučaju radi o gradskom građevinskom zemljištu na kojem je već uknjižena zgrada u vlasništvu Z. H. sa dijelom 5/78 i još 23 upisana suvlasnika, odnosno sa dijelom 5/78 i još 21 upisanog suvlasnika (među kojima je i apelantica). Dalje je istakao da je uknjiženo pravo korištenja zemljišta pod zgradom, koje služi za redovnu upotrebu zgrade u korist vlasnika zgrade. Također, Kantonalni sud je ukazao da između apelantice (kao jednog od upisanih suvlasnika zgrade) i nekih drugih upisanih suvlasnika na toj zgradi postoji spor oko prava na spornoj nekretnini. Naime, naveo je da je to zbog toga što je apelantica ulagala u rekonstrukciju objekta bez učešća i saglasnosti ostalih upisanih suvlasnika u postupku izdavanja potrebnih odobrenja za to. Shodno tome, Kantonalni sud je zaključio da se nastali sporni odnos u vezi s tim pravima može raspraviti i riješiti samo u parničnom postupku pred nadležnim sudom ili nezavisno od toga postignutim sporazumom suvlasnika zaključenim u pismenoj formi kod nadležnog organa. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je istakao da su organi uprave ispravno postupili jer nakon stupanja na snagu ZSP-a sva prava korištenja na građevinskom zemljištu su prestala postojati i po sili zakona pretvorena su u pravo vlasništva njihovog dotadašnjeg nosioca, odnosno njegovog pravnog sljednika (čl. 343, 345, 346, 347, 348. i 349). U vezi s tim, ukazao je da organi uprave nakon donošenja tog zakona nemaju nadležnost donositi rješenja ili druge akte o dodjeli prava korištenja zemljišta u svrhu izgradnje, o oduzimanju, odnosno izuzimanju zemljišta iz posjeda prijašnjih vlasnika ili korisnika i davanju tog zemljišta na korištenje trećoj osobi (osim u izuzetnim slučajevima).

5. Vrhovni sud je Presudom broj 07 0 U 014773 20 Uvp od 16. decembra 2021. godine odbio apelanticin zahtjev za vanredno preispitivanje presude Kantonalnog suda od 3. jula 2020. godine. Vrhovni sud je u obrazloženju presude citirao odredbu člana 347. stav 3. ZSP-a i ukazao da je tom odredbom dato pravo vlasniku zgrade koji ima valjan osnov stjecanja prava zemljišta u svrhu izgradnje na kojem je podignuta zgrada (rješenje nadležnog organa), ali ne i vanknjižnom vlasniku koji nema takvo rješenje, o čemu se radi u apelanticinom slučaju. Također je ukazao da bez prethodnog osiguranja odgovarajućeg prava na zemljištu s ciljem građenja, te obavijesti organa nadležnog za vođenje poslova katastra da je na građevinskoj čestici izgrađena zgrada u skladu s propisima nije moguće steći ni pravo vlasništva na zgradi izgrađenoj na takvom zemljištu. Dalje, Vrhovni sud je naveo da iz odredbe člana 343. stav 4. ZSP-a proizlazi da je osoba koja u zemljišnim knjigama nije upisana kao nosilac prava korištenja neizgrađenog građevinskog zemljišta i koja ne može predočiti isprave iz stava 3. tog člana dužna to pravo dokazati pravomoćnom presudom. To se s aspekta zemljišnoknjižnog prava pokazuje kao neophodan preduvjet za upis prava korištenja na građevinskom zemljištu. Dakle, iz navedene odredbe slijedi da se to pravo stupanjem na snagu navedenog zakona dokazuje i utvrđuje u sudskom postupku. S druge strane, Vrhovni sud je ukazao da ukoliko bi se radilo o suprotnoj situaciji, tj. o vlasniku zgrade izgrađene na društvenom, sada državnom zemljištu na kojem graditelj nije imao odgovarajuće pravo, kao što je slučaj u konkretnoj pravnoj stvari, u tom slučaju se radi o bespravnoj gradnji, te u vezi s tim i potrebi za legalizacijom bespravno izgrađenog objekta na takvom zemljištu.

6. Dakle, Vrhovni sud je naveo da pravo vlasništva na zgradi nije moguće uspostaviti bez prethodnog osiguranja odgovarajućeg prava na zemljištu utvrđenog u skladu sa Zakonom o građevinskom zemljištu Federacije BiH u upravnom postupku, nakon čega bi tek bilo moguće pribavljanje odgovarajućih dozvola. Naime, istakao je da bi se time konačno stekli uvjeti za uplanjenje objekta u katastar, a nakon toga i uknjižba izgrađenog objekta u zemljišnoj knjizi, kako to slijedi iz odredbe člana 347. stav 3. ZSP-a. Dakle, ukazao je da „tek nakon upisa prava vlasništva na zgradi, u smislu naprijed iznesenog, nadležni sud će na zahtjev uknjiženog vlasnika zgrade odrediti i upis prava vlasništva na nekretnini“. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je ukazao da su neosnovani apelanticini navodi da je u konkretnoj pravnoj stvari evidentno ispunjenje zakonskih pretpostavki za donošenje traženog rješenja u upravnom postupku shodno navedenoj zakonskoj odredbi. Nasuprot tome, istakao je da je pravilan zaključak upravnih organa i prvostepenog suda da stupanjem na pravnu snagu navedenog zakona upravni organi po pitanju rješavanja navedenog zahtjeva, primjenom odredbe člana 347. stav 3. ZSP-a, nisu stvarno nadležni.

7. Apelantica se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica, u suštini, ponavlja navode koje je iznosila i tokom postupka pred organima uprave i redovnim sudom, te smatra da su organi uprave i redovni sud pri donošenju osporenih odluka pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili relevantne propise. Naročito ističe da je pogrešan stav sudova da je za sporni pravni odnos nadležan sud, a ne organ uprave i da ne odgovara ispravnom tumačenju odredbe člana 347. stav 3. ZSP-a. U vezi s tim, apelantica navodi da iz navedenog mišljenja Federalnog ministarstva pravde i izjašnjenja Vlade Federacije BiH, koje akte je dostavila, slijedi da je u konkretnoj pravnoj stvari nadležan općinski organ na čijem se području nalazi nekretnina. Također, apelantica tvrdi da se sud pogrešno pozvao na odredbe člana 343. stav 4. ZSP-a. Osim toga, apelantica se pozvala i na povredu prava na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, ali te navode nije posebno obrazlagala niti argumentirala, već ih je zasnovala na istim tvrdnjama koje je iznijela u odnosu na kršenje prava na pravično suđenje.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

9. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

b) Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

10. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

11. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21, i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03) .

12. Apelantica smatra da su joj odbacivanjem zahtjeva zbog stvarne nenadležnosti za rješavanje povrijeđeni pravo na pristup sudu kao element prava na pravično suđenje, te pravo na imovinu i pravo na dom. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, podsjeća na tumačenje Evropskog suda prema kojem je u član 6. stav 1. Evropske konvencije ugrađeno „pravo na sud“, a jedan vid tog prava je pravo na pristup sudu, to jest pravo na pokretanje postupka pred sudom u građanskim stvarima. Evropski sud je ukazao da to pravo ne obuhvata samo pravo na pokretanje postupka, već i pravo da sud „riješi“ spor. Također, Evropski sud je ukazao da pravo na pristup sudu nije apsolutno, već može podlijegati ograničenjima. Podrazumijeva se kako su ona dopuštena jer pravo na pristup sudu, po samoj svojoj prirodi, zahtijeva da ga uredi država. U tom pogledu, države ugovornice uživaju određenu slobodu procjene iako konačnu odluku o poštovanju zahtjeva iz Evropske konvencije donosi sud. Sud se mora uvjeriti da primijenjena ograničenja ne ograničavaju niti smanjuju pristup koji je pojedincu ostavljen na takav način ili u tolikoj mjeri da bi bila narušena sama bit prava. Dalje, ograničenje neće biti u skladu sa članom 6. stav 1. ako ne teži legitimnom cilju i ako ne postoji razuman odnos proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se nastoji ostvariti (vidi Evropski sud, Lončar protiv Bosne i Hercegovine, predstavka broj 15835/08, presuda od 25. februara 2014. godine, stav 37. s daljnjim referencama).

13. Dovodeći navedene stavove u vezu s okolnostima apelanticinog slučaja, Ustavni sud smatra da su organi uprave i sudovi u postupku okončanom osporenom presudom Vrhovnog suda u obrazloženjima odluka dali jasne razloge zbog kojih su, shodno relevantnim odredbama ZSP-a, odbacili apelanticin zahtjev. Organi uprave i sudovi su naročito obrazložili da se, s obzirom na sadržaj člana 347. stav 3. i člana 343. stav 4. ZSP-a i nespornu činjenicu da apelantica nema valjan osnov, tj. rješenje nadležnog organa za stjecanje prava zemljišta u svrhu izgradnje, svoja prava može ostvariti u parničnom postupku (vidi tačku 5. ove odluke). Pri tom Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud detaljno obrazložio zašto, u datim okolnostima, apelanticini navodi ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari (vidi tačku 6. ove odluke). Ustavni sud takva obrazloženja ne smatra proizvoljnim. Imajući u vidu navedeno, a naročito činjenicu da je apelantici u skladu s važećim propisom ostavljena mogućnost meritornog rješavanja spornog pitanja u parničnom postupku, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo da je, u smislu navedenih stavova Evropskog suda, došlo do nesrazmjernog ograničenja apelanticinog prava na pristup sudu kao segmenta prava na pravično suđenje. Također, apelantica se pozvala i na kršenje prava na dom i imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da su ta njena prava došla u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud ta prava posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, odnosno iz člana 8. Evropske konvencije, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

14. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelanticini navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

15. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1207/22 (S. B.) | Sudska praksa | Aktio