Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1391/22 (M. J.)

Odluka donesena 19. 02. 2026.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Upravni spor
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1391/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

19. 02. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nußberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 19. februara 2026. godine, u predmetu broj AP-1391/22, rješavajući apelaciju Mirka Janjića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mirka Janjića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 12 0 U 007387 21 Uvp od 9. marta 2022. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Mirko Janjić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zvornika, kojeg zastupa Dario Kajiš, advokat iz Zvornika, podnio je 20. aprila 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 12 0 U 007387 21 Uvp od 9. marta 2022. godine i Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 12 0 U 007387 19 U od 13. oktobra 2020. godine.

2. Republička uprava za geodetske i imovinskopravne poslove Banjaluka, Područna jedinica Zvornik (u daljnjem tekstu: Područna jedinica), postupajući u ponovnom postupku, donijela je Rješenje broj 21.12/952.1-273/2011 od 2. novembra 2018. godine. Tim rješenjem je odbijen apelantov zahtjev te zahtjev Z. J. i G. V. od 7. aprila 2011. godine za upis stanja posjeda na zemljištu novog katastarskog operata za KO Zvornik po osnovu pravosnažnog rješenja o nasljeđivanju Sreskog suda u Zvorniku od 2. aprila 1960. godine kao neosnovan.

3. Područna jedinica je u obrazloženju rješenja navela da je prednik podnosilaca zahtjeva bio suvlasnik nepokretnosti u određenim dijelovima upisanim u preciziranim zk. ulošcima KO Zvornik (u daljnjem tekstu: sporne nepokretnosti). Dalje je istakla da su podnosioci zahtjeva naslijedili idealne dijelove spornih nepokretnosti sa po 1/3. Takođe, Područna jedinica je ukazala da je na nepokretnostima upisanim u jednom zk. ulošku evidentiran kao suvlasnik C. J., otac jednog od podnosilaca zahtjeva, s određenim dijelom, a apelant nije evidentiran, dok je na nepokretnostima upisanim u drugom zk. ulošku, između ostalih, upisan i apelant s dijelom 1/5. Zatim je navela da apelant od momenta prijema rješenja o nasljeđivanju iz 1960. godine nije podnosio zahtjev za uvođenje u posjed na spornim nepokretnostima sve do 2007. godine, niti je na terenu znao pokazati te nepokretnosti. Takođe je istakla da apelantov prednik nije bio evidentiran kao posjednik nepokretnosti u evidenciji koju je održavala Katastarska uprava Zvornik, pravni prednik Područne jedinice, u periodu od 1948. do 1968. godine. Dalje, Područna jedinica je ukazala da je geometar identifikovao nepokretnosti koje su predmet rješenja o nasljeđivanju, navodeći kojim nepokretnostima novog premjera odgovaraju, pojedinačno opisujući svaku nepokretnost zk. oznakama i osnovom upisa sadašnjeg korisnika, kao i vrijeme izvršenog upisa. Imajući u vidu navedeno, Područna jedinica je ukazala da je primjenom člana 69. stav 1. tačka b) Pravilnika za održavanje premjera i katastra zemljišta („Službeni glasnik RS“ br. 17/09 i 35/12; u daljnjem tekstu: Pravilnik) donijela rješenje o odbijanju apelantovog zahtjeva. Pri tome je obrazložila da su sadašnji posjednici upisani po valjanom pravnom osnovu, te da se shodno tome nisu stekli uslovi za promjenu upisa stanja posjeda u korist podnosilaca zahtjeva.

4. Republička uprava za geodetske i imovinskopravne poslove Banjaluka (u daljnjem tekstu: Uprava) Rješenjem broj 21.03/952.1-1394/18 od 4. marta 2019. godine odbila je kao neosnovanu apelantovu žalbu izjavljenu protiv prvostepenog rješenja od 2. novembra 2018. godine. Obrazloženo je da je prvostepeni organ potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje te pravilno primijenio materijalno pravo.

5. Okružni sud je Presudom broj 12 0 U 007387 19 U od 13. oktobra 2020. godine odbio apelantovu tužbu podnesenu protiv rješenja Uprave od 4. marta 2019. godine. Okružni sud je u obrazloženju presude naveo da je članom 198. Zakona o premjeru i katastru Republike Srpske („Službeni glasnik RS“ br. 6/12 i 110/16) propisano da stupanjem na snagu tog zakona prestaju da važe odredbe Zakona o održavanju premjera i katastra zemljišta („Službeni glasnik RS“ br. 19/96 i 15/10) i Zakona o premjeru i katastru nepokretnosti („Službeni glasnik RS“ br. 34/96-15/10), kao i Zakon o zemljišnim knjigama RS. U vezi s tim je obrazložio da je Zakon o premjeru i katastru nepokretnosti iz 1982. godine propisivao javno izlaganje te detaljno propisivao proceduru u vezi s javnim izlaganjem, uključujući i pravo stanaka da su mogle „voditi spor ukoliko je sporno pravo svojine ili drugo pravo na nepokretnostima, te mogućnost ulaganja žalbe u pogledu utvrđenih podataka premjera i katastra zemljišta“. Iz navedenog slijedi da su se podaci upisivali u javne evidencije na osnovu stanja upisanog prava u zemljišnoj knjizi pod uslovom da je on odgovarao stvarnom stanju. Dalje je obrazloženo da u vrijeme uspostavljanja katastra nepokretnosti faktičko stanje na terenu, u pogledu stanja posjeda na spornim nepokretnostima, nije odgovaralo upisu u zemljišnu knjigu, te su kao posjednici upisani faktički korisnici spornih nepokretnosti. Pri tome je ukazao da je apelant imao zakonom ostavljenu mogućnost osporavanja tog upisa, koju nije iskoristio, pa su snimljeni podaci stupili na snagu. Shodno tome, te imajući u vidu da je svrha navedenog zakona bila uspostavljanje javne evidencije podataka o nepokretnostima prema faktičkom stanju, Okružni sud je naveo da se apelantov zahtjev u takvim okolnostima mogao jedino posmatrati s aspekta ispunjenosti uslova za upis promjena, prema vremenu podnošenja zahtjeva. U vezi s tim je istaknuto da je apelantov zahtjev za upis promjene u katastarskim evidencijama „stavljen tek 2011. godine“. Osim toga, Okružni sud je istakao da apelant u tužbi insistira na tvrdnji da je nalaz i mišljenje vještaka geodetske struke nepotpun. Okružni sud je u vezi s tim obrazložio da iz zapisnika o usmenoj raspravi održanoj pred prvostepenim organom proizlazi da je apelant dva puta predlagao dopunu nalaza, na raspravi 5. jula 2018. godine i 20. septembra 2018. godine, što je prvostepeni organ prihvatio, te je geometar dostavio dopunu nalaza 19. jula, odnosno 26. septembra 2018. godine. Apelant, kako proizlazi iz zapisnika s rasprave od 11. oktobra 2018. godine, „na konačno urađeni nalaz nije imao primjedbi“.

6. Vrhovni sud je Presudom broj 12 0 U 007387 21 Uvp od 9. marta 2022. godine odbio apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje presude Okružnog suda od 13. oktobra 2020. godine. Vrhovni sud je u obrazloženju presude citirao član 20. stav 1. Zakona o održavanju premjera i katastra zemljišta i član 60. Pravilnika i naveo da u rješenju o nasljeđivanju od 2. aprila 1960. godine nepokretnosti uopšte nisu označene prema podacima upisanim u katastarskom operatu, niti je taj nedostatak moguće naknadno otkloniti. Pri tome je istakao da je osnov za odbijanje zahtjeva član 69. stav 1. tačka b) Pravilnika kojim je propisano da rješenje o odbijanju zahtjeva Područna jedinica donosi ako u ispravama nepokretnosti nisu označene prema podacima upisanim u katastarskom operatu. Dalje, Vrhovni sud je naveo da apelant ne spori da navedeno rješenje ne sadrži sve neophodne podatke, ali smatra da ih i nije moglo sadržavati jer je doneseno 1960. godine, dakle prije stupanja na snagu važećeg katastarskog operata za KO Zvornik koji je uspostavljen 1968. godine. U vezi s tim, ukazao je da apelant gubi iz vida nespornu okolnost da je prije njega za KO Zvornik na snazi bio popisni katastar koji je u periodu od 1948. do 1968. godine vodila Katastarska uprava Zvornik, a u kojem apelantov prednik, niti apelant i ostali podnosioci zahtjeva nisu bili upisani kao posjednici spornih nepokretnosti.

7. Vrhovni sud je istakao da je netačan apelantov navod da je on u vrijeme uspostavljanja novog katastarskog operata za KO Zvornik u periodu od 1961. do 1968. godine bio maloljetan i pod starateljstvom jer iz podataka spisa proizlazi da je rođen 1937. godine i da je u tom periodu bio punoljetan i poslovno sposoban. Pri tome je ukazao da okolnost što u tom postupku nije učestvovao, niti potraživao pravo na spornim nepokretnostima punih 50 godina nije valjan osnov za pokretanje upravnog postupka sprovođenja promjena u katastarskom operatu. Najzad, Vrhovni sud je naveo da to znači da svoja eventualna prava na spornim nepokretnostima apelant ne može ostvariti na taj način, nego isključivo u parničnom postupku. Naime, istakao je da mu taj postupak stoji na raspolaganju ako smatra da su mu te nepokretnosti kao vlasniku bespravno oduzela treća fizička i pravna lica koja su upisana kao titulari prava u katastarskom operatu i koja drže nepokretnosti u posjedu.

8. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, ponavlja navode koje je iznosio tokom postupka pred redovnim sudovima, te smatra da su redovni sudovi pri donošenju osporenih odluka pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili relevantne propise. Naročito ističe da su u obrazloženju presuda samo kratko navedeni generalni razlozi kojima su se sudovi rukovodili prilikom odlučivanja, bez osvrta na njegove navode i dokaze. Dalje, smatra da navedeno rješenje o nasljeđivanju nije ni moglo sadržavati neophodne podatke jer je doneseno 1960. godine prije stupanja na snagu važećeg katastarskog operata za KO Zvornik koji je uspostavljen 1968. godine. Osim toga, apelant tvrdi da je u vrijeme uspostavljanja novog katastarskog operata bio maloljetan, zbog čega njegove nepokretnosti nisu mogle biti u prometu, kao i da su nalaz i mišljenje geometra nepotpuni. Najzad, apelant problematizuje uputstvo Vrhovnog suda na koji način da ostvari svoja prava, odnosno u kojem postupku.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

10. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

b) Ustavni sud ima i apelacionu nadležnost nad pitanjima po ovom Ustavu, koja proističu iz presude svakog suda u Bosni i Hercegovini.

11. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu da opravdaju tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

12. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema sopstvenoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koja apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21, i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

13. Dalje, budući da apelant smatra da su redovni sudovi proizvoljno utvrdili činjenice i proizvoljno primijenili relevantne propise, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).

14. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su Okružni i Vrhovni sud, pozivajući se na relevantne odredbe navedenog zakona i Pravilnika, u osporenim odlukama dali jasne i relevantne razloge za svoje odlučenje, odnosno za zaključak da rješenje o nasljeđivanju iz 1960. godine nije podobno za promjenu stanja posjeda, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dali jasne razloge zbog kojih su zaključili da je u periodu od 1948. do 1968. godine na snazi bio popisni katastar, odnosno da su obrazloženi razlozi kojima su se sudovi rukovodili prilikom odbijanja apelantovog zahtjeva za promjenu u katastru, pri čemu su obrazložili da su taj zahtjev mogli cijeniti isključivo prema vremenu podnošenja zahtjeva. Pri tome su kao relevantnu okolnost cijenili činjenicu da su na spornim nepokretnostima upisana druga lica po valjanom pravnom osnovu. Takođe, Ustavni sud zapaža da su Okružni i Vrhovni sud razmotrili apelantove navode vezane za nalaz i mišljenje vještaka geodetske struke, kao i navode da je on u vrijeme uspostavljanja novog katastarskog operata bio maloljetan i obrazložili zašto oni ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari. Osim toga, Ustavni sud zapaža i da je Vrhovni sud dao upute apelantu na koji način da ostvari svoja eventualna prava. Osim toga, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u sprovedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje. Apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

15. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

16. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1391/22 (M. J.) | Sudska praksa | Aktio