Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1661/22 (S. H. i drugi)
Odluka donesena 26. 03. 2026.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Naknada štete
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1661/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
26. 03. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednica Valerija Galić i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 27. marta 2026. godine, u predmetu broj AP-1661/22, rješavajući apelaciju Sameda Halilovića i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli Samed Halilović, Sead Halilović, Mustafa Halilović i Elza Šenerkić protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 30 0 P 051686 21 GŽ od 14. jula 2021. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Samed Halilović (u daljnjem tekstu: prvoapelant), Sead Halilović, Mustafa Halilović i Elza Šenerkić (u daljnjem tekstu zajedno: apelanti) iz Srebrenika, koje zastupa Ismet Beganović, advokat iz Tuzle, podnijeli su 11. maja 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 30 0 P 051686 21 Rev od 25. januara 2022. godine.
2. Ustavni sud je Odlukom broj AP-3428/21 od 3. novembra 2021. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) odbacio kao preuranjenu apelaciju apelanata podnesenu protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 30 0 P 051686 21 GŽ od 14. jula 2021. godine jer postupak po reviziji pred Vrhovnim sudom u to vrijeme nije bio okončan.
3. Ustavni sud zapaža da je revizija apelanata odbačena Rješenjem Vrhovnog suda broj 30 0 P 051686 21 Rev od 25. januara 2022. godine. Dakle, navedeno rješenje Vrhovnog suda ne predstavlja efektivan pravni lijek s obzirom na to da je revizija odbačena zbog formalnih razloga. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je konačna odluka u ovom predmetu Presuda Kantonalnog suda broj 30 0 P 051686 21 GŽ od 14. jula 2021. godine u odnosu na koju će Ustavni sud ispitati apelacione navode.
4. Presudom Općinskog suda u Srebreniku (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 30 0 P 051686 18 P 2 od 12. januara 2021. godine djelimično je usvojen tužbeni zahtjev apelanata i obavezani su tuženi E. M. i „Jablan“ d.o.o. Srebrenik (u daljnjem tekstu: prvotuženi, drugotuženi ili tuženi) da apelantima isplate označene iznose na ime materijalne štete, te ukupan iznos od 64.000,00 KM sa zakonskim zateznim kamatama na ime nematerijalne štete zbog pretrpljenih duševnih boli zbog smrti bliskog srodnika. Dio tužbenog zahtjeva za isplatu preko dosuđenog novčanog iznosa odbijen je kao neosnovan. U postupku je utvrđeno da je prvotuženi 26. aprila 2014. godine upravljajući neregistriranim i neosiguranim putničkim motornim vozilom u vlasništvu drugotuženog, nakon radnog vremena i bez odobrenja drugotuženog, vozeći u alkoholiziranom stanju gotovo 30 km/h brže od dozvoljenog, udario prednika apelanata (oca), koji je od zadobijenih povreda preminuo. Utvrđeno je da je u nezgodi prednik apelanata imao udjela od 20% zbog nepravilnog kretanja neosvijetljenom ulicom. Utvrđeno je i da je prvotuženi za navedenu nezgodu pravomoćnom krivičnom presudom osuđen na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine. Općinski sud je u skladu s tim naveo da je, prema članu 12. stav 3. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), sud u parničnom postupku u pogledu postojanja krivičnog djela i krivične odgovornosti učinioca vezan za pravomoćnu presudu krivičnog suda. U vezi s tim, Općinski sud je naveo da je članom 154. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) propisano da ko drugome prouzroči štetu, dužan ju je naknaditi ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice. Navedeno je da je članom 158. ZOO-a propisano da krivica postoji kada je štetnik prouzrokovao štetu namjerno ili nepažnjom, a članom 173. ZOO-a da šteta nastala u vezi s opasnom stvari (u konkretnom slučaju putničko motorno vozilo) se smatra da potječe od te opasne stvari izuzev ako se dokaže da opasna stvar nije bila uzrok štete. Imajući u vidu navedeno, pravila o načinu naknade materijalne i nematerijalne štete, kao i Orijentacione kriterije i iznose za utvrđivanje visine pravične novčane naknade nematerijalne štete Vrhovnog suda donesene na Sjednici građanskog odjeljenja Vrhovnog suda od 27. januara 2016. godine, Općinski sud je donio presudu kao u izreci. Pri tome je Općinski sud naveo da tuženi nisu dokazali da su apelanti od Zaštitnog fonda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Zaštitni fond) na ime štete već naplatili iznose od 18.000,00 KM i 2.700,00 KM, s obzirom na to da iz priložene uplatnice proizlazi da su ti iznosi isplaćeni supruzi prednika apelanta i ostalih. Iz navedenog, prema mišljenju suda, proizlazi da je naknada štete isplaćena samo supruzi prednika apelanata.
5. Presudom Kantonalnog suda broj 30 0 P 051686 21 GŽ od 14. jula 2021. godine djelimično je uvažena žalba tuženih i prvostepena presuda preinačena u odnosu na iznos dosuđene naknade nematerijalne štete tako što je ukupan dosuđeni iznos od 64.000,00 KM smanjen na iznos od 49.600,00 KM. Presuda je preinačena i u odnosu na troškove postupka tako što je prvobitno dosuđeni iznos smanjen. U preostalom dijelu prvostepena presuda je potvrđena. U odnosu na preinačeni dio prvostepene presude Kantonalni sud je naveo da je na spornoj uplatnici Zaštitnog fonda naznačeno da se vrši uplata od 18.000,00 KM, u rubrici „svrha doznake“ napisano je „nematerijalna šteta-[H.S.] i ostali“, a u rubrici „primatelj“ napisano je ime prvoapelanta. Na uplatnici iznosa od 2.700,00 KM u rubrici „svrha doznake“ napisano je „troškovi spomenika i sahrane-[H.S] i ostali“, a u rubrici „primatelj“ upisano je ime prvoapelanta. Kantonalni sud je ukazao da takav sadržaj uplatnica nije mogao davati osnov za zaključak prvostepenog suda da se radilo o uplatama koje su izvršene samo u korist Senije Halilović, supruge prednika apelanata. Navedeno je da u vezi s tim treba imati u vidu da je Zaštitni fond drugotuženom poslao opomenu pred tužbu – regresni zahtjev, iz koje proizlazi da je isplata tih iznosa izvršena na ime naknade nematerijalne i materijalne štete porodici poginulog, a što je prvostepeni sud u potpunosti zanemario. Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud zanemario i činjenicu da se apelanti na pripremnom ročištu nisu protivili izvođenju tih dokaza, kao i da nisu imali ni primjedbi na njih.
6. Rješenjem Vrhovnog suda broj 30 0 P 051686 21 Rev od 25. januara 2022. godine odbačena je revizija apelanata zbog neispunjavanja imovinskog cenzusa za izjavljivanje revizije i zato što apelanti nisu naznačili nikakvo pravno pitanje iz kojeg bi proizlazila potreba za usvajanje tzv. vanredne revizije.
7. Apelanti su se pozvali na kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelanti vide u proizvoljnoj primjeni prava i pogrešno utvrđenim činjenicama. Navode da nikada nisu bili u bilo kakvom obligacionopravnom odnosu sa Zaštitnim fondom, već isključivo prednikova supruga, kojoj je kao staroj ženi koja nije imala bankovne kartice i račune naknada štete isplaćena na sinov račun. Apelanti navode da su tuženi to znali, ali da su sve vrijeme tu činjenicu prešućivali. Apelanti navode da u pravu postoje odredbe koje govore o mogućnosti isplate i ispunjenja obaveze od trećeg lica (čl. 296. i 305. ZOO-a), ali da se te odredbe ne mogu podvesti pod konkretnu pravnu situaciju. Navode i da presuda ne sadrži adekvatno obrazloženje te da im je takvim postupanjem Kantonalnog suda „umanjeno“ pravo koje im po zakonu pripada.
Relevantni propisi
8. U Zakonu o osiguranju od odgovornosti za motorna vozila i druge odredbe o obaveznom osiguranju od odgovornosti („Službene novine FBiH“ broj 24/05) relevantne odredbe glase:
Član 3. stav (1)
Lica koja podliježu obavezi osiguranja
Svako lice koje ima u posjedu ili u vlasništvu vozilo koje se u Federaciji kreće po cestama ili u oblastima koje su dostupne javnosti, obavezno je da zaključi ugovor o osiguranju od odgovornosti za štete pričinjene trećim licima upotrebom motornog vozila (osiguranje od autoodgovornosti) u skladu sa odredbama ovog Zakona. Član 13. Pravo regresa od osiguranika
Osiguravač od autoodgovornosti koji je isplatio naknadu oštećenom u saobraćajnoj nezgodi koju su prouzrokovala lica čija je odgovornost prema trećim stranama pokrivena ovim Zakonom i ako je njihova ugovorna odgovornost isključena u niže navedenim slučajevima, imat će pravo da naknadu potražuje od lica koja su odgovorna za nezgodu u skladu sa važećim propisima, ali samo u sljedećim slučajevima:
- kada je nezgoda izazvana namjerno;
- kada je vozač upravljao vozilom bez vozačke dozvole;
- kada je lice koje je odgovorno za nezgodu upravljalo vozilom bez saglasnosti osiguranika. U ovom slučaju osiguravač može potraživati regres samo od vozača;
- kada je vozač ukrao vozilo ili kada je upravljao njime znajući da je ukradeno;
- kada vozilo koje je prouzrokovalo nezgodu nije korišteno u svrhu koja je navedena u ugovoru o osiguranju;
- kada je vozač bio pod uticajem alkohola ili droga koje su ga sprečavale da ima kontrolu nad vozilom. Član 16. stav (1) tačka 2. i stav (4)
Obaveze Zaštitnog fonda Zaštitni fond obavezan je da oštećenim stranama plaća odštetu u slučaju smrti ili tjelesne ozljede i materijalne štete prouzrokovane u saobraćajnim nezgodama u BiH kada:
- je nezgodu prouzrokovalo vozilo u pogledu kojeg nije ispunjena obaveza iz člana 3. ovoga Zakona, a vozilo posjeduje lice s prebivalištem u Federaciji;
Po isplati odštete Zaštitni fond preuzima sva prava oštećenog koja proizilaze iz nezgode, prema licu koje je odgovorno za štetu ili njenom osiguravaču, kao i prema sredstvima društva koje je u postupku posebne likvidacije. Zaštitni fond ima privilegij korisnika naknade predviđen u članu 70. Zakona o društvima za osiguranje u privatnom osiguranju.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
10. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: b)Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
11. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
12. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti kršenje svojih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ta kršenja moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedeno kršenje ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
13. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o kršenju prava na pravično suđenje odnose na način na koji su redovni sudovi primijenili relevantne propise i na način na koji su utvrdili činjenice. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).
14. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene odluke dao relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Ustavni sud naročito ukazuje na zaključak Kantonalnog suda da je nesporno da je Zaštitni fond izvršio isplatu dijela naknade apelantima. Naime, suprotno navodima apelanata, iz čl. 3, 13. i 16. Zakona o osiguranju od odgovornosti za motorna vozila i druge odredbe o obaveznom osiguranju od odgovornosti (vidi tačku 7. ove odluke), koji je primijenjen u ovom slučaju, jasno proizlazi da Zaštitni fond isplaćuje odštetu u slučaju kada je nezgoda prouzročena motornim vozilom koje nije bilo registrirano ni osigurano, te tada ima pravo na regresni zahtjev prema licu odgovornom za nezgodu. Iz činjenica predmeta proizlazi da se u konkretnom slučaju radi o neregistriranom i neosiguranom vozilu (vidi tačku 4. ove odluke), pa u zaključku Kantonalnog suda nema proizvoljnosti. Osim toga, Ustavni sud smatra da nema proizvoljnosti ni u zaključku Kantonalnog suda da apelanti nisu dokazali da im nije isplaćen dio naknade štete. Naime, u postupku je utvrđeno da iz uplatnica i opomene pred tužbu protiv drugotuženog, koje su provedene kao dokazi, proizlazi da su novčani iznosi isplaćeni kao naknada štete na ime prvoapelanta, prednikove supruge i ostalih. Zbog tih razloga Ustavni sud smatra neosnovanim i navode apelanata da osporena odluka ne sadrži adekvatno obrazloženje o bitnim pitanjima. Osim toga, apelanti ne navode niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njihovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje.
15. Apelanti su se pozvali i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njihovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
16. Imajući u vidu sve navedeno te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ničega što ukazuje da navodi apelanata pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ničega što ukazuje da imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
17. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman