Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1513/21 (Gradsko vijeće Grada Živinice i drugi)
Odluka donesena 29. 05. 2025.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Naknada
- Upravni spor
- Javna vlast
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Helen Keller, Marin Vukoja, Angelika Nußberger
Citirani propisi
- Zakon o električnoj energiji u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Zakon o stvarnim pravima
- Ukaz o proglašenju Zakona o dopuni Zakona o električnoj energiji u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o dopunama Zakona o električnoj energiji u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopuni Zakona o električnoj energiji u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o električnoj energiji u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o stvarnim pravima
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama Zakona o stvarnim pravima
- Zakon o principima lokalne samouprave u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Zakon o upravnim sporovima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjeni pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o dopuni pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-1513/21
Apelacija
Odluka o meritumu
29. 05. 2025.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-1513/21, rješavajući apelaciju Gradskog vijeća Grada Živinice i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu:
Seada Palavrić, predsjednica
Valerija Galić, potpredsjednica Angelika Nußberger, potpredsjednica
Mirsad Ćeman, sudija Helen Keller, sutkinja Marin Vukoja, sudijana sjednici održanoj 29. maja 2025. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbijaju se kao neosnovane apelacije koje su podnijeli Gradsko vijeće Grada Živinice i Javno preduzeće „Horizontala – Živinice“ d .o.o. Živinice protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 03 0 U 013042 21 Uvp 2 od 22. februara 2021. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Gradsko vijeće Grada Živinice (u daljnjem tekstu: prvoapelant) podnijelo je 4. maja 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 03 0 U 013042 21 Uvp 2 od 22. februara 2021. godine. Apelacija je zavedena pod brojem AP-1513/21. Prvoapelant je 7. maja 2021. godine i 2. septembra 2022. godine, na traženje Ustavnog suda, dopunio apelaciju.
2. Javno preduzeće „Horizontala – Živinice“ d.o.o. Živinice (u daljnjem tekstu: drugoapelant) podnijelo je 30. aprila 2021. godine apelaciju protiv iste presude Kantonalnog suda. Apelacija je zavedena pod brojem AP-1514/21. Drugoapelant je 19. i 28. maja 2021. godine, na traženje Ustavnog suda, dopunio apelaciju.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
3. S obzirom na to da se apelacije zasnivaju na tvrdnjama o povredi istih ustavnih prava i da se tim apelacijama osporava ista presuda Kantonalnog suda, Ustavni sud je, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-1513/21.
4. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i od „Elektroprenosa – Elektroprijenosa BiH“ a.d. Banjaluka, operativno područje Tuzla (u daljnjem tekstu: tužilac), zatraženo je 23. augusta 2022. godine da dostave odgovor na apelaciju. Također je 23. augusta 2022. godine od prvoapelanta zatraženo da dostavi odgovor na drugoapelantovu apelaciju, a od drugoapelanta je zatraženo da dostavi odgovor na prvoapelantovu apelaciju.
5. Pozvani su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 31. augusta do 19. septembra 2022. godine, pa su navedeni odgovori 31. oktobra 2022. godine dostavljeni apelantima radi eventualnih izjašnjenja. Apelanti nisu dostavili izjašnjenja u ostavljenom roku.
III.Činjenično stanje
6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
7. Drugoapelantovim rješenjem broj 01/1-837/14 od 30. jula 2014. godine tužiocu je određena naknada „za korištenje javnih površina – javnih dobara u poslovne svrhe za potrebe izgrađenih dalekovodnih instalacija bez površine pod dalekovodnim stubovima na području općine Živinice“, za period i u iznosu kako je precizirano u izreci rješenja (stav I izreke). Tužilac je obavezan da navedenu naknadu plati u roku od 15 dana od dana prijema rješenja (stav II izreke), te je određeno da će drugoapelant „u vršenju javnih ovlaštenja“ pokrenuti postupak ostvarivanja svojih potraživanja podnošenjem tužbe nadležnom sudu ukoliko tužilac ne plati naknadu na način određen rješenjem (stav III izreke). Pri tome se drugoapelant pozvao na Odluku o privremenom korištenju javnih površina na području općine Živinice (u daljnjem tekstu: Odluka) od 5. aprila 2012. godine, koju je donijelo Općinsko vijeće Općine Živinice kao prvoapelantov pravni prednik.
8. Rješenjem prvoapelantove Komisije za rješavanje žalbi u drugostepenom postupku broj 10-
05-122/2014 od 22. septembra 2014. godine odbijena je kao neosnovana tužiočeva žalba izjavljena protiv prvostepenog rješenja.
9. Presudom Kantonalnog suda broj 03 0 U 013042 14 U od 6. marta 2017. godine odbijena je tužiočeva tužba podnesena protiv rješenja iz prethodne tačke ove odluke.
10. Rješenjem Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 03 0 U 013042 17 Uvp od 5. novembra 2020. godine taj sud se proglasio stvarno nenadležnim za postupanje po tužiočevom zahtjevu za vanredno preispitivanje presude Kantonalnog suda od 6. marta 2017. godine, te je odredio da se spis dostavi Kantonalnom sudu kao stvarno nadležnom sudu na daljnji postupak i odlučivanje. Vrhovni sud je u obrazloženju ukazao da je tužilac u zahtjevu za vanredno preispitivanje isticao da su u postupku povrijeđene odredbe Zakona o upravnom postupku (u daljnjem tekstu: ZUP) i odredbe Odluke. Sud se pozvao na odredbe člana 41. Zakona o upravnim sporovima (u daljnjem tekstu: ZUS). Sud je obrazložio da se, shodno navedenim odredbama, kao kriterij za ocjenu nadležnosti suda kojem se može podnijeti zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke uzima materijalni zakon zbog čije povrede se pobija prvostepena odluka Kantonalnog suda. U vezi s tim, Vrhovni sud je obrazložio da, kako je osporena presuda donesena primjenom odredaba Odluke, taj sud nije nadležan da odlučuje o zahtjevu, već je nadležan Kantonalni sud koji je donio prvostepenu odluku.
11. Postupajući po rješenju Vrhovnog suda iz prethodne tačke ove odluke, Kantonalni sud je osporenom presudom broj 03 0 U 013042 21 Uvp 2 od 22. februara 2021. godine usvojio tužiočev zahtjev za vanredno preispitivanje presude tog suda od 6. marta 2017. godine i preinačio je navedenu presudu tako što je uvažio tužiočevu tužbu i poništio rješenja iz tač. 5. i 6. ove odluke.
12. Sud je u obrazloženju naveo da su upravni akti povodom kojih je podnesena tužba za pokretanje upravnog spora i osporena presuda doneseni na osnovu pogrešne primjene materijalnog prava. Naime, kako je sud obrazložio, predmet postupka je utvrđivanje naknade za korištenje javnih površina – javnih dobara u poslovne svrhe. Navedena naknada, kako je navedeno, predstavlja prihod općine kao jedinice lokalne samouprave. U vezi s tim, sud se pozvao na odredbe člana 8. st. (1), (2), (3) i (4) Zakona o principima lokalne samouprave u Federaciji BiH (u daljnjem tekstu: Zakon o principima lokalne samouprave) kojim su propisana ovlaštenja općina u ustanovljenju općinskih javnih prihoda. Također, sud se pozvao na odredbe člana 13. Zakona o principima lokalne samouprave. Sud je istakao da iz sadržaja citiranih odredaba proizlazi da su općine kao jedinice lokalne samouprave ovlaštene za donošenje propisa o porezima, naknadama, doprinosima i taksama, ali samo onim iz njihove nadležnosti. Također je istakao da to naročito proizlazi iz odredaba člana 8. stav (4) Zakona o principima lokalne samouprave, prema kojima općine kao jedinice lokalne samouprave mogu imati samo one nadležnosti koje su im izričito povjerene nekim konkretnim državnim, federalnim ili kantonalnim zakonom, odnosno samo one koje su izričito ustanovljene ili predviđene zakonom. Prema tome, sud je naveo da nisu zakonite obaveze za koje općina odredi da se moraju plaćati, a za čije donošenje im nadležnost nije povjerena, ustanovljena ili predviđena nijednim zakonom. U vezi s tim, sud je ukazao da nijednim federalnim zakonom, niti zakonom koji se primjenjuje na području Tuzlanskog kantona, općinama i gradovima na području tog kantona nije dato ni ovlaštenje ni nadležnost da svojim aktima ustanove obavezu plaćanja naknade za korištenje javnih površna i javnih dobara u poslovne svrhe kao javnog prihoda općina i gradova. Stoga je sud naveo da općine, odnosno gradovi na području Tuzlanskog kantona nisu nadležni niti ovlašteni da donesu propise koji se tiču konkretne naknade. Naime, općine, odnosno gradovi bi takvu vrstu javnih prihoda mogli zakonito propisivati svojim podzakonskim aktima samo u slučaju da se donese poseban zakon (federalni ili kantonalni), kojim bi bila uvedena obaveza plaćanja takve naknade.
13. Osim toga, sud je istakao da pitanja koja se tiču naknade za korištenje javnih površina, javnih dobara, u svrhu postavljanja električnih i drugih instalacija (kablova) u neko zemljište ne spada u upravnu materiju, nego u materiju stvarnih prava, i to prava službenosti. U vezi s tim, sud je ukazao da su pitanja koja se tiču prava službenosti u vezi s kablovskim instalacijama u Tuzlanskom kantonu djelimično uređena odredbama člana 109. stav (4) alineja 5) Zakona o prostornom uređenju i građenju Tuzlanskog kantona. Navedenim odredbama propisano je da odobrenje za građenje nije potrebno za kablovske i zračne priključke na niskonaponsku, PTT i CATV mrežu. Također, ta prava su, kako je sud dalje obrazložio, bliže i detaljnije uređena Zakonom o stvarnim pravima i Zakonom o električnoj energiji. U vezi s tim, sud se pozvao na odredbe čl. 74. i 206. Zakona o stvarnim pravima. Naime, sud je istakao da iz sadržaja citiranih odredaba proizlazi da su pitanja postavljanja vodova i drugih uređaja na tuđoj nekretnini regulirana načelno i da ta materija, ukoliko se radi o postavljanju takvih instalacija u općem interesu, mora biti dodatno i bliže uređena posebnim materijalnim zakonima. Međutim, kada se postavljanje vodova i drugih uređaja vrši u privatnom interesu, za zasnivanje služnosti vodova ili drugih uređaja na tuđoj nekretnini predviđena je nadležnost suda, a ne organa uprave. Dalje, sud se pozvao na odredbe člana 73. Zakona o električnoj energiji. Sud je obrazložio da iz navedenih odredaba proizlazi da za elektroenergetske objekte, čiji su imovinskopravni odnosi uređeni u skladu sa stavom (1) tog člana, elektroenergetski subjekt nije dužan plaćati posebne naknade, osim naknade za koncesiju i naknada utvrđenih drugim zakonima. Iz sadržaja stava (3) navedenog člana proizlazi da elektroenergetski subjekt koji svoju djelatnost obavlja kao javnu uslugu ima pravo da svoje instalacije postavlja na javnim površinama i uputnom pojasu putne infrastrukture bez naknade. Imajući u vidu sve navedeno, sud je zaključio da ne postoji valjan zakonski osnov da se Odlukom određuje obaveza plaćanja konkretne naknade.
14. Konačno, sud se pozvao na odredbe člana II/2. Ustava Bosne i Hercegovine kojima je uređena direktna primjena prava i sloboda predviđenih u Evropskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i u njenim protokolima, pa tako i prava na imovinu. U vezi s tim, sud je ukazao na obavezu sudova i upravnih organa da, shodno praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), u svakom konkretnom slučaju ispitaju da li je miješanje u neko pravo bilo zakonito, da li je slijedilo legitiman javni interes i da li je bilo proporcionalno tom interesu. Naime, negativan odgovor na bilo koje od tih pitanja uskraćuje mogućnost konkretne primjene takvog zakona ili podzakonskog akta. U vezi s tim, sud je istakao da u konkretnom slučaju nije moguće dobiti pozitivan odgovor već na prvo od navedenih pitanja zbog toga što odluka na osnovu koje su donesena osporena rješenja nije zasnovana na zakonu. Stoga je sud, na osnovu člana 46. st. (1) i (2) ZUS-a, u vezi s odredbama člana 12. tačka 2) i člana 36. stav (1) navedenog zakona, odlučio kao u dispozitivu.
IV.Apelacije a)Navodi iz apelacija
15. Apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Smatraju da im je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje jer je proizvoljnom primjenom materijalnog prava prihvaćen tužiočev zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke. U vezi s tim, navode da je Kantonalni sud odlučivao o podnesenom zahtjevu suprotno članu 41. stav (4) ZUS-a tako što se upustio u raspravljanje po zahtjevu iako je on podnesen zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Naime, apelanti ističu da, shodno navedenim odredbama ZUS-a, zahtjev za vanredno preispitivanje ne može biti usvojen kada je podnesen zbog pogrešnog i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, kao što je to bio slučaj u konkretnom predmetu. Dalje, apelanti smatraju da je Kantonalni sud neovlašteno cijenio da Odluka nije donesena u skladu sa zakonom, odnosno da taj sud nije mogao da se upusti u ocjenu zakonitosti Odluke koja je i danas na snazi i protiv koje nije pokrenut postupak za utvrđivanje ustavnosti, niti zakonitosti, te da se konkretan postupak nije vodio radi utvrđivanja nezakonitosti Odluke. Također, apelanti navode da je Ustavni sud FBiH Presudom broj U-22/11 od 29. novembra 2011. godine, odlučujući o zahtjevu premijera FBiH za utvrđivanje ustavnosti Odluke o naknadi za postavljanje i popravak podzemnih i nadzemnih instalacija na javnim površinama Općine Konjic, utvrdio da ta odluka nije u nesaglasnosti s Ustavom FBiH i da je Općina Konjic bila ovlaštena da donesene tu odluku. Imajući u vidu tu odluku Ustavnog suda FBiH, apelanti smatraju da je Općinsko vijeće nadležno da donosi odluke u skladu sa zakonskim ovlaštenjima.b)Odgovori na apelacije
16. Kantonalni sud je naveo da u cijelosti ostaje pri razlozima na koje se pozvao u osporenoj odluci te je predložio da Ustavni sud odbije apelaciju. Kantonalni sud je ukazao na odredbe člana 4. Ustava FBiH kojim su uređene nadležnosti Općinskog vijeća, te na odredbe Zakona o principima lokalne samouprave na koje je uputio i u osporenoj odluci. Naime, sud je istakao da, ako nadležnost za donošenje propisa o nekim konkretnim općinskim javnim prihodima nije općinama povjerena, ustanovljena ili predviđena nekim posebnim i konkretnim zakonom, jedinice lokalne samouprave nisu ovlaštene da svojim aktima same propisuju takve prihode jer bi na taj način općine preuzele ulogu zakonodavca, što je protivno Ustavu FBiH i zakonima Federacije BiH. Također, Kantonalni sud je ukazao na odredbe čl. 1. 2. i 13. stav (1) tačka f) Zakona o pripadnosti javnih prihoda u Federaciji BiH. Naime, iz sadržaja tih odredaba proizlazi da se navedenim zakonom uređuje pripadnost javnih prihoda, i to samo onih koji su već ustanovljeni zakonima na teritoriji FBiH, te da cilj i svrha tog zakona nije utvrđivanje pojedinih vrsta naknada i drugih javnih prihoda koji se reguliraju posebnim zakonima. Sud je istakao da to upućuje na zaključak da općina kao jedinica lokalne samouprave nema ovlaštenje i nadležnost da svojim podzakonskim aktima propisuje obavezu plaćanja konkretne naknade, ali ni bilo koje druge naknade koja nije ustanovljena posebnim zakonima koji se primjenjuju na teritoriji FBiH.
17. Tužilac je naveo da je apelacija neosnovana. Dalje je naveo da je Ustavni sud zauzeo stav da nije njegov zadatak da preispituje zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava, niti da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, te da, kada su u osporenoj odluci dati detaljni, jasni i precizni razlozi za odlučenje ne postoji proizvoljnost u odlučivanju, a time ni povreda prava na pravično suđenje. Dalje je tužilac ukazao na Presudu Ustavnog suda FBiH broj U-34/21 od 30. marta 2022. godine kojom je taj sud utvrdio da pojedine odredbe odluke o komunalnoj naknadi Općine Maglaj nisu u skladu s Ustavom FBiH. U vezi s tim, tužilac je istakao da je Ustavni sud FBiH u toj odluci korigirao stanovište u pogledu sve učestalijeg propisivanja općinskih komunalnih naknada i taksi na korištenje uređaja, opreme i instalacija koje služe za snabdijevanje energijom, te pružanje telekomunikacijskih usluga kao što su PTT usluge, fiksna i mobilna telefonija, pristup internetu, kablovska televizija i tome slično. Ukazao je da je Ustavni sud FBiH zaključio da nametanje takvih naknada, koje se u pravilu naplaćuju po, između ostalog, dužini podzemnih i nadzemnih instalacija, i to periodično, gubi karakter jednokratne naknade koju obveznik plaća na ime neke usluge državnog organa i poprima karakter parafiskalnog nameta kojim se periodično zahvata u imovinu odnosno dohodak obveznika, i to po stopi koja se utvrđuje proizvoljno. Tužilac je istakao da je isti takav stav zauzeo Kantonalni sud u osporenoj odluci, te da je taj zaključak obrazložio pozivajući se, između ostalog, na Evropsku konvenciju. Stoga je predložio da Ustavni sud odbaci apelaciju kao prima facie neosnovanu.
18. Prvoapelant i drugoapelant su naveli da su apelacije osnovane i ponovili su navode iz apelacija.
V.Relevantni propisi
19. Zakon o principima lokalne samouprave u Federaciji Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 49/06 i 51/09) u relevantnom dijelu glasi:
III. SAMOUPRAVNI DJELOKRUG JEDINICE LOKALNE SAMOUPRAVE
Član 8. st. (1), (2), (3) alineja 20. i (4)
Jedinica lokalne samouprave ima vlastite nadležnosti ustanovljene ustavom i zakonom i ima pravo baviti se svim pitanjima od lokalnog značaja koja nisu isključena iz njene nadležnosti, niti dodijeljena u nadležnost neke druge vlasti na osnovu ustava i zakona.
Ona će biti samostalna u odlučivanju o pitanjima iz vlastitih nadležnosti, koje ne mogu biti ograničene ili uskraćene od federalnih ili kantonalnih vlasti, osim u slučajevima i u okvirima utvrđenim ustavom i zakonom. U vlastite nadležnosti jedinice lokalne samouprave posebno spadaju:
- donošenje propisa o porezima, naknadama, doprinosima i taksama iz nadležnosti jedinice lokalne samouprave; Osim ukoliko zakon ne odredi da neku nadležnost treba smatrati povjerenom, nadležnost, ustanovljena ili predviđena zakonom, smatra se vlastitom nadležnosti jedinice lokalne samouprave.
Član 13. st. (1) i (2) alineja 4)
Organ odlučivanja jedinice lokalne samouprave je općinsko vijeće u općini, a gradsko vijeće u gradu (u daljnjem tekstu: vijeće). Vijeće u okviru svojih nadležnosti:
- donosi propise o porezima, taksama, naknadama i doprinosima jedinice lokalne samouprave u skladu sa zakonom;
20. Zakon o stvarnim pravima („Službene novine Federacije BiH“ br. 66/13, 100/13, 32/19 – odluka USFBiH i 94/20 – rješenje USFBiH)
U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o stvarnim pravima („Službene novine Federacije BiH“ br. 66/13 i 100/13) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 74.
Postavljanje vodova i drugih uređaja
Postavljanje vodova i drugih uređaja (električnih, kanalizacionih, plinovodnih, vodovodnih, toplovodnih, telekomunikacionih i dr.) na tuđoj nekretnini bez pristanka njenog vlasnika, moguće je u općem interesu na osnovu posebnih zakonskih propisa, a u privatnom interesu prema odredbama o osnivanju služnosti vodova i drugih uređaja odlukom suda, ako zakonom nije drugačije određeno.
Član 206. Odluka o nužnim vodovima i uređajima (1) Služnost vodova ili drugih uređaja (električnih, kanalizacijskih, plinovodnih, vodovodnih, toplovodnih, telekomunikacijskih i dr.) na tuđoj nekretnini kao poslužnoj osnovat će svojom odlukom sud na zahtjev vlasnika druge nekretnine. Zahtjev će se smatrati opravdan ako do povlasne nekretnine nema nikakve ili nema prikladne veze s dobavljačem tvari, energija ili usluga koje se dostavljaju tim vodovima i drugim uređajima i ako je korist od postavljanja tih vodova odnosno uređaja za gospodarenje tom nekretninom veća od štete na poslužnoj nekretnini, a uz obavezu vlasnika nekretnine u čiju se korist osniva služnost vodova ili drugih uređaja da plati punu naknadu vlasniku poslužne nekretnine. (2) Na nužno osnivanje služnosti vodova ili drugih uređaja iz stava 1. ovoga člana, na odgovarajući se način primjenjuju pravila o nužnim prolazima.
21. Zakon o električnoj energiji u Federaciji Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 66/13, 94/15, 54/19, 1/22 i 61/22)
U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o električnoj energiji u Federaciji Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ broj 66/13) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 73.
Rješavanje imovinsko-pravnih odnosa (1) Prije početka izgradnje elektroenergetskih objekata investitor je dužan riješiti imovinsko-pravne odnose. (2) Na objekte čiji su imovinsko-pravni odnosi uređeni u skladu sa stavom (1) ovog člana, elektroenergetski subjekt nije dužan plaćati posebne naknade osim naknade za koncesiju i naknada utvrđenih drugim zakonima, a u slučaju nastanka štetnog događaja dužan je u činjenu štetu nadoknaditi. (3) Elektroenergetski subjekt koji obavlja svoju djelatnost kao javnu uslugu ima pravo svoje instalacije postavljati u javne površine kao i u putnom pojasu putne infrastrukture bez naknade u skladu sa važećim tehničkim i drugim propisima, uz obavezu pribavljanja saglasnosti od institucija nadležnih za upravljanje javnim površinama.
22. Zakon o prostornom uređenju i građenju („Službene novine Tuzlanskog kantona“ br. 6/11, 4/13, 15/13, 3/15, 2/16, 4/17, 22/22 i 20/23)
U konkretnom slučaju primjenjuje se neslužbeni prečišćeni tekst Zakona o prostornom uređenju i građenju („Službene novine Tuzlanskog kantona“ br. 6/11, 4/13 i 15/13) sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 109. stav (4) alineja 5) (Zahvati za koje nije potrebno odobrenje za građenje) (4) Odobrenje za građenje, kao ni urbanistička saglasnost, odnosno lokacijska informacija nisu potrebni za sljedeće zahvate:
- kablovske i zračne priključke na niskonaponsku, PTT i CATV mrežu, kao i priključke građevina sa važećim odobrenjem za građenje na komunalne instalacije (vodovod, kanalizacija, plin).
23. Odluka o privremenom korištenju javnih površina na području općine Živinice Općinskog vijeća Općine Živinice od 5. aprila 2012. godine („Službeni glasnik Općine Živinice“ broj 5/2012) u relevantnom dijelu glasi:
Član 24.
Naknada za već postavljene podzemne i nadzemne instalacije i vodove (PTT, elektro vodove, vodove kablovskih operatere i sl.) a koji se nalaze na javnoj površini – javnom dobru određuje se u iznosu od =0,60 KM po dužnom metru godišnje.
24. Zakon o upravnim sporovima („Službene novine Federacije BiH“ broj 9/05) u relevantnom dijelu glasi:
Član 12. stav (1) tačka 2) Upravni akt može se pobijati: 2) što ako u aktu nije nikako ili nije pravilno primijenjen zakon, propis zasnovan na zakonu ili opći akt;
2. Zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke Član 41. Protiv pravomoćne odluke kantonalnog suda donesene u upravnom sporu stranka može podnijeti zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke (u daljem tekstu: zahtjev za vanredno preispitivanje) Vrhovnom sudu Federacije ili kantonalnom sudu. Vrhovnom sudu Federacije stranka može podnijeti zahtjev za vanredno preispitivanje zbog povrede federalnog zakona ili drugog federalnog propisa ili zbog povrede pravila federalnog zakona o postupku koja je mogla biti od uticaja na rješenje stvari putem kantonalnog suda. Kantonalnom sudu stranka može podnijeti zahtjev za vanredno preispitivanje zbog povrede kantonalnog zakona ili drugih kantonalnih propisa ili zbog povrede pravila federalnog zakona o postupku koja je mogla biti od uticaja na rješenje stvari. Zahtjev za vanredno preispitivanje ne može se podnijeti zbog povrede pravila postupka koja se odnosi na pogrešno ili nepotpuno utvrđeno činjenično stanje. Član 46. st. (1) i (2) Nadležni sud presudom odbija ili uvažava zahtjev iz člana 41. ovog Zakona. Presudom kojom zahtjev iz stava 1. ovog člana uvažava, nadležni sud može ukinuti ili preinačiti sudsku odluku protiv koje je podnesen zahtjev. VI.Dopustivost i meritum
25. Ustavni sud utvrđuje da apelacije ispunjavaju uvjete propisane članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, kao i da su podnesene u roku. Osim toga, Ustavni sud ukazuje da ne postoji nijedan drugi osnov propisan članom 18. stav (3) Pravila Ustavnog suda zbog kojeg apelacije nisu dopustive, te da apelacije nisu očigledno (prima facie) neosnovane u smislu odredbe člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
26. Apelanti smatraju da im je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da drugoapelant ima status javnog preduzeća na koje su prenesena javna ovlaštenja, a da je prvoapelant organ javne vlasti. Dalje, Ustavni sud podsjeća da, prema ustaljenoj praksi, državni organi i javna vlast kao učesnici sudskih postupaka uživaju garancije prava na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, ali ne i Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-1124/21 od 30. novembra 2023. godine, s ukazivanjem na relevantnu praksu, tačka 21, dostupna na www.ustavnisud.ba). Međutim, primjenljivi standardi su isti.
Pravo na pravično suđenje
27. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
28. U vezi s navodima kojima apelant problematizira način na koji su redovni sudovi primijenili pravo, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-
4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).
29. Osim toga, pravo na obrazloženu odluku predstavlja neodvojiv dio prava na pravično suđenje i ono obavezuje sudove da obrazlože svoje odluke. Naime, nedostatak dovoljnih i relevantnih razloga u sudskoj odluci može ukazivati, između ostalog, na arbitrarno sudsko odlučivanje. Međutim, to ne znači i obavezu sudova da detaljno odgovore na svaki argument koji stranke iznesu u postupku, već moraju odgovoriti na one argumente koji su ključni i odlučujući za donošenje odluke (vidi, npr. Evropski sud, Petrović i drugi protiv Crne Gore, presuda od 17. jula 2018. godine, predstavka broj 18116/15, tačka 41, i Ustavni sud, npr. Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-81/21 od 2. novembra 2022. godine, stav 23. s daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).
30. Vraćajući se na konkretan predmet, Ustavni sud ukazuje da apelanti smatraju da im je pravo na pravično suđenje povrijeđeno, između ostalog, jer je Kantonalni sud usvojio zahtjev za vanredno preispitivanje koji je podnesen zbog pogrešnog i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, a to je suprotno odredbama člana 41. stav (4) ZUS-a. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, zapaža da je odredbama ZUS-a na koje se apelanti pozivaju propisano da se zahtjev za vanredno preispitivanje ne može podnijeti zbog povrede pravila postupka koja se odnosi na pogrešno ili nepotpuno utvrđeno činjenično stanje. Međutim, Ustavni sud zapaža da apelanti uz apelacije nisu dostavili tužiočev zahtjev za vanredno preispitivanje iz kojeg bi proizlazilo da su tačni ti njihovi navodi, a da iz apelacionih spisa nesporno proizlazi da je tužilac u zahtjevu za vanredno preispitivanje isticao da su u postupku povrijeđene odredbe ZUP-a i odredbe Odluke (vidi, npr. tačku 10. ove odluke). Osim toga, Ustavni sud zapaža i da se Kantonalni sud u osporenoj odluci pozvao, između ostalog, na odredbe člana 46. st. (1) i (2) ZUS-a, u vezi s odredbama člana 12. tačka 2) navedenog zakona. Naime, iz navedenih odredaba proizlazi da nadležni sud, presudom kojom uvažava zahtjev, može ukinuti sudsku odluku protiv koje je zahtjev podnesen. Također proizlazi da se upravni akt može pobijati ako u tom aktu nije nikako ili nije pravilno primijenjen zakon, propis zasnovan na zakonu ili opći akt. Dovodeći to u vezu sa zaključcima Kantonalnog suda iz osporene odluke, Ustavni sud taj prigovor apelanata smatra neosnovanim.
31. Dalje, apelanti povredu prava na pravično suđenje nalaze u tome što se Kantonalni sud „upustio“ u ocjenu zakonitosti Odluke, a to nije bio predmet konkretnog postupka. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je odredbama člana 41. ZUS-a propisano da se zahtjev za vanredno preispitivanje podnosi zbog povrede kantonalnog zakona ili drugih kantonalnih propisa ili zbog povrede pravila federalnog zakona o postupku koja je mogla biti od utjecaja na rješenje stvari. U konkretnom slučaju, osporenom presudom Kantonalnog suda usvojen je tužiočev zahtjev jer, kako je Kantonalni sud obrazložio, nije postojao valjan zakonski osnov da se Odlukom određuje obaveza plaćanja konkretne naknade, odnosno jer Odluka na osnovu koje su donesena osporena rješenja nije zasnovana na zakonu (vidi tač. 11. i 12. ove odluke). Pri tome, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud obrazložio da općine mogu imati samo one nadležnosti koje su im izričito povjerene, odnosno propisane nekim konkretnim državnim, federalnim ili kantonalnim zakonom, te da nisu zakonite obaveze za koje općina odredi da se moraju plaćati, a za čije donošenje im nadležnost nije povjerena, ustanovljena ili predviđena nijednim zakonom. Prema tome, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud jasno obrazložio zaključak da nijednim zakonom koji se primjenjuje na području Tuzlanskog kantona prvoapelantu nije dato ni ovlaštenje ni nadležnost da svojim aktima ustanovi obavezu plaćanja konkretne naknade, te da ne postoji valjan zakonski osnov da se Odlukom određuje obaveza plaćanja konkretne naknade. Ustavni sud takva obrazloženja ne smatra proizvoljnim jer daju odgovor na argumente koji su ključni i odlučujući za donošenje odluke.
32. U pogledu navoda apelanata da iz Presude Ustavnog suda FBiH broj U-22/11 od 29. novembra 2011. godine proizlazi da je Općinsko vijeće bilo nadležno da donosi odluke kojima se određuje sporna naknada i da su takve odluke zakonite, Ustavni sud ukazuje da su se apelanti pozvali na presudu Ustavnog suda FBiH iz 2011. godine. Međutim, Ustavni sud ukazuje da je, nakon toga, taj sud donio niz odluka kojima je, u suštini, promijenio svoj stav u pogledu propisivanja općinskih komunalnih naknada zaključujući da nametanje takvih naknada, koje se u pravilu naplaćuju po, između ostalog, dužini podzemnih i nadzemnih instalacija, i to periodično, gubi karakter jednokratne naknade koju obveznik plaća na ime neke usluge državnog organa i poprima karakter parafiskalnog nameta kojim se periodično zahvata u imovinu odnosno dohodak obveznika, i to po stopi koja se utvrđuje proizvoljno (vidi tačku 15. ove odluke, ali i presude Ustavnog suda FBiH br. U-17/20 od 13. oktobra 2021. godine, U-18/20 od 13. oktobra 2021. godine i U-34/21 od 30. marta 2022. godine). Imajući to u vidu, Ustavni sud smatra da nisu osnovani apelantovi prigovori izneseni u tom pravcu.
33. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da nije povrijeđeno pravo apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.
VII.Zaključak
34. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno pravo apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine jer je Kantonalni sud dao relevantne i dovoljne razloge za zaključak da nije postojao valjan zakonski osnov da se Odlukom određuje obaveza plaćanja naknade za korištenje javnih površina, odnosno jer Odluka, na osnovu koje su donesena rješenja prvoapelanta i drugoapelanta, nije zasnovana na zakonu.
35. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
36. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Seada Palavrić