Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1867/22 (A. D.)

Odluka donesena 26. 03. 2026.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Suvlasništvo
  • Građanski postupak
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1867/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

26. 03. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednica Valerija Galić i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 27. marta 2026. godine, u predmetu broj AP-1867/22, rješavajući apelaciju Ante Donoslava, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Anto Donoslav protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 25 0 P 050908 21 Rev od 2. februara 2022. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Anto Donoslav (u daljnjem tekstu: apelant) iz Odžaka, kojeg zastupa Živan Blagojević, advokat iz Šamca, podnio je 23. maja 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 25 0 P 050908 21 Rev od 2. februara 2022. godine, Presude Kantonalnog suda u Odžaku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 25 0 P 050908 21 Gž od 12. maja 2021. godine i Presude Opštinskog suda u Orašju (u daljnjem tekstu: Opštinski sud) broj 25 0 P 050908 20 P od 15. marta 2021. godine.

2. Presudom Opštinskog suda broj 25 0 P 050908 20 P od 15. marta 2021. godine utvrđeno je da je tužilac I. D. (u daljnjem tekstu: tužilac) suvlasnik i suposjednik u dijelu od ½ na zajednički stečenoj imovini s apelantom, i to na označenoj parceli, porodičnoj kući na sprat – dupleks i kotlovnici izgrađenim na toj parceli, što je apelant dužan priznati i trpjeti da se tužilac uknjiži u katastarskoj i zemljišno-knjižnoj kancelariji kao suvlasnik i suposjednik sa dijelom od ½ (stav 1). Odbijen je apelantov protivtužbeni zahtjev kojim je tražio da sud obaveže tužioca da mu na ime naknade za stanovanje za period od 1. jula 2017. godine do 1. jula 2020. godine isplati označeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom (stav 2). Apelant je obavezan da tužiocu naknadi troškove postupka u označenom novčanom iznosu (stav 3), dok je zahtjev tužioca za naknadu troškova preko dosuđenog iznosa odbijen (stav 4). U postupku je utvrđeno da su apelant i tužilac braća blizanci. Na osnovu iskaza svjedoka (među kojima su i druga dvojica braće apelanta i tužioca) i materijalnih dokaza utvrđeno je da je označenu parcelu njihov otac kupio od poimenično navedenog prodavca 1982. godine. Parcelu je poklonio apelantu radi realizacije zajedničkog dogovora da apelant i tužilac uz očevu pomoć na toj parceli izgrade zajednički stambeni objekat. Utvrđeno je da su njih trojica 1988. godine svojim radom i sredstvima počeli sa gradnjom kuće i da je kuća, zbog rata, završena 1998. godine. Te godine su se apelant i tužilac uselili svaki u svoju polovinu kuće (koje su identične) gdje i sada žive. Takođe je utvrđeno da su zbog smanjenih troškova dogovorili da svi komunalni priključci budu uvedeni na apelantovo ime. Usljed poremećenih odnosa, apelant i tužilac su podnijeli navedenu tužbu i protivtužbu. U vezi s tim, Opštinski sud je naveo da na taj predmet treba primijeniti odredbe Zakona o vlasničko-pravnim odnosima (u daljnjem tekstu: ZVPO) iz 1998. godine koji je bio na snazi u vrijeme završetka gradnje i useljenja. Opštinski sud je naveo da je članom 23. tog zakona propisano da se pravo vlasništva stiče na osnovu zakona, pravnog posla, odlukom nadležnog organa i nasljeđivanjem. Navedeno je i da je članom 24. ZVPO-a propisano da se pravo vlasništva po osnovu zakona stiče stvaranjem nove stvari, a članom 15. stav 1. da suvlasništvo postoji kada dvoje ili više lica imaju pravo vlasništva na istoj stvari, svako prema svom udjelu srazmjerno cjelini (idealni dio). Opštinski sud je istakao da, shodno navedenom kao i prihvaćenoj sudskoj praksi, više lica može steći pravo suvlasništva i na objektima koje su zajednički izgradili. Za sticanje suvlasništva na taj način dovoljno je da je objekat izgrađen na osnovu dogovora o zajedničkoj gradnji, pri čemu nije od značaja da li je udio graditelja isti ili postoji nesrazmjer. S obzirom na utvrđene činjenice i navedene zakonske odredbe, Opštinski sud je zaključio da je tužilac dokazao da mu pripada suvlasništvo stečeno zajedničkim građenjem. S druge strane, Opštinski sud je zaključio da apelant ničim nije dokazao svoj protivtužbeni zahtjev u kojem je tvrdio da je zajedno s ocem kupio parcelu i da se otac zbog troškova sam uknjižio kao njen vlasnik, da je otac parcelu poklonio njemu kako bi samo on sebi izgradio kuću i da bi tužilac stanovao u kući plaćajući naknadu za stanovanje.

3. Presudom Kantonalnog suda broj 25 0 P 050908 21 Gž od 12. maja 2021. godine odbijena je apelantova žalba i potvrđena prvostepena presuda. Presudom su odbijeni apelantov i tužiočev zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka. Kantonalni sud je naveo da je neosnovan apelantov žalbeni navod da je umjesto ZVPO-a trebalo primijeniti Zakon o stvarnim pravima (u daljnjem tekstu: ZSP) iz 2013. godine pozivajući se na čl. 371. i 372. tog zakona kojim je regulisano pitanje prestanka važenja ZVPO-a. Kantonalni sud je naveo da je tačno da su tim članovima regulisana pitanja prestanka važenja ZVPO-a i stupanja na snagu ZSP-a, ali da je u vrijeme nastanka spora, tj. završetka gradnje kuće na snazi bio ZVPO, te je stoga prvostepeni sud pravilno primijenio pravo. Osim toga, navedeno je da su čl. 23. i 24. ZVPO-a, na osnovu kojih je prvostepeni sud donio presudu, istovjetni čl. 23. i 24. ZSP-a. Takođe je navedeno da je prvostepeni sud brižljivo i pravilno proveo dokaze i na osnovu tako provedenih dokaza donio presudu. Navedeno je i da je nesporno da se u ovom slučaju radi o zajedničkom, dogovorenom građenju te da je pravilno utvrđenje prvostepenog suda da su apelant i tužilac suvlasnici nekretnina s dijelom ½.

4. Presudom Vrhovnog suda broj 25 0 P 050908 21 Rev od 2. februara 2022. godine odbijena je apelantova revizija i zahtjevi stranaka za naknadu troškova revizionog postupka. Vrhovni sud je naveo da iz provedenih dokaza i relevantnih propisa jasno proizlazi da su nižestepeni sudovi pravilno primijenili pravo odnosno odredbe čl. 23. i 24. ZVPO-a, koje su istovjetne odredbama čl. 23. i 24. ZSP-a. U kontekstu apelantovih navoda da je sud trebao primijeniti odredbu člana 59. stav 2. ZSP-a, Vrhovni sud je istakao da su ti navodi bez osnova jer je odredbom člana 359. stav 2. ZSP-a propisano da se na sticanje, promjenu, pravna dejstva i prestanak stvarnih prava primjenjuju propisi koji su važili u trenutku sticanja, promjene i prestanka prava i njihovih pravnih dejstava. Polazeći od činjenice da su nižestepeni sudovi utvrdili da je objekat završen 1998. godine, Vrhovni sud je zaključio da je jasan zaključak o primjeni ZVPO-a koji je tada bio na snazi. Navedeno je i da se nesporno radi o zajedničkoj gradnji na osnovu sporazuma koji je u potpunosti sproveden budući da je kuća izgrađena, te da su se apelant i tužilac u nju uselili i da i sada tamo žive. Stoga nema proizvoljne primjene prava.

5. Apelant se pozvao na kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant u suštini ponavlja navode koje je iznosio i tokom postupka pred redovnim sudovima, te smatra da su redovni sudovi pri donošenju osporenih odluka proizvoljno primijenili relevantne propise. Naročito ističe da je, suprotno zaključku redovnih sudova, tužilac zajedničkim građenjem s apelantom na apelantovom zemljištu izgradio kuću, te da se tu radi o građenju na tuđem zemljištu. Apelant smatra da su redovni sudovi građenje na tuđem zemljištu pogrešno podveli pod nastajanje nove stvari, što je kršenje člana 59. ZSP-a kojim je regulisano pitanje građenja na tuđem zemljištu. Relevantni propisi

6. Zakon o vlasničko-pravnim odnosima („Službene novine FBiH“ br. 6/98, 29/03 – prestao da važi stupanjem na snagu Zakona o stvarnim pravima), kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, u relevantnom dijelu glasi:

Član 23.

Pravo vlasništva stječe i se po samom zakonu, na osnovu pravnog posla, odlukom nadležnog organa nasljeđivanjem.

Član 24.

Po samom zakonu pravo vlasništva se stječe stvaranjem nove stvari, spajanjem, miješanjem, građenjem na tuđem zemljištu, odvajanjem plodova, dosjelošću, stjecanjem od nevlasnika, okupacijom i u drugim slučajevima određenim zakonom.

Član 27. stav 1.

Osoba koja izgradi građevinski objekat trajne namjene na zemljištu na kojem drugi ima pravo vlasništva (graditelj) stječe pravo vlasništva i na zemljište na kojem je izgrađen građevinski objekat, kao i na zemljište koje je neophodno za njegovu upotrebu, ako nije znala niti je mogla znati da gradi na tuđem zemljištu, a vlasnik zemljišta je znao za izgradnju i nije se odmah usprotivio.

7. U Zakonu o stvarnim pravima („Službene novine FBiH“ br. 66/13, 100/13, 32/19 – odluka USFBiH, 94/20 – rješenje USFBiH) relevantne odredbe glase:

Član 23. stav (1)

Sticanje vlasništva (1) Pravo vlasništva stiče se na osnovu pravnog posla, zakona, odluke suda ili drugog nadležnog organa i nasljeđivanjem, uz ispunjenje pretpostavki propisanih zakonom.

Član 24.

Sticanje prava vlasništva na osnovu zakona

Po samom zakonu pravo vlasništva stiče se stvaranjem nove stvari, spajanjem, miješanjem, odvajanjem plodova, sticanjem od nevlasnika, okupacijom, dosjelošću i u drugim slučajevima određenim zakonom.

Član 59. st. (1). i (4).

Građenje na tuđem zemljištu (1) Zgrada koju neko sagradi na tuđem zemljištu pripada vlasniku zemljišta. (4) Ako je vlasnik zemljišta znao za građenje, a nije se bez odgode usprotivio daljoj gradnji, savjesnom gradiocu pripada zgrada sa zemljištem koje je potrebno za njenu redovnu upotrebu, a prijašnji vlasnik zemljišta ima pravo zahtijevati samo naknadu u visini tržišne vrijednosti zemljišta, koja se određuje prema stanju zemljišta prije građenja, a prema cijenama u vrijeme donošenja odluke suda.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

9. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: b)Ustavni sud ima i apelacionu nadležnost nad pitanjima po ovom Ustavu, koja proističu iz presude svakog suda u Bosni i Hercegovini.

10. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu da opravdaju tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

11. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema sopstvenoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti kršenje svojih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ta kršenja moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedeno kršenje ljudskih prava i sloboda moguće (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

12. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o kršenju prava na pravično suđenje odnose na način na koji je Vrhovni sud primijenio relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).

13. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih odluka dali relevantne razloge za svoja odlučenja, kako u pogledu utvrđenih činjenica tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Ustavni sud naročito ukazuje da su redovni sudovi na osnovu provedenih dokaza jasno utvrdili da je postojao dogovor između apelanta, tužioca i njihovog oca za gradnju zajedničke nove kuće, koji je realizovan. U kontekstu apelantovog pozivanja na odredbu člana 59. stav 1. ZSP-a kojom je propisano da vlasniku zemljišta (u konkretnom slučaju bi to bio apelant) pripada i zgrada koju je neko drugi (tužilac) izgradio na zemljištu, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud dao jasno obrazloženje zbog čega nije moguća primjena tih odredbi ZSP-a (vidi tačku 4. ove odluke). Stoga, polazeći od utvrđene činjenice da je gradnja nove kuće bila stvarna zajednička volja apelanta, tužioca i njihovog oca, ne može se zaključiti da ima proizvoljnosti u zaključku redovnih sudova da su tužilac i apelant zajedničkom gradnjom stekli suvlasništvo nad kućom. Osim toga, apelant ne navodi niti Ustavni sud zapaža da je u sprovedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje. Apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

14. Imajući u vidu sve navedeno te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ničega što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ničega što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie)neosnovani.

15. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman