Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3119/24 (I.M.)

Odluka donesena 24. 09. 2026.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
  • Građanski postupak
  • Utvrđivanje/osporavanje očinstva
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Izdržavanje
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3119/24

Apelacija

Odluka o dopustivosti

24. 09. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednica Valerija Galić i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 25. septembra 2026. godine, u predmetu broj AP-3119/24, rješavajući apelaciju koju je podnio I. M., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio I. M. protiv Presude Kantonalnog suda u Odžaku broj 25 0 P 052501 23 Gž od 14. decembra 2023. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie)neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. I. M. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Hadžića, kojeg zastupa Muhamed Čučak advokat iz Sarajeva, podnio je 22. jula 2024. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 25 0 P 052501 24 Rev od 18. aprila 2024. godine, Presude Kantonalnog suda u Odžaku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 25 0 P 052501 23 Gž od 14. decembra 2023. godine i Presude Općinskog suda u Orašju (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 25 0 P 052501 20 P od 2. oktobra 2023. godine. Apelant je 2. aprila 2026. godine podnio i zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud „obustavio provođenje rješenja o izvršenju Općinskog suda u Sarajevu od 23. aprila 2025. godine donesenog radi izvršenja pravosnažne presude Općinskog suda od 2. oktobra 2023. godine“.

2. Ustavni sud je prethodno, Odlukom o dopustivosti broj AP-1226/24 od 19. juna 2024. godine, odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelant podnio protiv navedene odluke Kantonalnog suda. Imajući u vidu da je osporenim rješenjem Vrhovnog suda od 18. aprila 2024. godine apelantova revizija odbačena kao nedopuštena, te kao takva ne predstavlja učinkovit pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je navedena presuda Kantonalnog suda konačna odluka u konkretnoj pravnoj stvari.

3. Presudom Općinskog suda od 2. oktobra 2023. godine utvrđeno je da je apelant otac mldb. tužiteljice I. Č., te je obavezan da, na ime doprinosa izdržavanju mldb. tužiteljice, isplaćuje mjesečni novčani iznos od 300,00 KM.

4. U obrazloženju presude, Općinski sud je naveo da iz stanja spisa predmeta proizilazi da su mldb. tužiteljica i njena majka pokrenule konkretni postupak radi utvrđivanja očinstva i izdržavanja, tj. radi utvrđivanja da je apelant otac mldb. tužiteljice. U vezi s tim, naveo je da je na pripremnom ročištu, na prijedlog tužiteljica, određeno izvođenje dokaza medicinskog vještačenja- DNK uzoraka parničnih stranaka posredstvom JZU Zavoda za sudsku medicinu Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Zavod). Zatim, naveo je da je Zavod, nakon izvršene identifikacije i uzimanja potrebnih uzoraka, sačinio nalaz i mišljenje, te da iz tog nalaza i mišljenja proizilazi da apelant nije biološki otac mldb. tužiteljice. Međutim, Općinski sud je naveo da je punomoćnik tužiteljica prigovorio navedenom nalazu i mišljenju, tvrdeći da iz analize fotografija dostavljenih uz nalaz i mišljenje, proizilazi da lice koje je dalo uzorak nije apelant, već njegov brat. S obzirom na to, Općinski sud je naveo da je tužiteljica podnijela krivičnu prijavu Kantonalnom tužilaštvu Posavskog kantona (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) protiv apelanta, njegovog brata i NN lica zaposlenog u Zavodu, te da je, na osnovu naredbe Tužilaštva, sačinjen novi nalaz DNK analize posredstvom Centra za forenzička ispitivanja, vještačenja i istraživanja Sarajevo (u daljnjem tekstu: Centar). U vezi s tim, Općinski sud je naveo da je, na osnovu navedenog nalaza i mišljenja Centra, a kojeg su tužiteljice priložile u spis konkretnog predmeta, utvrđeno da je apelant otac mldb. tužiteljice, a da uzorak koji je analiziran u Zavodu pripada apelantovom bratu. Slijedom navedenog, Općinski sud je zaključio da je apelant otac mldb. tužiteljice, te da je obavezan da doprinosi njenom izdržavanju.

5. Presudom Kantonalnog suda od 14. decembra 2023. godine odbijena je apelantova žalba i potvrđena prvostepena presuda.

6. U obrazloženju osporene presude, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da je apelant otac mldb. tužiteljice, te pravilno ga obavezao na doprinos njenom izdržavanju. Dalje, naveo je da su neosnovani apelantovi navodi da je trebao biti izuzet postupajući sudija J. R., jer je taj sudija, u povezanom krivičnom postupku, izdao naredbu za novu DNK analizu, te da o njegovom zahtjevu za izuzeće nije mogao odlučivati ni predsjednik prvostepenog suda, jer je on ranije izuzet od postupanja u konkretnom predmetu. Naime, Kantonalni sud je ukazao da činjenica, da je postupajući sudija J. R., kao dežurni sudija, izdao naredbu u krivičnom postupku, ne predstavlja razlog za njegovo izuzeće od postupanja u konkretnom parničnom postupku u smislu odredbe člana 357. stav (1) tačka 5) Zakona o parničnom postupku. Također, Kantonalni sud je ukazao da činjenica da je predsjednik suda, ranije izuzet od postupanja u konkretnom predmetu, nije od utjecaja na njegove ovlasti i postupanje kao predsjednika suda.

7. Zatim, Kantonalni sud je naveo da su neosnovani i apelantovi navodi da je nalaz i mišljenje Centra nezakonito pribavljen, tj. da su ga tužiteljice nezakonito pribavile od Tužilaštva, te da je nezakonito korišten, jer su u njemu sadržani njegovi lični podaci. U vezi s tim, Kantonalni sud je ukazao da su tužiteljice pribavile konkretni dokaz tako što je Tužilaštvo, na zahtjev tužiteljica, dostavilo nalaz i mišljenje. Prema tome, Kantonalni sud je zaključio da se navedeni način pribavljanja nalaza i mišljenja ne može smatrati nezakonitim, te je istakao da ne bi bilo ni opravdano očekivati da tužiteljice, u okolnostima konkretnog slučaja, ne predoče nalaz i mišljenje kojim se potvrđuje da je apelant otac mldb. tužiteljice, tj. kojim se potvrđuje da je apelantov brat dao raniji DNK uzorak. Osim toga, istakao je da je konkretni dokaz predočen samo u okviru sudskog postupka koji je zatvoren za javnost, te da se, u konkretnom slučaju, ne može smatrati da su apelantovi lični podaci nezakonito korišteni.

8. Konačno, Kantonalni sud je naveo da su neosnovani apelantovi navodi kojima osporava zakonitost pribavljanja podatka o njegovom zaposlenju i njegovim mjesečnim primanjima, tj. kojima navodi da je pribavljanjem tih podataka došlo do neovlaštenog odavanja službene tajne. Naime, ukazao je da je prvostepeni sud, po službenoj dužnosti, pribavio podatke o apelantovom zaposlenju i iznosu njegovih mjesečnih primanja, jer je apelant, kontinuirano odbijao dati te podatke. Stoga, kako su ti podaci pribavljeni shodno odredbi člana 278. stav (4) Porodičnog zakona, tj. shodno ovlaštenju suda da može utvrđivati činjenice koje stranke nisu iznijele, te dokazivati činjenice koje su stranke priznale u postupku, Kantonalni sud je zaključio da se pribavljanje navedenih podataka ne može smatrati neovlaštenim odavanjem službene tajne. Slijedom svega navedenog, Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da je apelant otac mldb. tužiteljice, te je pravilno, cijeneći sve relevantne okolnosti, utvrdio iznos koji apelant mora plaćati na ime doprinosa njenom izdržavanju.

9. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav (1) Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, prava na privatnost iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelant, u suštini, ponavlja navode koje je iznosio i tokom postupka pred redovnim sudovima, te smatra da su redovni sudovi pri donošenju osporenih odluka pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili relevantne propise. Naročito ističe da je nalaz i mišljenje Centra nezakonito pribavljen, te da su u postupku pred redovnim sudovima nezakonito korišteni apelantovi lični podaci.

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: b)Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

11. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbajdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

12. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-

4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).

13. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene odluke dao relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Pri tome, Ustavni sud zapaža da apelant ponavlja navode koje je isticao u žalbi protiv prvostepene presude, koje je Kantonalni sud razmotrio prilikom donošenja odluke o žalbi, te jasno i detaljno objasnio zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi elemente proizvoljnosti. Osim toga, Ustavni sud ne zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na apelantovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su u konkretnom slučaju apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani. Apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu i prava na privatnost. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da su njegovo pravo na imovinu i pravo na privatnost došli u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud ta prava posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i člana 8. Evropske konvencije, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

14. U pogledu apelantovih navoda da mu je povrijeđeno pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana

13. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da apelant nije eksplicitno naveo u vezi s kojim pravom smatra da postoji kršenje ovog prava, ali da se iz apelacije može zaključiti da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu s pravom na pravično suđenje. S obzirom na zaključak da su navodi o povredi prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani, Ustavni sud ukazuje da su samim tim i apelantovi navodi o povredi prava na djelotvoran pravni lijek u vezi s navedenim pravom očigledno ( prima facie) neosnovani (vidi Evropski sud, Rodić i tri ostala protiv Bosne i Hercegovine, presuda od 27. maja 2008. godine, tač. 81. i 82., predstavka broj 22893/05 i Bevza protiv Ukrajine, odluka od 23. marta 2023. godine, predstavka broj 45323/20, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-2511/09 od 6. decembra 2012. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).

15. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

16. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

17. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.

18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3119/24 (I.M.) | Sudska praksa | Aktio