Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1324/24 (M.M. i drugi)
Odluka donesena 29. 05. 2025.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Građanska prava i obaveze - utvrđivanje i spor
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Dijete
- Revizija
- Mjera obezbjeđenja
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Helen Keller, Marin Vukoja, Angelika Nußberger
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku · čl. 12
- Zakon o predškolskom odgoju i obrazovanju u Kantonu Sarajevo
- Zakon o zabrani diskriminacije
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni i dopunama Zakona o predškolskom odgoju i obrazovanju u Kantonu Sarajevo
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o predškolskom odgoju i obrazovanju u Kantonu Sarajevo
- Pravilnik o inkluzivnom obrazovanju
- Zakon o izmjenama Zakona o predškolskom odgoju i obrazovanju u Kantonu Sarajevo
- Zakon o predškolskom odgoju i obrazovanju u Kantonu Sarajevo
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o zabrani diskriminacije
- Zakon o zabrani diskriminacije
- Odluka o izmjeni pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o dopuni pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-1324/24
Apelacija
Odluka o meritumu
29. 05. 2025.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-1324/24, rješavajući apelaciju M. M. i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu:
Seada Palavrić, predsjednica
Valerija Galić, potpredsjednica
Angelika Nußberger, potpredsjednica
Mirsad Ćeman, sudija
Helen Keller, sutkinja
Marin Vukoja, sudijana sjednici održanoj 29. maja 2025. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija M. M. i maloljetnih D. M. i A. M. podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 1019450 23 Mož 3 od 21. decembra 2023. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. M. M. (u daljnjem tekstu: prvoapelantica) i maloljetni D. M. i A. M. (u daljnjem tekstu: maloljetna djeca, zajedno: apelanti) iz Sarajeva, koje zastupa Sabina Hota Ćatović, advokatica iz Sarajeva, podnijeli su 28. marta 2024. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 1019450 23 Mož 2 od 21. decembra 2023. godine. Apelanti osporavaju i Rješenje Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 1019450 23 Mo 2 od 30. oktobra 2023. godine. Dopune apelacije apelanti su dostavili 29. aprila 2024. godine, 17. maja 2024. godine i 9. jula 2024. godine.
2. Apelanti su 29. aprila 2024. godine zatražili da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom će „naložiti Vladi Kantona Sarajevo da maloljetnoj djeci omogući pohađanje predškolske ustanove uz asistenta“. Apelanti su također obavijestili Ustavni sud da je Vrhovni sud Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) Rješenjem broj 65 0 P 1019450 24 Rev od 19. marta 2024. godine odbacio kao nedozvoljenu njihovu reviziju protiv navedenog rješenja Kantonalnog suda te da apelacione navode proširuju i na rješenje Vrhovnog suda.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda, Ministarstva za odgoj i obrazovanje Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: prvotuženi) i Privatne predškolske ustanove „Predškolski centar Skippy“ iz Sarajeva (u daljnjem tekstu: drugotuženi, zajedno: tuženi) zatraženo je 14. maja 2024. godine da dostave odgovore na apelaciju.
4. Dostavljene odgovore Ustavni sud je 23. maja i 4. juna 2024. godine proslijedio apelantima na izjašnjenje.
5. Apelanti su dostavili izjašnjenja na odgovore. III.Činjenično stanje
6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
7. Rješenjem Općinskog suda broj 65 0 P 1019450 23 Mo 2 od 30. oktobra 2023. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Kantonalnog suda broj 65 0 P 1019450 23 Mož 2 od 21. decembra 2023. godine odbijen je prijedlog apelanata za određivanje mjere osiguranja. Prijedlogom za određivanje mjere osiguranja apelanti su istakli više zahtjeva. Tražili su da se naloži tuženima da odmah, a najkasnije u roku od sedam dana, osiguraju uvjete za prihvat i cjelodnevni boravak maloljetne djece u vrtić, odnosno predškolsku ustanovu u kojoj su maloljetna djeca upisana ili stekla pravo na upis, uz poštovanje svih potreba maloljetne djece da postignu što potpuniju moguću društvenu integraciju i individualni razvoj u trajanju do njihovog polaska u prvi razred osnovne škole. Zatim su tražili da se naloži tuženima da u skladu s preporukama nadležne stručne komisije osiguraju maloljetnoj djeci pohađanje predškolske ustanove uz asistenta u odgojnoj grupi, individualnom i grupnom radu, tretmane logopeda i defektologa, socijalizaciju i bez odvajanja jednog od drugog. Dalje, apelanti su tražili da se naloži tuženima da provedu postupak angažiranja asistenta u odgojnoj grupi na način propisan odredbom člana 17. Pravilnika o inkluzivnom obrazovanju (u daljnjem tekstu: Pravilnik) tako što će drugotuženi bez odgađanja izraditi Individualni plan i program (u daljnjem tekstu: IPP). Traženo je i da se naloži drugotuženom da bez odgađanja podnese prvotuženom zahtjev za pružanje dodatne obrazovne podrške u vidu angažiranja asistenta u odgojnoj grupi. Traženo je i da se naloži da drugotuženi odmah i bez odgađanja angažira asistenta. Također je traženo da se naloži prvotuženom da, u skladu s uvjetima objavljenog konkursa, bez odgađanja osigura podršku mobilnog tima u procesu izrade IPP-a pod jednakim uvjetima onako kako je ta podrška osigurana za djecu s teškoćama u razvoju upisanim u JU „Djeca Sarajeva“.
8. U postupku je utvrđeno da je apelantica prijavila maloljetnu djecu na konkurs za upis u predškolske ustanove koji je raspisao prvotuženi i naglasila da se radi o djeci s poteškoćama u razvoju. Utvrđeno je da je prvoapelantica dobila preporuke JU „Djeca Sarajeva“, ljekara i JU Kantonalnog centra za socijalni rad da djecu upiše u javnu ustanovu ili u Centar za odgoj, obrazovanje i rehabilitaciju „Vladimir Nazor“ kako bi im se osigurao asistent. Međutim, prvoapelantica je to odbila i upisala maloljetnu djecu kod drugotuženog insistirajući da prvotuženi finansira angažiranje asistenta kod drugotuženog. Kako je prvotuženi taj zahtjev odbio, drugotuženi je raskinuo ugovor s prvoapelanticom za upis maloljetne djece.
9. Prvoapelantica je zbog toga Općinskom sudu podnijela tužbu kojom je tražila da se utvrdi da su tuženi povrijedili pravo maloljetne djece na jednako postupanje, izložili ih diskriminaciji i uskratili im pravo na obrazovanje tako što su propustili da blagovremeno uspostave uvjete i osiguraju boravak maloljetne djece u vrtiću kod drugotuženog.
10. U obrazloženjima odluka kojima je odbijen zahtjev za donošenje mjere osiguranja redovni sudovi su naveli da je članom 54. Zakona o predškolskom odgoju i obrazovanju Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Zakon) jasno propisano da osnivač predškolske ustanove osigurava sredstva koja su potrebna za osnivanje, provođenje i rad predškolskog odgoja i obrazovanja u skladu sa standardima i normativima. Redovni sudovi su istakli da iz te zakonske odredbe jasno proizlazi da prvotuženi može finansirati samo predškolske ustanove čiji je osnivač, a nikako i privatne kakva je drugotuženi. Redovni sudovi su naveli da je zbog toga prvoapelanticin zahtjev za donošenje mjere osiguranja protivan zakonu. Osim toga, redovni sudovi su naveli da je tačno da prvoapelatnica nije mogla rezervirati mjesta u vrtiću za maloljetnu djecu za školsku 2023/2024. godinu s obzirom na datum rođenja maloljetne djece – 5. maj 2017. godine. Naime, kako je obrazloženo, maloljetna djeca ne bi trebalo ni da pohađaju vrtić jer imaju sedam godina i već su školski obveznici. Navedeno je da je nesporno da prvoapelantica sve vrijeme insistira da maloljetna djeca pohađaju privatni vrtić kod drugotuženog i da je odbijala preporuke za upis maloljetne djece u javnu ustanovu u kojoj bi, u skladu sa članom 17. Pravilnika, imali asistenta koji bi im pomagao i čiji rad finansira prvotuženi. Osim toga, navedeno je da je, shodno Pravilniku, prvi uvjet za angažiranje asistenta u grupi upis djeteta s poteškoćama u razvoju u predškolsku ustanovu, odnosno zaključenje ugovora između predškolske ustanove i roditelja/staratelja te boravak djeteta u predškolskoj ustanovi. Navedeno je da, suprotno tome, uvjet za upis djece u predškolsku ustanovu nije asistent koji prihvata dijete s poteškoćama u razvoju odmah prilikom prvog kontakta djeteta s ustanovom jer su u vrtićima već angažirani odgajatelji. Obrazloženo je da adaptacija djeteta započinje tek kada dijete dođe u obrazovno-odgojnu ustanovu, da se radi procjena u kojoj učestvuju odgajatelji, učitelji, nastavnici i profesori koji prikupljaju podatke i u saradnji s mobilnim stručnim timom izrađuju IPP1, 2, 3 i tek tada se može odrediti prisustvo asistenta. Redovni sudovi su istakli da inkluziju ne vode sami asistenti. Navedeno je da na području Kantona Sarajevo postoji 370 asistenata te, ako se desi hitna intervencija, odnosno da je asistent potreban u grupi odmah prvi dan, ne čeka se izrada IPP-a koja može trajati čak dva ili tri mjeseca, već rad s djecom počinje odmah.
11. Također, navedeno je da je ombudsmen 13. juna 2023. godine dao preporuku da prvotuženi u saradnji s prvoapelanticom ima u vidu najbolji interes maloljetne djece i da unutar postojećih institucionalnih mehanizama pronađe najbolje rješenje za njih. Ombudsmen je dao i preporuku da prvotuženi podzakonskim aktom uredi da prilikom apliciranja djece s teškoćama u razvoju za upis u vrtić takva djeca ne ulaze u procese odgojno-obrazovnih institucija koje nisu u mogućnosti da zbrinjavaju djecu s teškoćama kako bi se izbjegle situacije kao u konkretnom slučaju (upis kod drugotuženog koji je i raskinuo ugovor s prvoapelanticom za upis maloljetne djece jer nije imao mogućnost angažiranja asistenta).
12. Vrhovni sud je Rješenjem broj 65 0 P 1019450 24 Rev od 19. marta 2024. godine odbacio reviziju apelanata kao nedopuštenu. Vrhovni sud je istakao da se revizija može podnijeti samo protiv odluke kojom je postupak pravomoćno okončan. Kako se u konkretnom slučaju radi o odlukama koje se odnose na mjeru osiguranja, nesporno je da se postupak tim odlukama ne završava, pa revizija nije dopuštena. IV.Apelacijaa)Navodi iz apelacije
13. Apelanti smatraju da im je osporenim rješenjima prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo da ne budu podvrgnuti mučenju ili nehumanom ili ponižavajućem postupku ili kazni iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana
3. Evropske konvencije, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, pravo na nediskriminaciju iz člana 14. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju te pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Kršenje navedenih prava apelanti vide u proizvoljnoj primjeni prava. U veoma opširnoj apelaciji apelanti detaljno opisuju hronologiju događaja odnosno prijavljivanja u sistem za upis u vrtić. Apelanti detaljno citiraju prepisku s prvotuženim i drugotuženim u vezi s upisom u vrtić kao i sadržaj medicinske dokumentacije maloljetne djece.
14. U opširnoj apelaciji apelanti obrazlažu da im nije omogućeno da se upišu u vrtić po izboru iako je jasno propisano da imaju pravo na slobodan izbor. Apelanti ponavljaju navode iz tužbe iako osporavaju rješenja o odbijanju donošenja mjere osiguranja. Navode da je prvoapelantica pokušavala da, u periodu kada je pohađanje vrtića obavezno jer djeca treba da krenu u školu, maloljetna djeca ostvare svoje pravo na upis u vrtić te da ničim nije propisano da ne mogu izabrati privatni vrtić. Smatraju da je prvotuženi bio dužan da osigura finansiranje angažiranja asistenta kod drugotuženog. Navode i da sve te činjenice nisu uzeli u obzir ni redovni sudovi niti ombudsmen. Prvoapelantica ističe da je pogrešan zaključak da ona insistira na privatnom vrtiću jer to nije istina. Navodi da joj je nuđeno da upiše maloljetnu djecu u javnu ustanovu, ali da su svi ti vrtići daleko od njihovog mjesta stanovanja, što za maloljetnu djecu predstavlja problem. U vezi s tim navodi da joj je također nuđeno da maloljetnu djecu upiše u javni vrtić na poludnevni boravak, a da ostatak vremena maloljetna djeca provedu u Centru „Vladimir Nazor“, ali da je to nemoguće jer ih ona kao samohrana majka s punim radnim vremenom ne može prevesti do kuće ili neke druge institucije nakon poludnevnog boravka.
15. Prvoapelantica smatra da njena maloljetna djeca treba da pohađaju vrtić koji je na raspolaganju i djeci koja nisu ometena u razvoju te da ni ombudsmen ni redovni sudovi nisu vodili računa o činjenici da joj je u Centru „Vladimir Nazor“ rečeno da nema mjesta i da maloljetnu djecu mogu staviti na listu čekanja. Prvoapelantica navodi i da nju „apsolutno ne zanima ko će snositi troškove za rad asistenta jer su tuženi obavezni da ga osiguraju“. Apelanti smatraju da im Ustavni sud treba dosuditi i naknadu nematerijalne štete zbog kršenja zabrane mučenja i nehumanog postupanja kao i zbog dužine trajanja postupka donošenja mjere osiguranja. Smatraju da Ustavni sud treba da im dosudi naknadu i materijalne štete, troškove sastavljanja apelacije, kao i da donese privremenu mjeru kojom će naložiti Vladi Kantona Sarajevo da maloljetnoj djeci omogući pohađanje predškolske ustanove uz asistenta.
16. Smatraju i da Ustavni sud treba da obaveže prvotuženog da zbog nepostupanja po krivičnim prijavama nadležnom tužilaštvu koje je podnijela prvoapelantica također isplati naknadu nematerijalne štete. U dopunama apelacije od 29. aprila i 17. maja 2024. godine apelanti ističu da je njihova revizija trebalo da bude usvojena jer se radilo o pitanju diskriminacije po kojem je revizija uvijek dozvoljena. Smatraju da im je na taj način prekršeno i pravo na djelotvoran pravni lijek jer nije razumljivo zbog čega Vrhovni sud nije odlučio o njihovoj reviziji s obzirom na to da je članom 13. Zakona o zabrani diskriminacije propisano da je u takvim postupcima revizija uvijek dozvoljena. Smatraju i da Ustavni sud treba donijeti traženu privremenu mjeru jer je baka maloljetne djece koja provodi vrijeme s njima operirana te nije u mogućnosti da im se posveti. U dopuni apelacije od 9. jula 2024. godine apelanti navode da su maloljetna djeca upisana u prvi razred osnovne škole u sklopu Katoličkog školskog centra u Sarajevu. Navode i da je prvotuženi dao saglasnost za finansiranje angažmana asistenata za rad s maloljetnu djecom. Apelanti navode da nije jasno kako je prvotuženi mogao dati saglasnost za finansiranje angažiranja asistenata kada Katolički školski centar nije javna ustanova.b)Odgovori na apelaciju
17. Vrhovni sud je naveo da nije bilo kršenja prava apelanata i da apelaciju treba odbiti.
18. Kantonalni sud je naveo da ostaje pri obrazloženjima svoje odluke i da je apelacija neosnovana.
19. Općinski sud je naveo hronologiju postupka te istakao da nije bilo kršenja prava apelanata.
20. Prvotuženi je naveo da nije bilo kršenja prava na koja se apelanti pozivaju. Navodi da je Zakonom jasno propisano da predškolske ustanove može finansirati samo osnivač, zbog čega prvotuženi i nema mogućnost finansiranja privatnih vrtića. Također navodi i da je prvoapelantici više puta nuđeno da maloljetnu djecu upiše u javni vrtić „Dječiji grad“ u kojem bi bio angažiran asistent, ali da je ona te ponude zanemarivala i uporno i neshvatljivo insistirala da prvotuženi „odmah“ osigura asistenta u privatnom vrtiću, tj. drugotuženom.
21. Drugotuženi citira relevantne zakonske odredbe te ističe da su odluke redovnih sudova donesene u skladu s tim propisima. Navode da su privatna predškolska ustanova, pa ih prvotuženi i ne može finansirati i da nemaju kapacitet za rad s djecom s posebnim potrebama, te da je apelacija neosnovana.
22. U izjašnjenju na odgovore apelanti ponavljaju navode iz apelacije.
V.Relevantni propisi
23. U Zakonu o predškolskom odgoju i obrazovanju u Kantonu Sarajevo („Službene novine KS“ br. 26/08, 21/09, 33/21 i 31/22) relevantne odredbe glase:
POGLAVLJE XI.
FINANSIRANJE
Član 54. stav (1) (Sredstva koja obezbjeđuje osnivač) (1)Osnivač predškolske ustanove obezbjeđuje sredstva potrebna za osnivanje, rad i sprovođenje programa predškolskog odgoja i obrazovanja u skladu sa Standardima i normativima.
24. U Pravilniku o inkluzivnom obrazovanju („Službene novine Kantona Sarajevo“ broj 32/19) relevantne odredbe glase:
Član 1. (Predmet Pravilnika) (1) Ovim pravilnikom se propisuju bliža uputstva za odgoj i obrazovanje djece sa teškoćama u razvoju u predškolskim ustanovama, učenika sa teškoćama u razvoju u redovnim osnovnim i srednjim školama i djece/učenika u ustanovama osnovnoškolskog i srednjoškolskog odgoja, obrazovanja i rehabilitacije za učenike sa teškoćama na području Kantona Sarajevo (u daljem tekstu: djeca). (2) Odgoj i obrazovanje djece se provodi kroz izradu, realizaciju i evaluaciju Individualnih prilagođenih programa (u daljem tekstu: IPP), Individualiziranih edukacijskih programa (u daljem tekstu: IEP) i drugih primjerenih oblika pomoći djeci u predškolskim ustanovama, redovnim osnovnim i srednjim školama i ustanovama osnovnoškolskog i srednjoškolskog odgoja obrazovanja i rehabilitacije za učenike sa teškoćama (u daljem tekstu: ustanove). (3) Odgoj i obrazovanje djece se provodi sa ciljem omogućavanja jednakog pristupa i učešća djece u odgojno-obrazovnom programu u ustanovama. (4) Ovim pravilnikom utvrđuju se vrste teškoća u razvoju (prilog 1. Lista i opis teškoća u razvoju) na osnovu kojih djeca ostvaruju pravo na IPP, IEP i druge primjerene oblike pomoći djeci tokom odgojno-obrazovnog procesa u ustanovama, u skladu sa zakonom. (5) Izrazi koji se u ovom pravilniku koriste za osobe u muškom rodu neutralni su i odnose se na muške i ženske osobe. Član 2. st. (6), (7) i (8) (Definicije, ciljevi i načela) (6) Ustanove osnovnog odgoja, obrazovanja i rehabilitacije za djecu sa teškoćama su centri kao javne ustanove (u daljem tekstu: centar). (7) U centru se realizira nastavni plan i program za odgoj, obrazovanje i rehabilitaciju djece, u skladu sa odgojno-obrazovnim potrebama djece. (8) U centru se predlaže, donosi i realizira IPP za svako dijete u centru.
25. Zakon o zabrani diskriminacije („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 59/09 i 66/16)
Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 12. stav (3) (Posebne tužbe za zaštitu od diskriminacije) (3) O tužbama iz stava (1) ovog člana odlučuje nadležni sud primjenjujući odredbe zakona o parničnom postupku koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini, ako ovim zakonom nije drugačije određeno. Član 13. stav (2) (Nadležnost, rokovi i izvršenje) (2) U postupcima propisanim u članu 12. ovog zakona uvijek je dozvoljena revizija.
26. Zakon o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
IX – VANREDNI PRAVNI LIJEKOVI
1. Revizija
Član 237. stav (1) (1)Stranke mogu izjaviti reviziju protiv pravomoćne presude donesene u drugom stepenu u roku 30 dana od dana dostave prijepisa presude.
27. Konvencija Ujedinjenih naroda o pravima djeteta [usvojena na Generalnoj skupštini Ujedinjenih naroda 20. novembra 1989. godine] („Službeni list SFRJ“ – Međunarodni ugovori, broj 15/90), kako je objavljena u „Službenom listu“, u relevantnom dijelu glasi:
Član 3. stav 1.
1. U svim aktivnostima koje se tiču djece, od primarnog su značaja interesi djeteta bez obzira na to da li ih provode javne ili privatne institucije za socijalnu zaštitu, sudovi, administrativni organi ili zakonodavna tijela.
Član 23.
1. Države članice priznaju da mentalno zaostalo ili fizički invalidno dijete treba da uživa potpun i dostojan život, u uvjetima kojima se osigurava njegovo dostojanstvo, potiče samostalnost i olakšava aktivno sudjelovanje djeteta u zajednici.
2. Države članice uvažavaju pravo invalidnog djeteta na posebnu njegu i poticat će i osiguravati pomoć djetetu koje za to udovoljava uvjetima i onima koji su odgovorni za brigu o njemu, za koju je podnesen zahtjev, ovisno o raspoloživim sredstvima, a koja odgovara stanju djeteta i uvjetima roditelja ili drugih osoba koje se brinu o djetetu.
3. Uvažavajući posebne potrebe invalidnog djeteta, pomoć u skladu s točkom 2. pruža se besplatno uvijek kad je to moguće, imajući na umu financijska sredstva roditelja ili drugih osoba koje se brinu o djetetu, i koja je tako osmišljena da invalidno dijete ima uspješan pristup i dobiva obrazovanje, obuku, usluge zdravstvene zaštite i rehabilitacije, pripremu za zapošljavanje i mogućnost rekreacije na način koji pridonosi ostvarivanju što potpunije društvene integracije i osobnog razvoja djeteta, uključujući kulturni i duhovni razvoj.
4. Države članice unapređuju, u duhu me[đ]unarodne suradnje, razmjenu odgovarajućih informacija u oblasti preventivne zaštite zdravlja i medicinskoga, psihološkoga i funkcionalnog liječenja invalidnog djeteta, uključujući širenje i dostupnost informacija u vezi s metodama obuke radi rehabilitacije i stručnog osposobljavanja, da bi se državama članicama omogućilo da poboljšaju svoje mogućnosti i vještine i prošire svoja iskustva u tim oblastima. Radi toga se posebna pažnja posvećuje potrebama zemalja u razvoju.
Član 28.
1. Države članice priznaju pravo djeteta na obrazovanje i, radi postupnog ostvarenja tog prava na temelju jednakih mogućnosti, posebno:
a) proglašavaju osnovno obrazovanje obaveznim i besplatnim za sve;
b) potiču razvoj različitih oblika srednjoškolskog obrazovanja, uključujući opće i stručno obrazovanje, koje je dostupno svoj djeci i poduzimaju odgovarajuće mjere kao što su uvođenje besplatnog obrazovanja i pružanje financijske pomoći u slučaju potrebe;
c) svima omogućuju stjecanje visokog obrazovanja na temelju sposobnosti, koristeći prikladna sredstva;
d) svoj djeci stavljaju na raspolaganje obrazovne i stručne informacije i usluge profesionalne orijentacije;
e) poduzimaju mjere za poticanje redovitoga pohađanja škole i smanjenje ispisivanja iz škole.
2. Države članice poduzimaju sve odgovarajuće mjere da bi se disciplina u školama mogla provoditi na način koji je u skladu s ljudskim dostojanstvom djeteta i ovom konvencijom.
3. Države članice unapređuju i potiču međunarodnu suradnju o pitanjima koja se odnose na obrazovanje, posebno radi davanja doprinosa eliminaciji neznanja i nepismenosti u svijetu i olakšavanjem pristupa znanosti, tehničkom znanju i suvremenim metodama nastave. U tom pogledu, posebno se pažnja posvećuje potrebama zemalja u razvoju.
Član 29. stav 1. tačka a)
1. Države članice su suglasne da obrazovanje djeteta treba da bude usmjereno:
a) na razvoj ličnosti djeteta i razvoj obdarenosti i mentalnih i fizičkih sposobnosti do krajnjih granica;
28. Odluka o ratifikaciji Konvencije o pravima osoba s invaliditetom i Opcionog protokola („Službeni glasnik BiH” – Međunarodni ugovori, broj 11/09) Konvencija o pravima osoba s invaliditetom u relevantnom dijelu glasi: Član 3. tačka h)
OPĆA NAČELA
Osnovna načela ove Konvencije su: (h) Poštivanje sposobnosti razvoja djece s invaliditetom i poštivanje prava djece s invaliditetom na očuvanje vlastitog identiteta.
Član 7.
DJECA S INVALIDITETOM
1. Države potpisnice poduzet će sve potrebne mjere kako bi osigurale da djeca s invaliditetom potpuno uživaju sva ljudska prava i osnovne slobode ravnopravno s drugom djecom.
2. U svim akcijama koje se odnose na djecu s invaliditetom prvenstvena pažnja bit će posvećena najboljem interesu djeteta.
3. Države potpisnice osigurat će da djeca s invaliditetom imaju pravo slobodno izraziti svoje stavove o svim pitanjima koja ih se tiču, a njihovi stavovi razmotrit će se s obzirom na njihovu dob i zrelost, ravnopravno s drugom djecom, te će im u ostvarivanju toga prava biti pružena pomoć u skladu s invaliditetom i uzrastom.
VI.Dopustivost i meritum
29. U konkretnom slučaju apelanti osporavaju rješenje Kantonalnog suda od 29. januara 2024. godine kojim je odlučeno o njihovom prijedlogu za donošenje mjere osiguranja kojom bi se naložilo tuženima da osiguraju sve uvjete za prihvat i cjelodnevni boravak maloljetne djece u vrtiću odnosno predškolskoj ustanovi. U kontekstu apelacionih navoda o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, Ustavni sud, prije svega, treba odgovoriti na pitanje da li se navedeni postupak u kojem je doneseno osporeno rješenje odnosio na utvrđivanje „građanskih prava“ apelanata.
30. Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi, imajući u vidu presudu Evropskog suda u predmetu Micallef protiv Malte, u pogledu primjenjivosti garancija iz člana 6. Evropske konvencije na postupke koji se odnose na privremene mjere prihvatio da će primjenjivost člana 6. zavisiti od toga da li su ispunjeni sljedeći uvjeti: 1) da pravo o kojem se odlučuje i u glavnom postupku i u postupku određivanja mjere sudske zabrane treba da bude „građansko“ u smislu nezavisnog značenja tog termina prema članu 6. Konvencije i 2) da se kritički razmotri sama priroda privremene mjere, njen cilj, kao i njeni učinci na pravo koje je u pitanju (vidi Evropski sud, Micallef protiv Malte, presuda od 15. oktobra 2009. godine, predstavka broj 17056/06, tačka 30. i Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-1676/10 od 27. novembra 2010. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 24/11, tač. 30–32).
31. Primjenjujući navedene kriterije u konkretnom slučaju, Ustavni sud primjećuje da se u pogledu prvog kriterija „glavnim postupkom“ treba smatrati parnični postupak koji su apelanti kao tužioci pokrenuli protiv tuženih radi naknade nematerijalne i materijalne štete zbog, između ostalog, navodne diskriminacije maloljetne djece i, slijedom toga, uskraćivanja prava na obrazovanje. Ustavni sud dalje zapaža da zahtjev koji su apelanti istakli u zahtjevu za donošenje mjere osiguranja spada u obim „građanskih prava i obaveza“ u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ustavni sud smatra da je u ovom predmetu zadovoljen prvi kriterij testa Micallef. Također, Ustavni sud smatra da se postupak za donošenje privremene mjere može smatrati bitnim za djelotvorno ostvarivanje građanskih prava i interesa maloljetne djece koja kao „školski obveznici“ imaju obavezu pohađati određen broj sati u predškolskoj ustanovi prije upisa u prvi razred osnovne škole. Time je zadovoljen i drugi kriterij navedenog testa. Zbog toga Ustavni sud smatra da se na konkretni postupak primjenjuju garancije iz člana 6. Evropske konvencije (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-104/22 od 5. oktobra 2022. godine, tačka 26, dostupna na www.ustavnisud.ba).
32. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da apelacija ispunjava uvjete propisane članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, kao i da je podnesena u roku, da ispunjava i ostale uvjete dopustivosti iz člana 18. stav (3) Pravila Ustavnog suda, te da nije očigledno (prima facie) neosnovana u smislu odredbe člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Pravo na pravično suđenje
33. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
34. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
35. U odnosu na apelacione navode Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno prati i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. 42−45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).
36. U vezi s navodima da su redovni sudovi proizvoljno primijenili pravo, Ustavni sud ističe da je predmet osporenih odluka isključivo pitanje osnovanosti zahtjeva za donošenje mjere osiguranja. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi detaljno obrazložili zašto je zahtjev apelanata da donošenje mjere osiguranja neosnovan. Pri tome, sudovi su se pozvali na član 54. stav 1. Zakona iz kojeg eksplicitno proizlazi da prvotuženi može finansirati samo ustanove čiji je osnivač Kanton Sarajevo. Stoga su sudovi zaključili da prvotuženi nije mogao niti može finansirati angažiranje asistenta kod drugotuženog koji je privatni vrtić jer prvotuženi nije njegov osnivač. Imajući u vidu da su sudovi detaljno obrazložili zbog čega se ne može udovoljiti zahtjevu za donošenje mjere osiguranja, Ustavni sud smatra da osporene odluke nisu donesene proizvoljno. Također, Ustavni sud zapaža da apelanti ne navode niti išta ukazuje na to da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na štetu apelanata. Osim toga, suprotno navodima apelanata, iz osporenih rješenja proizlazi da je prvoapelantica sve vrijeme insistirala na upisu u privatni vrtić, tj. kod drugotuženog, iako joj je u više navrata nuđeno da maloljetnu djecu upiše u jedan od javnih vrtića koji osiguravaju svu podršku za rad s djecom s posebnim potrebama. Ustavni sud zapaža da su pritom i prvotuženi i nadležni kantonalni centar i ombudsmen iskazali jasan stav da je upis u jedan od javnih vrtića u najboljem interesu za maloljetnu djecu.
37. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na prethodno citirane odredbe Konvencije o pravima djeteta i Konvencije o pravima osoba s invaliditetom. Navedene odredbe, u suštini sumirano, ukazuju na to da, prilikom osiguranja prava djece i osoba s invaliditetom, država, javne i privatne ustanove i pojedinci moraju voditi računa, prije svega, o „najboljem interesu djeteta“. Također, dužni su da osiguraju uključivanje djece i osoba s invaliditetom u sve društvene aktivnosti od obrazovanja pa nadalje. Ustavni sud u vezi s tim upućuje na Opći komentar broj 14. od 29. maja 2013. godine Odbora za prava djeteta UN-a (dostupno na www.dijete.hr) u kojem je analiziran član 3. stav 1. Konvencije o pravima djeteta odnosno „najbolji interes djeteta“. Ustavni sud smatra da je taj pojam suštinski važan za konkretan slučaj. U navedenom komentaru je, između ostalog, istaknuto da „[…] cilj koncepta najboljeg interesa djeteta jest osigurati potpuno i djelotvorno uživanje svih prava utvrđenih u okviru Konvencije i cjelovit razvoj djeteta. Odbor je već istaknuo da 'ocjena odraslih o tome što je najbolji interes djeteta ne može poništiti obveze poštivanja svih prava djeteta u skladu s Konvencijom'. Odbor podsjeća da ne postoji hijerarhija prava u okviru Konvencije; sva prava osigurana u Konvenciji utvrđena su u skladu s 'najboljim interesom djeteta' i nijedno pravo ne može biti ugroženo negativnim tumačenjem najboljeg interesa djeteta. Potpuna primjena koncepta najboljeg interesa djeteta zahtijeva razvoj pristupa koji se temelji na pravima, i sudjelovanje svih zainteresiranih aktera, s ciljem osiguravanja cjelovitog tjelesnog, psihološkog, moralnog i duhovnog integriteta djeteta i promicanja njegovog/njenog ljudskog dostojanstva. […] Koncept najboljeg interesa djeteta je složen, a što je najbolji interes potrebno je utvrditi u svakom pojedinačnom slučaju“.
38. Dovodeći relevantne odredbe obje konvencije (vidi tač. 27. i 28. ove odluke) i navedeni komentar sa činjenicama predmeta (vidi tač. 10. i 11. ove odluke) i elaboracijom u prethodnoj tački ove odluke, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema osnova za zaključak da nadležne institucije nisu vodile računa o najboljem interesu maloljetne djece. Naime, jasno je vidljivo da su preporuke svih nadležnih institucija isključivo bile u smjeru smještanja maloljetne djece u vrtić u sastavu javne ustanove. Navedene institucije su nakon analize konkretnih zdravstvenih, socijalnih i drugih okolnosti vezanih za maloljetnu djecu zaključili da je u najboljem interesu maloljetne djece da budu smještena u vrtić u sastavu javne ustanove, a koji ima sve uvjete za njihovo uključivanje u obrazovno-nastavni proces uz adekvatnu stručnu podršku. Stoga Ustavni sud smatra da ništa ne ukazuje da je u konkretnom slučaju došlo do kršenja prava na pravično suđenje. Pri tome Ustavni sud podsjeća da odluke koje su osporene konkretnom apelacijom nisu odluke koje se odnose na meritum predmeta, već odluke donesene po prijedlogu za donošenje mjere osiguranja.
39. Također, tačan je prvoapelanticin navod da je članom 13. stav 2. Zakona o zabrani diskriminacije propisano da je u postupcima koji su pokrenuti o pitanju diskriminacije revizija uvijek dopuštena. Međutim, Ustavni sud ukazuje da prvoapelantica pogrešno tumači ovu odredbu s obzirom na to da se ona odnosi na dopuštenost revizije na okončane postupke, kako se revizija i izjavljuje u parničnim postupcima (po čijim pravilima se vodi i postupak po tužbi za diskriminaciju), a ne na privremene mjere i mjere osiguranja kojima se postupak po tužbi ne okončava.
40. U odnosu na dopune apelacije, isključujući zahtjev za donošenje privremene mjere, Ustavni sud podsjeća da je članom 22. stav (3) Pravila Ustavnog suda jasno propisano da se apelacija/zahtjev bez zahtjeva Ustavnog suda ne može dopunjavati van roka iz člana 18. stav (1) ovih pravila. Kako su apelanti osporeno rješenje Kantonalnog suda primili 29. januara 2024. godine a dopune apelacije dostavili 29. aprila i 17. maja 2024. godine, to je nesporno protekao rok od 60 dana iz člana 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, pa Ustavni sud neće razmatrati navode iz tih dopuna. U odnosu na dopunu apelacije od 9. jula 2024. godine Ustavni sud također zapaža da je prvoapelantica dostavila dokaze koji, prema njenom mišljenju, potvrđuju ono što apelanti u apelaciji tvrde. Odnosno prvoapelantica ističe da su maloljetna djeca upisana u prvi razred osnovne škole u Katoličkom školskom centru. Ističe i da je prvotuženi dao saglasnost za finansiranje angažmana asistenata za rad s maloljetnom djecom iako, prema njenim tvrdnjama, Katolički školski centar nije javna ustanova. U vezi s tim, Ustavni sud ističe da ovi navodi ne mogu utjecati na drugačije odlučenje Ustavnog suda. Naime, ne samo da se navedeni dokazi i činjenice ne odnose na odluke koje su predmet ovog apelacionog postupka nego i zato što Katolički školski centar, kako to proizlazi iz rješenja o upisu u sudski registar koji su dostavili apelanti, jest javna ustanova.
41. Osim toga, u odnosu na zahtjev apelanata da im Ustavni sud dosudi naknadu troškova apelacionog postupka Ustavni sud ukazuje da, za razliku od redovnih sudova, Ustavni sud ne dosuđuje apelantima naknadu troškova apelacionog postupka.
42. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema kršenja prava apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ostala prava
43. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama prekršeno pravo na dom i porodični život, pravo na djelotvoran pravni lijek, pravo na nediskriminaciju i pravo na zabranu mučenja. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelanti tvrdnje o kršenju tih prava u suštini temelje na istim navodima koje su istakli u vezi s pravom na pravično suđenje, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i zaključio da su neosnovani. Osim toga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ničega iz čega bi se moglo zaključiti da su osporenim odlukama, kojima je odbijen zahtjev za donošenje mjere osiguranja, navedena prava apelanata dovedena u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud ta prava posebno ispita prije nego što se postupak po tužbi konačno završi. Pri tome Ustavni sud ističe da i redovni sudovi i apelanti trebaju imati u vidu da ovakav zaključak u odnosu na mjeru osiguranja ne prejudicira konačni ishod konkretnog postupka.
VII. Zaključak
44. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su redovni sudovi dali jasna i argumentirana obrazloženja o neosnovanosti zahtjeva apelanata za određivanje mjere osiguranja odnosno privremene mjere. Ustavni sud smatra da se ovakvi zaključci ne mogu ocijeniti proizvoljnim u segmentima koje su apelanti osporavali.
45. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati zahtjev apelanata za donošenje privremene mjere.
46. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
47. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Seada Palavrić