Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1704/22 (A. D.)

Odluka donesena 26. 03. 2026.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Izvršni postupak
  • Kamata
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Obligaciono- pravni odnosi
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1704/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

26. 03. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednica Valerija Galić i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 27. marta 2026. godine, u predmetu broj AP-1704/22, rješavajući apelaciju Aleksandra Dujakovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Aleksandar Dujaković protiv Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 I 323742 21 Gž od 10. februara 2022. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Aleksandar Dujaković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke, kojeg zastupa Sonja Dujaković, advokat iz Banje Luke, podnio je 13. maja 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 I 323742 21 Gž od 10. februara 2022. godine i Rješenja Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 I 323742 20 I od 2. juna 2021. godine.

2. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 071943 09 P od 26. aprila 2012. godine obavezana je tužena Republika Srpska (u daljnjem tekstu: tužena) da prednicima apelanta na ime naknade nematerijalne i materijalne štete isplati označeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom od dana pravosnažnosti presude. Tužena je obavezana da isplati i novčani iznos na ime troškova postupka sa zakonskom zateznom kamatom od dana presuđenja.

3. Presudom Okružnog suda broj 71 0 P 071943 13 Gž od 28. februara 2013. godine preinačena je prvostepena presuda, ukinuta odluka o naknadi troškova postupka i predmet u tom dijelu vraćen na ponovni postupak. U ostalom dijelu prvostepena presuda je potvrđena.

4. Rješenjem Osnovnog suda broj 71 0 P 071943 19 P 2 od 1. februara 2019. godine obavezana je tužena da prednicima apelanta naknadi troškove parničnog postupka u preciziranom iznosu sa zakonskom zateznom kamatom, počevši od dana presuđenja do isplate. Zahtjev za isplatu troškova postupka preko dosuđenog iznosa odbijen je kao neosnovan.

5. Rješenjem Okružnog suda broj 71 0 P 071943 19 Gž 2 odd 2. jula 2019. godine odbijena je žalba tužene i rješenje od 1. februara 2019. godine potvrđeno.

6. Nakon toga, Rješenjem Osnovnog suda broj 71 0 I 323742 20 I od 18. juna 2020. godine odobreno je izvršenje rješenja od 1. februara 2019. godine kojim je obavezana tužena da prednicima apelanta naknadi troškove parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom počevši od dana presuđenja.

7. U međuvremenu, apelant je po osnovu preciziranog rješenja o nasljeđivanju proglašen nasljednikom prednika apelanta.

8. Rješenjem Osnovnog suda broj 71 0 I 323742 20 I od 2. juna 2021. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Okružnog suda broj 71 0 I 323742 21 Gž od 10. februara 2022. godine, odbijen je apelantov prigovor protiv rješenja o izvršenju od 18. juna 2020. godine. Djelimično je usvojen prigovor tužene i rješenje o izvršenju od 18. juna 2020. godine je izmijenjeno u dijelu u kojem je odlučeno o početku toka zakonskih zateznih kamata tako da se kamate dosuđuju počevši od 1. februara 2019. godine. U preostalom dijelu rješenje o izvršenju je ostalo neizmijenjeno. Tužena je u prigovoru, između ostalog, istakla da je pogrešno utvrđeno, odnosno nije precizirano da zakonske kamate ne teku od donošenja presude od 26. aprila 2012. godine, već od donošenja odluke o troškovima postupka. U vezi s tim, redovni sudovi su, u suštini, u oba rješenja naveli da je presudom Okružnog suda od 28. februara 2013. godine prvostepena presuda od 26. aprila 2012. godine ukinuta u dijelu koji se odnosi na dosudu troškova postupka i predmet vraćen na ponovni postupak. Navedeno je da je time odluka o troškovima postupka prestala proizvoditi pravno djelovanje i više ne egzistira u pravnom prometu. Navedeno je i da je u ponovljenom postupku doneseno rješenje od 1. februara 2019. godine kojim su dosuđeni troškovi postupka sa zakonskom zateznom kamatom od dana presuđenja. U vezi s tim, Osnovni sud je naveo da je članom 277. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) propisano da dužnik koji zakasni s ispunjenjem obaveze pored glavnog duga duguje i zateznu kamatu po stopi utvrđenoj zakonom. Navedeno je da je članom 28. stav 2. Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP) propisano da ako plaćanje zatezne kamate na troškove postupka nije određeno u izvršnoj ispravi, ono teče od dana donošenja odluke o troškovima postupka. Istaknuto je da je u sudskom postupku termin „presuđenje“ sinonim za odluku, presudu i rješenje. Redovni sudovi su zaključili da se u konkretnom slučaju nije radilo o neovlaštenom preispitivanju izvršne isprave, već o određivanju zakonskih zateznih kamata u skladu s navedenim zakonskim odredbama.

9. Apelant se pozvao na kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant u suštini ponavlja navode koje je iznosio i tokom postupka pred redovnim sudovima, te smatra da su redovni sudovi pri donošenju odluke o kamatama proizvoljno primijenili relevantne propise. Apelant navodi da je nesporno da je izvršena preinaka izvršne isprave, tj. presude od 26. aprila 2012. godine. Smatra da se „presuđenje“ odnosi na presudu, a ne na rješenje, te da je i to dokaz da je izvršena preinaka izvršne isprave. Smatra da se zbog toga treba primijeniti zaključak Ustavnog suda iz Odluke broj AP-3096/06 od 14. oktobra 2008. godine jer je i u njegovom slučaju došlo do proizvoljne primjene prava.

Relevantni propisi

10. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i „Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04)

Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst propisa sačinjen u Ustavnom sudu BiH, kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:

III – ZATEZNA KAMATA

Kad se duguje

Član 277. stav 1. (1) Dužnik koji zadocni sa ispunjenjem novčane obaveze duguje, pored glavnice, i zateznu kamatu po stopi utvrđenoj saveznim zakonom.

11. Zakon o izvršnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 59/03, 85/03, 64/05, 118/07, 29/10, 57/12, 67/13, 98/14, 5/17 – odluka USRS, 60/17 – odluka USBiH, 115/17 – odluka USBiH, 58/18 – rješenje USBiH i 66/18) Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Naplata zateznih kamata

Član 28. stav 2. (2) Ako plaćanje zatezne kamate na troškove postupka nije određeno već u izvršnoj ispravi, sud će, na prijedlog tražioca izvršenja, u rješenju o izvršenju odrediti naplatu tih kamata po propisanoj stopi od dana donošenja odluke odnosno zaključenja poravnanja do naplate.

12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

13. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

b) Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

14. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

15. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti kršenje svojih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ta kršenja moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedeno kršenje ljudskih prava i sloboda moguće (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

16. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o kršenju prava na pravično suđenje odnose na način na koji su redovni sudovi primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).

17. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su Okružni sud i Osnovni sud u obrazloženjima osporenih odluka dali relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Ustavni sud naročito ukazuje da su redovni sudovi jasno ukazali zašto se ne radi o neovlaštenom preispitivanju izvršne isprave i da su se pri tome pozvali na relevantne propise. Ustavni sud ukazuje da nema proizvoljnosti u zaključku redovnih sudova da je ukidanjem prvostepene presude i vraćanjem na ponovni postupak u dijelu koji se odnosio na dosudu troškova postupka i zakonskih zateznih kamata na njih, taj dio presude prestao da egzistira u pravnom prometu, a da je nova odluka/rješenje o tome izvršna isprava. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je u svojim odlukama, npr. AP-3863/18 od 22. aprila 2020. godine i AP-3152/19 od 7. aprila 2021. godine (dostupne na www.ustavnisud.ba), jasno istakao da „član 28. stav 2. ZIP-a ne pravi razliku između troškova postupka dosuđenih presudom, posebnim rješenjem ili čak i izvršnim sudskim poravnanjem, već se odnosi na troškove postupka iz svake od navedenih izvršnih isprava, što je u konkretnom slučaju posebno rješenje suda o troškovima postupka“. Stoga nema proizvoljnosti u primjeni odredbe člana 28. stav 2. ZIP-a. Također, Ustavni sud ukazuje da se na konkretan slučaj ne mogu primijeniti stavovi Ustavnog suda iz Odluke broj AP-3096/06 od 14. oktobra 2008. godine (dostupna na www.ustvnisud.ba). U tom predmetu razmatrano je pitanje isplate regresa iz budžetskih sredstava i utvrđeno je da je redovni sud proizvoljno primijenio pravo, što u konkretnom predmetu nije slučaj. Osim toga, apelant ne navodi niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje.

18. Imajući u vidu sve navedeno te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ničega što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ničega što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

19. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

20. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1704/22 (A. D.) | Sudska praksa | Aktio