Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3521/24 (S. S.)

Odluka donesena 02. 07. 2026.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Krivični postupak
  • Apelacija preuranjena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3521/24

Apelacija

Odluka o dopustivosti

02. 07. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 2. jula 2026. godine, u predmetu broj AP-3521/24, rješavajući apelaciju Sanela Sakića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka l) i stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Sanela Sakića podnesena protiv Rješenja Općinskog suda u Kalesiji broj 29 0 K 045124 24 K od 9. avgusta 2024. godine, u odnosu na navode o povredi člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je apelacija u vrijeme podnošenja bila preuranjena, a apelant u predmetu nije osporio, u međuvremenu donesenu presudu Kantonalnog suda u Tuzli broj 29 0 K 045124 24 Kž 8 od 7. novembra 2024. godine, koja je u konkretnom slučaju konačna odluka.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Sanela Sakića podnesena zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, kao segmentu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, u postupku koji se vodio pred Općinskim sudu u Kalesiji broj 29 0 K 045124 24 K, koji je, nakon podnošenja apelacije, okončan presudom Kantonalnog suda u Tuzli broj 29 0 K 045124 24 Kž 8 od 7. novembra 2024. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Sanel Sakić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kalesije, kojeg zastupa Senad Šmigalović advokat iz Kalesije, podnio je 21. avgusta 2024. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Općinskog suda u Kalesiji broj 29 0 K 045124 24 K od 9. avgusta 2024. godine. Također, apelant je podnio apelaciju i zbog dužine trajanja krivičnog postupka pred Općinskim sudom u predmetu broj 29 0 K 045124 24 K.

2. Općinski sud je rješenjem broj 29 0 K 045124 24 Kpp 2 od 29. februara 2024. godine, apelantu odredio pritvor u trajanju od jednog mjeseca, a potom ga produžio za još dva mjeseca. Apelantu je pritvor određen i produžen zbog postojanja osnovane sumnje da je počinio krivična djela nasilja u porodici, posjedovanja i omogućavanja uživanja opojnih droga te oštećenja tuđe stvari i pritvorskog razloga propisanog članom 146. stav 1. tačka c) Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH). Općinski sud je 23. maja 2024. godine, protiv apelanta djelomično potvrdio optužnicu broj T03 0 KT 0113125 23 od 21. maja 2024. godine. Nakon potvrđivanja optužnice, Općinski sud je na prijedlog Tužilaštva, apelantu produžio pritvor, koji je potom kontrolisao.

3. Općinski sud je 11. juna 2024. godine održao ročište, na kojem se apelant, pred sudijom za prethodno saslušanje, izjasnio da je kriv za sve tačke optužnice, pa je predmet raspoređen drugom sudiji, radi razmatranja apelantove izjave. Ročište na kojem je sud trebao da razmatra apelantovu izjavu je održano 10. jula 2024. godine. Međutim, apelant je na ročištu zatražio izuzeće postupajuće sudije, zbog čega je spis proslijeđen na odlučivanje o izuzeću.

4. Općinski sud je potom, 9. avgusta 2024. godine, održao ročište radi razmatranja apelantove izjave o priznanju krivnje, o čemu je sačinio zapisnik broj 29 0 K 045124 24 K. Nakon što je apelant ponovio da je izjavu o priznanju krivnje dao dobrovoljno, svjesno i sa razumijevanjem te da je upoznat sa posljedicama priznanja, sudija za prethodno saslušanje je donio rješenje kojim se odbacuje apelantova izjava o priznanju krivnje. U zapisniku je navedeno da će se spis predmeta proslijediti, radi zakazivanja glavnog pretresa. Navedeno je i da su dokazi vraćeni tužiocu.

5. Ustavni sud je uvidom u Sistem za upravljanje predmetima (CMS) nadležnog suda utvrdio da je Općinski sud, okončao prvostepeni postupak 2. septembra 2024. godine, donošenjem presude koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda u Tuzli broj 29 0 K 045124 24 Kž 8 od 7. novembra 2024. godine. Apelacioni navodi

6. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant navodi da se nalazi u pritvoru od 27. februara 2024. godine. Ističe da se, u prisustvu branioca i tužitelja, 11. juna 2024. godine, izjasnio da je kriv za djela za koja je optužnica protiv njega potvrđena. Dalje, opisuje da je ročište za izjašnjenje o krivnji od 10. jula 2024. godine odloženo jer je on podnio zahtjev za izuzeće sudije. Drugo ročište je održano tek 9. avgusta 2024. godine. Dakle, kako apelant navodi, razmatranje izjave o priznanju krivnje je održano nakon gotovo dva mjeseca od dana kada je dao izjavu o priznanju krivnje, što je nedopustivo, jer se nalazi u pritvoru. Dalje, apelant ističe da, na ročištu za razmatranje izjave o priznanju krivnje, postupajući sudija, nije konstatovao da je provjerio da li postoji dovoljno dokaza o njegovoj krivnji, već je bez bilo kakvog obrazloženja donio odluku - rješenje kojim se odbacuje njegova izjava o priznanju krivnje. U tom pogledu, apelant navodi da je postupajuća sutkinja istakla da nema obavezu obrazlagati svoju odluku. Apelant smatra da je zbog toga prekršeno njegovo pravo na pravično suđenje. Dalje, apelant navodi da je od postupajućeg sudije zatražio dostavljanje prijepisa odluke - rješenja sa obrazloženjem, koje je doneseno na ročištu radi razmatranja izjave o priznanju krivnje 9. avgusta 2024. godine, ali ga nije dobio. Apelant navodi da je odmah nakon odluke suda o odbacivanju njegove izjave o priznanju krivnje, kao nove činjenice i okolnosti, podnio prijedlog za ukidanje pritvora, ali o tom prijedlogu, sud nije zakazao ročište, zbog čega apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku. Apelant je u prilogu apelacije dostavio zapisnik Općinskog suda broj 29 0 K 045124 24 od 9. avgusta 2024. godine, sa ročišta na kojem je razmatrana apelantova izjava o priznanju krivnje.

7. Općinski sud je u odgovoru na apelaciju istakao da nisu osnovani apelantovi navodi o povredi prava na suđenje u razumnom roku. Ovo iz razloga što je ročište od 10. jula 2024. godine, odloženo jer je apelant tražio izuzeće postupajuće sutkinje, koja je istog dana dostavila izjašnjenje o podnesenom zahtjevu. Općinski sud je 10. jula 2024. godine donio rješenje kojim je apelantov zahtjev apelanta za izuzeće odbio kao neosnovan. Nakon dostavljanja rješenja apelantu, te povratka postupajućeg sudije sa godišnjeg odmora (godišnji odmor postupajući sudija koristila od 11. do 29. jula 2024. godine), zakazano je ročište i doneseno rješenje 9. avgusta 2024. godine, na zapisnik. Istaknuto je da se to rješenje, u skladu sa važećim odredbama ZKPFBiH, ne dostavlja strankama.

Relevantni propisi

8. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“, br. 35/03, 37/03 ispravke, 56/03 ispravke, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13, 59/14 i 74/20). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu, koji glasi:

Član 245. stav (3) Razmatranje izjave o priznanju krivice (3) Ako sud odbaci izjavu o priznanju krivnje, to će saopćiti strankama i branitelju i konstatovati u zapisniku. Izjava o priznanju krivnje ne može se koristiti kao dokaz u daljnjem toku krivičnog postupka.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: b)Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (3) tačka l) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

l) apelacija je preuranjena; (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.a)U odnosu na rješenje kojim je odbačena apelantova izjava o priznanju krivnje

10. Apelant tvrdi da mu je osporenim rješenjem povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na to da, u skladu s praksom Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), pitanje da li je poštovano načelo pravičnog suđenja treba sagledati na osnovu postupka u cjelini. Član 6. Evropske konvencije se mora čitati i tumačiti u svjetlu šireg zahtjeva pravičnosti krivičnog postupka, posmatranog u cijelosti (vidi Evropski sud, Simeonovi protiv Bugarske, presuda od 12. maja 2017. godine, predstavka broj 21980/04, tačka 113). Konkretno, usklađenost sa zahtjevima pravičnog suđenja mora se ispitati u svakom slučaju s obzirom na razvoj postupka u cjelini, a ne na osnovu izoliranog razmatranja jednog posebnog aspekta ili jednog konkretnog incidenta (vidi Evropski sud, Ibrahim i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 13. septembra 2016. godine, predstavka broj 50541/08 i druge, tačka 251). S obzirom na složenost krivičnog postupka, eventualni procesni propusti i nedostaci koji se pojave u jednoj fazi postupka mogu biti ispravljeni u nekoj od narednih faza istog tog postupka. Imajući u vidu navedeno, proizlazi da nije moguće, u načelu, utvrditi da li je krivični postupak bio pravičan dok se postupak pravosnažno ne okonča. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je osporeno rješenje o odbacivanju izjave o priznanju krivnje doneseno u jednoj od faza krivičnog postupka, odnosno predstavlja samo jedan konkretan aspekt krivičnog postupka koji se vodio protiv apelanta. Dakle, to rješenje nije predstavljalo konačno utvrđenje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta u smislu člana 6. Evropske konvencije.

11. U vezi s tim Ustavni sud podsjeća da, prema članu 31. Pravila Ustavnog suda, kod odlučivanja Ustavni sud ispituje da li postoje samo one povrede koje su iznesene u apelaciji, te ukazuje da su apelanti, u smislu člana 21. stav (6) Pravila Ustavnog suda, dužni obavijestiti Ustavni sud o promjenama pravnog i činjeničnog stanja u vezi sa podnesenom apelacijom, koje su se desile nakon njenog podnošenja u kontekstu uvjeta njene dopustivosti. U konkretnom slučaju apelant, uz poziv na ovaj broj predmeta, nije obavijestio Ustavni sud da je Kantonalni sud donio konačnu presudu, kojom je konkretni krivični postupak protiv apelanta okončan, odnosno nije navode o povredi ustavnih prava doveo u kontekst konačne odluke u ovome predmetu. Stoga Ustavni sud, podržavajući praksu u predmetima koji su sa ovog aspekta pokretali slična pitanja u kontekstu dopustivosti apelacije izjavljene protiv odluke koja ne predstavlja konačnu odluku u konkretnoj pravnoj stvari (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti br. AP-1478/17 od 7. septembra 2017. godine, tačka 10. i AP-940/04 od 18. januara 2005. godine, tačka 8., dostupne na www.ustavnisud.ba), zaključuje da je apelacija u odnosu na osporeno rješenje u vrijeme podnošenja, bila preuranjena.

12. S obzirom na to, imajući u vidu odredbe člana 18. stav (3) tačka l) Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je preuranjena, Ustavni sud je odlučio kao u prvom stavu dispozitiva ove odluke.b)Dopustivost apelacije u odnosu na navode o dužini trajanja postupka

13. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbajdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27.), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

14. Prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, opravdanost dužine trajanja postupka mora se ocjenjivati u okviru okolnosti pojedinog predmeta vodeći računa o kriterijima uspostavljenim praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Chiarello protiv Njemačke, presuda od 20. juna 2019. godine, predstavka broj 497/17, tačka 45. i Liblik i drugi protiv Estonije, presuda od 28. maja 2019. godine, predstavka broj 173/15, tačka 91).

15. U konkretnom slučaju Ustavni sud primjećuje da apelant ukazuje isključivo na dužinu trajanja postupka pred Općinskim sudom. Međutim, budući da je postupak, nakon podnošenja apelacije, okončan, Ustavni sud će, razmotriti ukupnu dužinu trajanja postupka, odnosno period od 29. februara 2024. godine, kao dana apelantovog lišenja slobode, do 7. novembra 2024. godine, kada je Kantonalni sud donio konačnu odluku. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je postupak pred prvostepenim sudom, nakon potvrđivanja optužnice (23. maja 2024. godine) do donošenja prvostepene presude (2. septembra 2024. godine) trajao nešto kraće od tri i po mjeseca, dok je postupak od apelantovog lišenja slobode do okončanja postupka pred prvostepenim sudom trajao pola godine, a da je potom pred Kantonalnim sudom okončan za oko dva mjeseca. Dakle, krivični postupak protiv apelanta, počev od njegovog lišenja slobode, kao dana kada je u konvencijskom smislu, obaviješten o optužbi (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-120/23 od 13. jula 2023. godine, tačka 35., dostupna na www.ustavnisud.ba) do konačne odluke o krivičnoj optužbi protiv apelanta trajao je osam mjeseci i sedam dana. U okolnostima konkretnog slučaja, Ustavni sud smatra da se navedeni period ne može smatrati prekomjernim. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da dužina trajanja krivičnog postupka protiv apelanta nije prešla granicu „razumnog roka“ iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

16. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

17. Imajući u vidu odredbe člana 18. stav (3) tačka l) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je preuranjena, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman