Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1920/22 (Upravitelj „Bam Investtrade“ d.o.o. Tuzla)

Odluka donesena 26. 03. 2026.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Legitimno očekivanje
  • Naknada
  • Građanski postupak
  • Isplata duga
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1920/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

26. 03. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednica Valerija Galić i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 27. marta 2026. godine, u predmetu broj AP-1920/22, rješavajući apelaciju Upravitelja „Bam Investtrade“ d.o.o. Tuzla, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio

Upravitelj „Bam Investtrade“ d.o.o. Tuzla protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 Mal 248610 21 Rev od 31. januara 2022. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Upravitelj „Bam Investtrade“ d.o.o. Tuzla (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, kojeg zastupa Almir Šindrić, advokat iz Tuzle, podnio je 27. maja 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 32 0 Mal 248610 21 Rev od 31. januara 2022. godine.

2. Presudom Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 32 0 Mal 248610 15 Kom od 9. januara 2020. godine obavezana je tužena S. L. B. (u daljnjem tekstu: tužena) da apelantu na ime naknade za održavanje zajedničkih dijelova i uređaja stambene zgrade za označeni period isplati iznos od 1.278,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od dana podnošenja tužbe do isplate i da mu naknadi troškove postupka. U postupku je utvrđeno da su etažni vlasnici u preciziranoj zgradi, među kojima je tužena, s apelantom zaključili ugovor o upravljanju i održavanju zgrade – ulaza i plaćanju naknade za to. Utvrđeno je da tužena u spornom periodu nije plaćala ugovorenu naknadu, zbog čega je apelant podnio tužbu protiv nje. Nakon toga etažni vlasnici su raskinuli ugovor s apelantom i zaključili ugovor s drugim upraviteljem. Općinski sud je u vezi s tim naveo da je članom

5. Zakona o korištenju, upravljanju i održavanju zajedničkih dijelova i uređaja zgrade Tuzlanskog kantona (u daljnjem tekstu: Zakon) propisano da su etažni vlasnici dužni snositi troškove korištenja, upravljanja i održavanja zajedničkih dijelova zgrade koji služe njihovim posebnim dijelovima. Članom 12a. propisano je da su etažni vlasnici dužni plaćati upravitelju naknadu za upravljanje i održavanje. Navedeno je i da je članom 13. Zakona propisano da upravitelj ima pravo i obavezu u ime i za račun etažnih vlasnika podnijeti tužbu radi naplate naknade protiv etažnog vlasnika koji ne plaća naknadu. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je zaključio da je apelant aktivno legitimiran u ovom predmetu jer je u spornom periodu, kada tužena nije plaćala naknadu, bio upravitelj zgrade u kojoj ona stanuje. Također, Općinski sud je zaključio da, u skladu s relevantnim zakonskim odredbama, tužena ima obavezu plaćanja naknade te je dužna apelantu isplatiti traženi novčani iznos..

3. Presudom Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 Mal 248610 20 Gž od 12. jula 2021. godine uvažena je žalba tužene i prvostepena presuda je preinačena tako što je odbijen apelantov tužbeni zahtjev i apelant obavezan da tuženoj naknadi troškove postupka. Kantonalni sud je naveo da je članom 61. stav 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) propisano da ako koja od stranaka otuđi stvar ili pravo o kojem teče parnica, to ne sprečava da se parnica među strankama dovrši. Navedeno je i da je u smislu te odredbe otuđenje stvari ili prava o kojem teče parnica relevantno jer uslijed otuđenja stvari ili prava dolazi do prestanka aktivne legitimacije. Kantonalni sud je naveo da kako je u toku trajanja parnice došlo do raskida ugovora etažnih vlasnika s apelantom i zaključenja ugovora s drugim upraviteljem, to je apelant izgubio zakonska ovlaštenja da putem suda vrši naplatu potraživanja. Navedeno je da je, stoga, za ovu parnicu aktivno legitimiran novi upravitelj, zbog čega tužena nije dužna apelantu platiti naknadu.

4. Presudom Vrhovnog suda broj 32 0 Mal 248610 21 Rev od 31. januara 2022. godine usvojena je apelantova revizija i drugostepena presuda preinačena tako što se tužena obavezuje da apelantu na ime naknade za održavanje zajedničkih dijelova i uređaja stambene zgrade za sporni period isplati iznos od 192,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od dana podnošenja tužbe. U preostalom dijelu revizija je odbijena. Vrhovni sud je naveo da konkretna revizija, iako vrijednost spora ne zadovoljava imovinski cenzus, ima značaj za osiguranje jedinstvene prakse u ovakvim predmetima s obzirom na to da je apelant osnovano ukazao na različitu praksu Kantonalnog suda o tom pitanju. Apelant je u reviziji postavio pitanje: „U situaciji kada je upravitelj podnio tužbu protiv etažnog vlasnika zbog neplaćanja naknade na ime održavanja zajedničkih dijelova i uređaja zgrade za period dok je on bio ovlašteni upravitelj, pa nakon podnošenja tužbe dođe do raskida ugovora, da li je uslijed raskida ugovora tužitelj još uvijek aktivno legitimiran ili je novoizabrani upravitelj dužan stupiti u parnicu i preuzeti položaj tužitelja?“ Vrhovni sud je naveo da, suprotno pravnom shvatanju Kantonalnog suda, prestanak apelantove funkcije upravitelja nema pravni značaj otuđenja stvari i prava u toku parnice u smislu člana 61. stav 1. ZPP-a. Navedeno je da okolnost da su vlasnici stanova u toku parnice zaključili novi ugovor s drugim upraviteljem nema za posljedicu gubitak apelantovog materijalnopravnog ovlaštenja kao dotadašnjeg upravitelja da u parnici osnovano potražuje naknadu za svoj rad dospjelu u periodu u kojem je imao funkciju upravitelja zgrade. Vrhovni sud je, između ostalog, naveo da je članom 5. Zakona koji je bio na snazi u spornom periodu propisano da su etažni vlasnici dužni snositi troškove korištenja, upravljanja i održavanja zajedničkih dijelova zgrade koji služe njihovim posebnim dijelovima. Navedeno je i da je članom 13. Zakona propisano da su svi etažni vlasnici obavezni da upravitelju plaćaju naknadu na ime usluge za održavanje i korištenje zajedničkih dijelova zgrade koja ne može biti veća od 15% cijene utvrđene članom 14. Zakona. U vezi s tim, Vrhovni sud je istakao da iz navedenih odredbi jasno proizlazi da zakonodavac pravi razliku između naknade za troškove korištenja, upravljanja i održavanja koju su etažni vlasnici dužni plaćati i koja se deponira na njihov zajednički račun i naknade za uslugu upravitelju koja je sadržana u tim troškovima. Dalje je navedeno da je Uputstvom o načinu promjene upravitelja propisano da su etažni vlasnici prije raskida ugovora dužni izvršiti sve obaveze prema ranijem upravitelju i tek nakon toga pristupiti zaključenju ugovora s novim upraviteljem. Vrhovni sud je naveo da kako tužena nesporno nije tako postupila, obavezna je apelantu isplatiti naknadu u iznosu od 15% na ime naknade za pružene usluge.

5. Apelant se pozvao na kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da je Vrhovni sud pri donošenju osporene odluke proizvoljno primijenio relevantne propise. Naročito ističe da Vrhovni sud nije dao odgovor na postavljeno pitanje, niti je obrazložio kako apelantu pripada samo pravo na proviziju od 15% a ne i na naplatu ostatka duga. Apelant smatra da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio član 32. stav 4. Zakona iz kojeg jasno proizlazi da upravitelj ima dužnost da u ime i za račun etažnih vlasnika vrši naplatu dugovanja i redovnih naknada, a Vrhovni sud je apelanta u tome onemogućio. Smatra da Vrhovni sud nije izveo pravilan zaključak ko je zapravo tužilac u ovakvim slučajevima iako iz Zakona jasno proizlazi da su to etažni vlasnici koji nisu prestali postojati da bi umjesto njih neko drugi stupio u parnicu. Apelant smatra da je ovakvom odlukom Vrhovnog suda stvorena pravna nesigurnost kojom se onemogućava sankcioniranje onih etažnih vlasnika koji ne plaćaju naknadu.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

7. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

b) Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

8. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti kršenje svojih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ta kršenja moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedeno kršenje ljudskih prava i sloboda moguće (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21, i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

10. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o kršenju prava na pravično suđenje odnose na način na koji je Vrhovni sud primijenio relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. prosinca 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).

11. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke dao relevantne razloge za svoje odlučenje kako u pogledu utvrđenih činjenica tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Naročito, Ustavni sud ukazuje da je Vrhovni sud, suprotno apelantovim navodima, dao jasne razloge i argumente po pitanju koja naknada pripada apelantu kao bivšem upravitelju zgrade. Vrhovni sud je eksplicitno zaključio da apelantu pripada samo naknada za njegov rad u visini od 15% od utvrđene cijene naknade za održavanje i korištenje zajedničkih prostorija i uređaja. Iz toga jasno proizlazi da apelant kao bivši upravitelj nema pravo da naplati i naknadu za održavanje i korištenje zajedničkih prostorija i uređaja jer ta naknada ne pripada apelantu već ide na zajednički račun etažnih vlasnika koji vodi novi upravitelj. Pri tome Ustavni sud zapaža da apelant u revizionom pitanju nije precizirao da li se ono odnosi na njegovu naknadu za upravljanje (15%) ili na naknadu za održavanje i korištenje zajedničkih prostorija i uređaja koja se deponira na zajednički račun etažnih vlasnika. Osim toga, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje.

12. Apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno. Pri tome Ustavni sud naglašava da apelant nije mogao imati ni „legitimno očekivanje“ da bi eventualno naplaćena naknada za upravljanje, korištenje i održavanje zajedničkih dijelova zgrade i uređaja mogla postati njegova imovina pošto ta sredstva pripadaju etažnim vlasnicima u zgradi.

13. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

14. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1920/22 (Upravitelj „Bam Investtrade“… | Sudska praksa | Aktio