Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4163/24 (S.Z.)

Odluka donesena 14. 05. 2026.

Nema povrede
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 2. Protokola 4 uz EK i član II/3.m) Ustava BiH (Sloboda kretanja)
  • Javni interes
  • Proporcionalnost
  • Krivični postupak
  • Legitiman cilj
  • Sloboda kretanja
  • Mjere zabrane
  • Zakonitost u kontekstu člana 8. EK
  • Proporcionalnost u kontekstu člana 8. EK
  • Privatni život
  • Miješanje u privatni život
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4163/24

Apelacija

Odluka o meritumu

14. 05. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-4163/24, rješavajući apelaciju S. Z., na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stav (2) točka b) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik

Valerija Galić, dopredsjednica

Angelika Nußberger, dopredsjednica

Helen Keller, sutkinja

Ledi Bianku, sudac

Marin Vukoja, sudac

Larisa Velić, sutkinja na sjednici održanoj 14. svibnja 2026. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neutemeljena apelacija S. Z. podnesena protiv rješenjâ Općinskog suda u Sarajevu br. 65 0 K 1102620 24 Kv 2 od 14. kolovoza 2024. godine i 65 0 K 1102620 24 Kpp 2 od 5. kolovoza 2024. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. S. Z. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Matteo Gadžić, odvjetnik iz Mostara, podnio je 16. listopada 2024. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenjâ Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) br. 65 0 K 1102620 24 Kv 2 od 14. kolovoza 2024. godine i 65 0 K 1102620 24 Kpp 2 od 5. kolovoza 2024. godine. Apelant je zatražio i donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud naložio Općinskom sudu da stavi izvan snage određene mjere zabrane.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Općinskog suda i Kantonalnog tužiteljstva Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Tužiteljstvo) zatraženo je u razdoblju od 22. do 24. listopada 2024. godine da u roku od osam dana od prijema dopisa dostave odgovore na apelacije. Pozvani su dostavili odgovore na apelacije 30. listopada i 5. studenog 2024. godine, pa ih je Ustavni sud 5. studenog 2024. godine proslijedio apelantovom punomoćniku radi eventualnog izjašnjenja. Apelantov punomoćnik se nije u ostavljenom roku izjasnio na dostavljene odgovore.

III.Činjenično stanje

3. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

Uvodne napomene

4. Tužiteljstvo provodi istragu protiv apelanta i H. Z. (u daljnjem tekstu: apelant i H. Z., zajedno: osumnjičeni), zbog kaznenog djela zlouporabe položaja ili ovlasti iz članka 383. stavak 1. u svezi sa člankom 55. Kaznenog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH). Tužiteljstvo je 11. srpnja 2024. godine Općinskom sudu podnijelo prijedlog da se osumnjičenima odrede mjere zabrane putovanja, poduzimanja službene dužnosti i sastajanja, približavanja i kontaktiranja s određenim osobama. Općinski sud je Rješenjem broj 65 0 K1102620 24 Kpp od 11. srpnja 2024. godine usvojio prijedlog Tužiteljstva. Međutim, izvanraspravno vijeće tog suda je, odlučujući o žalbama branitelja osumnjičenih, Rješenjem broj 65 0 K 1102620 24 Kv od 30. srpnja 2024. godine ukinulo rješenje od 11. srpnja 2024. godine i predmet vratilo na ponovno odlučivanje. Osporena rješenja – određivanje mjera zabrane

5. Općinski sud – sudac za prethodni postupak, u ponovljenom postupku, Rješenjem broj 65 0 K 1102620 24 Kpp 2 od 5. kolovoza 2024. godine (u daljnjem tekstu: rješenje od 5. kolovoza 2024. godine) osumnjičenima je odredio mjere zabrane. Apelantu je određena mjera zabrane putovanja propisana člankom 140. stavak 2. Zakona o kaznenom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH), uz privremeno oduzimanje putovnica, zabranu izdavanja novih putovnica i korištenja osobne iskaznice za prelazak državne granice Bosne i Hercegovine. Izvršenje je povjereno Graničnoj policiji Bosne i Hercegovine unošenjem zabrane u Glavni centar za obradu podataka. Apelantu je određena i zabrana obavljanja službene dužnosti – obavljanje funkcije člana uprave pravne osobe Operator – Terminali Federacije d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: OTF d.o.o.), propisana člankom 140a. stavak 1. točka a) ZKPFBiH. Također, apelantu je određena i mjera zabrane sastajanja, približavanja ili kontaktiranja sa 17 imenovanih svjedoka, uključujući i zabranu izravne ili neizravne komunikacije i zabranu približavanja svjedocima na manje od 100 metara koja je propisana člankom 140a. stavak 1. točka c) ZKPFBiH. Određeno je da mjere traju dok za njima postoji potreba, a najdulje do pravomoćnosti presude. Sud će njihovu opravdanost, u skladu sa člankom 140b. stavak

6. ZKPFBiH, preispitivati svaka dva mjeseca.

6. U rješenju je navedeno da utemeljena sumnja da je apelant počinio kazneno djelo zbog kojeg se vodi istraga proizlazi iz prikupljenih dokaza, koji su detaljno obrazloženi i analizirani u prijedlogu Tužiteljstva. Navedeno je da je Tužiteljstvo 10. srpnja 2024. godine donijelo naredbu o provedbi istrage protiv apelanta zbog osnova sumnje da je tijekom 2022. godine pa nadalje, obavljajući poslove člana uprave OTF-a d.o.o., sa H. Z. iskoristio svoje ovlasti s ciljem pribavljanja koristi i pogodovanja u vidu nezakonitog upošljavanja 15 imenovanih osoba, detaljno opisanim u rješenju. Utemeljena sumnja proizlazi iz Izvješća o izvršenom kaznenom djelu FUP-a od 10. srpnja 2024. godine, službenih zabilješki FUP-a, zapisnikâ o saslušanju svjedoka, izvješća o pretresima osoba i ureda, potvrda o privremenom oduzimanju predmeta i zapisnika o ispitivanju osumnjičenih. Navedeno je da iz tih dokaza proizlazi da je apelant u svojstvu odgovorne osobe opisanim radnjama iskoristio svoje ovlasti člana uprave s ciljem pribavljanja koristi, te pogodovanja u vidu nezakonitog zaposlenja, kršeći pri tome članak 20a. stavak 2. Zakona o radu. Takvim apelantovim radnjama su, kako se utemeljeno sumnja, ostvarena bitna obilježja kaznenog djela zlouporabe položaja ili ovlasti. Time je, kako je sud zaključio, ispunjen opći uvjet da se apelantu odrede mjere zabrane.

7. Sud je na temelju iskaza saslušanih svjedoka i zaključenih ugovora o radu utvrdio da dokazi obrane nisu doveli u pitanje ili umanjili zaključak o postojanju potrebne razine utemeljene sumnje u toj ranoj fazi istrage da je apelant počinio kazneno djelo za koje se sumnjiči. Dalje, Općinski sud je utvrdio da postoje posebni razlozi koji opravdavaju izricanje mjera zabrane. U svezi s tim, Sud je naveo da je apelantov branitelj u „odnosu na mjeru zabrane iz članka 140. stavak 1. točka c) ZKPFBiH istaknuo da se istoj ne protivi. […] Apelant se u svemu suglasio s navodima branitelja, te nije imao ništa dodati“.

8. U odnosu na zabranu putovanja, sud je ocijenio da postoji određeni stupanj opasnosti od apelantovog bjekstva i njegova odlaska u inozemstvo radi izbjegavanja kaznenog postupka. Iako je apelant državljanin Bosne i Hercegovine, gdje mu živi obitelj, apelant posjeduje i državljanstvo Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu: Hrvatska). Navedeno je da Hrvatska ne izručuje svoje državljane, pa bi apelantov eventualni odlazak u tu državu otežao ili onemogućio nastavak postupka. Tu okolnost sud je cijenio zajedno sa činjenicom da je apelant upoznat s težinom kaznenog djela za koje se na razini utemeljene sumnje tereti, visinu zaprijećene kazne i činjenicu da je apelant upoznat s istragom i dokazima. Dodatno, uzeti su obzir i apelantov status i funkcija koju godinama ima, te da je sasvim sigurno uspostavio brojne prijateljske odnose i međunarodne kontakte. Ti kontakti, kako je navedeno, apelantu mogu pomoći u slučaju eventualne namjere bjekstva i slijedom toga omogućiti nedostupnost organima gonjenja Bosne i Hercegovine. Sud je ukazao da apelant ima potpunu slobodu kretanja unutar Bosne i Hercegovine.

9. Sud je ocijenio da postoji potreba za izricanjem mjere zabrane obavljanja službene dužnosti s obzirom na to da je apelant kazneno djelo počinio u okviru službenog položaja koji i dalje obavlja, što stvara bojazan od ponavljanja djela. Sud je, na temelju dokaza – iskaza svjedoka i materijalne dokumentacije – utvrdio utemeljenu sumnju da je apelant (zajedno s osumnjičenima) kontinuirano od 2022. godine zaključivao nezakonite ugovore o radu sa 15 osoba, što ukazuje na upornost i odlučnost u činjenju kaznenog djela. Zbog apelantove funkcije u OTF-u d.o.o. i odnosa nadređenosti prema svjedocima, koji su i dalje uposlenici tog poduzeća, postoji rizik od svakodnevnih kontakata i potencijalnog utjecaja na njihove iskaze. Pored toga, sud je ocijenio da ukoliko ova mjera zabrane ne bi bila određena, apelant bi bio u poziciji da (i dalje), pored mogućnosti za ponavljanje kaznenog djela, izravno odlučuje i o radnopravnom statusu tih svjedoka (koji su saslušani ili tek trebaju biti saslušani), te na taj način izvrši i utjecaj na njih. Prilikom donošenja te odluke sud je cijenio činjenicu da su osumnjičeni, kako se to utemeljeno sumnja, kazneno djelo za koje se terete počinili koristeći svoj službeni položaj, kao i ovlasti koje imaju na funkciji koju obavljaju. Ukoliko ova mjera zabrane ne bi bila određena, zajedno s mjerom zabrane iz članka 140. stavak 1. točka a) ZKPFBiH, osumnjičeni bi realno mogli iskoristiti svoj položaj prema osobama – sedam svjedoka s kojima su u odnosu nadređeni/podređeni, koji su do sada saslušani u ovom predmetu, i sa čijim iskazima su upoznati, te izvršiti utjecaj na te svjedoke, sve s ciljem izmjene njihovog iskaza. Time bi izravno utjecali na daljnji tijek ovog kaznenog postupka. Realna i objektivna opasnost od utjecaja na svjedoka je, zbog navedenih razloga, posebno izražena i glede preostalih svjedoka, koji do sada nisu saslušani i čiji iskazi još nisu osigurani, s obzirom na to da bi utjecaj na te svjedoke osumnjičeni mogli iskoristiti kako bi svjedoci dali izjave koje im i pogoduju. Iako je prema osumnjičenima tim rješenjem određena i mjera zabrane obavljanja djelatnosti iz članka 140a. stavak 1. točka a) ZKPFBiH, sud smatra da se opasnost od mogućeg, potencijalnog i vrlo vjerojatno očekivanog utjecaja na svjedoke ne može otkloniti samo tom mjerom, nego jedino i mjerom zabrane iz članka 140. stavak 1. točka c) ZKPFBiH. Sud je naglasio da je jedan od njegovih zadataka da osigura uvjete u kojima će svjedocima biti omogućeno da svoje iskaze daju iskreno i potpuno, bez straha i nelagode, jer samo takvi iskazi svjedoka mogu biti osnova za pravilno i potpuno utvrđivanje činjeničnog stanja u pogledu inkriminacija koje su u konkretnom slučaju predmet istrage. Zbog tih razloga sud je zaključio da je zbog opasnosti od ponavljanja kaznenog djela i potencijalne opasnosti od utjecaja na svjedoke opravdano određivanje mjera zabrane iz članka 140a. stavak 1. točka a) ZKPFBiH, koja se ne izvjestan način reflektira i na mjeru zabrane iz članka 140a. stavak 1. točka c) ZKPFBiH. Sud je naglasio da su takvi iskazi ključni za pravilno i potpuno utvrđivanje činjeničnog stanja, a obrana se toj mjeri „nije posebno ni protivila“.

10. Osporenim rješenjem Vijeća Općinskog suda od 14. kolovoza 2024. godine odbijene su žalbe branitelja osumnjičenih. Vijeće je ocijenilo neutemeljenim žalbene navode, koji su u rješenju detaljno interpretirani, kojima je problematizirano postojanje utemeljene sumnje, kao i razloge za određivanje mjera zabrane. Vijeće je ukazalo da se primjenom izrečenih mjera zabrane ostvaruje stvarna i kontinuirana kontrola nad ponašanjem i radnjama osumnjičenih. Vijeće je pri tome ocijenilo da je sudac za prethodni postupak dao iscrpno obrazloženje na str. 22−28. prvostupanjskog rješenja o postojanju opravdanih razloga da se osumnjičenima odrede mjere zabrane, što je i obrazložilo. IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

11. Apelant smatra da su mu osporenim rješenjima povrijeđena prava iz članka II/3.(d), e), k) i m) Ustava Bosne i Hercegovine, te čl. 5., 6. i 13. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju i članka 2. Protokola broj 4 uz Europsku konvenciju.

12. Apelant smatra da mu je zbog mjera zabrane nezakonito ograničena sloboda kretanja. U svezi s tim, apelant smatra da je prilikom odlučivanja o opasnosti od bijega sud trebao uzeti u obzir njegov osobni profil, uključujući moral, obiteljske i imovinske veze, te sve konkretne okolnosti koje ga vezuju za Bosnu i Hercegovinu. Ističe da je obiteljski čovjek, otac dvoje maloljetne djece, sa stalnim prebivanjem u BiH. Također podsjeća da se 9. srpnja 2024. godine, po telefonskoj najavi inspektora o pretresu, dobrovoljno odazvao i došao iz Mostara u Blažuj da bi nazočio toj radnji, nakon koje je lišen slobode. To, prema njegovu mišljenju, pokazuje spremnost na suradnju i isključuje opasnost od bijega. Dalje, drugostupanjski sud nije razmotrio žalbene navode o zdravstvenom stanju njegove trogodišnje kćeri, koja se u narednom razdoblju mora liječiti u Hrvatskoj i SR Njemačkoj (razlozi detaljno opisani u žalbi). Apelant ističe da će tijekom medicinskih pregleda i zahvata na njegovoj maloljetnoj kćeri biti neophodna njegova nazočnost, što ukazuje da će postojati potreba za napuštanjem Bosne i Hercegovine. Stoga smatra da se mjerom zabrane putovanja ne pogađa samo njegovo pravo na slobodu kretanja nego se i grubo zadire i u njegovo pravo na privatni i obiteljski život. Što se tiče razloga na kojima se pobijana mjera temelji (dvojno državljanstvo, navodni prijateljski kontakti koji bi pomogli u namjeri bijega i težina djela), apelant smatra da oni in concretone mogu predstavljati valjanu osnovu za njezino određivanje. Posebno naglašava da samo postojanje dvojnog državljanstva ne može automatski ukazivati na opasnost od bijega, te podsjeća na postojanje važećeg ugovora o izručenju između Bosne i Hercegovine i Hrvatske koji obuhvaća i vrstu kaznenog djela za koje se apelant sumnjiči.

13. U pogledu zabrane sastajanja, približavanja ili kontaktiranja sa svjedocima, apelant naglašava da za izricanje takve mjere mora postojati konkretna opasnost od utjecaja, a ne samo pretpostavka. Posebno je potrebno ocijeniti da li su svjedoci već saslušani i, ako jesu, jasno obrazložiti zašto i dalje postoji rizik od utjecaja na njih. Apelant tvrdi da je u žalbi ukazao da ne osporava činjenice koje su naveli saslušani svjedoci, a koje su suglasne i s njegovom izjavom danom u Tužiteljstvu. Međutim, sud se u drugostupanjskom rješenju o tome nije očitovao.

14. Također smatra da je mjera zabrane poduzimanja službene dužnosti kojom se apelantu zabranjuje obavljanje funkcije člana uprave pravne osobe OTF-a d.o.o. nepravilna jer može isključivo imati karakter osiguranja da se ne ponovi kazneno djelo, dok je u konkretnom slučaju, prema stavu suda, svrha te mjere zabrana sastajanja sa svjedocima. Apelant ističe da je neosuđivana osoba protiv koje se ne vodi nijedan drugi postupak, a ne postoji ni naročita okolnost koja bi opravdala izricanje te mjere izvan uobičajenih zakonskih razloga. Pobijano rješenje ne sadrži konkretne činjenice koje bi ukazivale na razborito predvidljivu bojazan od ponavljanja kaznenog djela, niti daje obrazloženje o postojanju takvih okolnosti. Navodi da žalbeni prijedlog da se postojeća mjera zamijeni blažom mjerom, odnosno ograničenjem samo na određene radne zadatke, poput zabrane zaključivanja ugovora i odlučivanja o radnopravnim statusima uposlenih, nije razmotrena. Apelant naglašava da su svi prigovori iz ove apelacije već bili sadržani u žalbi na prvostupanjsko rješenje, ali ih drugostupanjski sud uopće nije razmotrio, ostavljajući apelanta bez odgovora i valjanog obrazloženja. Apelant ističe da rješenje od 14. kolovoza 2024. godine ne zadovoljava standarde prava na obrazloženu sudsku odluku, pa stoga zaključuje da je došlo do povrede članka 5. u svezi sa člankom 6. Europske konvencije.

15. Dalje, apelant navodi da ga mjera zabrane obavljanja službene dužnosti najteže pogađa jer su prihodi od obavljanja službene dužnosti izvor njegovih prihoda i prihoda koji su potrebni za izdržavanje njegove obitelji. Ističe da je OTF d.o.o. u stopostotnom vlasništvu Vlade Federacije Bosne i Hercegovine te da je interes javnosti pozitivno poslovanje tog društva. Izricanjem mjere zabrane obavljanja dužnosti, apelant kao član uprave je onemogućen u obavljanju apsolutno svih poslova svoga radnog mjesta na dnevnoj bazi, pa je samim tim i OTF d.o.o. izložen riziku nastanka štete (kako za sebe tako i za treće osobe). S obzirom na to da se nijedna odluka ne može donijeti bez potpisa člana uprave, nedvojbeno je da se izricanjem takve mjere doprinosi opstrukciji i blokadi tog poduzeća. Također, pored mjere zabrane putovanja, i mjera zabrane približavanja svjedocima neutemeljeno je ograničila apelanta u njegovoj slobodi kretanja. S obzirom na to da je mjera određena u odnosu na 17 osoba, uz zabranu približavanja na manje od 100 metara, jasno je da ona nerazmjerno ograničava apelantovu slobodu kretanja. Konačno, apelant je predložio da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom će naložiti Općinskom sudu da određene mjere zabrane stavi izvan snage. b)Odgovori na apelacije

16. Općinski sud je u odgovoru na apelaciju istaknuo da su razlozi za donošenje odluke na koje se apelacija odnosi detaljno navedeni, a konačni zaključci suda potvrđeni drugostupanjskom odlukom.

17. Tužiteljstvo je odgovorilo da je u toj fazi postupka zbog osiguranja učinkovite istrage bilo neophodno apelantu odrediti mjere zabrane. Općinski sud je prilikom određivanja mjera zabrane, cijeneći sve prigovore obrane, pravilno utvrdio postojanje zakonskih osnova za njihovo određivanje. Posebno je naglašeno da je mjera zabrane poduzimanja službene dužnosti ograničena samo na obavljanje funkcije člana uprave pravne osobe OTF-a d.o.o. te da nije zadirala u druge apelantove poslovne aktivnosti. Apelant, kako je navedeno, može obavljati druge poslove u drugim pravnim osobama i time sebi osigurati egzistenciju. Također, ukazano je da su eventualna ograničenja apelantovih prava svedena na najmanju moguću mjeru, uključujući i slobodu kretanja unutar Bosne i Hercegovine. V.Relevantni propisi

18. Zakon o kaznenom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 35/03, 37/03 – ispravak, 56/03 – ispravak, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13, 59/14 i 74/20)

Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Odjeljak 4. Mjere zabrane

Članak 140.

Zabrana napuštanja boravišta i zabrana putovanja (1) Ako postoje okolnosti koje ukazuju da bi osumnjičenik ili optuženik mogao pobjeći, sakriti se, otići u nepoznato mjesto ili u inozemstvo, sud može, obrazloženim rješenjem, zabraniti osumnjičeniku ili optuženiku da napusti boravište. (2) U okolnostima iz stavka 1. ovog članka, sud može, bilo kao dodatnu mjeru uz zabranu napuštanja boravišta bilo kao zasebnu mjeru, narediti privremeno oduzimanje putnih isprava uz zabranu izdavanja novih putnih isprava, kao i zabranu korištenja osobne iskaznice za prelazak državne granice Bosne i Hercegovine (zabrana putovanja).

Članak 140a. stavak (1) toč. a) i c)

Ostale mjere zabrane (1) Kada okolnosti slučaja na to ukazuju sud može izreći jednu ili više sljedećih mjera zabrane:

a) zabranu preduzimanja određenih poslovnih aktivnosti ili službenih dužnosti,

c) zabranu sastajanja sa određenim osobama, Članak 140b. st. (5) i (6)

Izricanje mjera zabrane (5) Mjere zabrane mogu trajati dok za to postoji potreba, a najdulje do pravomoćnosti presude, ako toj osobi nije izrečena kazna zatvora, i najkasnije do upućivanja na izdržavanje kazne, ako je toj osobi izrečena kazna zatvora. [...]. (6) Sudac za prijašnji postupak, sudac za prethodno saslušanje ili sudac, odnosno predsjednik vijeća dužan je da svaka dva mjeseca ispita je li primijenjena mjera još potrebna.

VI.Dopustivost i meritum

19. Ustavni sud utvrđuje da apelacija ispunjava uvjete propisane člankom VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, kao i da je podnesena u roku, da ispunjava i ostale uvjete dopustivosti iz članka 18. stavak (3) Pravila Ustavnog suda te da nije očigledno (prima facie) neutemeljena u smislu odredbe članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.

20. Apelant smatra da su mu osporenim rješenjima prekršena prava iz članka II/3.(d), e), k) i m) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 5., 6. i 13. Europske konvencije, kao i pravo iz članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju te članka 2. Protokola broj 4 uz Europsku konvenciju. Ustavni sud podsjeća da nije vezan apelantovom pravnom kvalifikacijom, te da je, sukladno pravilu iura novit curia, ovlašćen da na činjenice predmeta primijeni relevantno ustavno i konvencijsko pravo. Stoga, imajući u vidu da se apelantu izrečenim mjerama zabranjuje putovanje izvan granica Bosne i Hercegovine, poduzimanje službenih dužnosti i sastajanja s određenim osobama, Ustavni sud će, u skladu s prethodno navedenim stavovima, mjere zabrane poduzimanja službenih dužnosti ispitati u svezi s pravom iz članka II/3.(h) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije (vidi Europski sud, Denisov protiv Ukrajine [VV], presuda od 25. rujna 2018. godine, predstavka broj 76639/11, točka 115. s daljnjim referencama i Ustavni sud AP-1840/20 od listopada 2020. godine, točka 44.). U odnosu na mjere zabrane putovanja te zabrane sastajanja, približavanja ili kontaktiranja sa svjedocima Ustavni sud će apelantove navode ispitati u svezi s pravom iz članka II/3.(m) Ustava Bosne i Hercegovine i člankom 2. Protokola broj 4 uz Europsku konvenciju. a)Pravo na privatni život

21. Članak II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:

f) Pravo na privatni i obiteljski život, dom i dopisivanje.

Članak 8. Europske konvencije glasi:

1. Svatko ima pravo na poštovanje svoga privatnog i obiteljskog života, doma i prepiske.

2. Javne vlasti se ne smiju miješati u ostvarivanje ovog prava osim ako to nije sukladno zakonu i neophodno u demokratskom društvu […], radi sprečavanja nereda ili kriminala, […].

22. Slijedeći praksu Europskog suda, Ustavni sud ukazuje da je privatni život zajamčen člankom

8. Europske konvencije širok pojam koji uključuje pravo na „unutarnji krug“, pravo na uspostavljanje i održavanje odnosa s drugim ljudima i izvanjskim svijetom te pravo na društveni i profesionalni ugled. Sporovi u svezi s radnim odnosom sami po sebi nisu isključeni iz područja privatnog života u smislu članka 8. Europske konvencije. Postoje aspekti privatnog života koji bi mogli biti pogođeni takvim sporovima, pri čemu Europski sud primjenjuje dva pristupa u ocjeni primjenljivosti: 1) pristup utemeljen na tome da je privatni život podnositelja zahtjeva odlučujući razlog za donošenje određene sporne mjere i 2) pristup utemeljen na tome da sporna mjera može imati ozbiljne negativne posljedice na privatni život podnositelja zahtjeva (vidi Europski sud, Gashi i Gina protiv Albanije, presuda od 4. travnja 2023. godine, predstavka broj 29943/18, točka 48. uz pozivanje na već navedenu presudu Denisov protiv Ukrajine [VV]). Također, Prema praksi Europskog suda, nije sporno da izrečene mjere zabrane mogu utjecati na „privatni život“ pojedinca kada su takva ograničenja nametnuta kao privremene mjere zbog kaznenog postupka koji se vodi protiv te osobe (vidi Europski sud, Karov protiv Bugarske, presuda od 16. studenog 2006. godine, predstavka broj 45964/99, točka 88., s daljnjim referencama). Međutim, svi kazneni postupci imaju određene posljedice na privatni i obiteljski život pojedinca kojem se stavlja na teret da je počinio kazneno djelo. Takve posljedice su kompatibilne sa članom 8. Europske konvencije pod uvjetom da ne prelaze normalne i neizbježne posljedice takve situacije (vidi Europski sud, Jankauskas protiv Litve (broj 2), presuda od 27. lipnja 2017. godine, predstavka broj 50446/09, točka 76. s daljnjim referencama).

23. U konkretnom slučaju apelant se utemeljeno sumnjiči da je u svojstvu člana uprave OTF d.o.o. počinio kazneno djelo zlouporabe položaja ili ovlasti. Zbog toga mu je zabranjeno obavljanje funkcije člana uprave OTF-a d.o.o. te mu je stoga, kako apelant ističe, onemogućeno pravo na rad i osiguranje egzistencije. Ustavni sud zapaža da je apelant u sferi „privatnog“ života izvršio odabir profesije i uposlenja, a sve radnje poduzete u okviru kaznenog postupka, uključujući i zabranu obavljanja funkcije člana uprave OTF-a d.o.o., nedvojbeno predstavljaju odluku kojom je došlo do miješanja u apelantovo pravo na poštovanje obiteljskog života. Naime, pravo na privatni život podrazumijeva da je apelant obavljao poslove/dužnosti člana uprave, što mu je omogućavalo kako beneficije koje proizlaze iz samog zakona zbog obavljanja određenog posla (npr. pravo na plaću i druge doprinose) tako i da se ostvaruje u svojoj karijeri, da napreduje, da gradi profesionalni ugled, da ostvaruje i da ima kontakte s ostalim uposlenicima na svom poslu, kao i druga prava koja proizlaze iz same vrste poslova koje je obavljao. Nadalje, Ustavni sud primjećuje da je intervencijom javne vlasti, konkretno suda koji je donio rješenja osporena apelacijom, došlo do miješanja u apelantovo pravo na privatni život. S obzirom na to da je nesporno da je apelant osiguravao egzistenciju obavljanjem poslova koji su mu „zabranjeni“, te da je zbog te mjere u tome onemogućen, kao i zbog prethodno navedenih razloga, proizlazi da izrečene mjere zabrane imaju ozbiljne negativne posljedice na apelantov privatni život (op. cit., Denisov protiv Ukrajine, točka 115. i Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-1840/20, od listopada 2020. godine, točka 44.).

24. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će prilikom razmatranja poštovanja garancija iz članka

8. Europske konvencije u ovom postupku razmotriti je li miješanje u apelantov privatni život bilo opravdano. Da bi miješanje u apelantov privatni život bilo opravdano, ono mora: a) biti predviđeno zakonom, b) imati legitiman cilj od javnog ili općeg interesa i c) biti u skladu s načelom proporcionalnosti u demokratskom društvu, što će Ustavni sud razmotriti u nastavku. Zakonitost miješanja

25. Ustavni sud zapaža da iz osporenih odluka proizlazi da je Općinski sud apelantu odredio mjere zabrane propisane člankom 140. stavak 2. i člankom 140a. stavak 1. toč. a) i c) ZKPFBiH. U rješenju od 5. kolovoza 2024. godine, kojim su apelantu inicijalno određene mjere zabrane, detaljno su pobrojani i ocijenjeni dokazi koje je Tužiteljstvo dostavilo uz prijedlog za određivanje mjera zabrane. Sud je zaključio da iz tih dokaza proizlazi da postoji utemeljena sumnja da je apelant počinio kazneno djelo zbog kojeg se protiv njega vodi istraga (vidi točku 6. ove odluke). U obrazloženju osporenog prvostupanjskog rješenja sud je veoma detaljno opisao radnje koje se stavljaju na teret apelantu i ukazao na dokaze iz kojih ta sumnja proizlazi (ibid.). Pri tome, Ustavni sud, prema stanju spisa predmeta, ima u vidu da se kazneni postupak protiv apelanta u vrijeme donošenja osporenih odluka nalazio u početnoj fazi istrage u kojoj je Tužiteljstvo poduzimalo potrebne procesne aktivnosti radi prikupljanja dokaza da je (ili nije) učinjeno kazneno djelo za koje se provodi istraga. Ustavni sud ukazuje da je člankom 140b. stavak (5) ZKPFBiH propisano da mjere zabrane mogu trajati dok za to postoji potreba, a najdulje do pravomoćnosti presude ako toj osobi nije izrečena kazna zatvora i najkasnije do upućivanja na izdržavanje kazne ako je toj osobi izrečena kazna zatvora. Također, Ustavni sud ukazuje da je odredbama članka 140b. stavak 6. ZKPFBiH propisana obveza (funkcionalno nadležnog, ovisno o fazi postupka) suca/suda da svaka dva mjeseca ispita jesu li primijenjene mjere zabrane još potrebne. Stoga Ustavni sud smatra da je miješanje u apelantovo pravo na privatni život bilo predviđeno zakonom.

Javni interes

26. Ustavni sud zaključuje da je miješanje u apelantovo pravo na privatni život poduzeto zbog efikasnog vođenja kaznenog postupka i onemogućavanja eventualnog ponovnog izvršenja kaznenih djela, što znači da je bilo u javnom interesu. Također, Ustavni sud smatra da se javni interes miješanja u apelantovo pravo na privatni život ogleda i u preventivnom djelovanju na počinitelje kaznenih djela, pogotovo zbog toga što kaznena djela „vezana uz djelatnost“ spadaju u skupinu koruptivnih kaznenih djela kojima se ugrožavaju temeljne vrijednosti društva. Proporcionalnost

27. U pogledu pitanja je li miješanje bilo proporcionalno legitimnom cilju, Ustavni sud ukazuje da su mjere izrečene apelantu privremenog karaktera, uz obvezu dvomjesečne kontrole. Apelant opravdanost tih mjera pokušava osporiti time da ne postoji koluzijska opasnost. Međutim, Ustavni sud smatra da apelant u svojstvu člana uprave OTF-a d.o.o. ima određene ovlasti koje prijete integritetu istrage. Pri tome je u rješenjima obrazložena i opravdana bojazan kako bi i zašto apelant mogao utjecati na svjedoke. Izrečene mjere zabrane, u biti, to sprečavaju. Kada redovni sud ne bi smio izricati mjere zabrane propisane člankom 140.a ZKPFBiH, onda bi institut „mjera zabrane“ propisan ZKPFBiH postao besmislen. Redovni sudovi prilikom izricanja mjera koje su propisane ZKPFBiH moraju voditi računa o ustavnom načelu proporcionalnosti. Međutim stranke na koje se navedene mjere odnose moraju biti svjesne da sve vrste mjera neminovno moraju utjecati na neka njihova prava (naprimjer uskraćivanje slobode kao najdrastičnija mjera, zatim mjere kojima dolazi do miješanja u imovinu ili ograničavanje prava kretanja i sl.). S druge strane, sve te mjere su u skladu sa zakonitim ciljem koji se želi postići (onemogućavanje izvršenja kaznenih djela, neometano vođenje kaznenog postupka itd.) i stranke na koje se one odnose moraju to, u načelu mada ne i apsolutno, trpjeti. Pri tome, Ustavni sud smatra da moraju postojati zaista jaki razlozi da se s aspekta proporcionalnosti mogu uspješno osporiti mjere zabrane koje su izrečene u skladu sa ZKPFBiH. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da takvi razlozi ne postoje. U svezi s tim, Ustavni sud kao jako bitno naglašava da je apelantu samo zabranjeno da obavlja poslove u pravnoj osobi OTF d.o.o. Dodatno, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud veoma detaljno obrazložio zašto je određena mjera zabrane obavljanja službene dužnosti u svezi s određenom mjerom zabrane sastajanja sa svjedocima, kako onima koji su već dali iskaze tako i onima čije saslušanje tek slijedi. Naime, sud je ukazao da zbog apelantove funkcije u OTF-u d.o.o. i odnosa nadređenosti prema svjedocima – koji su i dalje uposlenici tog preduzeća – postoji rizik od svakodnevnih kontakata i potencijalnog utjecaja na njihove iskaze. Pored toga, sud je ocijenio da, ukoliko ta mjera zabrane ne bi bila određena, apelant bi bio u poziciji da (i dalje), pored mogućnosti za ponavljanje kaznenog djela, direktno odlučuje i o radnopravnom statusu tih svjedoka (koji su saslušani ili tek trebaju biti saslušani), te na taj način izvrši i utjecaj na njih u pogledu sadržaja njihovih iskaza. Sud je ocijenio da bez mjere zabrane obavljanja službene dužnosti zajedno za mjerom zabrane kontakata sa svjedocima koji su do sada saslušani u ovom predmetu i sa čijim iskazima su upoznati, te izvršiti utjecaj na ove svjedoke sve sa ciljem izmjene njihovog iskaza. Time bi direktno utjecali na daljnji tijek ovog kaznenog postupka. Iz navedenih razloga, prema mišljenju Ustavnog suda, ništa ne upućuje na utemeljenost apelantovih tvrdnji da je sud trebao apelantu odrediti mjeru zabrane obavljanja službene dužnosti u drugačijem/manjem opsegu na način da mu zabrani samo obavljanje određenih poslova u pravnoj osobi OTF d.o.o., od onog koji je određen u konkretnom slučaju. Taj zaključak Ustavni sud temelji na obrazloženjima osporenih rješenja iz kojih proizlazi da apelantu izrečenom spornom mjerom zabrane nije ugroženo pravo na rad i ostvarivanje prihoda u Bosni i Hercegovini, na bilo kojem drugom radnom mjestu ili obavljanju bilo kakvih drugih poslova, izuzev obavljanja funkcije člana uprave u OTF-u d.o.o. Na temelju svega navedenog, Ustavni sud smatra da su nametnute mjere proporcionalne legitimnom cilju koji se želi postići. Stoga Ustavni sud smatra da osporenim rješenjima nije povrijeđeno apelantovo pravo iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije. b)Pravo na slobodu kretanja i prebivanja

28. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

m) Pravo na slobodu kretanja i prebivanja.

29. Članak 2. Protokola broj 4 uz Europsku konvenciju glasi:

1. Svatko tko se zakonito nalazi na teritoriju jedne države ima na tom teritoriju, pravo na slobodu kretanja i slobodu izbora boravišta.

2. Svatko je slobodan napustiti bilo koju zemlju, uključujući i vlastitu.

3. Nikakva ograničenja ne mogu se postaviti u odnosu na ostvarivanje ovih prava osim onih koja su sukladna zakonu i koja su neophodna u demokratskom društvu u interesu državne ili javne sigurnosti, radi očuvanja javnog poretka, radi sprječavanja kriminala, radi zaštite zdravlja ili morala, ili radi zaštite prava i sloboda drugih.

4. Prava iz stavka 1. mogu se u određenim oblastima, također, podvrgnuti ograničenjima koja su uvedena sukladno zakonu i opravdana javnim interesom u demokratskom društvu.

30. U odnosu na apelantove navode o povredi prava na slobodu kretanja Ustavni sud podsjeća da članak 2. Protokola broj 4 uz Europsku konvenciju garantira svakom pravo na slobodu kretanja u okviru određenog teritorija i pravo da napusti taj teritorij, što podrazumijeva pravo da putuje u zemlju u koju po svom izboru može biti primljen. Svaka mjera kojom se ograničava navedeno pravo mora biti „u skladu sa zakonom, mora slijediti jedan od legitimnih ciljeva iz stavka 3. članka 2. i mora biti „neophodna u demokratskom društvu“ (vidi Europski sud, Khlyustov protiv Rusije, presuda od 11. srpnja 2013. godine, predstavka broj 28975/05, točka 64.). Prema praksi Europskog suda, svaka mjera kojom se ograničava pravo na slobodu kretanja mora biti u skladu sa zakonom, težiti jednom od legitimnih ciljeva navedenih u trećem stavu članka 2. Protokola broj 4 i uspostaviti pravičnu ravnotežu između javnog interesa i prava pojedinca (vidi Europski sud, Nino Bevc protiv Hrvatske, odluka od 28. travnja 2020. godine, predstavka broj 36077/14, točka 46.)

Miješanje

31. Ustavni sud zapaža da iz stanja spisa predmeta proizlazi da je apelantu u kaznenom postupku određena mjera zabrane putovanja koja je propisana u članku 140. ZKPFBiH i zabrana sastajanja, približavanja i kontaktiranja sa svjedocima, koja je propisana člankom 140a. stavak 1. točka c) ZKP-a. Uz mjeru zabrane putovanja, apelantu je izrečena i mjera privremenog oduzimanja putne isprave i zabrana korištenja osobne iskaznice za prelazak državne granice Bosne i Hercegovine. Sukladno navedenom, proizlazi da izrečene mjere nesporno predstavljaju miješanje, odnosno ograničenje apelantovog prava na slobodu kretanja u smislu članka 2. Protokola broj 4 uz Europsku konvenciju. U stavni sud u svezi s tim treba utvrditi je li miješanje bilo zakonito i nužno u demokratskom društvu za postizanje legitimnog cilja.

Zakonitost

32. Ustavni sud podsjeća da izraz „u skladu sa zakonom” zahtijeva ne samo da nametnute mjere imaju osnovu u domaćem pravu već upućuje i na kvalitetu zakona u pitanju, zahtijevajući da bude dostupan zainteresiranim osobama i predvidiv u pogledu njegovih efekata (vidi Europski sud, De Tommaso protiv Italije, presuda od 23. veljače 2017. godine, predstavka broj 43395/09, toč. 106−109. s daljnjim referencama). Pri tome, kada je u pitanju zakonitost, uključujući i pitanje da li je poštovan postupak propisan zakonom, Europska konvencija se, u biti, poziva na nacionalno pravo i utvrđuje obvezu da se poštuju materijalna i proceduralna pravila nacionalnog prava (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-1633/23 od 21. ožujka 2024. godine, točka 35., dostupna na www.ustavnisud.ba).

33. Osporena rješenja donesena su u postupku u kojem je Općinski sud postupao na temelju zahtjeva Tužiteljstva za određivanje mjera zabrane. Općinski sud je u osporenim rješenjima obrazložio zaključke o postojanju utemeljene sumnje da je apelant počinio kazneno djelo za koje se provodi istraga i naveo razloge o postojanju naročitih okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva i bojazni od utjecaja na svjedoke. Navedene razloge Ustavni sud smatra dovoljnim u ovoj fazi postupka. S obzirom na navedeno, proizlazi da su mjere zabrane apelantu izrečene u skladu sa zakonom.

Legitiman cilj

34. Dalje, Ustavni zapaža da su mjere zabrane izrečene s ciljem uspješnog vođenja kaznenog postupka, što opravdava njihovu nužnost u demokratskom društvu. Preostaje utvrditi jesu li mjere bile nužne u demokratskom društvu (vidi Europski sud, Popoviciu protiv Rumunjske, presuda od 1. ožujka 2016. godine, predstavka broj 52942/09, točka 87.).

Proporcionalnost

35. U pogledu proporcionalnosti izrečene mjere zabrane putovanja i sastajanja približavanja i kontaktiranja sa svjedocima u svezi s apelantovim pravom na slobodu kretanja, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Europskog suda, prilikom ispitivanja proporcionalnosti sud treba razmotriti tri elementa: a) apelantovo ponašanje, uključujući, gdje je to relevantno, i postojanje prijetnje po javni poredak, b) poseban utjecaj na apelantove specifične okolnosti, uključujući i obiteljske potrebe i financijska sredstva, te c) da li je apelant imao istinski interes za ostvarivanje prava na koje utječe osporeno ograničenje (vidi Europski sud, Garib protiv Nizozemske, presuda od 6. studenog 2017. godine, predstavka broj 43494/09, toč. 158–164.). Europski sud je također istaknuo da neodređena osobna preferencija za koju nije dano nikakvo opravdanje ne može nadjačati javno odlučivanje umanjujući time polje slobodne procjene države (idem, točka 166.). Imajući u vidu navedene standarde, Ustavni sud zaključuje da je Općinski sud prilikom određivanja ove mjere vodio računa o apelantovim specifičnim interesima, kao i o tome da se apelantovo pravo na slobodu kretanja ne ograničava preko neophodno potrebne mjere. Pri tome je u prvostupanjskom rješenju obrazložena i opravdana bojazan kako bi i zašto apelant mogao utjecati na svjedoke (vidi točku 9. ove odluke), zbog čega je izrečena mjera zabrane sastajanja i kontaktiranja s njima. U svezi s tim, Ustavni sud zapaža i da iz sadržaja prvostupanjskog rješenja proizlazi da se „obrana toj mjeri nije posebno ni protivila“ (vidi točku 9. ove odluke).

36. Ustavni sud podsjeća da je apelant suočen s „kaznenom optužbom“ zbog postupka koji se vodi protiv njega i da zbog toga nije više pitanje njegove slobodne volje gdje će se kretati i s kim će komunicirati. To naročito kada mu se na teret stavlja kazneno djelo u svezi s nezakonitim upošljavanjem svjedoka. Dakle, apelantovi navodi svode se na njegovo nezadovoljstvo mjerama koje su prema njemu primijenjene. Međutim, Ustavni sud smatra da su u konkretnom predmetu one proporcionalne cilju koji se želi postići, pogotovo kada se imaju u vidu razlozi koje je dao sud, kao i apelantova uopćena argumentacija. To pogotovo kada se ima u vidu odredba članka 140b. stavak (5) ZKP-a, kojom je propisano do kada mjere zabrane mogu trajati, a naročito da je sud, u skladu s odredbama članka 140b. stavak (6) ZKP-a, obvezan svaka dva mjeseca ispitati je li primijenjena mjera još potrebna, pri čemu je postupak protiv apelanta u početnoj fazi istrage.

37. Posebno, Ustavni sud zapaža da iz spisa (uključujući i sadržaj apelantove žalbe) ne proizlazi da je sudu dostavio dokaze da ima zakazan termin za medicinski tretman njegove maloljetne kćeri ili da je, do podnošenja apelacije, dobio takav termin. Slijedom toga proizlazi da apelant nije tražio ukidanje mjere zabrane putovanja izvan granica Bosne i Hercegovine zbog takve „neodložne i objektivno neophodne obveze“. To bi, i prema stavu Ustavnog suda, mogao biti razlog za drugačiju odluku o mjeri zabrane putovanja ili, eventualno, za ukidanje mjere zabrane putovanja. Međutim, iz stanja spisa nesporno proizlazi da apelant nije potkrijepio svoje navode da njegova maloljetna kćerka ima zakazan medicinski tretman u SR Njemačkoj, te da on zbog toga neodložno mora otputovati u navedenu zemlju. Stoga, obzirom na nedokazanost tih navoda, apelant se, (i) prema mišljenju Ustavnog suda, ne može pozivati na povredu prava na slobodu kretanja zbog navedenog razloga. Osim toga, apelant osporava postojanje razloga za određivanje mjere zabrane putovanja zbog činjenice da posjeduje i državljanstvo Hrvatske, s kojom postoji „ugovor o izručenju“ koji obuhvaća i vrstu kaznenog djela za koje se sumnjiči. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je Predsjedništvo Bosne i Hercegovine 7. kolovoza 2013. godine donijelo Odluku kojom se ratificira Ugovor između Bosne i Hercegovine i Hrvatske o izručenju potpisan u Zagrebu 28. studenog 2012. godine. Odluka i tekst ugovora su objavljeni u „Službenom glasniku BiH“ – Međunarodni ugovori broj 22/13. Na temelju tog ugovora (članak 7.), dozvoljeno je izručenje vlastitih državljana u svrhu kaznenog gonjenja za kaznena djela organiziranog kriminala, korupcije i pranja novca za koja je, prema pravu obje države ugovornice, propisana kazna zatvora ili mjera koja uključuje oduzimanje slobode u trajanju od četiri godine ili teža kazna. U svezi s tim, Ustavni sud zapaža da dosadašnja praksa u svezi s izručenjem vlastitih državljana, na temelju tog ugovora, ne pruža dovoljne garancije da apelant neće pobjeći i na taj način opstruirati kazneni postupak. Osim toga, eventualno apelantovo bjekstvo u Hrvatsku, a slijedom toga i primjena tog ugovora, dovela bi do odugovlačenja konkretnog kaznenog postupka zbog postupanja nadležnih organa obje države po propisanim procedurama. Ustavni sud posebno ističe da Bosna i Hercegovina graniči, osim s Hrvatskom, i s Republikom Srbijom i Republikom Crnom Gorom, te da redovni sud nije apelantu odredio mjeru zabrane putovanja u Hrvatsku, nego zabranu putovanja izvan granica Bosne i Hercegovine. Stoga, i zbog navedenih razloga, okolnost postojanja „ugovora o izručenju s Hrvatskom“ u konkretnom slučaju, prema stavu Ustavnog suda, ne predstavlja razlog za drugačiju odluku o mjeri zabrane putovanja.

38. Imajući u vidu obrazloženja redovnih sudova, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u zaključku Općinskog suda da je u toj fazi postupka bilo nužno apelantu izreći mjeru zabrane putovanja iz članka

140. ZKPFBiH. Stoga Ustavni sud zaključuje da je postignuta pravična ravnoteža između nužnosti ovih mjera izrečenih s ciljem uspješnog vođenja kaznenog postupka i apelantovog prava na slobodu kretanja. Dakle, s obzirom na to da je apelantu mjera zabrane izrečena u interesu nesmetanog vođenja postupka, te da u obrazloženjima redovnih sudova o ocjeni razloga za određivanje mjere nema proizvoljnosti, kao i da apelant nije učinio vjerojatnim postojanje istinskog interesa na koji izrečene mjere zabrane štetno utječu, proizlazi da interes za nesmetano vođenje postupka preteže nad apelantovim pravom na slobodu kretanja, odnosno da je postignut pravičan balans i zadovoljeno načelo proporcionalnosti. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da nije došlo do povrede apelantovog prava iz članka 2. Protokola broj 4 uz Europsku konvenciju.

39. Apelant navodi da Vijeće Općinskog suda u rješenju od 14. kolovoza 2024. godine nije odgovorilo na žalbene navode kojima je osporavao postojanje uvjeta za određivanje mjera zabrane (vidi točku 10. ove odluke). U svezi s tim, Ustavni sud podsjeća na stav Europskog suda da žalbeni sud odbijajući žalbu, u načelu, može samo potvrditi obrazloženje koje je za svoju odluku pružio niži sud (vidi, mutatis mutandis, Europski sud, Kikabidze protiv Gruzije, presuda od 16. studenog 2021. godine, predstavka broj 57642/12, točka 62.). Također, Europski sud je u predmetu Vadym Melnyk protiv Ukrajine (presuda od 15. rujna 2022. godine, predstavke br. 62209/17 i 50933/18, točka 122.), koji se također, mutatis mutandis, može primijeniti na konkretan slučaj, ukazao da će garancije članka 5. stavak 4. Europske konvencije biti lišene svoje suštine ukoliko sud, oslanjajući se na domaći zakon i praksu, može tretirati kao irelevantne ili zanemariti konkretne činjenice na koje je u žalbi ukazano, a koje su takve da mogu dovesti u sumnju postojanje uvjeta koji su suštinski za „zakonitost“ u smislu Konvencije glede lišavanja slobode. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je Vijeće Općinskog suda ocijenilo neutemeljenim apelantove žalbene navode kojima je problematizirano postojanje utemeljene sumnje, kao i razloge za određivanje mjera zabrane. Vijeće se pri tome suglasilo sa stavom suca za prethodni postupak o postojanju opravdanih razloga da se apelantu odrede mjere zabrane. Dakle, Vijeće je ispitalo postojanje uvjeta u konvencijskom smislu, koji su odlučujući za utemeljenost donošenja odluke o određivanju mjera zabrane. Okolnost da Vijeće nije dalo odgovore na sve apelantove žalbene navode, odnosno da je zanemarilo konkretne činjenice na koje je u žalbi ukazano, nisu takve da mogu dovesti u sumnju postojanje uvjeta koji su suštinski za „zakonitost“ određivanja mjera zabrane, što je Ustavni sud u prethodnom dijelu ove odluke utvrdio.c)Pravo na učinkovit pravni lijek

40. U odnosu na apelantove navode o povredi prava na učinkovit pravni lijek, Ustavni sud konstatira da iz osporenog rješenja i drugih odluka koje je apelant dostavio proizlazi da je apelant imao mogućnost i da je koristio zakonom propisani pravni lijek. Također, Ustavni sud ima u vidu da je prvobitno doneseno rješenje o određivanju mjera zabrane ukinuto i predmet vraćen na ponovno odlučivanje (vidi točku 4. ove odluke). Ustavni sud podsjeća da pravo na učinkovit pravni lijek ne podrazumijeva i garanciju da će pravni lijekovi dovesti do rješavanja predmeta u korist onoga ko ih koristi (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-178/21 od 2. studenog 2022. godine, točka 36.). S obzirom na navedeno, činjenica da korištenje pravnih lijekova nije rezultiralo odlukom kojom bi apelant bio zadovoljan ne dovodi ni na koji način u pitanje njihovu dostupnost ili efikasnost, niti na bilo koji način pokreće pitanja prema članku 13. Europske konvencije. VII.Zaključak

41. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda apelantovog prava na privatni život i prava na slobodu kretanja i prebivanja iz članka II/3.(f) i m) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije te članka 2. Protokola broj 4 uz Europsku konvenciju, kada su mjere zabrane izrečene u skladu sa zakonom i u službi legitimnog cilja, te kada ne dovode u pitanje pravičnu ravnotežu između legitimnog cilja koji se ogleda u osiguranju apelantovog prisustva i nesmetanog vođenja kaznenog postupka i apelantovog prava na privatni život i slobodu kretanja i prebivanja.

42. Na temelju članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

43. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere

44. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-4163/24 (S.Z.) | Sudska praksa | Aktio