Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4814/24 (A.A.)
Odluka donesena 10. 07. 2025.
- Nema povrede
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Azil
- Upravni spor
- Strani državljanin
- Proceduralne garancije preispitivanja zakonitosti lišenja ili hapšenja
- Deportacija i ekstradicija u kontekstu člana 5. EK
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
- Zakon o zaštiti tajnih podataka
- Zakon o strancima
- Zakon o azilu · čl. 34
- Zakon o zaštiti tajnih podataka
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Zakon o strancima
- Zakon o azilu
- Ispravka Zakona o azilu
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti tajnih podataka
- Zakon o izmjeni i dopuni Zakona o strancima
- Odluka o izmjeni pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o strancima
- Odluka o dopuni pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-4814/24
Apelacija
Odluka o meritumu
10. 07. 2025.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-4814/24, rješavajući apelaciju A. A., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik
Valerija Galić, potpredsjednica
Angelika Nussberger, potpredsjednica
Helen Keller, sudija
Ledi Bianku, sudija
Marin Vukoja, sudija
Larisa Velić, sudija na sjednici održanoj 10. jula 2025. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija A. A. podnesena protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine br. S1 3 U 049141 24 Uvp od 1. oktobra 2024. godine i S1 3 U 049979 24 Uvp od 23. decembra 2024. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. A. A. (u daljnjem tekstu: apelant), državljanin Ruske Federacije, kojeg zastupa Udruženje „Vaša prava BiH“ iz Sarajeva, podnio je 29. novembra 2024. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 U 049141 24 Uvp od 1. oktobra 2024. godine. Apelant je također predložio donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud naložio nadležnim organima uprave hitno puštanje na slobodu ili određivanje blaže mjere nadzora na određeno područje ili mjesto, koja bi bila na snazi do donošenja odluke o ovoj apelaciji. Apelant je u dopuni apelaciji od 20. januara 2025. godine osporio i Presudu Suda BiH broj S1 3 U 049979 24 Uvp od 23. decembra 2024. godine. Apelant je 27. februara 2025. godine dostavio dopunu apelacije u kojoj je obavijestio Ustavni sud o odlukama koje su donesene nakon osporenih odluka.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH, Ministarstva sigurnosti BiH (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) i Službe za poslove sa strancima (u daljnjem tekstu: Služba) zatraženo je 13. i 14. januara 2015. godine da dostave odgovor na apelaciju i dopunu apelacije.
3. Pozvani su dostavili odgovore na apelaciju i dopunu apelacije u periodu od 17. januara do 5. marta 2025. godine. Odgovori su dostavljeni apelantu na eventualno izjašnjenje. Apelant u ostavljenom roku nije dostavio izjašnjenje na odgovore.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. Uvodne napomene
5. Apelant je državljanin Ruske Federacije. Apelant je u zemlji porijekla navodno bio suočen s političkim praćenjem jer je ideološki podržavao ideju nezavisne Čečenije. Državu porijekla je napustio 2013. godine i otišao u Tursku. U BiH je došao 2023. godine i odmah po dolasku na Aerodrom Sarajevo lišen je slobode zbog Interpolove crvene potjernice, a s ciljem krivičnog gonjenja zbog krivičnog djela učestvovanja u ilegalnim naoružanim (vojnim) formacijama iz člana 208. stav 2. Krivičnog zakonika Ruske Federacije. Apelant je odmah iskazao namjeru da podnese zahtjev za azil, te je 26. decembra 2023. godine podnio zahtjev za azil. Nakon toga je apelant smješten u azilantski centar.
Postupak u vezi s apelantovim zahtjevom za azil
6. Rješenjem Sektora za azil (u daljnjem tekstu: Sektor) od 16. februara 2024. godine odbijen je apelantov zahtjev za azil. Presudom Suda BiH od 12. aprila 2024. godine odbijena je apelantova tužba podnesena protiv rješenja Sektora. Presudom Suda BiH od 27. maja 2024. godine usvojen je apelantov zahtjev za preispitivanje, te preinačena prvostepena presuda tako što je apelantova tužba usvojena, poništeno rješenje Sektora i predmet vraćen na ponovno rješavanje.
7. U ponovnom postupku rješenjem Sektora od 7. juna 2024. godine odbijen je apelantov zahtjev za azil, a to rješenje je potvrđeno prvostepenom presudom Suda BiH od 5. augusta 2024. godine. Međutim, drugostepenom presudom Suda BiH od 20. septembra 2024. godine navedene nižestepene odluke su poništene te je predmet vraćen Sektoru na ponovno rješavanje.
8. Rješenjem Sektora od 8. jula 2024. godine apelantu je ograničeno kretanje van Imigracionog centra „na period od 90 dana ili do pravosnažnosti rješenja po zahtjevu za azil“ računajući od 18. jula 2024. godine. Navedena odluka je potvrđena presudama Suda BiH od 24. jula i 12. septembra 2024. godine.
9. Rješenjem Sektora od 4. oktobra 2024. godine, tačkom 1. dispozitiva, odbijen je apelantov zahtjev za azil, a tačkom 2. je utvrđeno da apelant ne može biti udaljen iz BiH zbog razloga propisanih principom zabrane vraćanja (non-refoulement) iz člana 6. stav 2. Zakona o azilu. Sektor je u obrazloženju istakao da je shodno obavezama koje proizlaze iz principa zabrane vraćanja propisanog članom 6. Zakona o azilu apelantu pružio privremenu zaštitu od povratka u Rusiju. Apelant je protiv navedenog rješenja podnio tužbu Sudu BiH, ali ju je naknadno povukao, pa je Sud BiH donio rješenje o obustavljanju postupka. Rješenje Sektora od 4. oktobra 2024. godine postalo je pravosnažno 4. novembra 2024. godine. Odluke o stavljanju apelanta pod nadzor i njegovom protjerivanju
10. U periodima kada su odluke o apelantovom zahtjevu za azil bile pravosnažne, tj. prije nego što je taj postupak po apelantovom zahtjevu za preispitivanje vraćan na ponovno rješavanje Sektoru, donesene su sljedeće odluke.
11. Rješenjem Službe od 5. aprila 2024. godine apelant je stavljen pod nadzor u Imigracioni centar u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Imigracioni centar) jer je utvrđeno da njegovo prisustvo predstavlja prijetnju po sigurnost BiH.
12. Apelant je zatim podnio zahtjev za privremenu mjeru Evropskom sudu za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), koji je donio privremenu mjeru broj 10218/24 i zabranio apelantovo prisilno udaljenje do 16. aprila 2024. godine i naložio da se apelantu omogući neometan kontakt s punomoćnicima u postupku za azil. Navedenu privremenu mjeru Evropski sud je produžio do 23. aprila 2024. godine, te ju je ponovo razmatrao 23. aprila 2024. godine kad je odlučio da je ne produži. U dopisu poslanom agentu Vijeća ministara BiH pred Evropskim sudom Evropski sud je naveo da se odluka o neproduženju privremene mjere ne treba smatrati tako da omogućava apelantovo protjerivanje ako postoje materijalni osnovi za vjerovanje da će biti izložen stvarnom riziku postupanja koje je suprotno čl. 2. i 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Evropski sud je istakao da kada i ako se donesu smjernice o protjerivanju (zaključak o dozvoli izvršenja rješenja o protjerivanju) apelantu treba biti ostavljena mogućnost da kontaktira svoje advokate i po mogućnosti podnese novi zahtjev.
13. Rješenjem Ministarstva od 18. aprila 2024. godine usvojena je apelantova žalba, prvostepeno rješenje od 5. aprila 2024. godine poništeno i predmet vraćen Službi na ponovni postupak. Ministarstvo je zaključilo da nema dokaza da je prvostepeni organ donio rješenje o protjerivanju, što je uvjet da bi se moglo donijeti rješenje o stavljanju pod nadzor u Imigracioni centar.
14. Rješenjem Službe od 19. aprila 2024. godine određeno je da se apelant protjeruje s teritorije BiH (u skladu sa članom 106. stav 1. tačka j. Zakona o strancima), te mu se zabranjuje ulazak i boravak na teritoriji BiH u periodu od pet godina. Također se nalaže apelantu da napusti teritoriju BiH nakon što se za to steknu zakonski uvjeti. Rješenjem Ministarstva od 7. maja 2024. godine odbijena je apelantova žalba podnesena protiv navedenog rješenja Službe. Apelant je protiv rješenja Ministarstva podnio tužbu 26. decembra 2024. godine, te je, prema apelacionom spisu, postupak još u toku.
15. Drugim rješenjem Službe od 19. aprila 2024. godine određeno je da se apelant stavlja pod nadzor s ciljem sprečavanja slobodnog i neograničenog kretanja jer je utvrđeno da apelantovo prisustvo predstavlja prijetnju javnom poretku, javnom redu i nacionalnoj sigurnosti. Mjera nadzora je određena za period od 19. aprila 2024. godine do apelantovog udaljenja iz zemlje, a najduže 90 dana. Navedeno rješenje Službe potvrđeno je rješenjem Ministarstva od 24. aprila 2024. godine i presudom Suda BiH od 30. aprila 2024. godine.
Postupak u kojem je donesena apelacijom osporena presuda Suda BiH od 1. oktobra 2024. godine
16. Sektor je 9. augusta 2024. godine dostavio informaciju Službi u kojoj je naveo da je rješenjem od 7. juna 2024. godine odbijen apelantov zahtjev za azil (vidi tačku 7. ove odluke). Dalje je ukazao da je navedeno rješenje o apelantovom zahtjevu za azil postalo pravosnažno 6. augusta 2024. godine te da apelant više nema status tražioca azila. S obzirom na navedeno, Sektor je ukazao Službi da rješenje o ograničenju kretanja od 8. jula 2024. godine (vidi tačku 8. ove odluke) više nije na snazi jer je o apelantovom zahtjevu za azil pravosnažno odlučeno 6. augusta 2024. godine.
17. Rješenjem Službe broj UP-1/18.5.2-07.3-47-2/24 od 9. augusta 2024. godine apelant je stavljen pod nadzor s ciljem sprečavanja slobodnog i neograničenog kretanja jer je utvrđeno da apelantovo prisustvo predstavlja prijetnju javnom poretku, javnom redu i nacionalnoj sigurnosti BiH, kao i radi osiguranja izvršenja rješenja o protjerivanju. Mjera trajanja nadzora određena je za period od 9. augusta 2024. godine pa sve dok se ne stvore uvjeti za apelantovo udaljenje, a najduže do 90 dana. Služba je u obrazloženju istakla da u odnosu na apelanta raspolaže informacijom Obavještajno-sigurnosne agencije BiH (u daljnjem tekstu: OSA), označenom stepenom tajnosti, iz koje proizlazi da apelantovo prisustvo u BiH predstavlja prijetnju javnom poretku, javnom redu i nacionalnoj sigurnosti BiH. Služba je istakla da je od OSA-e zatražila da se u određenoj mjeri izdvoje akti koji sadrže stepen tajnosti, a koji ispunjavaju uvjete za ukidanje oznake tajnosti, te se eventualno prezentiraju apelantu kako bi se mogao očitovati. Međutim, OSA se, shodno članu 27. stav 2. Zakona o zaštiti tajnih podataka, izjasnila da bi se otkrivanjem podataka moglo očekivati izazivanje značajne štete po legitimne ciljeve i zaštitu sigurnosti BiH. Služba je dalje navela da je od apelanta 9. augusta 2024. godine uzeta izjava i tada je upoznat s tim da postoje određene sigurnosne smetnje za njegovo nesmetano kretanje u BiH. Apelant je tada upoznat i da je njegov zahtjev za azil pravosnažno odbijen, pa da više ne postoje razlozi koji su onemogućili izvršenje rješenja o protjerivanju. Također je apelant upoznat s pravom na pružanje besplatne pravne pomoći s ciljem zaštite prava i interesa u konkretnom postupku, te s odredbama člana 30a. Zakona o zaštiti tajnih podataka, kojim je propisano da nakon provedene zakonom utvrđene procedure uvid može ostvariti njegov punomoćnik, ukoliko ima sigurnosnu dozvolu. Služba je, pozivajući se na odredbe člana 118. stav 3. tač. a. i b. Zakona o strancima, donijela odluku kao u dispozitivu rješenja.
18. Rješenjem Ministarstva broj UP-II-06-07-2-55/24 od 14. augusta 2024. godine apelantova žalba je odbijena.
19. Presudom Suda BiH broj S1 3 U 049141 24 U od 22. augusta 2024. godine odbijena je apelantova tužba podnesena protiv rješenja Ministarstva. Sud BiH je u obrazloženju istakao da, u skladu sa članom 8. Zakona o strancima, sigurnosnu provjeru stranaca, s ciljem utvrđivanja razloga sigurnosti BiH, provodi OSA, a na osnovu te procjene su i donesena nižestepena rješenja. Sud BiH je naveo da je svjestan činjenice da, ponekad, u postupku nije moguće pružiti čak ni neklasificirani sažetak ako otkrivanje klasificiranih podataka može onemogućiti djelovanje i izvršavanje zadaće OSA-e. Međutim, Sud BiH je naglasio da je u takvom slučaju na sudu da, u okviru svog nadzora, iskoristi mehanizme koji mu omogućavaju da, u mjeri u kojoj je to moguće, pomiri legitimni interes zaštite učinkovitosti i povjerljivosti sigurnosne procjene i poštovanja prava stranaka u postupku. Stoga je Sud BiH istakao da je u svrhu kontrole zakonitosti akata, koji se zasnivaju na procjeni OSA-e, imao zakonsko ovlaštenje zatražiti pristup i uvid podacima, što je i učinio, te se na taj način osigurao uvid u dokumente OSA-e. Sud BiH je naglasio da se pri tome nije ograničio samo na utvrđenje apstraktne vjerovatnosti razloga iz dokumenata OSA-e, nego i na mogućnost konkretne ocjene da li su činjenični razlozi dokazani. Zbog navedenih razloga Sud BiH smatra da u konkretnom slučaju ograničenja načela kontradiktornosti postupka i jednakosti oružja nisu narušila samu suštinu apelantovog prava. Naime, postojale su odgovarajuće zaštitne mjere u postupku, koje je u upravnom sporu osigurao upravo Sud BiH koji je izvršio uvid u tajne dokumente i uvjerio se u ispravnost razloga koji su u njima navedeni.
20. Presudom Suda BiH broj S1 3 U 049141 24 Uvp od 1. oktobra 2024. godine odbijen je apelantov zahtjev za preispitivanje sudske odluke. Sud BiH je u obrazloženju istakao da su neosnovani apelantovi navodi da nije upoznat s okolnostima usljed kojih je procjenom OSA-e proglašen prijetnjom po sigurnost BiH i da nije mogao prezentirati svoju odbranu. Naime, kako je obrazloženo, iz prvostepenog rješenja se vidi da je to rješenje doneseno na osnovu akta OSA-e koji je označen znakom „povjerljivosti“. U vezi s tim je istaknuto da je informacija koju u skladu sa članom
8. Zakona o strancima dostavlja OSA obavezujuća za prvostepeni i drugostepeni organ jer je utvrđivanje razloga sigurnosti u isključivoj nadležnosti navedene agencije, što proizlazi iz člana 5. Zakona o Obavještajno-sigurnosnoj agenciji BiH. Sud BiH je istakao da ograničenja u pogledu prezentiranja apelantu tih dokaza i prezentiranja sadržaja tih dokaza u obrazloženju osporenog rješenja proizlaze iz čl. 8. i 10. navedenog zakona. Sud BiH je naglasio da apelant ne spori da su apelantovi punomoćnici imali mogućnost zatražiti angažman specijalnih advokata koji imaju odobrenje OSA-e da izvrše uvid u tajne spise, što nisu iskoristili. Sud BiH je istakao da se zato ne mogu prihvatiti apelantovi navodi da mu je uskraćeno pravo da dođe do saznanja s kojim činjenicama raspolaže OSA. Sud BiH je istakao i da apelant neosnovano ukazuje na povredu člana 5. Evropske konvencije. U vezi s tim je istakao da iz spisa proizlazi da je apelantu određena mjera nadzora u zakonito provedenom postupku, što je dopušteno članom 5. stav 1. tačka f) Evropske konvencije kod činjenice da je prvostepeni organ donio rješenje o protjerivanju od 19. aprila 2024. godine.
Postupak u kojem je donesena apelacijom osporena presuda Suda BiH od 23. decembra 2024. godine
21. Rješenjem Službe od 6. novembra 2024. godine produžen je nadzor apelantu radi osiguranja izvršenja rješenja o protjerivanju za period od 8. novembra 2024. godine do njegovog udaljenja iz zemlje, a najduže do 6. februara 2025. godine. Rješenjem Ministarstva od 11. novembra 2024. godine odbijena je apelantova žalba podnesena protiv rješenja Službe. Presudom Suda BiH broj S1 3 U 049979 24 U od 20. novembra 2024. godine odbijena je apelantova tužba podnesena protiv rješenja Ministarstva.
22. Presudom Suda BiH broj S1 3 U 049979 24 Uvp od 23. decembra 2024. godine odbijen je apelantov zahtjev za preispitivanje sudske odluke. Sud BiH je u obrazloženju istakao da je u postupku ispitivanja zakonitosti osporenog rješenja prvostepeni sud saslušao apelanta lično i izvršio uvid u izvještaj OSA-e. Naime, kako je obrazloženo, prvostepeni sud je cijeneći sve dokaze iz spisa utvrdio da je Ministarstvo postupilo prema pravilima postupka, pravilno utvrdilo pravno relevantne činjenice i pravilno primijenilo relevantne zakonske odredbe. Sud BiH je ukazao da je Služba obaviještena da je doneseno rješenje od 4. oktobra 2024. godine kojim je apelantu odbijen zahtjev za azil i utvrđeno da apelant ne može biti udaljen iz BiH zbog razloga propisanih principom zabrane vraćanja (vidi tačku 9. ove odluke). Dalje je utvrđeno, da je rješenje kojim je odbijen apelantov zahtjev za azil postalo pravosnažno 4. novembra 2024. godine. Sud BiH je istakao da je Službi dostavljena i Preporuka o zabrani vraćanja apelanta iz razloga propisanih članom 6. Zakona o azilu. Sud BiH je naglasio da apelant svoj zahtjev za ukidanje pobijanog rješenja bazira na činjenici da je nakon donesenog rješenja o protjerivanju i mjere nadzora apelanta, doneseno rješenje od 4. oktobra 2024. godine kojim je utvrđena zabrana vraćanja. Apelant stoga smatra da se rješenje o protjerivanju od 19. aprila 2024. godine ne može izvršiti. Sud BiH je istakao da je u prvostepenom postupku pravilno zaključeno da ta činjenica, koja je i nesporna, ne predstavlja novu činjenicu koja bi bila od utjecaja na pravilnost pobijanog rješenja. Naime, uvidom u informaciju OSA-e pravilno je utvrđeno da se nisu izmijenile okolnosti koje ukazuju da apelant predstavlja prijetnju za javni poredak, javni red i mir ili sigurnost BiH, što predstavlja odlučnu činjenicu za pravilno odlučivanje u konkretnom slučaju. Sud BiH je istakao da je produženje mjere nadzora u konkretnom slučaju, osim što je u skladu s domaćim zakonima, isto tako i u skladu s Evropskom konvencijom. Sud BiH je dalje istakao da je apelantu omogućeno pravo na saslušanje na javnoj raspravi, uz prisustvo punomoćnika, te je upoznat i sa činjenicom da postoji lista s pet advokata koji su ovlašteni izvršiti uvid u spise OSA-e, a koju mogućnost apelant nije iskoristio. Sud BiH je istakao da se iz navedenog jasno vidi da prilikom provođenja postupka i donošenja odluke nije bilo nikakve proizvoljnosti, kako to apelant pogrešno smatra. Sud BiH je istakao i da razlozi u odnosu na pravilnost odluke o apelantovom protjerivanju ne mogu biti predmet preispitivanja u tom postupku jer je predmet postupka osiguranje izvršenja rješenja o protjerivanju. Naime, ti razlozi mogu biti eventualno predmet preispitivanja u nekom drugom postupku, pa ni činjenica da je utvrđena zabrana vraćanja također ne može biti od utjecaja na drugačiju odluku u ovom slučaju.
Odluke donesene nakon osporenih odluka
23. Rješenjem Službe od 23. januara 2025. godine, koje je potvrđeno rješenjem Ministarstva od 29. januara 2025. godine, apelantu je izuzetno produžena mjera nadzora za period od 7. februara 2025. godine do udaljenja iz zemlje, a najduže do 7. maja 2025. godine. Služba je u obrazloženju navela da je 16. decembra 2024. godine apelantu izdala potvrdu o ostanku u BiH do 16. decembra 2025. godine, odnosno dok se ne osiguraju uvjeti za povratak u državu porijekla, u državu uobičajenog boravka, u državu iz koje je došao u BiH ili u državu koja ga prihvata. Dalje je navela da se s ciljem konačnog rješavanja apelantovog statusa i iznalaženja mogućnosti za povratak u državu porijekla, u državu uobičajenog boravka, u državu iz koje je došao u BiH ili u državu koja ga prihvata, a gdje mu ne bi bili ugroženi život ili sloboda, 8. januara 2025. godine obratila Interpolu. Od Interpola je tražena informacija da li je za apelanta aktivna međunarodna potjernica. Služba je istakla da ju je 15. januara 2025. godine Interpol obavijestio da je za apelanta još uvijek na snazi međunarodna crvena potjernica Interpola Moskva. Služba je istakla da shodno navedenom nije mogla postupati s ciljem iznalaženja treće zemlje jer bi apelant bio izložen stvarnom riziku izručenja u zemlju u kojoj bi mu mogla biti ugrožena prava na život ili slobodu.
24. Presudom Suda BiH od 7. februara 2025. godine poništena su navedena rješenja te je predmet vraćen Službi na ponovno rješavanje.
25. Rješenjem Službe od 24. februara 2025. godine apelantu je ograničeno kretanje na određeno područje ili mjesto. Nakon donošenja navedenog rješenja, apelant je pušten iz Imigracionog centra 25. februara 2025. godine.
IV.Apelacijaa)Navodi iz apelacije
26. Apelant smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije i pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Apelant je prvenstveno ukazao na nepravilnosti u postupku u kojem je donesena prva odluka o njegovom stavljanju pod nadzor i postupku u kojem je doneseno rješenje o protjerivanju (vidi tač. od 11. do 15. ove odluke). U vezi s tim, apelant je istakao da je u periodu od 5. do 19. aprila 2024. godine boravio u Imigracionom centru bez donesenog rješenja o protjerivanju, te da mu u tom periodu nije omogućen kontakt s punomoćnicima. Kontakt je ostvaren tek nakon obraćanja Evropskom sudu (vidi tač. 11. i 12. ove odluke). Apelant je ukazao da mu u odnosu na rješenje o protjerivanju nije dostavljena drugostepena odluka, nego su o postojanju te odluke apelantovi punomoćnici informirani tek 19. novembra 2024. godine, nakon čega su zatražili dostavljanje drugostepene odluke. Apelant je istakao i da je nejasno u koju zemlju je Služba imala namjeru da ga protjera.
27. Apelant je zatim istakao da mu je u periodu od 18. jula do 6. augusta 2024. godine bilo ograničeno kretanje na osnovu rješenja Sektora jer je u navedenom periodu bio u statusu tražioca azila. Međutim, apelant smatra da je od 6. do 9. augusta 2024. godine bio zadržan bez ikakvog pravnog osnova, tj. bez ikakve odluke o nadzoru. Apelant je istakao i da je iz odluka Evropskog suda (vidi tačku 12. ove odluke) bilo jasno da protjerivanje već tada nije bilo izgledno, niti da će biti u budućnosti. Apelant smatra da u tom slučaju postoje različite okolnosti koje sugeriraju da se njegovo pritvaranje ne može smatrati zakonitim prema članu 5. stav 1. tačka f. Evropske konvencije. Apelant dalje navodi da u toku postupka ni on a ni njegovi punomoćnici nisu saznali niti najmanje činjenične razloge zbog kojih je označen kao prijetnja nacionalnoj sigurnosti BiH. Navodi da iz presude Evropskog suda u predmetu Šćepanović protiv BiH (presuda od 15. novembra 2022. godine, predstavka broj 21196/21) ne proizlazi obaveza angažiranja advokata koji bi izvršili uvid u tajne spise OSA-e. Apelant navodi da iz akcionog plana za provođenje navedene presude Ureda agenta Vijeća ministara pred Evropskim sudom slijedi da u BiH postoji lista od pet advokata koji su prošli sigurnosne provjere i imaju odobrenje uvida u tajne spise OSA-e, ali da ta lista nije javno objavljena. Također navodi da bi angažiranje tih advokata iziskivalo dodatna finansijska sredstva, koja apelant ne može osigurati, kao i da on može komunicirati jedino na ruskom jeziku, te smatra da je na njega stavljen prekomjeran teret. Apelant je naglasio i obavezu Suda BiH u takvim slučajevima da informacije na osnovu kojih je apelantu određen nadzor podvrgne adekvatnoj procjeni, odnosno da provjeri vjerodostojnost i istinitost dokaza koje mu je dostavila OSA. U vezi s tim se pozvao na Odluku Ustavnog suda broj AP-4064/13 od 25. juna 2014. godine. Apelant je istakao i da pritvor samo na osnovu sigurnosnih razloga nije dopušten, te se pozvao na odluke Evropskog suda Al Husin protiv Bosne i Hercegovine (presuda od 7. februara 2012. godine, predstavka broj 3727/08), te A. i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva (presuda od 19. februara 2009. godine, predstavka broj 3455/05). Apelant je, pozivajući se na presudu Evropskog suda u predmetu Mikolenko protiv Estonije (predstavka broj 10664/05, presuda od 8. oktobra 2009. godine) istakao da je detencija s ciljem deportacije ili ekstradicije dopuštena samo ako postoji „realni prospekt“ za deportaciju ili ekstradiciju. Iz navedenih razloga, apelant smatra da je povrijeđeno i njegovo pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku.
28. Apelant je u dopuni apelacije ponovio navode iz apelacije, tj. da mu nije obrazloženo zbog čega je smatran prijetnjom za nacionalnu sigurnost BiH. Apelant je zatim ukazao da u postupku protjerivanja nisu uzete u obzir činjenice u pogledu nemogućnosti povratka u njegovu zemlju porijekla. Apelant je naglasio da je taj stav zauzelo i Ministarstvo sigurnosti kada je odlučilo o zabrani njegovog vraćanja i dalo preporuku za izdavanje potvrde o ostanku. Dakle, kako u njegovom slučaju nije moguće primijeniti protjerivanje u zemlju porijekla, apelant smatra da, prema standardima iz člana 5. stav 1. tačka f) Evropske konvencije, pritvor samo na osnovu sigurnosnih razloga nije dopušten. Apelant se u vezi s tim ponovo pozvao na praksu Evropskog suda u predmetu Al Husin protiv Bosne i Hercegovine, te A. i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva. U odnosu na član 8. Evropske konvencije, apelant je ponovio navode iz apelacije koji se tiču primjene presude Šćepanović protiv BiH.b)Odgovori na apelaciju
29. Sud BiH je, u suštini, istakao da su apelacioni navodi neosnovani te da ostaje pri razlozima navedenim u njegovim odlukama. Osim toga, Sud BiH je naglasio da iz spisa predmeta proizlazi da su apelant i njegovi punomoćnici bili upoznati s tim da postoji lista advokata koji su prošli sigurnosnu provjeru i koji mogu pristupiti tajnim podacima. Dalje je naglašeno da je apelant na saslušanju pitan da li je upoznat s navedenim i da li je angažirao nekog od advokata koji imaju pristup tajnim podacima, na što je apelant odgovorio da nije, i to zbog finansijskih razloga. Sud BiH je ukazao i da su u vezi s tim apelantovi punomoćnici istakli da nisu tražili izdavanje posebne dozvole za pristup tajnim podacima.
30. Ministarstvo je, u suštini, istaklo da su apelacioni navodi neosnovani, te je ponovio navode iz svojih odluka. U odnosu na apelacione navode da je apelant zadržan tri dana bez pravnog osnova prije donošenja odluka u postupku osporenom apelacijom, Ministarstvo je istaklo da ti navodi nisu mogli utjecati na drugačije rješavanje konkretne upravne stvari. Naime, prvostepeni organ je 9. augusta 2024. godine zaprimio informaciju da apelant više nije u statusu tražioca azila, te da rješenje o ograničenju kretanja od 8. jula 2024. godine više nije na snazi. Ministarstvo je naglasilo da je prvostepeni organ rješenje o stavljanju pod nadzor donijelo isti dan kada je obaviješteno o navedenom.
31. Služba je ponovila navode iz svojih odluka te istakla da je apelacija neosnovana. Pored navedenog, Služba je naglasila da se rješenje o protjerivanju, skoro za cijeli period stavljanja apelanta pod nadzor, nije moglo izvršiti zbog rješavanja apelantovog zahtjeva za azil, tj. zbog ponavljanja tog postupka.
V.Relevantni propisi
32. Zakon o strancima („Službeni glasnik BiH“ br. 88/15, 34/21 i 63/23)
Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
Član 8. st. (1) - (5) (Sloboda kretanja) (1) Stranac može ulaziti u BiH i boraviti na njenoj teritoriji s važećom putnom ispravom u koju je unesena viza ili dozvola boravka, ako ovim zakonom ili međunarodnim ugovorom čija je BiH ugovorna strana nije drugačije propisano. Ulazak, boravak, kretanje i izlazak stranaca mogu biti ograničeni pod uslovima propisanim ovim ili drugim zakonom. (2) Stranci koji zakonito borave u BiH pod uslovima propisanim ovim zakonom uživaju pravo na slobodu kretanja u BiH i slobodan izbor mjesta boravka, ako nije drugačije određeno ovim ili drugim zakonom u posebnim oblastima iz razloga javnog interesa u demokratskom društvu. (3) Prava iz stava (2) ovog člana mogu biti djelimično ili potpuno ograničena u skladu sa zakonom u mjeri koja je neophodna u demokratskom društvu u interesu državne ili javne sigurnosti, radi očuvanja javnog poretka, sprečavanja kriminala, zaštite zdravlja ili morala ili radi zaštite prava i sloboda drugih. (4) Sigurnosnu provjeru za stranca, s ciljem utvrđivanja prijetnji po sigurnost BiH, provodi Obavještajno-sigurnosna agencija Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Obavještajno-sigurnosna agencija). (5) U postupku donošenja odluke koja se zasniva na informacijama sadržanim u dokumentu sa oznakom tajnosti, koju je odredio organ iz stava (4) ovog člana ili drugi nadležni organ, primjenjuju se odredbe zakona kojim se uređuje zaštita tajnih podataka u BiH. Član 106. stav (1) tačka j) (Razlozi za izricanje mjere protjerivanja) (1) Strancu može biti izrečena mjera protjerivanja iz BiH ako:
j) prisustvo stranca predstavlja prijetnju javnom poretku ili sigurnosti BiH; Član 110. st. (5) - (8) i (11) (Postupanje u slučaju pozivanja na zaštitu) (5) Strancu čiji je zahtjev za azil pravosnažno odbijen ili mu je ukinut dodijeljeni izbjeglički status, odnosno status supsidijarne zaštite, a za koga se u postupku utvrdi da ne može biti udaljen iz razloga propisanih principom zabrane vraćanja iz člana 109. (Princip zabrane vraćanja) stav (2) ovog zakona, Služba, na zahtjev stranca, a na osnovu preporuke organa nadležnog za poslove azila, izdaje potvrdu o ostanku kojom se strancu dozvoljava ostanak u BiH dok se ne osiguraju uslovi za povratak i služi mu kao identifikacioni dokument. (6) Potvrda iz stava (5) ovog člana izdaje se na period najduže do jedne godine i može se produžavati na zahtjev stranca pod uslovima pod kojima je izdata i uz preporuku organa nadležnog za poslove azila. (7) Protiv potvrde iz st. (5) i (6) ovog člana nije dozvoljena žalba niti se može pokrenuti upravni spor. (8) Strancu iz stava (5) ovog člana, za kojeg je utvrđeno da predstavlja prijetnju za javni poredak, javni red i mir ili sigurnost BiH, Služba može odrediti stavljanje pod nadzor u skladu s ovim zakonom. (11) Stranac kojem je izdata potvrda iz stava (5) ovog člana, u slučaju potrebe, ima pravo na smještaj, ishranu i pristup zdravstvenoj zaštiti, o čemu u svakom pojedinačnom slučaju odlučuje i pristup pravima osigurava Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice Bosne i Hercegovine. Član 115. st. 1, 2, 3. i 6. (Plaćanje troškova vraćanja i stavljanja stranca pod nadzor) (1) Stranac je dužan da plati troškove svog vraćanja do mjesta u koje se upućuje. (2) Ako se utvrdi da stranac nema potrebna finansijska sredstva za plaćanje troškova vraćanja do mjesta u koje se upućuje, troškove vraćanja plaćaju:
a) lice koje je izdalo pozivno pismo u svrhu ulaska stranca u BiH,
b) fizičko ili pravno lice koje je stranca zaposlilo iako nije imao odgovarajuću radnu dozvolu,
c) fizičko ili pravno lice koje je stranca zaposlilo po izdatoj radnoj dozvoli,
d) banka koja je dala garanciju na sredstva bezgotovinskog plaćanja,
e) turistička organizacija ili udruženje koje je izdalo vaučer, odnosno organizator turističkog ili sličnog putovanja,
f) fizičko ili pravno lice koje je strancu pomoglo ili pokušalo pomoći da nezakonito pređe granicu, tranzituje ili boravi u BiH,
g) prevoznik koji je stranca dovezao u BiH,
h) pravno ili fizičko lice koje je dalo izjavu da će snositi troškove izdržavanja, smještaja, ishrane, zdravstvenog osiguranja i/ili povratka,
i) BiH. (3) Radi osiguranja udaljenja stranca iz BiH, a u skladu sa članom 118. (Određivanje nadzora) ovog zakona, do napuštanja BiH stranac se može staviti pod nadzor. Sve troškove vezane za realizaciju nadzora snosi stranac koji se stavlja pod nadzor. Ako se utvrdi da stranac nema potrebna finansijska sredstva za plaćanje troškova stavljanja pod nadzor, te troškove snose subjekti iz stava (2) ovog člana. (6) Ukoliko ni stranac iz stava (1) ni subjekti iz stava (2) tač. a) do h) ovog člana ne mogu platiti troškove vraćanja i stavljanja stranca pod nadzor, ti troškovi se podmiruju na teret budžeta BiH angažovanjem sredstava za posebne namjene. Tako se može postupiti i kad je to potrebno zbog ekonomičnosti postupka udaljenja stranca iz zemlje.
Odjeljak B. Stavljanje stranca pod nadzor Član 118. stav (2) tač. a) i e) i stav (3) tačka a) (Određivanje nadzora) (2) Strancu se može odrediti stavljanje pod nadzor ograničenjem kretanja na određeno područje ili mjesto uz obavezu javljanja organizacionoj jedinici Službe ili policiji:
a) radi osiguranja izvršenja rješenja o protjerivanju, u slučaju da mu je otkazan boravak u BiH ili u drugom slučaju kad mu je izrečena mjera protjerivanja;
e) ako postoje osnovi sumnje da bi slobodno i neograničeno kretanje stranca moglo ugroziti javni poredak, javni red i mir ili sigurnost ili međunarodne odnose BiH ili predstavljati prijetnju javnom zdravlju u BiH, odnosno ako je utvrđeno da predstavlja prijetnju za javni poredak, javni red i mir ili sigurnost BiH; (3) Strancu se određuje stavljanje pod nadzor smještanjem u imigracioni centar:
a) ako postoje osnovi sumnje da bi nakon donošenja rješenja o protjerivanju slobodno i neograničeno kretanje stranca moglo ugroziti javni poredak, javni red i mir ili sigurnost ili međunarodne odnose BiH ili predstavljati prijetnju javnom zdravlju u BiH, odnosno ako je utvrđeno da predstavlja prijetnju za javni poredak, javni red i mir ili sigurnost BiH; Član 119. st. (1) – (6) (Period određivanja i produženje nadzora) (1) Stranac ostaje pod nadzorom do trenutka dobrovoljnog napuštanja ili prisilnog udaljenja iz BiH ili toliko dugo koliko je potrebno za izvršenje svrhe nadzora, odnosno dok se razlozi koji su bili osnov za stavljanje stranca pod nadzor bitno ne izmijene, ali najduže do roka određenog rješenjem o stavljanju pod nadzor, odnosno rješenjem o produženju nadzora. (2) Strancu se rješenjem određuje nadzor ograničenjem kretanja na određeno područje ili mjesto uz obavezu javljanja organizacionoj jedinici Službe ili policiji do trenutka dobrovoljnog napuštanja ili prisilnog udaljenja iz BiH, odnosno dok se razlozi koji su bili osnov za stavljanje stranca pod nadzor bitno ne izmijene. (3) Strancu se rješenjem određuje nadzor smještanjem u imigracioni centar na period najduže do 90 dana. (4) Po proteku roka iz stava (3) ovog člana, a ako i dalje postoje razlozi iz člana 118. (Određivanje nadzora) stav (3) ovog zakona iz kojih je strancu određen nadzor, strancu se može produžiti nadzor svaki put najviše do 90 dana, tako da ukupno trajanje nadzora u imigracionom centru ne može trajati duže od 180 dana. (5) Izuzetno od stava (4) ovog člana, u slučaju nedostatka saradnje stranca u postupku udaljenja ili kašnjenja u pribavljanju potrebnih dokumenata iz države u koju se stranac vraća, trajanje nadzora može se produžiti i na period duži od 180 dana. (6) Ukupno trajanje nadzora u imigracionom centru ne može biti duže od 18 mjeseci u kontinuitetu.
33. Zakon o zaštiti tajnih podataka („Službeni glasnik BiH“ br. 54/05 i 12/09)
Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
Član 27. (Promjena tajnosti podataka) (1) Zakonski korisnik tajnog podatka može predložiti ovlaštenoj osobi promjenu tajnosti ako smatra da tajnost nije opravdana ili nije na odgovarajući način određena. (2) Ovlaštena osoba dužna je prijedlog iz stava (1) ovog člana razmotriti i o svojoj odluci obavijestiti predlagača. Član 30 a. (1) Sigurnosnu dozvolu za pristup tajnim podacima za fizička lica koja su zaposlena u domaćim ili stranih pravnim licima, međunarodnim ili regionalnim organizacijama izdaje Državni sigurnosni organ, odnosno u skladu sa zaključenim međunarodnim sporazumima ako se radi o podacima druge zemlje ili strane organizacije. (2) Zahtjev za vršenje sigurnosne provjere lica iz stava (1) ovog člana podnosi se Državnom sigurnosnom organu koji će potpune zahtjeve proslijediti Obavještajno-sigurnosnoj agenciji BiH. (3) Sigurnosna dozvola za pristup tajnim podacima licima iz stava (1) ovog člana izdaje se na osnovu obavljene sigurnosne provjere koju, na zahtjev Državnog sigurnosnog organa, obavlja Obavještajno-sigurnosna agencija BiH koja, u okviru obavljanja sigurnosnih provjera, sarađuje, prema potrebi, s drugim državnim organima i institucijama. (4) Odluku o postojanju, odnosno nepostojanju sigurnosnih smetnji za lica iz stava (1) ovog člana donosi ministar sigurnosti BiH i dostavlja je rukovodiocu pravnog lica iz stava (1) ovog člana.
34. Zakon o azilu („Službeni glasnik BiH“ br. 11/16 i 16/16 – ispravka) u relevantnom dijelu glasi:
Član 6. (Princip zabrane vraćanja "non-refoulement") (1) Stranac neće biti prisilno udaljen ili vraćen u zemlju gdje bi mu život ili sloboda bili ugroženi zbog njegove rase, vjere, nacionalnosti, pripadnosti određenoj društvenoj grupi ili zbog političkog mišljenja. Stranac neće biti prisilno udaljen ili vraćen u zemlju u kojoj nije zaštićen od slanja na takvu teritoriju. (2) Izuzetno od stava (1) ovog člana, stranac koji se iz opravdanih razloga smatra opasnim za sigurnost BiH ili je pravosnažno osuđen za teško krivično djelo i predstavlja opasnost za BiH može se prisilno udaljiti ili vratiti u drugu zemlju, izuzev ako bi time bio izložen stvarnom riziku da bude podvrgnut smrtnoj kazni ili pogubljenju, mučenju, nehumanom ili ponižavajućem postupanju ili kažnjavanju. Stranac neće biti prisilno udaljen ili vraćen u zemlju u kojoj nije zaštićen od slanja na takvu teritoriju.
Član 46. st. 1. i 2. (Zabrana vraćanja u slučaju odbijanja zahtjeva i ukidanja statusa) (1) Ministarstvo dostavlja preporuku Službi o zabrani vraćanja stranca iz razloga propisanih članom 6. (2) ovog zakona, kada odluke iz čl. 41. (1) d) i 54. (2) ovog zakona postanu pravosnažne. (2) Služba strancu iz stava (1) ovog člana izdaje potvrdu o ostanku u BiH na period do godinu dana, uz mogućnost produženja. Potvrda o ostanku produžava se na zahtjev stranca, uz preporuku Ministarstva. Zahtjev za produženje stranac dostavlja Službi najkasnije u roku od dva mjeseca, prije isteka perioda na koji mu je dozvoljen ostanak u BiH.
Član 66. stav 2. (Razlozi i način ograničenja kretanja) (2) Tražitelju azila ograničit će se kretanje zabranom kretanja izvan imigracionog centra ako mu je izrečena mjera protjerivanja i predstavlja opasnost po sigurnost BiH.
VI.Dopustivost i meritum
35. Ustavni sud utvrđuje da apelacija ispunjava uvjete propisane članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, odnosno da je podnesena u roku, da ispunjava i ostale uvjete dopustivosti iz člana 18. stav (3) Pravila Ustavnog suda te da nije očigledno (prima facie) neosnovana u smislu odredbe člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
36. Apelant smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije i pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.
Pravo na slobodu i sigurnost
37. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2 . ovog člana, što uključuje:
d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost.
38. Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:
f) u slučaju zakonitog hapšenja ili pritvaranja osobe da bi se spriječio njezin neovlašteni ulazak u zemlju, ili osobe protiv koje se preduzima radnja radi deportacije ili ekstradicije.
2. Svako ko je uhapšen obavještava se bez odgađanja i na jeziku koji razumije o razlozima svog hapšenja i o svakoj optužbi protiv njega.
4. Svako ko je lišen slobode hapšenjem ili pritvaranjem ima pravo pokrenuti postupak u kome će sud brzo odlučiti o zakonitosti njegovog pritvaranja i naložiti puštanje na slobodu ako je pritvaranje bilo nezakonito.
39. Ustavni sud, prije svega, zapaža da apelant u svojim apelacionim navodima ukazuje i na određene nepravilnosti u postupku kada mu je prvi put određen nadzor, kao i u postupku u kojem je doneseno rješenje o protjerivanju (vidi tač. od 11. do 15. ove odluke). Međutim, Ustavni sud naglašava da odluke iz tih postupaka nisu osporene konkretnom apelacijom, pa ti navodi ne mogu utjecati na pravilnost odluka osporenih apelacijom i dopunom apelacije, pa neće ni biti razmatrani.
40. Ustavni sud zapaža da je apelant na osnovu osporenih odluka bio pod nadzorom u Imigracionom centru u periodu od 9. augusta 2024. godine do 6. februara 2025. godine jer je bilo utvrđeno da apelantovo prisustvo predstavlja prijetnju javnom poretku, javnom redu i nacionalnoj sigurnosti BiH, kao i radi osiguranja izvršenja rješenja o protjerivanju. Apelant je pušten iz Imigracionog centra 25. februara 2025. godine. S obzirom na navedeno, za Ustavni sud je nesporno da osporene odluke pokreću pitanje poštovanja garancija prava na slobodu i sigurnost na koje se apelant poziva (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-267/23 od 13. jula 2023. godine , tačka 27. s daljnjim referencama, dostupna na www.ustavnisud.ba). Također, na apelanta se primjenjuju odredbe člana 5. stav 1. tačka f) Evropske konvencije kao jednog od šest slučajeva dozvoljenog lišenja slobode. Ustavni sud ukazuje i da odredbe st. 2. i 4. člana 5. Evropske konvencije, koje su međusobno najuže povezane, sadrže opće procesne garancije koje se odnose na svih šest iznimnih slučajeva dopuštenog lišenja slobode iz člana 5. stav 1. Evropske konvencije. Stoga, apelant uživa garancije prava iz člana 5. stav 1. tačka f) i st. 2. i 4. Evropske konvencije.
Relevantni standardi
41. Ustavni sud podsjeća da, shodno praksi Evropskog suda, član 5. stav 1. tačka f) Evropske konvencije ne zahtijeva da se lišenje slobode lica protiv kojeg se preduzimaju radnje s ciljem ekstradicije ili deportacije razumno smatra potrebnim, na primjer, da bi se spriječilo da to lice počini krivično djelo ili bjekstvo. U vezi s tim, član 5. stav 1. tačka f) pruža drugačiji nivo zaštite od člana 5. stav 1. tačka c). Sve što se zahtijeva prema tački f) jest da se „preduzimaju radnje s ciljem deportacije ili izručenja”. Stoga je nebitno da li osnovna odluka o izručenju ili deportaciji može biti opravdana nacionalnim zakonom ili Evropskom konvencijom. Lišavanje slobode također mora biti „zakonito“. Kada je u pitanju „zakonitost“ lišenja slobode, uključujući i pitanje da li je ispoštovana „procedura propisana zakonom“, Evropska konvencija se, u suštini, poziva na nacionalno pravo i propisuje obavezu poštovanja materijalnih i proceduralnih pravila nacionalnog prava. U tom smislu, Evropski sud u predmetima koji pokreću ta pitanja kontinuirano ukazuje da će stoga svoje ispitivanje ograničiti na pitanje da li je tumačenje zakonskih odredbi na koje su se pozvali domaći organi bilo proizvoljno ili nerazumno (vidi Evropski sud, Shiksaitov protiv Slovačke, predstavke br. 56751/16 i 33762/17, presuda od 10. decembra 2020. godine, tač. 53. i 54. s daljnjim referencama).
42. Dalje, Ustavni sud ukazuje da se proizvoljnost lišavanja slobode ocjenjuje u prvom redu u odnosu na poštovanje proceduralnih zahtjeva prema „nacionalnom pravu“, tj. Zakonu o strancima koji je primijenjen u konkretnom slučaju, koji uz to mora biti usklađen i sa standardima iz Evropske konvencije. Da ne bi bilo ocijenjeno proizvoljnim, lišenje slobode zasnovano na članu 5. stav 1. tačka
f) Evropske konvencije mora biti provedeno u dobroj vjeri, ono mora biti blisko povezano s osnovom lišenja slobode na koji se država poziva, mjesto i uvjeti lišenja slobode moraju biti odgovarajući, a trajanje lišenja slobode ne treba da premašuje rok koji je razumno potreban za ostvarenje željenog cilja. Međutim, svako lišenje slobode shodno drugom dijelu tačke f) stava 1. člana 5. opravdano je samo tokom trajanja postupka deportacije ili ekstradicije. Ako se takav postupak ne provodi savjesno, lišenje slobode, prema članu 5. stav 1. tačka f), više neće biti dozvoljeno (vidi Evropski sud, Al Husin protiv BiH (br. 2), presuda od 25. juna 2019. godine, predstavka broj 10112/16, tačka 97). Sud je, shodno tome, utvrdio povredu te odredbe u slučajevima u kojima je podnosilac predstavke bio pritvoren uprkos postojanju utvrđenih okolnosti koje su sprečavale ekstradiciju ili protjerivanje prema domaćem zakonu.
U odnosu na član 5. stav 1. tačka f) Evropske konvencije
43. Ustavni sud će u nastavku ocijeniti da li su u apelantovom slučaju ispoštovani prethodno navedeni standardi, odnosno da li apelantovo stavljanje pod nadzor ispunjava uvjet zakonitosti, u smislu člana 5. stav 1. tačka f) Evropske konvencije. Ustavni sud primjećuje da je apelant stavljen pod nadzor smještanjem u Imigracioni centar jer mu je izrečena mjera protjerivanja s teritorije BiH i zabrana ulaska i boravka u BiH u trajanju od pet godina, na osnovu člana 106. stav 1. tačka j) Zakona o strancima, tj. jer je utvrđeno da njegovo prisustvo predstavlja prijetnju javnom poretku, javnom redu i nacionalnoj sigurnosti BiH. a)Apelantovo zadržavanje u periodu od 6. do 9. augusta 2024. godine
44. Ustavni sud primjećuje da apelant prvo problematizira pitanje zakonitosti svog boravka u Imigracionom centru u periodu od 6. do 9. augusta 2024. godine, tj. prije donošenja rješenja od 9. augusta 2024. godine o njegovom stavljanju pod nadzor. Apelant je istakao da je rješenje kojim mu je ograničeno kretanje van Imigracionog centra (vidi tačku 8. ove odluke) prestalo da važi s pravosnažnošću odluke o njegovom zahtjevu za azil, tj. 6. augusta 2024. godine, pa je zadržan u Imigracionom centru do 9. augusta 2024. godine bez ikakve odluke. Ustavni sud zapaža da iz apelacionog spisa proizlazi da su ti apelantovi navodi tačni. Naime, rješenjem Sektora od 8. jula 2024. godine apelantu je ograničeno kretanje van Imigracionog centra, te je prema stanju apelacionog spisa prestalo da važi 6. augusta 2024. godine, dok je rješenje o stavljanju pod nadzor doneseno tek 9. augusta 2024. godine (vidi tač. 16. i 17. ove odluke).
45. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je Evropski sud, posebno u kontekstu tač. c) i e) člana 5. stav 1. Evropske konvencije, priznao da je brzina kojom su domaći sudovi zamijenili nalog o pritvoru za koji je istekao rok važenja ili je utvrđeno da je neispravan relevantan element u ocjeni da li se pritvor nekog lica može smatrati proizvoljnim. Evropski sud je smatrao da u kontekstu tačke c) period kraći od mjesec dana između isteka prvobitnog naloga za pritvor i izdavanja novog, obrazloženog naloga za pritvor, nakon vraćanja predmeta od žalbenog suda nižem sudu, nije učinio pritvor podnosioca predstavke proizvoljnim. Za razliku od toga, utvrđeno je da period koji je duži od godinu dana od trenutka vraćanja žalbenog suda na sud niže instance, u kojem je podnosilac predstavke ostao u stanju neizvjesnosti u pogledu razloga za pritvor, u kombinaciji s nedostatkom vremenskog roka da niži sud preispita njegov pritvor, čini pritvor podnosioca predstavke proizvoljnim. U kontekstu tačke
e) člana 5. stav 1, Evropski sud je smatrao da se interval od dvije sedmice između isteka ranijeg naloga za pritvor u psihijatrijskoj bolnici i donošenja sljedećeg naloga za obnovu ni na koji način ne može smatrati nerazumnim ili pretjeranim, tako da to odlaganje ne uključuje arbitrarno lišenje slobode (vidi Evropski sud, Mooren protiv Njemačke, presuda od 9. jula 2009. godine, predstavka broj 11364/03, tač. 80. i 81). U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je Evropski sud imao u vidu navedenu praksu i prilikom primjene člana 5. stav 1. tačka f) Evropske konvencije u predmetu Niyazov protiv Rusije (presuda od 16. oktobra 2012. godine, predstavka broj 27843/11, tačka 182).
46. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud prvo naglašava da se u konkretnom slučaju radi o specifičnoj situaciji. Naime, paralelno s postupkom protjerivanja, radi čijeg osiguranja su i donesena sporna rješenja o stavljanju apelanta pod nadzor, vođen je i postupak po apelantovom zahtjevu za azil. Ustavni sud zapaža da je apelant prvo stavljen pod nadzor rješenjem Službe (vidi tač. 11. i 15. ove odluke), koje je doneseno u trenutku kada je bilo pravosnažno odlučeno o apelantovom zahtjevu za azil, pa je apelant bio izgubio status tražioca azila. Nakon što je po vanrednom pravnom lijeku postupak o apelantovom zahtjevu za azil vraćen na ponovni postupak, Ustavni sud zapaža da je onda Sektor donio rješenje o ograničenju apelantovog kretanja shodno članu 66. stav 2. Zakona o azilu iz istih razloga zbog kojih je apelant bio stavljen pod nadzor (vidi tačku 8. ove odluke). Dakle, zavisno od toga da li je apelant imao status tražioca azila ili ne, Sektor i Služba su donosili odluke o apelantovom zadržavanju u Imigracionom centru. Vraćajući se na sporni period od 6. do 9. augusta 2024. godine, Ustavni sud zapaža da su Sektoru trebala tri dana da obavijesti Službu da je rješenje o ograničavanju apelantovog kretanja prestalo da važi. Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju radi o osjetljivim pitanjima koja zahtijevaju promptno postupanje, te da je Sektor trebao da odmah, bez odlaganja, obavijesti Službu o prestanku važenja navedenog rješenja. Međutim, Ustavni sud zapaža da je Služba isti dan kada je i obaviještena, tj. 9. augusta 2024. godine, provela neophodne radnje i donijela rješenje o stavljanju apelanta pod nadzor. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je rješenje o ograničenju apelantovog kretanja doneseno s rokom trajanja od 90 dana ili do pravosnažnosti odluke o azilu, te da nije bio istekao period od 90 dana, nego je odluka o azilu postala pravosnažna. Također, Ustavni sud zapaža da je rješenje o nadzoru nad apelantom od 9. augusta 2024. godine doneseno iz istih razloga kao i rješenje o ograničenju kretanja, odnosno jer je na snazi i dalje bilo rješenje o apelantovom protjerivanju. Ustavni sud naglašava da je u tom spornom periodu, kako to proizlazi iz činjenica predočenih Ustavnom sudu, na snazi bila odluka o apelantovom protjerivanju (vidi tačku 14. ove odluke). Stoga, Ustavni sud smatra da je, u smislu navedenih standarda Evropskog suda, apelantovo zadržavanje u Imigracionom centru bilo opravdano jer je u tom periodu trajao postupak njegovog protjerivanja, što apelant ni ne spori. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da se period od 6. do 9. augusta 2024. godine, koliko je nadležnom organu trebalo da donese novu odluku o apelantovom zadržavanju u Imigracionom centru, ni na koji način ne može smatrati nerazumnim ili pretjeranim, tako da to odlaganje ne uključuje arbitrarno lišenje slobode.b)Zakonitost osporenih odluka
47. Ustavni sud zapaža da se apelant pozvao na odluke Evropskog suda (op. cit., AI Husin protiv Bosne i Hercegovine, tač. od 60. do 66, A. i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva, tačka 172, i Mikolenko protiv Estonije, tač. od 59. do 68), ukazujući da pritvor samo na osnovu sigurnosnih razloga nije dopušten, te da je lišenje slobode s ciljem deportacije ili ekstradicije dopušteno samo ako postoji realna mogućnost za deportaciju ili ekstradiciju. Apelant smatra da u konkretnom slučaju nije uzeta u obzir činjenica da on ne može biti protjeran, imajući u vidu odluke Evropskog suda o apelantovom zahtjevu za privremenu mjeru (vidi tačku 12. ove odluke), kao i odluku Sektora kojom je zabranjeno apelantovo vraćanje u Rusiju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je u odlukama Evropskog suda na koje se apelant poziva ukazano da pritvor samo iz sigurnosnih razloga nije dozvoljen (op. cit., AI Husin protiv Bosne i Hercegovine, tačka 65). Naime, u navedenim odlukama je ukazano na već citirani stav u tački 42, tj. da svako lišenje slobode prema drugom dijelu člana 5. stav 1. tačka f) bit će opravdano samo dok traje postupak deportacije ili ekstradicije. Ako se takav postupak ne vodi s dužnom pažnjom, pritvor će prestati biti dozvoljen prema članu 5. stav 1. tačka f) (op. cit., A. i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva, tačka 164, i Mikolenko protiv Estonije, tačka 59).
48. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju nesporno bilo doneseno rješenje o protjerivanju (vidi tačku 14. ove odluke), tj. da su osporene odluke donesene dok je postupak protjerivanja bio u toku. Međutim, imajući u vidu apelantove navode, kao i navedene standarde pitanje je da li je postupak protjerivanja vođen s dužnom pažnjom, odnosno da li su preduzimane radnje s ciljem apelantovog protjerivanja. Ovdje prvo treba ispitati zakonitost osporenih odluka Suda BiH. Ustavni sud zapaža da su osporene odluke donesene u skladu s odredbama člana 118. stav 3. tačka a) i člana 119. stav 4. Zakona o strancima. Navedenim odredbama je propisano da se strancu određuje stavljanje pod nadzor smještanjem u imigracioni centar ako postoje osnovi sumnje da bi nakon donošenja rješenja o protjerivanju slobodno i neograničeno kretanje stranca moglo ugroziti javni poredak, javni red i mir ili sigurnost ili međunarodne odnose BiH, kao i mogućnost produženja tog nadzora. Imajući u vidu obrazloženje u osporenim odlukama i navedene odredbe Zakona o strancima, Ustavni sud smatra da je apelant osporenim odlukama lišen slobode u skladu sa zakonom. Međutim, kao što je već navedeno u prethodnim tačkama, usklađenost s domaćim zakonom sama po sebi nije dovoljna da se utvrdi nedostatak proizvoljnosti pa se daljnji elementi, navedeni u tački 42, moraju ispitati u tom kontekstu. Jedan od tih elemenata je dužina pritvora, koja ne bi trebala premašiti razumno potrebnu dužinu za svrhu kojoj se teži. U tom kontekstu, iako se osporene odluke odnose samo za određeni period apelantovog zadržavanja, treba imati u vidu cjelokupni period u kojem je apelant bio zadržan u Imigracionom centru. Ustavni sud zapaža da je apelant u Imigracionom centru bio zadržan nešto duže od deset mjeseci prije nego što je pušten. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da radnje apelantovog protjerivanja nisu mogle biti preduzete za vrijeme trajanja postupka o apelantovom zahtjevu za azil. Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju radi o objektivnoj činjenici koja je sprečavala mogućnost preduzimanja radnji s ciljem izvršenja rješenja o apelantovom protjerivanju. Pri tome treba imati u vidu da je postupak o apelantovom zahtjevu za azil dva puta vraćan na ponovno rješavanje i da je u tom postupku doneseno više odluka (vidi tač. od 6. do 9. ove odluke). Imajući u vidu navedene okolnosti, Ustavni sud ne smatra da je u konkretnom slučaju postupak o apelantovom zahtjevu za azil trajao predugo.
49. U vezi s apelantovim navodima da organi uprave i Sud BiH u konkretnom slučaju nisu uzeli u obzir činjenicu da apelant ne može biti protjeran, imajući u vidu kako odluke Evropskog suda donesene povodom apelantovog zahtjeva za privremenu mjeru tako i odluku o zabrani apelantovog vraćanja, Ustavni sud prvenstveno podsjeća da je osporenim odlukama isključivo odlučivano o apelantovom stavljanju pod nadzor, a ne o njegovom protjerivanju s teritorije BiH. Dakle, da bi se ispitalo konkretno lišenje slobode prema drugom dijelu člana 5. stav 1. tačka f) Evropske konvencije, u smislu da li se postupak protjerivanja vodio „s dužnom pažnjom“, Ustavni sud mora utvrditi koje radnje su preduzimane s ciljem protjerivanja, tj. da li su u vrijeme donošenja osporenih odluka o apelantovom lišenju slobode bile poznate činjenice da apelant ne može biti protjeran s teritorije BiH. U tom kontekstu, Ustavni sud podsjeća da iz odluka i dopisa Evropskog suda, na koje se poziva apelant, proizlazi da apelantovo protjerivanje nije moguće samo ako postoje materijalni osnovi za vjerovanje da će protjerivanjem apelant biti izložen stvarnom riziku postupanja koje je suprotno čl. 2. i 3. Evropske konvencije (vidi tačku 12. ove odluke). Dakle, iz navedenih odluka i dopisa Evropskog suda nije proizlazilo dovoljno osnova za zaključak da apelantovo protjerivanje s teritorije BiH nije moguće. Zatim, Ustavni sud zapaža da je odluka o apelantovom zahtjevu za azil, tj. zabrani vraćanja u Rusiju postala pravosnažna 4. novembra 2024. godine. Dakle, kada je donesena osporena odluka Suda BiH od 1. oktobra 2024. godine navedena činjenica još nije utvrđena, a kako je već navedeno, u tom periodu se nisu mogle ni preduzimati radnje na izvršenju apelantovog rješenja o protjerivanju jer postupak o apelantovom zahtjevu za azil nije pravosnažno okončan. Zatim, Ustavni sud zapaža da je, nakon što je pravosnažno utvrđena zabrana apelantovog vraćanja u Rusiju, donesena nova odluka o stavljanju apelanta pod nadzor za period od 8. novembra 2024. godine do njegovog udaljenja iz zemlje, a najduže do 6. februara 2025. godine. Ustavni sud zapaža da je u tom periodu Služba, s obzirom na to da je utvrđena zabrana apelantovog vraćanja u Rusiju, preduzela određene radnje s ciljem provjere mogućnosti da se apelant protjera u neku treću sigurnu zemlju. Naime, Služba se obratila Interpolu, koji ju je obavijestio da je za apelanta još uvijek na snazi međunarodna crvena potjernica Interpola Moskva (vidi tačku 23. ove odluke). Ustavni sud zapaža da su nakon donošenja osporene odluke Suda BiH od 23. decembra 2024. godine i dalje preduzimane radnje s ciljem izvršenja rješenja o apelantovom protjerivanju, tj. da je u vrijeme donošenja osporene odluke još uvijek postojala mogućnost apelantovog protjerivanja u neku treću sigurnu zemlju. Ustavni sud zapaža da je apelant 25. februara 2025. godine pušten iz Imigracionog centra. Imajući u vidu sve navedene okolnosti, pogotovo da radnje protjerivanja nisu mogle biti preduzete prema apelantu za vrijeme trajanja postupka o njegovom zahtjevu za azil, da je Služba, nakon što je utvrđena zabrana apelantovog vraćanja u zemlju porijekla, zadržala apelanta pod nadzorom još oko tri mjeseca, u kojem periodu su preduzete radnje s ciljem provjere mogućnosti protjerivanja u treću sigurnu zemlju, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju nesporno da je postupak protjerivanja bio u toku. Kako nema naznaka da su nadležni organi postupili u lošoj namjeri, da je apelant bio pritvoren u neodgovarajućim uvjetima ili da je njegov pritvor bio proizvoljan iz bilo kojeg drugog razloga, Ustavni sud smatra da nije došlo do povrede člana 5. stav 1. tačka f) Evropske konvencije u pogledu trajanja apelantovog pritvora.
U odnosu na član 5. stav 4. Evropske konvencije
50. Ustavni sud dalje zapaža da apelant tvrdi da u toku postupka nije saznao ni najmanje činjenične razloge zbog kojih je označen kao prijetnja nacionalnoj sigurnosti BiH, te se u vezi s tim pozvao na presudu Šćepanović protiv BiH. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelant tim navodima pokreće pitanje procesne pravičnosti prema članu 5. stav 4. Evropske konvencije (mutatis mutandis, op. cit.. Al Husin protiv BiH (br. 2), tač. od 114. do 116). U tom kontekstu Ustavni sud zapaža da iz osporenih odluka proizlazi da je apelant, kada je pozvan da dâ izjavu, upoznat s tim da postoje određene sigurnosne smetnje za njegov boravak u BiH. Ustavni sud zapaža da apelant uopće ne osporava da je tom prilikom upoznat i s pravom na pružanje besplatne pravne pomoći, kao i da, shodno odredbi člana 30a. Zakona o zaštiti tajnih podataka, pristup tajnim podacima može ostvariti njegov punomoćnik ukoliko ima sigurnosnu dozvolu (vidi tačku 17. ove odluke). Međutim, ni apelant ni njegovi punomoćnici nisu iskoristili pravo s kojim je upoznat i nisu angažirali advokata koji ima pravo uvida u tajne podatke OSA-e, niti su apelantovi punomoćnici tražili izdavanje posebne dozvole za pristup tajnim podacima. Na taj način apelant je vlastitim (ne)postupanjem lišio sebe mogućnosti uvida u te podatke. Stoga, Ustavni sud smatra neosnovanim apelantove navode u vezi s mogućnošću uvida u podatke OSA-e na osnovu kojih je označen kao prijetnja nacionalnoj sigurnosti BiH. Također, Ustavni sud ponovo naglašava da apelant ne osporava da je upoznat s pravom na pružanje besplatne pravne pomoći s ciljem zaštite prava i interesa u konkretnom postupku. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da iz člana 115. stav 6. Zakona o strancima proizlazi da ukoliko ni stranac ni subjekti iz stava 2. tač. od a) do h) tog člana ne mogu platiti troškove stavljanja stranca pod nadzor ti se troškovi podmiruju na teret budžeta BiH. Pored toga, iz apelacionog spisa nigdje ne proizlazi da je apelant radi svoje jezičke barijere bio onemogućen da učestvuje u konkretnom postupku. Naime, Ustavni sud zapaža da je od apelanta više puta uzeta izjava, te da je očigledno da je nesmetano komunicirao s punomoćnicima koji su ga zastupali u konkretnom postupku. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant samo paušalno navodi da je na njega stavljen prekomjeran teret da angažira advokata koji ima pravo uvida u tajne podatke OSA-e zbog njegovog finansijskog stanja. Naime, prema članu 115. stav 6. Zakona o strancima (vidi relevantne propise), ukoliko stranac ne posjeduje finansijska sredstva koja su potrebna za plaćanje troškova stavljanja pod nadzor, takva sredstva se osiguravaju iz budžeta.
51. U vezi s apelantovim pozivanjem na presudu Šćepanović protiv BiH, Ustavni sud zapaža da je u navedenoj presudi Evropski sud ukazao da čak i kada je nacionalna sigurnost u pitanju koncepti zakonitosti i vladavine prava u demokratskom društvu zahtijevaju da mjere koje utječu na osnovna ljudska prava budu predmet nekog oblika kontradiktornog postupka pred nezavisnim tijelom nadležnim da preispita razloge za odluku i relevantne dokaze, uz odgovarajuća proceduralna ograničenja u pogledu upotrebe povjerljivih podataka. U kontekstu takvog postupka, dotično lice mora biti u mogućnosti da ospori tvrdnju izvršne vlasti da je nacionalna sigurnost ugrožena. Evropski sud je zaključio da ni aplikant iz tog predmeta ni njegovi advokati nisu mogli utvrditi ni najmanje činjenične razloge za njegovo protjerivanje jer u BiH u to vrijeme nisu postojali specijalizirani advokati koji imaju relevantna ovlaštenja za pristup povjerljivim dokumentima. Osim toga, Evropski sud je naglasio da je Sud BiH zaključio da se iz dokaza sadržanih u spisu može vidjeti da je prisustvo podnosioca predstavke predstavljalo prijetnju nacionalnoj sigurnosti bez ikakve provjere vjerodostojnosti i istinitosti dokaza koje mu je dostavila OSA. Zbog navedenih razloga Evropski sud je u tom predmetu zaključio da aplikantu nije omogućeno da efikasno iznese razloge protiv protjerivanja i da bude zaštićen od svake proizvoljnosti. Stoga je utvrdio povredu člana 8. Evropske konvencije (op. cit., Šćepanović protiv BiH, tačka 8). Međutim, u konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je apelant, kako je već obrazloženo, imao mogućnost da angažira specijalizirane advokate, ali tu mogućnost nije iskoristio. Stoga se apelantova situacija u bitnom razlikuje od one koju je razmatrao Evropski sud, zbog čega Ustavni sud smatra neosnovanim apelantovo pozivanje na navedenu presudu.
52. S druge strane, analizirajući postupanje Suda BiH i upoređujući ga s onim iz presude Šćepanović, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da je taj sud izvršio uvid u sporne informacije OSA-e i ocijenio da iz njih proizlazi osnovanost zaključka da apelantovo prisustvo u BiH predstavlja prijetnju javnom poretku i sigurnosti BiH. Sud BiH je pri tome naglasio da svoju procjenu nije ograničio samo na utvrđenje apstraktne vjerovatnoće navedenih razloga, već je konkretno ocijenio da su dokazani činjenični razlozi zbog kojih je apelant označen prijetnjom javnom poretku i sigurnosti BiH. Sud BiH je istakao da je iskoristio pravo uvida u tajne podatke kako bi, u mjeri u kojoj je to moguće, pomirio legitimni interes zaštite povjerljive sigurnosne procjene i poštovanja prava stranaka u postupku, a kako ograničenja principa kontradiktornosti postupka i ravnopravnosti stranaka ne bi narušila samu suštinu apelantovog prava. Osim toga, sud je saslušao apelanta. Sve navedene okolnosti ukazuju da se i s tog aspekta apelantova situacija u bitnom razlikuje od one koju je Evropski sud razmatrao u predmetu Šćepanović. Stoga, Ustavni sud smatra da u obrazloženju osporenih odluka Suda BiH nema elemenata koji bi upućivali na zaključak da je tumačenje interesa sigurnosti BiH u apelantovom slučaju bilo nezakonito ili da se radilo o arbitrarnoj procjeni. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra neosnovanim apelantove navode da Sud BiH nije ispunio svoju obavezu da informacije na osnovu kojih je apelantu određen nadzor podvrgne adekvatnoj procjeni, odnosno da nije provjerio vjerodostojnost i istinitost dokaza koje mu je dostavila OSA. Iz navedenih razloga neosnovano je i apelantovo pozivanje na Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4064/13 od 25. juna 2014. godine i presudu Šćepanović protiv BiH, u kojim predmetima, za razliku od konkretnog predmeta, kako je to prethodno obrazloženo, Sud BiH informaciju OSA-e nije podvrgao adekvatnoj procjeni (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4064/13 od 25. juna 2014. godine, tačka 61, dostupna na www.ustavnisud.ba, op. cit., Šćepanović protiv BiH, tačka 8).
53. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo na slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka f) i stav 4. Evropske konvencije.
Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku
54. Apelant se pozvao i na kršenje prava na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Međutim, apelant nije posebno obrazložio navode o povredi tog prava, već ih je doveo u vezu s navodima u pogledu povrede prava na slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, koje je Ustavni sud već analizirao i zaključio da su neosnovani. Stoga, Ustavni sud smatra neosnovanim apelantove navode o povredi prava na privatni i porodični život, dom i prepisku.
VII.Zaključak
55. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo na slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka f) i stav 4. Evropske konvencije s obzirom na to da je apelantu određena mjera nadzora smještanjem u Imigracioni centar u skladu s relevantnim zakonskim odredbama, koje sud nije tumačio proizvoljno niti nerazumno. Mjera nadzora je bila preduzeta radi apelantovog protjerivanja jer je utvrđeno da njegovo prisustvo predstavlja prijetnju javnom poretku, javnom redu i nacionalnoj sigurnosti BiH, a dužina lišenja slobode nije premašila rok koji je razumno potreban za ostvarenje tog cilja.
56. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije s obzirom na to da je tvrdnje o povredi tog prava apelant zasnovao na istim navodima koje je istakao u vezi s pravom na slobodu i sigurnost, koje je Ustavni sud razmotrio i zaključio da su neosnovani.
57. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
58. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.
59. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.