Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-628/25 (S.S.)
Odluka donesena 29. 05. 2025.
- Povreda
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Dijete
- Porodični život
- Zakonitost u kontekstu člana 8. EK
- Legitiman cilj
- Neophodna mjera u demokratskom društvu- član 8. EK
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Helen Keller, Marin Vukoja, Angelika Nußberger
Citirani propisi
- Porodični zakon Federacije Bosne i Hercegovine
- Porodični zakon Federacije Bosne i Hercegovine
- Ispravka porodičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (objavljenog na bosanskom jeziku)
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 62
- Odluka o izmjeni pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 62
- Odluka o dopuni pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 62
Predmeti (1)
AP-628/25
Apelacija
Odluka o meritumu
29. 05. 2025.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-628/25, rješavajući apelaciju S. S., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu:
Seada Palavrić, predsjednica
Valerija Galić, potpredsjednica Angelika Nußberger, potpredsjednica
Mirsad Ćeman, sudija Helen Keller, sutkinja Marin Vukoja, sudijana sjednici održanoj 29. maja 2025. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija S. S.
Utvrđuje se kršenje prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ukida se Rješenje Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 V 457598 24 Gž od 11. novembra 2024. godine.
Predmet se vraća Kantonalnom sudu u Tuzli koji je dužan po hitnom postupku donijeti novu odluku u skladu sa članom II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Kantonalnom sudu u Tuzli da, u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. S. S. (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Senad Šmigalović, advokat iz Kalesije, podnio je 12. februara 2025. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 V 457598 24 Gž od 11. novembra 2024. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i punomoćnika protivnice predlagača M. F. (u daljnjem tekstu: protivnica predlagača ili majka mldb. D. S.) zatraženo je 27. februara 2025. godine da dostave odgovore na apelaciju. Kantonalni sud i protivnica predlagača su odgovor dostavili 5. i 18. marta 2025. godine.
3. Odgovori učesnika u postupku su 21. marta 2025. godine dostavljeni apelantovom punomoćniku radi eventualnog izjašnjenja. Izjašnjenje nije dostavljeno u ostavljenom roku.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
Uvodne napomene
5. Apelant i protivnica predlagača su u braku dobili dijete D. S., koje je rođeno 2016. godine u Republici Hrvatskoj (u daljnjem tekstu: RH). Roditelji mldb. D. S. rođeni su u Bosni i Hercegovini (u daljnjem tekstu: BiH). Posljednje prebivalište mldb. D. S. je u RH, gdje je pohađao osnovnu školu. Brak između apelanta i protivnice predlagača pravosnažno je razveden odlukom Općinskog suda u Splitu od 20. novembra 2020. godine. Tom odlukom određeno je zajedničko skrbništvo apelanta i protivnice predlagača nad mldb. D. S.
6. Na prijedlog protivnice predlagača, Općinski sud u Splitu je Presudom i Rješenjem broj P Ob-
563/2021-25 od 21. decembra 2022. godine izmijenio prvobitnu odluku o skrbništvu. Tačkom I izreke navedene odluke samostalno skrbništvo nad mldb. D. S. povjereno je protivnici predlagača, „a tačkom II odlučeno je da je za zastupanje mldb. D. S. u vezi s njegovim bitnim ličnim pravima, kao što su promjena prebivališta odnosno boravišta djeteta, potrebna pisana saglasnost drugog roditelja“. Ostalim tačkama izreke navedene odluke preciziran je način održavanja ličnih odnosa između apelanta i mldb. D. S. te je određena visina mjesečnog iznosa za izdržavanja mldb. D. S.
7. Protivnica predlagača je mldb. D. S. u aprilu 2023. godine, bez apelantove saglasnosti, odvela u BiH s namjerom trajnog preseljenja u mjesto kod Tuzle. Protivnica predlagača ishodila je rješenje Kantonalnog suda od 28. decembra 2023. godine o priznavanju odluke Općinskog suda u Splitu iz prethodne tačke u dijelu odluke pod tač. I i II izreke.
8. Apelant, koji živi i radi u RH, obratio se Ministarstvu rada, obitelji i socijalne politike RH (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) radi osiguranja vraćanja mldb. D. S. u RH u mjesto posljednjeg prebivališta. Nadležno ministarstvo je zahtjev proslijedilo Ministarstvu pravde BiH kao centralnom organu za postupanje po Konvenciji o građanskopravnim aspektima međunarodne otmice djece (u daljnjem tekstu: Haška konvencija, skraćenica koju su koristili sudovi u postupku). Ministarstvo pravde BiH je zahtjev zaprimilo 28. novembra 2023. godine, a podneskom od 22. decembra 2023. godine Općinskom sudu u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) proslijeđen je zahtjev za osiguranje vraćanja mldb. D. S. u RH u mjesto njegovog posljednjeg prebivališta.
Postupak za vraćanje mldb. D. S. u RH
9. Općinski sud je Rješenjem broj 32 0 V 457598 23 V od 10. maja 2024. godine usvojio apelantov zahtjev za vraćanje mldb. D. S., te je majci naloženo da mldb. D. S. vrati u mjesto posljednjeg prebivališta u RH, uz obavezivanje na naknadu troškova vanparničnog postupka. Tokom postupka saslušani su apelant i protivnica predlagača u svojstvu vanparničnih stranaka te je izvršen uvid u materijalne dokaze. Obrazloženo je da se kao sporno postavlja pitanje da li je mldb. D. S. nezakonito odveden i zadržan u BiH. Navedeno je da zahtjev za vraćanje nezakonito oduzetog i zadržanog djeteta može da podnese bilo koje lice, institucija ili drugo tijelo koje tvrdi da je odvođenjem ili zadržavanjem djeteta povrijeđeno pravo na staranje o djetetu. Obrazloženo je da zahtjev treba da sadrži podatke sadržane u članu 8. Haške konvencije, pri čemu je naglašeno da je osnovni cilj Haške konvencije da se osigura što brži povratak nezakonito odvedene ili zadržane djece u nekoj državi ugovornici. Potom se sud pozvao na čl. 3. i 5. Haške konvencije. Navedeno je da na osnovu člana 5. Haške konvencije pravo na staranje uključuje prava koja se odnose na brigu o ličnosti djeteta, posebno pravo na određivanje mjesta boravka djeteta. U konkretnom slučaju apelantu pripada pravo na roditeljsko staranje u odnosu na bitna lična prava mldb. D. S., tj. održavanje ličnih odnosa i obaveza izdržavanja, koji su određeni pravosnažnom i izvršnom odlukom Općinskog suda u Splitu. Osim toga, kako je navedeno, tom presudom izričito je određeno da je za promjenu boravišta i prebivališta mldb. D. S. potrebna apelantova pismena saglasnost. Iz provedenih dokaza proizašlo je da apelant ni prešutno ni izričito nije dao saglasnost da mldb. D. S. može promijeniti mjesto boravišta/prebivališta.
10. Općinski sud je naveo da je u vidu imao i član 13 (odbijanje povratka djeteta) Haške konvencije, ali je obrazložio da iz provedenih dokaza nije utvrdio da postoje razlozi koji bi opravdali primjenu tog člana. U vezi s tim, sud se detaljnije izjasnio o odnosima vanparničnih stranaka te o njihovom odnosu s mldb. D. S. Navedeno je da nije sporno da su međusobni odnosi između vanparničnih stranaka narušeni, ali da to ne utječe na konkretan predmet. U vezi s tim, obrazloženo je da se u tom postupku ne određuje s kojim će od roditelja mldb. D. S. da živi jer je to pitanje pravosnažno riješeno odlukom Općinskog suda u Splitu. Navedeno je da se odluka o skrbništvu nad djetetom može izmijeniti u sudskom postupku, ukoliko vanparnične stranke pokrenu takav postupak. Općinski sud je na osnovu izvedenih dokaza zaključio da se radi o nezakonitom odvođenju i zadržavanju mldb. D. S. i da povratak mldb. D. S. u mjesto posljednjeg prebivališta u RH za njega nije štetan, niti je protivan njegovim interesima.
11. Kantonalni sud je Rješenjem broj 32 0 V 457598 24 Gž od 11. novembra 2024. godine uvažio žalbu protivnice predlagača, te je prvostepeno rješenje preinačeno tako što je odbijen zahtjev za vraćanje mldb. D. S. u RH. Odlučeno je da svaka stranka snosi svoje troškove postupka. Nakon što je ispitao prvostepeno rješenje, Kantonalni sud je zaključio da odvođenje i zadržavanje mldb. D. S. nije bilo protivpravno. U vezi s tim, drugostepeni sud se pozvao na član 3. Haške konvencije, te je uzeo u obzir pravosnažnu odluku nadležnog suda u RH kojom je mldb. D. S. povjeren protivnici predlagača na „samostalno vršenje roditeljske dužnosti“. Obrazloženo je da u takvim okolnostima odvođenje mldb. D. S. bez apelantove saglasnosti ne predstavlja nezakonito odvođenje i zadržavanje djeteta, kako je to propisano članom 3. stav 1. Haške konvencije. Kantonalni sud je naveo da roditelj koji nema samostalno roditeljsko pravo nije isključen iz djetetovog života i ima pravo da odlučuje o pitanjima koja bitno utječu na život djeteta kao što su promjena prebivališta i boravišta. Međutim, kako je naveo Kantonalni sud, u okolnostima konkretnog slučaja izostanak apelantove pisane saglasnosti u vezi s promjenom prebivališta mldb. D. S. pitanje je posebnog postupka i stoga ta okolnost nije bitna u konkretnom slučaju.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
12. Apelant smatra da mu je odlukom Kantonalnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na porodični život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Navedeno je da se pogrešna primjena materijalnog prava ogleda u činjenici da je drugostepeni sud pogrešno zaključio da u konkretnom slučaju nije bilo protivpravnog odvođenja i zadržavanja mldb. D. S. Apelant se pozvao na čl. 3. i 5. Haške konvencije. Zatim je naveo da mu je pravosnažnom odlukom stranog suda dodijeljeno pravo na brigu za mldb. D. S. u vezi s njegovim bitnim ličnim pravima kao što je pitanje promjene prebivališta/boravišta. Iz dokaza koje je apelant predočio sudu (potvrda o prebivalištu MUPRH od 11. oktobra 2023. godine) proizlazi da mldb. D. S. ima prijavljeno prebivalište u RH. Iz potvrde MUP-a PU Tuzla od 25. maja 2023. godine proizlazi da je protivnica predlagača, bez apelantove saglasnosti, promijenila prebivalište za mldb. D. S. u mjestu u BiH. Kako nije bilo apelantove saglasnosti za radnje koje je protivnica predlagača preduzela u vezi s promjenom prebivališta za mldb. D. S., apelant smatra da je Kantonalni sud proizvoljno primijenio odredbe Haške konvencije, čime je povrijedio njegovo pravo na pravično suđenje i pravo na porodični život. Predloženo je da se apelacija usvoji, da se utvrdi kršenje apelantovih prava na koja se pozvao, te da se osporena presuda ukine i predmet vrati na ponovno odlučivanje.
b) Odgovori na apelaciju
13. Kantonalni sud je naveo da su apelacioni prigovori neosnovani i da je osporena odluka donesena uz pravilnu primjenu Haške konvencije.
14. Punomoćnik protivnice predlagača je sve prigovore ocijenio neosnovanim. Posebno je navedeno da je protivnica predlagača sudskom odlukom postigla samostalno ostvarivanje roditeljske skrbi nad mldb. D. S., te da se u konkretnom slučaju ne primjenjuje član 3. stav 1. Haške konvencije, što je drugostepeni sud pravilno utvrdio. Zatim je navedeno da je članom 13. Haške konvencije propisano da sud nije dužan naložiti povratak djeteta, naročito u slučajevima ukoliko lica suprotstavljena povratku djeteta dokažu da postoji ozbiljna opasnost da će povratak izložiti dijete fizičkoj opasnosti ili psihičkoj traumi. U vezi s tim, navedeno je da je protivnica predlagača dokazala da postoji opasnost od povratka djeteta u RH i da je jako važno da se skrene pažnja na apelantov raniji život. Dalje je navedeno da je apelant neodgovaran, da nije zainteresiran za mldb. D. S. te da je Kantonalni sud odlučio u najboljem interesu mldb. D. S.
V.Relevantni propisi
15. Zakon o ratifikaciji Konvencije o građanskopravnim aspektima međunarodne otmice djece („Službeni list SFRJ“ – Međunarodni ugovori broj 7/91 od 12. jula 1991. godine; Bosna i Hercegovina je potpisnica Konvencije o građanskopravnim aspektima međunarodne otmice djece [Hag 25. oktobar 1980. godine], koja je preuzeta notifikacijom o sukcesiji međunarodnih ugovora
SFRJ)
Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa koji je u službenom glasilu objavljen samo na srpsko-hrvatskom jeziku, ali lektoriran na službene jezike u Bosni i Hercegovini i on u relevantnom dijelu glasi:
Član 3. Odvođenje ili zadržavanje djeteta će se smatrati nezakonitim:
a) ako predstavlja povredu prava na staranje koje je dobilo lice, institucija ili bilo koje drugo tijelo, kolektivno ili pojedinačno, po zakonu države u kojoj je dijete bilo stalno nastanjeno prije odvođenja ili zadržavanja;
b) ako su se u vrijeme odvođenja ili zadržavanja ta prava ostvarivala, kolektivno ili pojedinačno, ili bi se ostvarivala da nije došlo do odvođenja ili zadržavanja. Prava na staranje spomenuta u tački a) stava 1. mogu se steći prije svega sprovođenjem zakona, ili na osnovu sudske ili upravne odluke, ili na osnovu sporazuma koji ima pravno dejstvo po zakonu odnosne države.
Član 5.
U smislu ove konvencije izraz:
a) "pravo na staranje" uključuje prava koja se odnose na staranje o ličnosti djeteta, a posebno pravo na određivanje mjesta boravka djeteta;
b) "pravo na viđanje" uključuje pravo da se dijete za određeni period vremena odvede van mjesta stalnog boravka.
POVRATAK DJETETA
Član 8.
Bilo koje lice, institucija ili drugo tijelo koje tvrdi da je odvođenjem ili zadržavanjem djeteta povrijeđeno pravo na staranje može se obratiti centralnom izvršnom organu države u kojoj se nalazi mjesto stalnog boravka djeteta ili centralnom izvršnom organu koje druge države ugovornice za pomoć u osiguravanju povratka djeteta.
Takva molba će sadržati:
a) podatke o identitetu podnosioca molbe, djeteta i lica za koje se tvrdi da je odvelo ili zadržalo dijete;
b) gdje je to moguće, datum rođenja djeteta;
c) činjenice na kojima se zasniva molba podnosioca za povratak djeteta;
d) sve raspoložive informacije u vezi sa mjestom gdje se dijete nalazi i identitetom lica sa kojim se pretpostavlja da je dijete.
Uz molbu mogu biti priloženi sljedeći dokumenti:
e) ovjerena kopija bilo koje važne odluke ili sporazuma;
f) uvjerenje ili garantno pismo koje je izdao centralni izvršni organ, ili drugi nadležni organ države u kojoj se nalazi mjesto stalnog boravka djeteta ili zvanično lice, u vezi s relevantnim pravom te države;
g) bilo koji drugi relevantni dokument. Član 13.
Bez obzira na odredbe prethodnog člana, sudski ili upravni organ države kojoj se upućuje zahtjev nije dužan da naloži povratak djeteta ako lice, institucija ili drugo tijelo koje se suprotstavljaju njegovom povratku dokaže:
a) da lice, institucija ili drugo tijelo koje se stara o ličnosti djeteta nije stvarno ostvarivalo pravo na staranje u vrijeme odvođenja ili zadržavanja ili da se bilo saglasilo ili naknadno pristalo na odvođenje ili zadržavanje;
b) da postoji ozbiljna opasnost da bi povratak izložio dijete fizičkoj opasnosti ili psihičkoj traumi ili ga na drugi način doveo u nepovoljan položaj. Sudski ili upravni organ može, također, da odbije da naloži povratak djeteta ako utvrdi da se dijete suprotstavlja povratku i da je napunilo one godine i steklo stepen zrelosti pri kome je potrebno uzeti u obzir njegovo mišljenje.
Prilikom razmatranja okolnosti spomenutih u ovom članu, sudski i upravni organ će uzeti u obzir podatke koji se odnose na socijalno porijeklo djeteta dobijene od centralnog izvršnog organa ili nekog drugog nadležnog organa države u kojoj se nalazi mjesto stalnog boravka djeteta.
Član 17.
Sama činjenica da je odluka koja se odnosi na staranje izdata ili da je treba priznati u državi kojoj je upućen zahtjev neće predstavljati osnovu za odbijanje povratka djeteta na osnovu ove konvencije, ali sudski i upravni organi države kojoj je upućen zahtjev mogu uzeti u obzir razloge za donošenje te odluke prilikom primjene ove konvencije.
16. Porodični zakon Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 35/05, 41/05 – ispravka, 31/14, 32/19 – odluka USFBiH i 94/20 – rješenje USFBiH) u relevantnom dijelu glasi:
2. Roditeljsko staranje Član 129. (1) Roditeljsko staranje je skup odgovornosti, dužnosti i prava roditelja koje imaju za cilj zaštitu osobnih i imovinskih prava i interesa. (2) Roditeljsko staranje ostvaruje se u najboljem interesu djeteta. Član 142. st. (1) do (3) (1) Ako roditelji ne žive u porodičnoj zajednici, roditeljsko staranje ostvaruje roditelj sa kojim dijete živi. U slučaju kada je drugi roditelj spriječen da se stara o djetetu, ili je nepoznatog boravišta, ili ne izvršava obavezu izdržavanja, ili je nedostupan, roditelj sa kojim dijete živi samostalno odlučuje o zaštiti osobnih, imovinskih i drugih interesa djeteta i nije potrebna saglasnost drugog roditelja. (2) Odluku o tome sa kojim roditeljem će dijete živjeti donosi sud. (3) U odluci iz stava 2. ovog člana sud će odlučiti, osim ako je to u suprotnosti sa interesom djeteta, da roditelj sa kojim dijete ne živi obavlja pojedine dužnosti, a naročito da se stara o zdravlju djeteta i o njegovom školovanju, da ga zastupa u nekim poslovima ili da učestvuje u donošenju svih važnijih odluka o podizanju djeteta, te da upravlja njegovom imovinom. VI.Dopustivost i meritum
17. Ustavni sud utvrđuje da apelacija ispunjava uvjete propisane članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, odnosno da je podnesena u roku, da ispunjava i ostale uvjete dopustivosti iz člana 18. stav (3) Pravila Ustavnog suda, te da nije očigledno (prima facie) neosnovana u smislu odredbe člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
18. Apelant ukazuje da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo iz čl. II/3.e) i f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. i člana 8. Evropske konvencije.
Pravo na porodični život
19. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
f) Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku.
20. Član 8. Evropske konvencije glasi:
1. Svako ima pravo na poštovanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.
2. Javne vlasti se ne smiju miješati u ostvarivanje ovog prava osim ako to nije u skladu sa zakonom i neophodno u demokratskom društvu u interesima nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti ili ekonomske dobrobiti zemlje, radi sprečavanja nereda ili kriminala, radi zaštite zdravlja ili morala, ili radi zaštite prava i sloboda drugih.
21. Mjerodavna načela koja se odnose na pravo na poštovanje porodičnog života na osnovu člana
8. Evropske konvencije u slučajevima koji se tiču povratka djeteta prema Haškoj konvenciji sažeta su u presudi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) u predmetu Michnea protiv Rumunije. U tom predmetu Evropski sud je naglasio da u svim odlukama koje se tiču djece njihov najbolji interes mora biti najvažniji. Također, istaknuto je da član 8. Konvencije domaćim vlastima nameće posebnu procesnu obavezu u tom pogledu: kada ocjenjuju zahtjev za povratak djeteta sudovi moraju donijeti odluku dajući posebne razloge u svjetlu okolnosti slučaja (vidi Evropski sud, Michnea protiv Rumunije, presuda od 7. jula 2020. godine, predstavka broj 10395/19, tač. 35–39).
22. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud odbio apelantov zahtjev za povratak mldb. D. S. u RH utvrdivši da odvođenje djeteta i njegovo zadržavanje u Bosni i Hercegovini ne predstavlja nezakonito odvođenje u smislu člana 3. stav 1. Haške konvencije. Prema mišljenju Ustavnog suda, ta odluka predstavlja miješanje u apelantovo pravo na poštovanje porodičnog života jer se podrazumijeva da je ostvarivanje kontakta i obostrano uživanje roditelja i djeteta u međusobnom društvu osnovni element porodičnog života koji je zaštićen članom 8. Evropske konvencije, pa Ustavni sud zaključuje da je član 8. Evropske konvencije u okolnostima konkretnog slučaja primjenjiv (vidi Evropski sud, Z. protiv Hrvatske, presuda od 1. septembra 2022. godine, predstavka broj 21347/21, tačka 81). Stoga, Ustavni sud treba ispitati da li je miješanje bilo opravdano u smislu člana 8. stav 2. Evropske konvencije. Naime, svako miješanje u pravo na poštovanje porodičnog života predstavlja povredu tog člana, osim ako je ono „u skladu sa zakonom”, služi postizanju legitimnog cilja i ako je „nužno u demokratskom društvu” (ibid., tačka 82).
Zakonitost miješanja
23. Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud imao u vidu član 3. stav 1. Haške konvencije, te činjenicu da je pravosnažnom sudskom odlukom mldb. D. S. povjeren na „samostalnu skrb“ protivnici predlagača. U takvim okolnostima Kantonalni sud je zaključio da odvođenje mldb. D. S. van RH, dakle van države u kojoj je mldb. D. S. imao prijavljeno posljednje prebivalište i gdje je pohađao osnovnu školu, bez apelantove saglasnosti, nije nezakonito prema odredbama Haške konvencije. S druge strane, apelant se pozvao na pravosnažnu sudsku odluku kojom je utvrđeno da je za promjenu boravišta i prebivališta mldb. D. S. potrebna njegova pismena saglasnost (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-3321/22 od 19. i 20. januara 2023. godine, tačka 24, dostupna na www.ustavnisud.ba). Apelant se tokom postupka pozvao na član 5. stav
1. Haške konvencije, koji pod pojmom „pravo na staranje“ u vezi sa članom 3. stav 1. Haške konvencije „uključuje prava koja se odnose na staranje o ličnosti djeteta, a posebno pravo na određivanje mjesta boravka djeteta“. Shodno tome, čini se, s obzirom na činjenične okolnosti konkretnog slučaja, da nisu bez osnova apelantove tvrdnje kojima dovodi u pitanje pravilnost primjene Haške konvencije u okolnostima konkretnog slučaja. Međutim, Ustavni sud smatra da se može ostaviti otvorenim pitanje zakonitosti pobijanog miješanja jer su apelantove tvrdnje u tom pogledu također materijalna razmatranja koja je potrebno uzeti u obzir prilikom ocjene da li je miješanje bilo „nužno u demokratskom društvu“ (op. cit., Z. protiv Hrvatske, tač. 83. i 84).
Legitiman cilj
24. Ustavni sud primjećuje da je sporno miješanje težilo legitimnom cilju zaštite prava i sloboda drugih, konkretno prava protivnice predlagača.
Nužnost miješanja u demokratskom društvu
25. Pri utvrđivanju da li je miješanje u nečije pravo na porodičan život „nužno u demokratskom društvu” mora se ispitati da li je uspostavljena pravična ravnoteža između suprotstavljenih interesa u pitanju – interesa djeteta, oba roditelja i javnog reda, unutar granica slobode procjene koju države imaju u tim pitanjima. Pritom se mora ocijeniti da li su, s obzirom na cjelokupni predmet, razlozi kojima se predmetno miješanje opravdava mjerodavni i dostatni za potrebe člana 8. stav 2. Evropske konvencije. Nedostatnost obrazloženja u rješenju o odbijanju ili prihvatanju prigovora na povratak djeteta na osnovu Haške konvencije bila bi protivna pretpostavkama iz člana 8. Evropske konvencije. Evropski sud je također naglasio da smatra da se ta pretpostavka također primjenjuje mutatis mutandis na obrazloženje koje se odnosi na pitanje primjenjivosti Haške konvencije. U protivnom bi domaći sudovi mogli zaobići tu pretpostavku i zapravo odbiti narediti povratak djeteta tako što bi utvrdili da je ta Konvencija neprimjenjiva, bez navođenja dovoljno razloga (op. cit., Z. protiv Hrvatske, tač. 86. i 87).
26. Ustavni sud zapaža da „roditeljsku skrb“ ili „roditeljsko staranje“ čine odgovornost, dužnost i prava roditelja u svrhu zaštite i promicanja djetetovih ličnih i imovinskih prava. U sadržaj roditeljske skrbi ili staranja ulazi pravo i dužnost zaštite ličnih prava djeteta na zdravlje, razvoj, njegu i zaštitu, zatim odgoj i obrazovanje, ostvarivanje ličnih odnosa i određivanje mjesta stanovanja. U vezi s tim, Ustavni sud je izvršio uvid u član 92. Porodičnog zakona RH – prečišćeni tekst („Narodne novine“ br. 103/15, 98/19, 47/20, 49/23 i 156/23). Porodični zakon FBiH na sličan način propisuje šta uključuje pojam „roditeljsko staranje“ (vidi Relevantni propisi). Ustavni sud zapaža da je pravo na samostalnu skrb (samostalno staranje) dodijeljeno protivnici predlagača. Međutim, to njeno pravo je sudskom odlukom ograničeno u odnosu na zastupanje mldb. D. S. kada su u pitanju njegova bitna lična prava kao što je pitanje promjene mjesta boravka odnosno prebivališta. Dakle, apelantu je pravosnažnom sudskom odlukom dato pravo da odlučuje o tim pitanjima. Tokom postupka je utvrđeno da apelant nije dao ni usmenu, niti pismenu saglasnost za promjenu prebivališta. Također, članom 5. stav 1. Haške konvencije propisano je da „pravo na staranje“ uključuje i pravo na određivanje mjesta boravka djeteta. Stoga, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud propustio da navedenu činjenicu dovede u vezu sa članom 5. stav 1. Haške konvencije, odnosno da navede zašto se taj član ne odnosi na konkretnu situaciju. Navedeno posebno jer je prvostepeni sud upravo na toj odredbi Haške konvencije utemeljio osnovanost zahtjeva, što je dodatno obavezivalo Kantonalni sud da se izjasni o primjeni člana 5. stav 1. Haške konvencije. Dalje, Kantonalni sud je u vezi s izostankom pismene saglasnosti za promjenu prebivališta mldb. D. S. naveo da je to pitanje „posebnog postupka“. Međutim, nije obrazložio koji je to „poseban postupak“, što isto tako predstavlja dodatni propust Kantonalnog suda. Ustavni sud može pretpostaviti da se radi o sudskom postupku u kojem bi se izmijenila pravosnažna sudska odluka o određivanju skrbništva i drugih prava i obaveza u odnosu na mldb. D. S., ali nema podataka da je takav postupak pokrenut. Osim toga, Ustavni sud je već ukazao da u postupcima u kojima se odlučuje o pravima djeteta „najbolji interesi djeteta bit će od prvenstvenog značaja“. U okolnostima konkretnog slučaja, Ustavni sud zapaža da Kantonalni sud uopće nije imao u vidu interes mldb. D. S., niti je obrazložio zašto je osporena odluka u njegovom najboljem interesu.
27. Ustavni sud smatra svrsishodnim da se osvrne na prigovor punomoćnika protivnice predlagača u vezi s postojanjem razloga za primjenu člana 13. Haške konvencije. Naime, član 13. Haške konvencije ovlašćuje sud ili drugi organ da odbije zahtjev za vraćanje djeteta uprkos odredbama Haške konvencije ako lice, institucija ili drugo tijelo koje se suprotstavlja njegovom povratku dokaže da to ne bi bilo u interesu djeteta. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud proveo dokaze i zaključio da ne postoje dokazi i opravdani razlozi za primjenu člana 13. Haške konvencije. S druge strane, iz obrazloženja Kantonalnog suda proizlazi da se taj sud nije ni pozvao na član 13. Haške konvencije, niti se tim pitanjem uopće bavio iako je protivnica predlagača na te okolnosti ukazivala u žalbi protiv prvostepenog rješenja. Dakle, ukoliko postoje razlozi za primjenu člana 13. Haške konvencije, kako se to tvrdi u odgovoru na apelaciju, onda se takve tvrdnje moraju dokazati u postupku, a na sudu je da jasno i argumentirano obrazloži da li ponuđeni dokazi opravdavaju primjenu tog člana Haške konvencije.
28. Prema tome, u relevantnim okolnostima konkretnog slučaja, Ustavni sud smatra da razlozi koje je Kantonalni sud naveo kako bi opravdao miješanje u poštovanje apelantovog prava na porodični život nisu bili relevantni ni dovoljni u svrhu člana 8. stav 2. Evropske konvencije.
29. Stoga je odlukom Kantonalnog suda povrijeđeno apelantovo pravo na porodični život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.
Ostali prigovori
30. S obzirom na to da je u prethodnom razmatranju utvrđeno kršenje apelantovog prava na porodični život, Ustavni sud ne vidi potrebu da posebno razmatra prigovore u vezi s kršenjem prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije .
VII.Zaključak
31. Ustavni sud zaključuje da je prekršeno apelantovo pravo na porodični život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije u situaciji kada je Kantonalni sud propustio da navede jasne i argumentirane razloge iz kojih bi nesumnjivo proizašlo da je miješanje u apelantovo pravo na porodični život u okolnostima konkretnog slučaja bilo nužno u demokratskom društvu i u najboljem interesu mldb. D. S.
32. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
33. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Seada Palavrić