Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4566/22 (Grad Gradačac)

Odluka donesena 20. 10. 2026.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Državno vlasništvo
  • Građevinsko zemljište
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Javna vlast
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4566/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

20. 10. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 20. oktobra 2026. godine, u predmetu broj AP-4566/22, rješavajući apelaciju Grada Gradačca, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Grada Gradačca podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli br. 03 0 Dn 020019 20 Pž od 7. novembra 2022. godine i 03 0 Dn 020020 20 Pž od 7. novembra 2022. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Grad Gradačac (u daljnjem tekstu: apelant) koga zastupa Gradsko pravobranilaštvo Grada Gradačca, podnio je 2. decembra 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) br. 03 0 Dn 020019 20 Pž od 7. novembra 2022. godine i 03 0 Dn 020020 20 Pž od 7. novembra 2022. godine.

2. Općinski sud u Gradačcu, Odjeljenje za zemljišnoknjižne poslove (u daljnjem tekstu: Općinski sud) je rješenjima br. 028-0-Dn-20-000 186 od 27. januara 2020. godine i 028-0-Dn-20-000 189 od 28. januara 2020. godine odbio apelantove prijedloge za uknjižbu prava upravljanja i raspolaganja u njegovu korist, na nekretninama preciziranim u izreci tih rješenja (u daljnjem tekstu: sporne nekretnine). U obrazloženjima, Općinski sud je ukazao da je apelant podnio prijedloge na osnovu odredaba člana 6. Zakona o građevinskom zemljištu Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZGZ). Pri tome je naveo da je u postupcima utvrđeno da su sporne nekretnine upisane u posjedovni list za katastarsku općinu Gradačac II kao apelantov posjed, ali da su uknjižene u elektronskoj bazi podataka zemljišne knjige kao državno vlasništvo (bivši erar, odnosno FNRJ). U vezi s tim, Općinski sud se pozvao na Zakon o privremenoj zabrani raspolaganja državnom imovinom Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Zakon o zabrani raspolaganja), te je ukazao da su sporne nekretnine uknjižene kao državno vlasništvo (bivši erar, odnosno FNRJ). Stoga je naveo da sporne nekretnine imaju karakter državne imovine, i da nisu izuzete od zabrane raspolaganja u smislu odredaba člana 3. stav (1) Zakona o zabrani raspolaganja. Imajući to u vidu, Općinski sud je zaključio da su nedopuštene i nezakonite promjene upisa na takvim nekretninama.

3. Kantonalni sud je rješenjima br. 03 0 Dn 020019 20 Pž od 7. novembar 2022. godine i 03 0 Dn 020020 20 Pž od 7. novembra 2022. godine odbio kao neosnovane apelantove žalbe izjavljene protiv rješenja Općinskog suda od 27. i 28. januara 2020. godine. U obrazloženjima Kantonalni sud je naveo da žalba zanemaruje činjenicu da je odredbom člana 15. ZGZ propisano da se odlukom o određivanju gradskog građevinskog zemljišta ne mijenja oblik svojine na zemljištu koje se određuje kao gradsko građevinsko zemljište. Shodno tome je istakao da u situaciji kada je na spornim nekretninama upisana državna svojina, odnosno državno vlasništvo sa 1/1, bez bližeg određenja nositelja prava upravljanja, raspolaganja i korištenja, nema osnova da se pravo upravljanja i raspolaganja upiše u smislu člana 6. navedenog zakona. Naime, Kantonalni sud je ukazao da član 6. ZGZ podrazumijeva da općine imaju pravo da gazduju tim zemljištem u skladu sa odredbama tog zakona (npr. da ga dodjeljuju radi građenja), ali ne da vrše upis prava upravljanja i raspolaganja ili pak da stiču stvarna prava na tom zemljištu. Kantonalni sud se u vezi sa ovim zaključkom pozvao na odluku Ustavnog suda broj AP-

89/21 od 7. septembra 2022. godine.

4. Dalje, Kantonalni sud je naveo da je neosnovan apelantov stav da još od 1958. godine gradsko građevinsko zemljište predstavlja resurs općine, te da su odredbe Ustava SFRJ iz 1974. godine upućivale na to da općine upravljaju i raspolažu tim zemljištem, kao i da mu pravo upravljanja i raspolaganja na spornim nekretninama pripada po sili zakona. Naime, ukazao je da to ne slijedi iz jezičkog tumačenja člana 6. ZGZ. Također, Kantonalni sud je istakao da je neosnovano apelantovo pozivanje na pogrešnu primjenu materijalnog prava kada je prvostepeni sud utvrdio da sporne nekretnine nisu izuzete od zabrane raspolaganja u smislu odredbi Zakona o zabrani raspolaganja. Pri tome je ukazao da je prvostepeni sud cijenio da taj zakon i Odluka o ratifikaciji Sporazuma o pitanju sukcesije, ne razdvajaju gradsko građevinsko zemljište od ostale nepokretne imovine koja je pripala državi Bosni i Hercegovini na osnovu tog sporazuma. Dalje, Kantonalni sud je naveo da polazeći od pitanja koja su regulirana entitetskim i državnim zakonima o privremenoj zabrani raspolaganja državnom imovinom, Ustavni sud u odluci broj AP-1080/18 od 28. januara 2020. godine ukazao da ti zakoni imaju karakter lex specialis zakona u vezi sa pitanjem raspolaganja državnom imovinom sve dok se pitanje statusa i upravljanja tom imovinom ne riješi na državnom nivou ili dok Visoki predstavnik ne odluči drugačije. Osim toga, Kantonalni sud je obrazložio da Ustavni sud smatra da se u smislu Zakona o zabrani raspolaganja, pod raspolaganjem navedene imovine smatra direktni ili indirektni prijenos vlasništva, pa samim tim i ovlaštenja sadržanih u pravu vlasništva. Najzad, Kantonalni sud je naveo da donošenjem pobijanih rješenja nisu povrijeđena načela obaveznog upisa i povjerenja u zemljišne knjige iz čl. 8. i 9. Zakona o zemljišnim knjigama, niti pravo apelanta da upravlja i raspolaže spornim nekretninama u skladu sa odredbama ZGZ.

5. Apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U suštini, apelant ponavlja navode koje je iznosio i u žalbi protiv prvostepene odluke, te smatra da su redovni sudovi pri donošenju osporenih odluka pogrešno primijenili relevantne propise. Naročito ističe da su sudovi morali pored državnog vlasništva izvršiti upis nositelja prava upravljanja i raspolaganja u njegovu korist, pa kako nisu to učinili povrijedili su načela zemljišnoknjižnog prava i to čl. 8. i 9. Zakona o zemljišnim knjigama. Naime, apelant ukazuje da su navedena prava u zemljišnoj knjizi trebala biti upisana i ranije po osnovu ranijih propisa. Dalje, apelant tvrdi da se Kantonalni sud pogrešno poziva na odredbe ZGZ, te Odluke Ustavnog suda donesene u predmetima br. AP-89/21 i AP-1080/18, jer se ne radi o istom činjeničnom i pravnom pitanju. Osim toga, apelant navodi da nije tražio promjenu titulara na spornim nekretninama, pa da stoga ne bi bile povrijeđene ni odredbe člana 1. stav (3) Zakona o zabrani raspolaganja, pod uvjetom da se te odredbe mogu primijeniti na konkretan slučaj.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

b) Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud primjećuje da je apelant nosilac javne vlasti. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, tač. 14. i 15. i AP 3444/19 od 7. aprila 2021. godine, tačka 28, objavljene na www.ustavnisud.ba), ali ne i Evropske konvencije. Međutim, primjenljivi standardi su isti.

8. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43., i Khudunts protiv Azerbajdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32., te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9., dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27.), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03 ).

9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava odnose na način na koji su redovni sudovi primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine) dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).

10. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud, pozivajući se na relevantne odredbe ZGZ i Zakona o zabrani raspolaganja, u osporenim odlukama dao jasne i relevantne razloge za svoje odlučenje, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud dao jasne razloge zbog kojih je zaključio da nisu ispunjeni uvjeti da se apelant, na osnovu člana 6. ZGZ, upiše kao nosilac prava upravljanja i raspolaganja na spornim nekretninama odnosno da te nekretnine nisu izuzete od zabrane raspolaganja u smislu odredbi Zakona o zabrani raspolaganja. Imajući u vidu sadržaj odredbe člana 6. ZGZ, kojom je propisano da općina „upravlja i raspolaže gradskim građevinskim zemljištem u državnoj svojini na način i pod uslovima predviđenim zakonom i propisima donesenim na osnovu zakona“, i dovodeći ga u vezu sa odredbama Zakona o zabrani raspolaganja, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u zaključku redovnih sudova da navedena odredba ne može biti osnov za udovoljavanje apelantovom prijedlogu za upis prava vlasništva. Pri tome, Ustavni sud zapaža da se Kantonalni sud imao u vidu praksu Ustavnog suda u predmetima koji su pokretali slična pravna pitanja (vidi tač. 3. i 4. ove odluke) u vezi primjene člana 6. ZGZ odnosno odredbi Zakona o zabrani raspolaganja u postupcima upisa u zemljišnu knjigu. Apelanti su u tim predmetima osporavali odluke sudova kojim je odlučivano o prijedlozima općina, podnesenim na osnovu odredbi Zakona o stvarnim pravima, za brisanje državnog vlasništva i upis njihovog vlasništva na nekretninama koje su prethodno bile upisane kao državno vlasništvo odnosno opštenarodna imovina. Također, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud u osporenim presudama obrazložio zašto su neosnovani apelantovi navodi vezani za primjenu čl. 8. i 9. Zakona o zemljišnim knjigama. Osim toga, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje apelantovog prava na pravično suđenje. Apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

11. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4566/22 (Grad Gradačac) | Sudska praksa | Aktio