Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1326/25 (R. Č.)

Odluka donesena 19. 02. 2026.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Isplata duga
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1326/25

Apelacija

Odluka o dopustivosti

19. 02. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nußberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 19. februara 2026. godine, u predmetu broj AP-1326/25, rješavajući apelaciju koju je podnio Refik Čakić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Refik Čakić protiv Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 51 0 Mal 216338 24 Gž od 26. februara 2025. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Refik Čakić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Novog Travnika podnio je 25. marta 2025. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 51 0 Mal 216338 24 Gž od 26. februara 2025. godine i Presude Općinskog suda u Travniku (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 51 0 Mal 216338 23 Kom od 27. februara 2024. godine. Također, apelant je podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud naložio Općinskom sudu da obustavi preduzimanje bilo kojih radnji do donošenja konačne odluke Ustavnog suda.

2. U postupku koji je okončan osporenom presudom Kantonalnog suda apelant je obavezan da tužitelju (JKP „Vilenica čistoća“ d.o.o.) na ime duga za izvršene komunalne usluge isplati iznos od 96,00 KM.

3. Općinski sud je u obrazloženju prvostepene presude naveo da je u toku postupka utvrđeno da je na području općine Novi Travnik organiziran odvoz smeća i krupnog otpada koji vrši tužitelj, u skladu s odlukom o komunalnom redu Općine Novi Travnik. Također je utvrđeno da je tužitelj prema knjigovodstvenoj evidenciji – kartici korisnika ispostavljao mjesečne fakture u iznosima od 8,00 KM za utuženi period od 1. maja 2022. do 30. aprila 2023. godine, te da ukupan apelantov dug iznosi 96,00 KM. Pri tome je ukazao da je odredbom člana 151. stav (1) navedene odluke propisano da su svi proizvođači smeća na području općine Novi Travnik obavezni koristiti usluge organiziranog odvoza smeća. Zatim je ukazao da je odredbom člana 12. Zakona o komunalnim djelatnostima Srednjobosanskog kantona propisano da je korisnik komunalne usluge dužan platiti utvrđenu cijenu za pruženu komunalnu uslugu. Osim toga, ukazao je da je odredbom člana 262. Zakona o obligacionim odnosima propisano da je povjerilac u obaveznom odnosu ovlašten da od dužnika zahtijeva ispunjenje obaveze, a dužnik je dužan ispuniti je savjesno u svemu kako ona glasi. Imajući u vidu navedene odredbe, Općinski sud je zaključio da je apelant dužan isplatiti tužitelju dospjeli dug. Pri tome je naveo da je neosnovan apelantov navod da tužitelj nije osigurao zasebnu kantu za odvoz smeća te da stoga nije dužan da plati navedeni dug. Naime, ukazao je da činjenica da tužitelj nije osigurao zasebnu kantu ne oslobađa apelanta obaveze plaćanja izvršene usluge budući da je na osnovu navedenih odredaba nastala apelantova obaveza kao korisnika da plati utvrđenu cijenu, a za tužitelja obaveza odvoza smeća.

4. Kantonalni sud je u obrazloženju osporene odluke naveo da je prvostepeni sud pravilno zaključio da postoji apelantova obaveza da plati uslugu odvoza smeća za utuženi period, te da je ta vrijednost jasno i pouzdano utvrđena provedenim dokazima. Osim toga, Kantonalni sud je ukazao da se u konkretnom slučaju radi o sporu male vrijednosti, te da se prvostepena presuda ne može pobijati zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, tako da su činjenična utvrđenja prvostepenog suda konačna i obavezujuća.

5. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, u suštini, ponavlja navode koje je iznosio i tokom postupka pred redovnim sudovima, te smatra da su redovni sudovi pri donošenju osporenih odluka pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili relevantne propise.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

7. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

b) Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

8. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21, i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

10. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP- 4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).

11. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih odluka dali relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Naročito, Ustavni sud ukazuje da je prvostepeni sud dao jasne razloge zbog čega su u konkretnom slučaju ispunjeni uvjeti da se apelant obaveže na isplatu duga, o čemu se izjasnio i drugostepeni sud, tako da apelantovi navodi ne dovode u pitanje zaključak Ustavnog suda o nepostojanju proizvoljnosti u postupanju redovnih sudova. Osim toga, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje.

12. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavno pitanje na koje se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1326/25 (R. Č.) | Sudska praksa | Aktio