Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-670/25 (J. Đ.)

Odluka donesena 25. 09. 2025.

Povreda
Član 2. Protokola 4 uz EK i član II/3.m) Ustava BiH (Sloboda kretanja)
  • Sloboda kretanja
  • Isplata duga
  • Građanski postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-670/25

Apelacija

Odluka o meritumu

25. 09. 2025.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-670/25, rješavajući apelaciju Jovanke Đurić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik

Valerija Galić, potpredsjednica Angelika Nußberger, potpredsjednica

Helen Keller, sutkinja Ledi Bianku, sudija

Marin Vukoja, sudija

Larisa Velić, sutkinjana sjednici održanoj 25. septembra 2025. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Jovanke Đurić.

Utvrđuje se povreda prava na slobodu kretanja iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Rješenje Okružnog suda u Doboju broj 87 0 Mal 015288 24 Gži 3 od 15. januara 2025. godine.

Predmet se vraća Okružnom sudu u Doboju koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Na osnovu člana 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Okružnom sudu u Doboju da najkasnije u roku od tri mjeseca obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Jovanka Đurić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Teslića, koju zastupa Rade Savić, advokat iz Doboja, podnijela je 13. februara 2025. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 87 0 Mal 015288 24 Gži 3 od 15. januara 2025. godine i Rješenja Osnovnog suda u Tesliću (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 87 0 Mal 015288 21 I 2 od 3. decembra 2024. godine. Apelantica je podnijela i zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud naložio „Policijskoj stanici Teslić da se apelantici vrate putne isprave i drugi oduzeti dokumenti, na koji bi način prestale štetne posljedice“.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda i „Uz Commerce“ d.o.o. Jelah (u daljnjem tekstu: tražilac izvršenja) zatraženo je 26. i 29. marta 2025. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Osnovni sud i Okružni sud su dostavili odgovore na apelaciju 17. i 30. aprila 2025. godine. Tražilac izvršenja u ostavljenom roku nije dostavio odgovor. Zaprimljeni odgovori su 18. aprila i 5. maja 2025. godine dostavljeni apelantici na eventualno izjašnjenje. Apelantica je dostavila izjašnjenje 26. aprila 2025. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

Uvodne napomene

5. Tražilac izvršenja je 2015. godine pokrenuo izvršni postupak protiv apelantice (vrijednost spora 2.454,50 KM) radi naplate novčanog potraživanja na osnovu pravosnažne i izvršne presude.

6. Zaključkom Osnovnog suda broj 87 0 Mal 015288 15 I od 17. marta 2022. godine naloženo je Policijskoj stanici Teslić da se apelantici oduzme putna isprava radi okončanja izvršnog postupka (u daljnjem tekstu: zaključak o putnim ispravama).

7. Odlučujući o „apelanticinoj žalbi“ protiv navedenog zaključka, Okružni sud je rješenjem od 17. maja 2022. godine žalbu odbacio kao nedozvoljenu. Okružni sud je u obrazloženju naveo da iz stanja spisa proizlazi da je apelanticin punomoćnik na osnovu punomoći bio ovlašten da preduzme samo određene radnje u postupku, a nije bio ovlašten da podnosi pravne lijekove, slijedom čega je zaključio da je žalbu podnijelo neovlašteno lice. Također, Okružni sud je naveo da, u smislu člana 12. stav 6. Zakona o izvršnom postupku, protiv zaključka nije dozvoljen pravni lijek, te da je stoga odlučio kao u izreci.

8. Odlukom o dopustivosti Ustavnog suda broj AP-3145/22 od 5. oktobra 2022. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) odbačena je apelanticina apelacija podnesena protiv rješenja Okružnog suda od 17. maja 2022. godine zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine. Ustavni sud je u obrazloženju naglasio da se osporenim rješenjem Okružnog suda samo odlučivalo o procesnom pitanju, tj. o procesnoj dopustivosti podnesene žalbe (tačka 6. navedene odluke). Osporene odluke

9. Apelantica je 8. novembra 2024. godine Osnovnom sudu podnijela zahtjev za stavljanje van snage zaključka o putnim ispravama. Apelantica je navela da su joj potrebne putne isprave jer treba da putuje u Njemačku gdje joj se nalazi teško bolesna unuka, pa želi da je posjeti dok je živa. Apelantica je navela da bi putovanjem u Njemačku podržala svog sina da prebrodi tešku životnu situaciju zbog teške bolesti njegove kćerke, tj. apelanticine unuke. Stoga je apelantica zamolila sud da uzme u obzir navedene činjenice i stavi van snage zaključak o putnim ispravama. Apelantica je istakla i da je zaključak o putnim ispravama nezakonit jer nisu ispunjeni zakonski uvjeti propisani u članu 21. stav 1. tačka 3. a u vezi sa članom 23. Zakona o putnim ispravama Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Zakon o putnim ispravama).

10. Tražilac izvršenja je u odgovoru na apelanticin zahtjev naveo da od dana pokretanja postupka za prinudnu naplatu, koji je ušao u desetu godinu, apelantica ne želi da plati dug tražiocu izvršenja. Tražilac izvršenja je istakao da apelantica ne daje nikakve razloge zašto se dug ne plati i ne nudi bilo kakav novac da bi se dug smanjio ili ugasio. Tražilac izvršenja smatra da to govori i o pobudi zašto se konkretni zahtjev podnosi. Dalje je istakao da se konkretnim zahtjevom zanemaruje njegovo pravo, a prejudicira da je apelantica žrtva suda zbog postupka naplate duga. Tražilac izvršenja je ukazao da je sve navedeno uočio i Okružni sud koji je u rješenju od 9. decembra 2021. godine konstatirao, između ostalog, da „zaključak o prodaji pokretnih zaplijenjenih stvari od 15. septembra 2016. godine apelantica nije zaprimila s naznakom pošte – otputovala u inostranstvo, pa se žalbom osnovano ukazuje da je očigledno da apelantica boravi u inostranstvu i da drugu državu koristi kao način da se skriva od radnji suda i da želi da osujeti svoju obavezu”. Tražilac izvršenja je istakao da u tom rješenju sud jasno navodi i ukazuje na odredbe Zakona o putnim ispravama, ističući da postoji izvršna isprava, te da postupak traje duže od šest godina a apelantica živi i boravi u inostranstvu. S obzirom na navedeno, tražilac izvršenja je istakao da je apelantica sama sebe dovela u konkretnu poziciju, pa se ne može pozivati na navedene razloge jer njih nije skrivio tražilac izvršenja i ne može biti žrtva daljnje zloupotrebe.

11. Rješenjem Osnovnog suda broj 87 0 Mal 015288 21 I 2 od 3. decembra 2024. godine odbijen je apelanticin zahtjev za stavljanje van snage zaključka o putnim ispravama. Osnovni sud je obrazložio da bez obzira na „humanitarne razloge“ koje je apelantica navela, nema ovlaštenje da udovolji zahtjevu zbog izričitog protivljenja tražioca izvršenja, zbog čega bi udovoljavanje takvom zahtjevu bilo nezakonito i neosnovano. Također je ukazao da nema naznaka da bi moglo doći do okončanja postupka, odnosno do izmirenja ili eventualnog smanjenja duga.

12. Rješenjem Okružnog suda broj 87 0 Mal 015288 24 Gži 3 od 15. januara 2025. godine odbijena je apelanticina žalba i potvrđeno prvostepeno rješenje. Okružni sud je u obrazloženju ukazao da iz apelacionog spisa proizlazi da je apelanticin punomoćnik protiv zaključka o putnim ispravama izjavio žalbu, koja je odbačena rješenjem Okružnog suda kao nedozvoljena (vidi tačku 7. ove odluke). Okružni sud je istakao da se kod takvog stanja stvari zaključak o putnim ispravama više nije mogao osporavati pravnim lijekovima. Okružni sud je naglasio da je zaključkom o putnim ispravama određeno da se apelantici putna isprava oduzima radi okončanja izvršnog postupka. U vezi s tim je ukazano da izvršni postupak, koji se vodi od 2015. godine, još uvijek nije okončan, pa je prvostepeni sud pravilno postupio kada je odbio apelanticin zahtjev. Okružni sud je istakao da apelanticini navodi, kojima se ističe da nisu bili ispunjeni zakonski uvjeti za oduzimanje putne isprave, predstavljaju razloge kojima se osporava zaključak o putnim ispravama, koji se više ne može osporavati pravnim lijekovima.

IV.Apelacijaa)Navodi iz apelacije

13. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na privatni i porodični život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, te smatra da je došlo do povrede prava na slobodu kretanja iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju. Apelantica je istakla da povredu prava na slobodu kretanja vidi u tome što nametnuto ograničenje nije bilo u skladu sa zakonom, nije neophodno u demokratskom društvu i nije bilo u legitimnom cilju. Dalje je istakla da oduzimanje ličnih dokumenata predstavlja ograničenje slobode kretanja, koje samo u rijetkim situacijama može biti opravdano. Nevraćanje ličnih dokumenata radi odlaska u Njemačku dok je apelanticina unuka još bila u životu u odnosu na pravo tražioca izvršenja da preduzima i zahtijeva od izvršnog suda da naplati svoje potraživanje nije opravdano i predstavlja kršenje apelanticinog prava na slobodu kretanja. Apelantica je konkretni zahtjev podnijela kako bi posjetila svoju unuku dok je još živa jer se u to vrijeme zdravlje njene unuke pogoršalo. Unuka je preminula sredinom januara. Međutim, apelantica i dalje zahtijeva da joj se vrate dokumenti kako bi mogla barem da posjeti grobno mjesto svoje unuke. Apelantica je istakla da je zaključak po definiciji Zakona o izvršnom postupku procesna odluka kojom se upravlja postupkom i koja se može stavljati van snage ukoliko se izmijene okolnosti slučaja, a što je u konkretnom predmetu slučaj s obzirom na njene navedene lične prilike. Stoga, apelantica smatra da su redovni sudovi učinili nedjelotvornim pravni lijek za stavljanje van snage odluke suda kojom se krše njena zagarantirana prava. Apelantica je predložila da se Republika Srpska obaveže da joj na ime nematerijalne štete isplati 20.000,00 KM.b)Odgovori na apelaciju

14. Osnovni sud je ponovio razloge navedene u obrazloženju svog rješenja.

15. Okružni sud je istakao da ostaje pri razlozima navedenim u obrazloženju svoje odluke te da je apelacija neosnovana.

16. Apelantica je istakla da ostaje pri svojim apelacionim navodima.

V.Relevantni propisi

17. Zakon o izvršnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 59/03, 85/03, 64/05, 118/07, 29/10, 57/12, 67/13, 98/14, 5/17 – odluka USRS, 60/17 – odluka USBiH, 115/17 – odluka USBiH, 58/18 – rješenje USBiH i 66/18)

Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Značenje pojedinih izraza

Član 2 stav 1. tačka 7.

Izrazi upotrijebljeni u ovom zakonu imaju ova značenja:

7) "zaključak" označava sudski nalog ili drugu odluku suda kojom se upravlja izvršnim postupkom i odlučuje o drugim pitanjima kad je to izričito predviđeno ovim zakonom,

Sastav suda i odluke

Član 11. st. 3. i 4. (3) Odluke u izvršnom postupku sud donosi u obliku rješenja ili zaključka. (4) Zaključkom se izdaje nalog sudskom izvršiocu i izvršiocu po ugovoru za provođenje svih ili pojedinih radnji u izvršnom postupku, te odlučuje o upravljanju postupkom i o drugim pitanjima, kad je to predviđeno ovim zakonom.

Pravni lijekovi

Član 12. stav 6. (6) Protiv zaključka nije dozvoljen pravni lijek.

18. Zakon o putnim ispravama Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 4/97, 1/99, 9/99, 27/00, 32/00, 19/01, 47/04, 53/07, 15/08, 33/08 i 39/08 – ispravka, 60/13)

Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi: Član 21. stav 1. tačka 3.

Zahtjev za izdavanje putne isprave odbiće se podnosiocu zahtjeva u slijedećim slučajevima:

3. ako je osnovana sumnja da će podnosilac zahtjeva izbjeći izvršenje dospjele imovinsko-pravne obaveze iz bračnog odnosa ili odnosa roditelja i djece, poresku obavezu ili drugu zakonom utvrđenu imovinsko-pravnu obavezu za koju postoji izvršni naslov - na zahtjev nadležnog suda. Član 23. stav 1. tačka d.

Nosiocu putne isprave, putna isprava će se oduzeti u slijedećim slučajevima:

d) ako postoji razlog iz člana 21. stava (1) tačke 2. i 3. i stava (2) ovog Zakona.

VI.Dopustivost i meritum

19. Ustavni sud utvrđuje da apelacija ispunjava uvjete propisane članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, da je podnesena u roku, kao i da ispunjava i ostale uvjete dopustivosti iz člana 18. stav (3) Pravila Ustavnog suda, te da nije očigledno (prima facie ) neosnovana u smislu odredbe člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

20. Apelantica smatra da joj je u konkretnom slučaju prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na privatni i porodični život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, te smatra da je došlo do povrede prava na slobodu kretanja iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu suštinu apelanticinih navoda koji se sastoje u tome da joj nije omogućeno putovanje van granica Bosne i Hercegovine, Ustavni sud će njene navode najprije razmotriti u smislu standarda prava na slobodu kretanja iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju.a)Pravo na slobodu kretanja

21. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

m) Pravo na slobodu kretanja i prebivališta.

22. Član 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju glasi:

1. Svako ko se zakonito nalazi na teritoriji jedne države ima na toj teritoriji pravo na slobodu kretanja i slobodu izbora boravišta.

2. Svako je slobodan napustiti bilo koju zemlju, uključujući i vlastitu.

3. Nikakva ograničenja ne mogu se postaviti u odnosu na ostvarivanje ovih prava osim onih koja su u skladu sa zakonom i koja su neophodna u demokratskom društvu u interesu državne ili javne sigurnosti, radi očuvanja javnog poretka, radi sprečavanja kriminala, radi zaštite zdravlja ili morala, ili radi zaštite prava i sloboda drugih.

4. Prava iz stava 1. mogu se u određenim oblastima, također, podvrgnuti ograničenjima koja su uvedena u skladu sa zakonom i opravdana javnim interesom u demokratskom društvu.

23. Ustavni sud podsjeća da član 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju garantira svakome pravo da se kreće unutar teritorije na kojoj se nalazi i da je napusti, što podrazumijeva pravo da ode u zemlju po svom izboru, pod uvjetom da je ovlašten da uđe u nju. Iz tog proizlazi da je mjera koja bi mogla narušiti to pravo ili ograničiti njegovo ostvarivanje kompatibilna sa članom 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju samo ako je predviđena zakonom, ima jedan od legitimnih ciljeva navedenih u trećem paragrafu te odredbe i može se smatrati „neophodnom u demokratskom društvu“ za postizanje tog cilja (vidi Evropski sud za ljudska prava [u daljnjem tekstu: Evropski sud], Stetsov protiv Ukrajine, presuda od 11. maja 2021. godine, predstavka broj 5170/15, tačka 25).

Miješanje u slobodu kretanja

24. Ustavni sud zapaža da je zaključkom o putnim ispravama Policijskoj stanici Teslić naloženo da se apelantici oduzme putna isprava, pa ograničenje koje je na taj način nametnuto apelantici sastoji se u nemogućnosti putovanja te predstavlja miješanje u smislu člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju. S obzirom na to da se osporenim odlukama odlučivalo o apelanticinom zahtjevu za stavljanje van snage zaključka o putnim ispravama te da je takav apelanticin zahtjev odbijen, Ustavni sud smatra da je osporenim odlukama došlo do miješanja u apelanticino pravo na slobodu kretanja. Takvo miješanje, kao što je već navedeno, predstavlja povredu člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju, osim ako ispunjava uvjete iz stava 3. te odredbe, odnosno ako je „propisano zakonom“, ima jedan ili više legitimnih ciljeva i „neophodno je“ „u demokratskom društvu“ za postizanje tog cilja ili tih ciljeva.

Zakonitost miješanja

25. Ustavni sud podsjeća da je, shodno praksi Evropskog suda, vladavina prava jedan od osnovnih principa svakog demokratskog društva, koncept inherentan svim članovima Evropske konvencije. Ustavni sud dalje podsjeća na konzistentnu sudsku praksu Evropskog suda o tumačenju riječi „propisano zakonom” i kvalitativnim zahtjevima pristupačnosti i predvidljivosti koje domaće zakonodavstvo mora ispuniti. Sud posebno ponavlja da je standard „predvidiv“ kada nudi određenu garanciju protiv proizvoljnog postupanja javnih vlasti. Da bi bio kompatibilan s vladavinom prava i da bi se zaštitio od proizvoljnosti, važeći zakon mora osigurati minimalne proceduralne garancije, srazmjerne važnosti prava koje je u pitanju (vidi Evropski sud, Rotaru protiv Republike Moldavije, presuda od 8. decembra 2020. godine, broj predstavke 26764/12, tač. 23. i 24. s daljnjim referencama).

26. Ustavni sud podsjeća i da uplitanje izvršne vlasti u prava zagarantirana članom 2. Protokola broj 4 mora biti predmet efektivne revizije, koju obično mora osigurati, barem kao krajnje sredstvo, pravosuđe, budući da ono nudi najbolje garancije nezavisnosti, nepristrasnosti i pravilnog postupka. To preispitivanje mora obuhvatiti i zakonitost i proporcionalnost dotične mjere. Dalje, domaće vlasti ne mogu produžiti mjere koje ograničavaju slobodu kretanja lica na duže vrijeme bez periodičnog preispitivanja da li su one opravdane (ibid., tačka 25).

27. Ustavni sud zapaža da iz apelacionog spisa proizlazi da su apelantici na osnovu zaključka o putnim ispravama oduzete putne isprave u skladu s odredbama člana 21. stav 1. tačka 3. a u vezi sa članom 23. Zakona o putnim ispravama. Iz navedenih odredbi proizlazi, između ostalog, da će se putna isprava oduzeti ako je osnovana sumnja da će podnosilac zahtjeva izbjeći izvršenje dospjele, zakonom utvrđene imovinskopravne obaveze za koju postoji izvršni naslov – na zahtjev nadležnog suda. Dakle, iz navedene odredbe proizlazi da nije fokus samo na putovanju, nego da je ključni element da mora postojati „osnovana sumnja“ da lice kojem se oduzimaju putne isprave želi tim putovanjem izbjeći izvršenje svoje imovinske obaveze. Stoga, postavlja se pitanje da li bi putovanje iz drugih razloga, kao što je apelantica navela u konkretnom slučaju (teško bolesna unuka, pomoć sinu u takvoj situaciji itd.), moglo biti razlog za oduzimanje putnih isprava shodno navedenim odredbama. Što se tiče predvidivosti navedenih odredbi i njegove kompatibilnosti s vladavinom prava, Ustavni sud primjećuje da navedenim odredbama nije preciziran postupak kojim će se nadležni organ rukovoditi, niti koliko će dugo trajati navedena mjera. Također, navedenim odredbama nije naznačeno u kojoj situaciji se ta zabrana može ukinuti. S druge strane, Ustavni sud zapaža da je zaključak o putnim ispravama donesen u izvršnom postupku s ciljem okončanja izvršnog postupka, te da nije navedeno koliko dugo traje konkretna mjera. Dakle, u zaključku o putnim ispravama trajanje zabrane dobijanja pasoša nije precizirano i ne izgleda da je u toj fazi postupka vršena bilo kakva provjera srazmjernosti sporne mjere. U tim okolnostima, Ustavni sud zaključuje da je to ograničenje jednako automatskoj mjeri, koja je neograničena u svom trajanju. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je automatska zabrana putovanja suprotna obavezama nadležnih organa u smislu člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju (op. cit., Rotaru protiv Republike Moldavije, tačka 28). Međutim, Ustavni sud podsjeća da je osporenim odlukama, u izvršnom postupku, razmatrana mogućnost stavljanja van snage zaključka o putnim ispravama.

28. S obzirom na navedeno, Ustavni sud mora utvrditi da li je postojala efektivna sudska kontrola zakonitosti i proporcionalnosti sporne mjere. Ustavni sud zapaža da nije ni razmatrana primjena odredbi Zakona o putnim ispravama, nego su sudovi osporenim odlukama razmatrali da li su „ispunjeni uvjeti“ za stavljanje van snage zaključka o putnim ispravama. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud istakao da „nema ovlaštenje da udovolji zahtjevu zbog izričitog protivljenja tražioca izvršenja, zbog čega bi udovoljavanje takvom zahtjevu bilo nezakonito i neosnovano“. Takav zaključak je potvrdio i Okružni sud, koji je dodatno naveo da se u konkretnom postupku, u kojem se odlučivalo o stavljanju van snage zaključka o putnim ispravama, ne mogu razmatrati apelanticini navodi da nisu bili ispunjeni zakonski uvjeti za oduzimanje putne isprave jer se zaključak o putnim ispravama „više ne može osporavati pravnim lijekovima“. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da iz odredbe člana 12. stav 6. Zakona o izvršnom postupku proizlazi da protiv zaključka nije dozvoljen pravni lijek, pa se postavlja pitanje ako u konkretnom postupku nije moguće ispitivati zakonitost zaključka o putnim ispravama da li uopće postoji djelotvoran pravni lijek u izvršnom postupku u odnosu na ograničenje koje je apelantici nametnuto zaključkom o putnim ispravama. Ustavni sud zapaža da se redovni sudovi u osporenim odlukama ne pozivaju na odredbe kojima je propisano stavljanje van snage zaključka u izvršnom postupku. Naime, oni navode, u suštini, da je zaključak o putnim ispravama donesen s ciljem okončanja izvršnog postupka, a da izvršni postupak još uvijek nije okončan, pa da nisu ispunjeni uvjeti za stavljanje van snage tog zaključka. Dakle, iz stava koji su zauzeli redovni sudovi jasno je da je nakon donošenja sporne mjere, tj. oduzimanja putne isprave, ona mogla biti ukinuta tek kada apelantica u potpunosti otplati dug. Međutim, Ustavni sud podsjeća da je takvo stanovište u vezi s važećom zakonskom regulativom u suprotnosti sa članom 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju. Naime, u predmetu Stetsov protiv Ukrajine, u kojem je podnosiocu predstavke zabranjeno da napusti zemlju zbog neplaćenih dugova, ni sud ni sudski izvršilac nisu bili nadležni da ukinu tu zabranu niti da preispitaju njenu primjerenost i djelotvornost. Navedena zabrana je mogla biti ukinuta, kako to proizlazi iz domaćeg zakonodavstva u to vrijeme i iz stava koji su zauzele nacionalne vlasti, tek kada podnosilac predstavke u potpunosti otplati dug. Evropski sud je u tom predmetu naveo da je takva regulativa u suprotnosti sa članom 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju (op. cit., Stetsov protiv Ukrajine, tačka 31).

29. Pored toga, Ustavni sud zapaža da redovni sudovi nisu analizirali apelanticinu individualnu situaciju i pitanje proporcionalnosti miješanja (vidi elemente koje treba uzeti u obzir u predmetu Riener protiv Bugarske, presuda od 23. maja 2006. godine, predstavka broj 46343/99, tač. 122–126).

Što se tiče obaveze vlasti da redovno preispituju mjeru kojom se apelantici ograničava sloboda kretanja, Ustavni sud zapaža da je apelantica nakon dvije godine i osam mjeseci od donošenja zaključka o putnim ispravama podnijela zahtjev za stavljanje van snage tog zaključka. Dakle, nakon što je Osnovni sud donio zaključak o putnim ispravama kojim je naloženo oduzimanje putne isprave apelantici, nije bilo preispitivanja opravdanosti te mjere. Ustavni sud zapaža da iz apelacionog spisa, tj. osporenih odluka, te same apelacije i dokumenata dostavljenih uz apelaciju ne proizlazi da postoji zakonska regulativa koja bi predviđala tu mogućnost.

30. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da je apelantica bila podvrgnuta mjerama automatske prirode, bez ograničenja trajanja takvih mjera i u odsustvu efektivnog i periodičnog nadzora (op. cit., Rotaru protiv Republike Moldavije, tačka 33. s daljnjim referencama). Ti elementi su dovoljni da se zaključi da domaće zakonodavstvo, kako je primijenjeno u ovom slučaju, nije ponudilo apelantici mogućnost da koristi dovoljne proceduralne garancije koje bi spriječile rizik od proizvoljnog postupanja javnih vlasti, pa da je apelantica stoga bila lišena potrebne zaštite od samovolje, koju joj daje princip vladavine prava u demokratskom društvu.

31. U tim okolnostima, Ustavni sud smatra da miješanje u apelanticino pravo na slobodu kretanja nije zadovoljavalo standard „zakonitosti“. S obzirom na navedeno, nije potrebno ispitivanje usklađenosti s drugim zahtjevima navedenim u članu 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju.

32. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je došlo do povrede apelanticinog prava na slobodu kretanja iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju.

Pitanje naknade nematerijalne štete

33. U smislu člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može odrediti naknadu nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i osnovnih sloboda. Imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju utvrđivanje kršenja prava na slobodu kretanja dovoljna satisfakcija za apelanticu. b)Ostali navodi

34. S obzirom na zaključak o povredi prava na slobodu kretanja iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud smatra da nema potrebe da posebno razmatra i apelanticine navode o povredi prava iz člana II/3.e) i f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. te čl. 8. i 13. Evropske konvencije.

VII.Zaključak

35. Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom izvršnom postupku došlo do povrede apelanticinog prava na slobodu kretanja iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju jer domaće zakonodavstvo, kako je primijenjeno u ovom slučaju, niti redovni sudovi nisu omogućili apelantici da koristi dovoljne proceduralne garancije koje bi spriječile rizik od proizvoljnog postupanja javnih vlasti, pa je apelantica stoga bila lišena potrebne zaštite od samovolje, koju joj daje princip vladavine prava u demokratskom društvu.

36. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

37. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelanticin zahtjev za donošenje privremene mjere.

38. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-670/25 (J. Đ.) | Sudska praksa | Aktio