Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3523/22 (Općina Novo Sarajevo)

Odluka donesena 10. 07. 2025.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
  • Dosjelost
  • Javna vlast
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3523/22

Apelacija

Odluka o meritumu

10. 07. 2025.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-3523/22, rješavajući apelaciju Općine Novo Sarajevo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik

Valerija Galić, potpredsjednica Angelika Nußberger, potpredsjednica

Helen Keller, sutkinja Ledi Bianku, sudija

Marin Vukoja, sudija

Larisa Velić, sutkinjana sjednici održanoj 10. jula 2025. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Općine Novo Sarajevo.

Utvrđuje se kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.

Ukida se Presuda Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 308634 21 Gž 2 od 20. oktobra 2021. godine.

Predmet se vraća Kantonalnom sudu u Sarajevu koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.

Nalaže se Kantonalnom sudu u Sarajevu da, u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Općina Novo Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Općinsko pravobraniteljstvo Novo Sarajevo, podnijela je 9. septembra 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 308634 22 Rev od 23. maja 2022. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 308634 21 Gž 2 od 20. oktobra 2021. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Ustavni sud je prethodno Odlukom o dopustivosti broj AP-267/22 od 2. aprila 2022. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelantica podnijela protiv navedene presude Kantonalnog suda. Imajući u vidu da je Rješenjem Vrhovnog suda broj 65 0 P 308634 22 Rev od 23. maja 2022. godine apelanticina revizija odbačena kao nedopuštena, te da kao takva ne predstavlja efektivan pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je presuda Kantonalnog suda konačna odluka u konkretnoj pravnoj stvari.

3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i Tonija Glibića (u daljnjem tekstu: tužitelj) zatraženo je 26. i 27. juna 2024. godine da dostave odgovore na apelaciju.

4. Dostavljene odgovore tužitelja, Općinskog i Kantonalnog suda Ustavni sud je 27. augusta 2024. godine proslijedio apelantici na izjašnjenje.

5. Apelantica nije dostavila izjašnjenje na odgovore.

III.Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

7. Presudom Općinskog suda broj 65 0 P 308634 19 P 3 od 31. decembra 2020. godine odbijen je tužiteljev tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je dosjelošću stekao pravo vlasništva na preciziranim parcelama (u daljnjem tekstu: sporne nekretnine) koje su u naravi oranica, dvorište i kuća, što je apelantica dužna trpjeti i priznati da se sporne nekretnine u zemljišnim knjigama upišu na tužitelja s dijelom 1/1. U postupku je utvrđeno da su sporne nekretnine upisane kao suvlasništvo apelantice i tužitelja u preciziranim dijelovima. Utvrđeno je i da se na dijelu jedne od katastarskih čestica nalazi stambeni objekat. Na tom objektu, zajedničkim dijelovima i zemljištu koje služi objektu kao suvlasnici u knjizi položenih ugovora upisani su tužitelj i njegova supruga jer su u stambenom objektu otkupili dvosoban stan od apelantice. Navedeno je da faktički posjed na spornim nekretninama ima tužitelj te da se jedan njihov dio koristi kao dio ljetne bašte restorana „Velika bašta“. Sud je naveo da je apelantica 1949. godine nasljeđivanjem od fizičke osobe koja nije imala nasljednike stekla suvlasništvo na spornim nekretninama. Također je utvrđeno i da su tužitelj i njegovi prednici u posjedu spornih nekretnina od 1955. godine do danas.

8. U vezi s tim, Općinski sud je naveo da je članom 32. Zakona o vlasničkopravnim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOVPO) propisano stjecanje prava vlasništva dosjelošću na nekretnini u vlasništvu druge osobe protekom deset godina savjesnog i zakonitog posjeda, odnosno protekom 20 godina savjesnog posjeda. Navedeno je da je Presudom Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-000984 od 21. oktobra 2008. godine utvrđena mogućnost stjecanja prava vlasništva dosjelošću i na nekretninama u državnom vlasništvu nakon stupanja na snagu Zakona o osnovama vlasničkih odnosa (u daljnjem tekstu: ZOVO) a da dosjelost počinje teći stupanjem na snagu tog zakona 10. oktobra 1995. godine. Općinski sud je istakao da je tužba u konkretnom slučaju podnesena 28. novembra 2012. godine pa nisu ispunjeni uvjeti iz člana 32. ZOVPO-a za stjecanje vlasništva dosjelošću protekom 20 godina jer se dosjelost računa od 10. oktobra 1995. godine. Navedeno je i da je članom 77. ZOVPO-a propisano da je posjed savjestan ako posjednik ne zna niti može znati da stvar koju posjeduje nije njegova i ta savjesnost je uvjet za stjecanje prava vlasništva dosjelošću. Kako je iz provedenih dokaza jasno da je tužitelj sve vrijeme znao da je apelantica vlasnica i suvlasnica spornih nekretnina jer je upisana u zemljišne knjige, to je tužitelj sve vrijeme nesavjestan posjednik spornih nekretnina, pa ni iz tog razloga na njima ne može steći pravo vlasništva dosjelošću.

9. Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 P 308634 21 Gž 2 od 20. oktobra 2021. godine preinačena je prvostepena presuda i utvrđeno da je tužitelj dosjelošću stekao pravo vlasništva na spornim nekretninama. Kantonalni sud je istakao da za zaključak prvostepenog suda da je tužitelj bio nesavjestan posjednik ne postoji osnov u izvedenim dokazima imajući u vidu da se, shodno odredbi člana 77. stav 3. ZOVPO-a, savjesnost posjeda pretpostavlja. Navedeno je da je članom 32. istog zakona propisano da je za stjecanje prava vlasništva dosjelošću potrebno da se ispune dva uvjeta, i to savjesnost posjeda i protek roka od 20 godina. Kantonalni sud je naveo da je, u vezi s tim, prvostepeni sud pravilno utvrdio da tužitelj i njegovi prednici drže sporne nekretnine u posjedu od 1955. godine. Međutim, Kantonalni sud je istakao da nesavjesnost posjeda taj sud nije mogao zasnivati samo na činjenici da je tužitelju bilo poznato da je apelantica u zemljišnim knjigama upisana kao suvlasnica i vlasnica na dijelu spornih nekretnina jer je apelantica bila dužna to dokazati, a ona to nije učinila. Kantonalni sud je naveo da apelanticin upis u zemljišne knjige sam po sebi ne ukazuje na nesavjesnost tužiteljevog posjeda jer su se on i njegovi prednici prema spornim nekretninama sve vrijeme ponašali kao vlasnici pa je ispunjen uvjet savjesnosti posjeda. Kantonalni sud je istakao da je ispunjen i uvjet proteka roka od 20 godina jer se taj rok treba posmatrati u odnosu na dan zaključenja glavne rasprave (8. decembar 2020. godine), a ne u odnosu na dan podnošenja tužbe.

10. Rješenjem Vrhovnog suda broj 65 0 P 308634 22 Rev od 23. maja 2022. godine apelanticina revizija je odbačena jer ne ispunjava uvjete dopustivosti propisane članom 237. Zakona o parničnom postupku.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

11. Apelantica smatra da su joj osporenom presudom prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelantica vidi u proizvoljnoj primjeni prava. Apelantica navodi da je sporan zaključak Kantonalnog suda da je tužitelj bio savjestan posjednik spornih nekretnina s obzirom na to da je apelantica upisana kao suvlasnica još od 1949. godine i ne postoji mogućnost da tužitelj nije znao za to, pogotovo što je otkupom stambenog objekta izvršio upis suvlasništva na njemu. Apelantica smatra da je za pitanje savjesnosti tužitelja potpuno irelevantno što se on niz godina ponašao kao vlasnik spornih nekretnina jer tužitelj i jeste suvlasnik njihovog dijela. Navodi da, ako ništa drugo, tužitelj je postao nesavjestan danom podnošenja tužbe, čemu se apelantica usprotivila navodeći to u odgovoru na tužbu. Apelantica ističe da je time prekinut tužiteljev mirni posjed, ako ga je i bilo, a nije ispunjen ni uvjet proteka roka od 20 godina za dosjelost.b)Odgovori na apelaciju

12. Kantonalni sud je naveo da nije bilo kršenja apelanticinih prava jer je njegova odluka zasnovana na zakonu.

13. Općinski sud je naveo da ostaje pri obrazloženju svoje odluke i da taj sud nije prekršio apelanticina prava na koja se poziva u apelaciji.

14. Tužitelj je naveo da nisu prekršena apelanticina prava jer je Kantonalni sud donio odluku zasnovanu na zakonu, te da je i Ustavni sud rješavao isto pitanje u Odluci broj AP-4086/21 i iskazao isti stav.

V.Relevantni propisi

15. U Zakonu o vlasničkopravnim odnosima („Službene novine Federacije BiH“ br. 6/98 i 29/03) relevantne odredbe glase:

6. Stjecanje prava vlasništva dosjelošću Član 32.

Posjednik stječe dosjelošću pravo vlasništva na nepokretnoj stvari koja je u vlasništvu druge osobe, protekom deset godina savjesnog i zakonitog posjeda. Posjednik stječe dosjelošću pravo vlasništva na nepokretnoj stvari koja je u vlasništvu druge osobe, proteklom dvadeset godina savjesnog posjeda.

Član 35. st. 1. i 3.

Vrijeme potrebno za dosjelost počinje teći od dana kada je posjednik stupio u posjed stvari, a završava se istekom posljednjeg dana vremena potrebnog za dosjelost. (...)

Na zastoj, odnosno prekid dosjelosti, shodno se primjenjuju zakonske odredbe o zastoju, odnosno prekidu zastarjelosti potraživanja. Član 77.

Posjed je zakonit ako se zasniva na punovažnom pravnom osnovu i ako nije pribavljen silom, prevarom ili zloupotrebom povjerenja. Posjed je savjestan ako posjednik ne zna niti može znati da stvar koju posjeduje nije njegova. Savjesnost posjeda se pretpostavlja.

16. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine Federacije BiH“ br. 29/03 i 42/11)

Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Podizanje tužbe

Član 388.

Zastarevanje se prekida podizanjem tužbe i svakom drugom poveriočevom radnjom preduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim organom, u cilju utvrđivanja, obezbeđenja ili ostvarenja potraživanja.

Rok zastarelosti u slučaju prekida

Član 392. st. (1) i (3) (1) Posle prekida zastarevanje počinje teći iznova, a vreme koje je proteklo pre prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastarelost. (3) Kad je prekid zastarevanja nastao podizanjem tužbe ili pozivanjem u zaštitu, ili isticanjem prebijanja potraživanja u sporu, odnosno prijavljivanjem potraživanja u nekom drugom postupku, zastarevanje počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili svršen na neki drugi način.

VI.Dopustivost i meritum

17. Ustavni sud utvrđuje da apelacija ispunjava uvjete propisane članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, kao i da je podnesena u roku, da ispunjava i ostale uvjete dopustivosti iz člana 18. stav (3) Pravila Ustavnog suda, te da nije očigledno (prima facie ) neosnovana u smislu odredbe člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

18. Apelantica pobija navedenu presudu tvrdeći da su tom presudom prekršena njena prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

19. Ustavni sud primjećuje da je apelantica nositeljica javne vlasti. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da apelantica ne uživa zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu s javnom vlašću. Međutim, prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda, državni organi i javna vlast kao učesnici sudskih postupaka uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP-39/03 od 27. februara 2004. godine i AP-3444/19 od 7. aprila 2021. godine, tačka 28, objavljene na www.ustavnisud.ba). Međutim, primjenjivi standardi su isti.

Pravo na pravično suđenje

20. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

21. U vezi s navodima o proizvoljnosti u primjeni prava, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), koju Ustavni sud cijeni prilikom ispitivanja ustavnih prava po apelacijama nositelja javne vlasti (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu AP-992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35), prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-

4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).

22. Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud preinačio prvostepenu presudu i usvojio tužiteljev tužbeni zahtjev. Kantonalni sud je, između ostalog, zauzeo stav da je tužitelj u svom posjedu držao sporne nekretnine 20 godina, polazeći od toga da se kao dan isteka tog roka uzima dan okončanja glavne rasprave (vidi tačku 8. ove odluke).

23. Ustavni sud ukazuje da zakonskim odredbama nije precizirano u koje vrijeme trebaju biti ispunjene pretpostavke za stjecanje prava vlasništva putem dosjelosti, odnosno da li je to u momentu podnošenja tužbe ili do momenta okončanja glavne rasprave. Ustavni sud ukazuje da je u sudskoj praksi i relevantnoj pravnoj literaturi istaknuto da pravne pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dosjelošću moraju biti ispunjene u vrijeme podnošenja tužbe (vidi stavove Vrhovnog suda Federacije BiH u presudama br. 58 0 Ps 161893 19 Rev od 10. septembra 2019. godine, 32 0 P 269332 22 Rev 2. augusta 2022. godine i 32 0 P 208996 19 Rev od 29. septembra 2020. godine, dostupne na www.pravosudje.ba). Ustavni sud zapaža da je to pravno pitanje razmatrao i Vrhovni sud Republike Hrvatske te da je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (1/19), održanoj 14. februara 2019. godine, pod brojem SU-IV-56/19-2 izraženo pravno shvatanje da „pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dosjelošću (kvaliteta i trajanje posjeda, sposobnost posjednika biti vlasnikom stvari te sposobnost stvari da bude u vlasništvu) moraju biti ispunjene u vrijeme podnošenja tužbe“. Takav stav Vrhovni sud Republike Hrvatske slijedi i u svojoj praksi (vidi Vrhovni sud Republike Hrvatske, presude br. Rev-458/14-2 od 7. februara 2018. godine i Rev-372/2021-2 od 21. januara 2025. godine, dostupne na www.vsrh.hr).

24. Dovodeći navedene stavove u kontekst s konkretnim predmetom, Ustavni sud ukazuje da iz činjenica konkretnog predmeta jasno proizlazi da u vrijeme podnošenja tužbe tužitelj nije ispunjavao propisane uvjete za stjecanje prava vlasništva putem dosjelosti. Naime, Ustavni sud podsjeća da u vrijeme bivše države SFRJ nije bilo moguće stjecanje prava vlasništva dosjelošću na društvenoj/državnoj imovini. Tek stupanjem na snagu ZOVO-a omogućeno je stjecanje tog prava. Imajući u vidu navedeno, dosjelost na nekretninama u vlasništvu države počinje teći stupanjem na snagu ZOVO-a, odnosno 10. oktobra 1995. godine (vidi Presudu Vrhovnog suda FBiH broj 070-0-

Rev-06-00009813/09 od 14. maja 2009. godine, dostupna na www.pravosudje.ba). Tužba je u konkretnom slučaju podnesena 28. novembra 2012. godine, a s obzirom na to da je riječ o nezakonitom stjecanju vrijeme potrebno za dosjelost je 20 godina, tako da Ustavni sud konstatira da u vrijeme podnošenja tužbe nisu bile ispunjene navedene pretpostavke. Prema tome, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud proizvoljno primijenio pravo, te da su apelanticini navodi osnovani i da je potrebno ukinuti osporenu presudu Kantonalnog suda te predmet vratiti tom sudu na ponovni postupak. Pri tom Ustavni sud ukazuje da je neosnovano tužiteljevo pozivanje na Odluku Ustavnog suda broj AP-4086/21 (dostupna na www.ustavnisud.ba), koje je istakao u odgovoru na apelaciju, kao i tvrdnja da je Ustavni sud u toj odluci iskazao isti stav kao i Kantonalni sud u odluci osporenoj konkretnom apelacijom (vidi tačku 12. ove odluke) jer se u tom predmetu Ustavni sud bavio pitanjem dužine trajanja postupka a ne momentom kada moraju biti ispunjene pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dosjelošću. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je prekršeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.

25. S obzirom na to da je ovom odlukom utvrđeno kršenje prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da nema potrebe posebno razmatrati apelanticine navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine.

VII.Zaključak

26. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine kada je Kantonalni sud proizvoljno zaključio da je tužitelj spornu nekretninu držao u svom posjedu 20 godina pa je stekao pravo vlasništva dosjelošću iako je iz stanja u spisu nesporno da je rok od 20 godina za dosjelost prekinut podnošenjem tužbe, čime nije ispunjena pretpostavka vremenskog trajanja posjeda za stjecanje prava vlasništva dosjelošću.

27. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

28. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman