Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2897/22 („Rudnik željezne rude“ d.d. Vareš)

Odluka donesena 15. 12. 2025.

  • Procesna odluka
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2897/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 12. 2025.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 15. decembra 2025. godine, u predmetu broj AP-2897/22 , rješavajući apelaciju „Rudnika željezne rude“ d.d. Vareš u stečaju, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija „Rudnika željezne rude“ d.d. Vareš u stečaju podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 04 0 U 011137 20 Uvp od 7. februara 2022. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

1. „Rudnik željezne rude“ d.d. Vareš u stečaju (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Zajednička advokatska kancelarija Fadil Abaz i Merima Abaz Murga iz Sarajeva, podnio je 22. jula 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 04 0 U 011137 20 Uvp od 7. februara 2022. godine, Rješenja Federalne uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove (u daljnjem tekstu: Federalna uprava) broj 05-30-2-517/19 od 31. maja 2019. godine i rješenja Službe za prostorno uređenje Općine Vareš (u daljnjem tekstu: Služba) br. 02/3-164/19 od 1. februara 2019. godine i 02/3-11-1-3/19 od 22. februara 2019. godine.

2. Služba je, postupajući po službenoj dužnosti, donijela rješenje broj 02/3-164/19 od 1. februara 2019. godine, kojim je u tački jedan dispozitiva, Državnom preduzeću „Rudnik i željezara Vareš“ iz Vareša (u daljnjem tekstu: brisano preduzeće), utvrdila prestanak posjeda i gubitak prava upravljanja upisanog u zemljišnim knjigama na određenom zemljištu (bliže precizirano u dispozitivu navedenog rješenja, u daljnjem tekstu: sporno zemljište). Tačkom dva dispozitiva određeno je da se pravo posjeda na spornom zemljištu prenosi na Općinu Vareš bez naknade, dok je tačkom tri određeno da će se na spornom zemljištu, po pravosnažnosti rješenja, izvršiti uknjižba prava vlasništva u korist Općine Vareš.

3. Rješenjem Službe broj 02/3-11-1-3/19 od 22. februara 2019. godine, odbačena je apelantova žalba. U obrazloženju, Služba je istakla da apelant u postupku donošenja rješenja koje se pobija, nije mogao imati položaj stranke jer ne polaže niti jedno od prava vlasništva, korištenja, upravljanja i raspolaganja u zemljišnim knjigama i knjigama katastra. Stoga je Služba, u skladu sa odredbama člana 231. stav 2. Zakona o upravnom postupku (u daljnjem tekstu: ZOUP), apelantovu žalbu odbacila jer je izjavljena od strane neovlaštenog lica.

4. Rješenjem Federalne uprave broj 05-30-2-517/19 od 31. maja 2019. godine, odbijena je apelantova žalba. Presudom Kantonalnog suda u Zenici broj 04 0 U 011137 19 U od 21. januara 2020. godine, odbijena je apelantova tužba.

5. Presudom Vrhovnog suda broj 04 0 U 011137 20 Uvp od 7. februara 2022. godine, odbijen je apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke. U obrazloženju, Vrhovni sud je istakao da iz odredbe člana 48. ZOUP-a, jasno proizlazi da svojstvo stranke u upravnom postupku, između ostalih, može imati i lice koje radi zaštite svojih prava ili pravnih interesa ima pravo sudjelovati u postupku. Dalje je ukazao na odredbe čl. 126. stav 1. i 127. stav 1. Zakona o stvarnim pravima, iz kojih proizlazi da vlasnik ima pravo da zahtijeva povrat stvari, ali da mora dokazati da je stvar koju zahtjeva njegovo vlasništvo. Međutim, kako je obrazloženo, iz stanja spisa proizlazi da apelant u postupku donošenja prvostepenog rješenja, nije bio ni podnosilac zahtjeva, niti je vlasnik, a ni posjednik spornog zemljišta, a niti je imao upisano pravo korištenja, raspolaganja niti upravljanja. Vrhovni sud je naveo da je nakon transformacije brisanog preduzeća nastalo pet novih preduzeća, uključujući i apelanta, te da je apelant jedini koji je pokazao interes za spornim zemljištem podnošenjem konkretne žalbe. Ostala preduzeća su dostavila izjave da se više ne pozivaju na postupke koje su bezuspješno vodili za sporno zemljište, jer u tim postupcima nisu dokazali svoje vlasništvo na tom zemljištu. Vrhovni sud je istakao da je na osnovu dokumentacije koja je sačinjavala početni bilans apelanta, utvrđeno da je apelant dostavio spisak u kojem nema podataka o nekretninama, pa prema tome ni o spornom zemljištu. Dalje je istakao, da izvod iz sudskog registra, o preregistraciji apelanta nakon izvršene privatizacije državnog kapitala, ne potvrđuje da je sporno zemljište bilo predmetom privatizacije, niti da je apelant pravnim slijedom stekao sporno zemljište u vlasništvo. Naime, kako je obrazloženo, nakon formiranja novih preduzeća nikada nije sačinjen diobni bilans, nego ugovor o raspodjeli sredstva, prava i obaveza na novoorganizovana preduzeća, koji ne obuhvata sporne nekretnine. Vrhovni sud je istakao da je zbog navedenog sporno zemljište i ostalo upisano s pravom privremenog korištenja na brisanom preduzeću koje ne postoji, zbog čega na spornom zemljištu ne postoji pravni slijednik. Pored toga je istakao da sporno zemljište čini javno dobro, zbog čega i nije moglo biti predmetom privatizacije. Vrhovni sud je naglasio da u drugim postupcima koje je vodio apelant, koji su se odnosili, pored spornog zemljišta, na druge nekretnine koje su upisane u korist brisanog preduzeća, apelant nije dokazao pravo vlasništva ni posjeda, te je njegov tužbeni zahtjev odbijen (sve bliže precizirano u obrazloženju odluke). Vezano za Uvjerenje Agencije za privatizaciju od 17. jula 2009. godine, na koje se apelant pozvao, Vrhovni sud je istakao da je Agencija za privatizaciju donijela novo uvjerenje kojim je ispravljeno ranije uvjerenje u pogledu nekretnina koje su bile predmetom privatizacije, a iz kojeg jasno proizlazi da sporno zemljište nije bilo predmetom privatizacije. Dakle, kako je obrazloženo, iz izvedenih dokaza proizlazi da apelant nije upisan kao vlasnik, posjednik, niti kao nosilac prava raspolaganja, upravljanja ili korištenja na spornom zemljištu, niti raspolaže valjanom ispravom kojom bi dokazao da je nosilac prava vlasništva, upravljanja, korištenja ili raspolaganja. S obzirom na navedeno, Vrhovni sud je istakao da apelant nije ni dokazao postojanje pravnog interesa za podnošenje žalbe protiv prvostepenog rješenja saglasno odredbi člana 48. ZOUP-a. Stoga, Vrhovni sud je istakao da nisu mogle biti primijenjene ni odredbe čl. 338., 339, 340., 341. i 343. Zakona o stvarnim pravima (kojima je regulisan postupak pretvorbe društvenog vlasništva i postupak upisa neuknjiženih vlasničkih prava). Kako po propisima o građevinskom zemljištu, a niti po Zakonu o stvarnim pravima nije postojala mogućnost da apelant bude stranka u konkretnom postupku, Vrhovni sud je istakao da nije postojala mogućnost da se žalba prihvati kao podnesak izjavljen od aktivno legitimisane stranke.

6. Apelant smatra da mu je u konkretnom slučaju povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant je istakao da su sudovi i organi uprave propustili cijeniti sve provedene dokaze i primijeniti relevantne zakonske odredbe. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz razloga što su mu nižestepeni organi onemogućili da aktivno sudjeluje kao stranka u upravnom postupku. S tim u vezi, apelant se pozvao na odredbu člana 48. ZOUP- a. Zatim, apelant je istakao da se u skladu sa odredbom člana 197. ZOUP-a rješenje dostavlja stranci u postupku. Imajući u vidu navedene odredbe, kao i činjenicu da je apelantu Služba dostavila sporno rješenje, te je poučen da se može izjaviti žalba drugostepenom organu, apelant smatra da su onda nerazumljivi navodi nižestepenih organa da nije ovlašten podnositi žalbu, jer nema svojstvo stranke. Apelant je osporio i pravni osnov za donošenje prvostepenog rješenja, jer smatra da se u konkretnom slučaju radi o pravnoj stvari o kojoj se uopće ne može rješavati u upravnom postupku. Zatim, apelant je istakao da mu je u drugom predmetu, u istoj pravnoj stvari, u postupku pred Kantonalnim sudom utvrđena aktivna legitimacija, te ista nije bila sporna ni pred Vrhovnim sudom. Naime, apelant je istakao da mu je Presudom Vrhovnog suda broj 04 0 U 009517 18 Uvp od 3. februara 2022. godine uvažen zahtjev za preispitivanje sudske odluke. Sa druge strane, u konkretnoj pravnoj stvari, Vrhovni sud je odbio apelantov zahtjev sa obrazloženjem da za apelanta nije postojala mogućnost da bude stranka u postupku. Imajući u vidu činjenicu da je Vrhovni sud različito odlučio u predmetima sa istom pravnom osnovom, odnosno u istoj ili sličnoj pravnoj stvari, apelant ističe da mu je povrijeđeno i načelo pravne sigurnosti.

Relevantni propisi

7. Zakon o upravnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 2/98, 48/99 i 61/22), u relevantnom djelu glasi:

1. Stranka

Član 48.

Stranka je osoba po čijem je zahtjevu pokrenut postupak ili protiv koje se vodi postupak, ili koja radi zaštite svojih prava ili pravnih interesa ima pravo da učestvuje u postupku.

1. Pokretanje postupka

Član 121.

Upravni postupak pokreće nadležni organ po službenoj dužnosti ili povodom zahtjeva stranke.

1. Pravo žalbe

Član 221. stav 1. (1) Protiv rješenja donesenog u prvom stupnju stranka ima pravo žalbe.

Član 231. st. 1. i 2. (1) Organ prvog stupnja ispituje da li je žalba dopuštena, pravovremena i izjavljena od ovlaštene osobe. (2) Nedopuštenu, nepravovremenu ili od neovlaštene osobe izjavljenu žalbu organ prvog stupnja odbacit će svojim rješenjem.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda glasi: (3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

9. Prije svega, Ustavni sud zapaža da apelant navodi da mu je u drugom predmetu, u istoj pravnoj stvari, u postupku pred redovnim sudovima bila priznata aktivna legitimacija. S obzirom na to da je u konkretnom slučaju sporno pitanje da li apelant ima status stranke, Ustavni sud će najprije razmotriti ove navode kako bi ocijenio postojanje eventualne neujednačene sudske prakse u pogledu prava na pristup sudu. U tom pogledu, Ustavni sud zapaža da je u predmetu na koji se poziva apelant, kao i u konkretnom predmetu, upravni organ donio rješenje kojim je brisanom preduzeću utvrđen prestanak posjeda i gubitak prava upravljanja na određenom zemljištu. Za razliku od odluka u konkretnom postupku, u tački dva dispozitiva je navedeno da „pravni sljednici [brisanog preduzeća] ne polažu pravo na naknadu“, te je u obrazloženju konstatovano da je apelant jedan od pet pravnih slijednika brisanog preduzeća. Zatim, Ustavni sud zapaža da je u tom predmetu apelantova žalba protiv prvostepenog rješenja odbijena, a ne odbačena kao u konkretnom slučaju. Međutim, u konačnici je presudom Vrhovnog suda broj broj 04 0 U 009517 18 Uvp od 3. februara 2022. godine uvažen apelantov zahtjev za preispitivanje sudske odluke, presuda Kantonalnog suda je preinačena i odlučeno je da se drugostupanjsko i prvostupanjsko rješenje poništavaju i predmet vraća prvostupanjskom organu na ponovno odlučivanje. Prema tome, iako se iz presude Vrhovnog suda na koju se apelant poziva može zaključiti da je apelant u određenim fazama postupka bio tretiran kao stranka u postupku, ta odluka nije imala karakter konačne odluke u tom predmetu, s obzirom na to da su sva rješenja organa uprave poništena i predmet vraćen na ponovno odlučivanje. U tom smislu, status apelanta kao stranke u tim stadijima postupka ne prejudicira njegovu aktivnu legitimaciju u ponovljenom postupku, u kojem su organi uprave mogli iznova ocijeniti da li apelant ispunjava uvjete za učešće u postupku kao stranka. Stoga, apelantovi navodi ne ukazuju na postojanje različite prakse o spornom pitanju, jer presudom Vrhovnog suda na koju se apelant poziva uopšte nije razmatrano da li apelant ima pravo da podnese žalbu. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su neosnovani apelantovi navodi da mu je u drugom predmetu, u istoj pravnoj stvari, u postupku „pred Kantonalnim sudom utvrđena aktivna legitimacija, koja nije bila sporna ni pred Vrhovnim sudom“.

10. Polazeći od prethodno utvrđenog, Ustavni sud će u nastavku razmotriti apelantove navode o povredi prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije. U tom pogledu, Ustavni sud smatra da je prvenstveno potrebno odgovoriti na pitanje je li član II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv na konkretan slučaj.

11. Kada je u pitanju građanski aspekt člana 6. Evropske konvencije, Evropski sud naglašava da za primjenjivost „građanskog“ aspekta člana 6. mora postojati spor o „pravu“ za koje se može reći da je, bar na dokazivim osnovama, priznato u domaćem pravu, bez obzira na to je li to pravo zaštićeno Evropskom konvencijom. Spor mora biti stvaran i ozbiljan, može se odnositi ne samo na stvarno postojanje prava već i na njegov opseg i način njegovog ostvarivanja i, konačno, rezultat postupka mora biti izravno odlučujući za pravo o kojem je riječ jer samo slabe veze ili neizvjesne posljedice nisu dovoljne za primjenu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Károly Nagy protiv Mađarske, presuda od 14. septembra 2017. godine, predstavka broj 56665/09, tačka 60. s daljnjim referencama).

12. Evropski sud, također, podsjeća na to da duh Evropske konvencije zahtijeva da se pojam „spor“ ne uzima u previše tehničkom smislu, u smislu dva proturječna zahtjeva, već da mu se da materijalna, a ne formalna definicija (vidi Evropski sud, Miessen protiv Belgije, presuda od 18. oktobra 2016. godine, predstavka broj 31517/12, tačka 43). Prilikom ocjenjivanja tog kriterija sud se mora udubiti i sagledati stvari ispod površine i jezika koji se koristi i usredotočiti se na realne okolnosti u datoj situaciji (vidi Evropski sud, Boulois protiv Luksemburga [VV], presuda od 3. aprila 2012. godine, predstavka broj 37575/04, tačka 92). U tom pogledu, karakter zakona koji regulira način na koji treba odlučiti o predmetu (građanski, komercijalni, administrativni itd.) i organa koji ima nadležnost odlučivati o pitanju (redovni sud, upravni organ itd.) nisu od odlučujuće važnosti (vidi Evropski sud, Bochan protiv Ukrajine (br. 2) [VV], presuda od 5. februara 2015. godine, predstavka broj 22251/08, tačka 43).

13. Polazeći od navedenih standarda, Ustavni sud zapaža da je osporenim odlukama odbačena kao nedopuštena apelantova žalba, odnosno da je osporenim odlukama razmatrano da li apelant može podnijeti žalbu protiv prvostepenog rješenja Službe, iz čega slijedi da se u konkretnom slučaju odlučivalo samo o procesnim pitanjima, tj. o procesnoj dopustivosti žalbe. Zatim, Ustavni sud podsjeća da iz odredbe člana 221. ZOUP-a proizlazi da protiv rješenja donesenog u prvom stupnju stranka ima pravo žalbe, dok je članom 48. jasno definisano da je stranka osoba po čijem zahtjevu je pokrenut postupak ili protiv koje se vodi postupak, ili koja radi zaštite svojih prava ili pravnih interesa ima pravo da učestvuje u postupku. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je konkretni postupak pokrenut po službenoj dužnosti, a ne po apelantovom zahtjevu, da nije vođen protiv apelanta, te da je osporenim odlukama, na osnovu provedenih dokaza, razmatrano da li apelant ima pravni interes da učestvuje u konkretnom postupku u smislu odredbe člana 48. ZOUP-a. Ustavni sud zapaža da iz utvrđenog činjeničnog stanja u osporenim odlukama proizlazi da apelant nije dokazao da ima pravni interes da učestvuje u konkretnom postupku, tj. da apelant nije dokazao da ima neko stvarno pravo na spornom zemljištu, o kojem se odlučivalo prvostepenim rješenjem. Pri tome, Ustavni sud zapaža da apelant, iako ističe da je pogrešno utvrđeno činjenično stanje, apelacionim navodima ne osporava utvrđenje redovnih sudova u konkretnom slučaju, nego smatra da je imao pravo da podnese žalbu u konkretnom slučaju jer mu je dostavljeno prvostepeno rješenje, a da se rješenje dostavlja strankama. Međutim, Ustavni sud polazeći od sadržaja odluka koje su donesene u postupku, samo na osnovu te činjenice da mu je dostavljeno prvostupanjsko rješenje nije mogao izvesti zaključak da se u konkretnom postupku odlučivalo o nekom apelantovom građanskom pravu.

14. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da se u konkretnom postupku ne može govoriti o postojanju „spora“ koji bi se odnosio na „građanska prava i obveze“ apelanta u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, iz čega slijedi da je apelacija u odnosu na navodne povrede člana II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine.

15. U skladu sa navedenim, imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2897/22 („Rudnik željezne rude“ d.d. Vareš) | Sudska praksa | Aktio