Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4095/22 (V. M.)

Odluka donesena 02. 07. 2026.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Obezbjeđivanje plaćanja poreza,doprinosa i kazni
  • Propisano zakonom
  • Legitiman cilj
  • Javni interes
  • Miješanje u imovinu
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Porez
  • Upravni spor
  • Obaveze koje proizilaze iz javnog zakonodavstva
  • Proporcionalnost
  • Upravni postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4095/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

02. 07. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nußberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 2. jula 2026. godine, u predmetu broj AP-4095/22, rješavajući apelaciju Vahide Mahmutović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Vahide Mahmutović podnesena protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 036365 20 U od 29. avgusta 2022. godine u odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Vahide Mahmutović podnesena protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 036365 20 U od 29. avgusta 2022. godine, u odnosu na navode o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Vahida Mahmutović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Cazina, koju zastupa Mirzet Kasić, advokat iz Bihaća, podnijela je 31. oktobra 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 U 036356 20 U od 29. avgusta 2022. godine.

2. Uprava za indirektno oporezivanje (u daljnjem tekstu: UIO), RC Banjaluka, Grupa za prinudnu naplatu je donijela rješenje broj 02/6-2/I-16-16-29-490-14/14 od 16. februara 2018. godine kojim je utvrđeno da je apelantica ovlašteno odgovorno lice u pravnom licu – direktor i osnivač dužnika „B&S Gradnja“ d.o.o. Cazin (u daljnjem tekstu: glavni dužnik) pojedinačno i solidarno odgovorna za izmirenje duga po osnovu poreza na dodatu vrijednost (u daljnjem tekstu: PDV) u preciziranom novčanom iznosu. Apelantica je obavezana da utvrđeni iznos sa zateznom kamatom uplati u roku od 10 dana od prijema rješenja, a u suprotnom iznos će biti naplaćen u postupku prinudne naplate iz njene cjelokupne postojeće i buduće imovine.

3. Rješenjem UIO, RC Banjaluka, Odsjeka za poslovne usluge broj 02/6-2/I-16-16-29-2478/18 od 23. maja 2018. godine odbijena je apelanticina žalba podnesena protiv rješenja od 16. februara 2018. godine. U obrazloženju, UIO je ukazala da je Grupa za prinudnu naplatu preduzela sve zakonom propisane radnje kako bi od glavnog dužnika naplatila dug po osnovu indirektnih poreza, ali taj dug nije izmiren. U vezi s tim, UIO je navela da je članom 11. stav 1. Pravilnika o provođenju Zakona o postupku prinudne naplate indirektnih poreza propisano da UIO ima pravo da naplati dug od bilo kojeg pojedinačno i solidarno odgovornog lica. UIO je ukazala da je na osnovu podataka iz Jedinstvenog registra obveznika indirektnih poreza i podataka Općinskog suda u Bihaću utvrđeno da je apelantica bila lice ovlašteno za zastupanje glavnog dužnika sve do donošenja rješenja kojim je glavni dužnik brisan iz sudskog registra. Također, UIO je istakla da apelanticin punomoćnik A. V. na saslušanju nije sporio da je ona rukovodila i upravljala poslovanjem glavnog dužnika, te da je podnosila i potpisivala PDV prijave. Dalje je obrazložila da je apelantica bila ovlaštena da upravlja poslovanjem glavnog dužnika, te da, između ostalog, donosi odluke o plaćanju indirektnih poreza i odluke o postupanju po nalozima za prinudnu naplatu. UIO je ukazala da je apelantica bila direktor, odnosno lice ovlašteno za zastupanje glavnog dužnika u periodu kada je nastao poreski dug glavnog dužnika, pa je pravilno proglašena solidarnim dužnikom i obavezana na isplatu.

4. Rješenjem UIO broj 01/4-2-UP/II-236/18 od 21. aprila 2020 godine odbijena je apelanticina žalba podnesena protiv rješenja od 23. maja 2018. godine.

5. Presudom Suda BiH broj S1 3 U 036356 20 U od 29. avgusta 2022. godine apelanticina tužba je odbijena. U obrazloženju, Sud BiH je naveo da je odredbama člana 18. stav 1. Zakona o postupku indirektnog oporezivanja propisano da su obveznici indirektnog poreza fizička i pravna lica i drugi subjekti koji nemaju svojstvo pravnog lica i koji su dužni da izvršavaju obaveze indirektnog poreza propisane zakonom. Dalje, stavom 4. člana 18. istog zakona je propisano da se poreskim obveznicima smatraju i ona lica koja su, saglasno odredbama tog zakona, nosioci pojedinačne, solidarne ili supsidijarne odgovornosti za izmirenje obaveze indirektnog poreza. Sud BiH je ukazao da je odredbama člana 22. stav 1. tačka a) istog zakona propisano da su pojedinačno i solidarno odgovorna lica koja prouzrokuju ili aktivno sarađuju u činjenju bilo kojeg kršenja zakona i propisa o indirektnom porezu. Kako je sud naveo, prethodnom provjerom je utvrđeno da je apelantica bila lice ovlašteno za zastupanje glavnog dužnika u svojstvu direktora bez ograničenja ovlaštenja, te je kao osnivač i direktor (odgovorno lice) upravljala poslovanjem glavnog dužnika. Zatim, sud je istakao da je apelantica prijavljivanjem obaveze i njenim neplaćanjem aktivno učestvovala u kršenju propisa o indirektnom oporezivanju. Prema ocjeni suda, pravilan je zaključak UIO da su ispunjeni uslovi iz relevantnih zakonskih odredaba za pokretanje postupka utvrđivanja pojedinačne i solidarne odgovornosti. Sud BiH je naveo da nisu dopušteni prigovori kojima apelantica osporava pravosnažnu poresku obavezu utvrđenu posebnim rješenjem, jer su se takvi prigovori mogli isticati u postupku razreza poreske obaveze. Predmet ispitivanja je zakonitost akta kojim je apelantica proglašena odgovornom, tj. da li je postupak proveden u skladu sa odredbama koje regulišu konkretno pitanje. Kako je sud zaključio, prilikom donošenja konačnog upravnog akta nisu počinjene povrede postupka.

6. Apelantica se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, apelantica je ukazala na proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu prava. Apelantica smatra da su odluke upravnih organa i odluka Suda BiH nezakonite i nepravilne i u vezi s tim, u suštini, osporava poreznu obavezu i daje svoje viđenje konkretnog slučaja. Kako je ukazala, nije utvrđeno na koji način je prouzrokovala ili aktivno surađivala u činjenju bilo kojeg kršenja zakona i propisa o indirektnim porezima, te da li je takvo činjenje ili nečinjenje isključivi uzrok neplaćanja indirektnih poreza što je odlučna činjenica za utvrđivanje solidarne odgovornosti. Apelantica smatra da se postupanjem organa uprave i Suda BiH direktno krši njeno pravo na uživanje imovine, bez utvrđivanja da li je raspolagala imovinom glavnog dužnika nakon nastanka porezne obaveze.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda.

8. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

9. Član 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom; (4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

U odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje

10. U pogledu apelanticinih navoda o povredi prava na pravično suđenje, Ustavni sud podsjeća da, u skladu sa svojim ranijim stavovima, kao i ustaljenom praksom Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), određene novčane obaveze prema državi spadaju isključivo u oblast javnog prava i stoga ne potpadaju pod pojam „građanskih prava i obaveza“ iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6. Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Lazauskai protiv Litvanije, odluka od 6. septembra 2016. godine, predstavka broj 4964/11, tačka 29, i Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-382/04 od 23. marta 2005. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Ustavni sud zaključuje da u takve obaveze nesumnjivo spadaju i obaveze koje proizlaze iz poreznog i carinskog, odnosno javnog zakonodavstva. S druge strane, Ustavni sud podsjeća da se, u pogledu krivično-pravnog aspekta prava na pravično suđenje, član 6. Evropske konvencije izuzetno primjenjuje na postupke razreza dodatnog poreza ukoliko je svrha i suština tog postupka krivično-pravna u smislu Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Jussila protiv Finske [VV], 2006, stav 38, Steininger protiv Austrije, 2012, st. 34–37, Chap Ltd protiv Armenije, 2017, stav 36; Melgarejo Martinez de Abellanosa protiv Španije, 2021, stav 25). Odlučujući o primjenjivosti krivično-pravnog aspekta člana 6. na dodatni porez, Evropski sud je posebno uzimao u obzir sljedeće elemente: zakon koji propisuje kazne odnosio se na sve građane u njihovom svojstvu poreznih obveznika; svrha dodatnog poreza nije bila novčana naknada štete, već u osnovi kazna u svrhu odvraćanja od ponavljanja djela; dodatni porez nametnut je na osnovu općeg pravila čija je svrha bila i odvraćanje i kažnjavanje. Međutim, Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o razrezu poreza, a ne o utvrđivanju sankcije za porezni prekršaj tako da ni krivično-pravni aspekt prava na pravično suđenje nije primjenjiv u konkretnom slučaju. Stoga, u skladu sa iznesenim stavovima, slijedi da su apelanticini navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

U odnosu na navode o povredi prava na imovinu

11. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbajdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27.), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

12. U vezi sa navodima o kršenju prava na imovinu, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju nesporno radi o miješanju u apelanticino pravo na imovinu jer je utvrđeno da je pojedinačno i solidarno odgovorna za izmirenje duga glavnog dužnika po osnovu PDV i obavezana na njegovu isplatu. U odnosu na pitanje da li je miješanje predviđeno zakonom, Ustavni sud zapaža da su organi uprave i Sud BiH svoje odluke zasnovali, između ostalog, na relevantnim odredbama Zakona o postupku indirektnog oporezivanja i Pravilnika o provođenju Zakona o postupku prinudne naplate indirektnih poreza, koje su jasne i dostupne. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je odredbama člana 18. stav 4. Zakona o postupku indirektnog oporezivanja propisano da se poreskim obveznicima smatraju i ona lica koja su, saglasno odredbama tog zakona, nosioci pojedinačne, solidarne ili supsidijarne odgovornosti za izmirenje obaveze indirektnog poreza. Također, odredbama člana 22. stav 1. tačka a) navedenog zakona propisano da su pojedinačno i solidarno odgovorna lica koja prouzrokuju ili aktivno sarađuju u činjenju bilo kojeg kršenja zakona i propisa o indirektnom porezu. Dalje, odredbama člana 11. stav 1. Pravilnika o provođenju Zakona o postupku prinudne naplate je propisano da u slučajevima pojedinačne i solidarne odgovornosti, UIO ima pravo da naplati ukupan iznos duga od bilo kojeg pojedinačno i solidarno odgovornog lica. Iz navedenog proizlazi da miješanje u apelanticino pravo na imovinu ispunjava uslov zakonitosti, u smislu standarda Evropske konvencije. Dalje, Ustavni sud smatra da je miješanje u apelanticinu imovinu imalo legitiman cilj u javnom interesu koji se ogleda u dosljednom poštovanju poreske discipline i procedura propisanih relevantnim zakonskim odredbama. Ustavni sud podsjeća da su porezi, odnosno njihovo plaćanje, osnovni izvori finansiranja svake države, te je pravilno i zakonito plaćanje poreza od izuzetnog značaja za ekonomsku politiku države. Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju uspostavljena pravična ravnoteža između javnog interesa i apelanticinog prava na zaštitu imovine, budući da apelantica, zbog nepoštivanja poreznih obaveza ne snosi poseban i pretjeran teret da, kao pojedinačno i solidarno odgovorno lice plati utvrđenu poreznu obavezu glavnog dužnika. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već razmatrao ista ili slična činjenična i pravna pitanja. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da nije utvrdio kršenje prava na imovinu u slučajevima kada je fizičkim licima (osnivači, direktori, vlasnici ili zastupnici pravnih lica kao glavnih dužnika), u skladu sa istim zakonskim i podzakonskim odredbama kao i u konkretnom slučaju, utvrđena pojedinačna i solidarna odgovornost za izmirenje dugova glavnih dužnika po osnovu neplaćenih obaveza indirektnih poreza (vidi Ustavni sud, Odluke o dopustivosti br. AP-1868/20 od 23. juna 2020. godine, AP-4045/18 od 8. maja 2019. godine i AP-276/18 od 6. novembra 2018. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba).

13. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da su apelanticini navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

14. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4095/22 (V. M.) | Sudska praksa | Aktio