Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1979/21 (S. B.)

Odluka donesena 22. 01. 2026.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Naknada štete
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Nematerijalna šteta
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1979/21

Apelacija

Odluka o meritumu

22. 01. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-1979/21, rješavajući apelaciju Samira Basare, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b), člana 59 st. (1) i (2) i člana 62 stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik

Valerija Galić, potpredsjednica

Angelika Nußberger, potpredsjednica

Helen Keller, sudija

Ledi Bianku, sudija

Marin Vukoja, sudija

Larisa Velić, sudijana sjednici održanoj 22. januara 2026. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Samira Basare.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Ukida se Presuda Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 Mal 170684 21 Gž od 8. aprila 2021. godine.

Predmet se vraća Kantonalnom sudu u Zenici koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Kantonalnom sudu u Zenici da, u skladu sa članom 72 stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Samir Basara (u daljnjem tekstu: apelant) iz Donjeg Vakufa, kojeg zastupa Zorica Mikić Ćosić, advokat iz Banje Luke, podnio je 4. juna 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 43 0 Mal 170684 21 Gž od 8. aprila 2021. godine i Presude Opštinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Opštinski sud) broj 43 0 Mal 170684 19 Mal od 20. novembra 2020. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Opštinskog suda i od tuženog „Adriatic osiguranja“ d.d. Sarajevo, Podružnica Zenica (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 14. jula 2022. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Kantonalni sud, Opštinski sud i tuženi su dostavili odgovore na apelaciju 18. i 20. jula 2022. godine te 11. oktobra 2023. godine, koji su 15. septembra 2022. godine i 16. oktobra 2023. godine dostavljeni apelantu na izjašnjenje. Apelant u ostavljenom roku nije dostavio traženo izjašnjenje.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

5. Presudom Opštinskog suda broj 43 0 Mal 170684 19 Mal od 20. novembra 2020. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tuženi isplati naknadu nematerijalne štete za duševnu bol zbog smrti bliskog lica – brata.

6. Opštinski sud je u obrazloženju naveo da se 1. februara 2018. godine dogodila saobraćajna nezgoda u kojoj je smrtno stradao apelantov brat. Nadalje, Opštinski sud je naveo da je apelant u vrijeme kada se dogodila saobraćajna nezgoda sa svojom porodicom živio na adresi na kojoj se nalazi porodična kuća, ali da je apelant u periodu od 2004. do 2018. godine bio prijavljen na drugoj adresi. Međutim, prebivalište na toj adresi apelant je kod nadležnog organa u službenim evidencijama prijavio tek nakon saobraćajne nezgode, tj. od 23. februara 2018. godine. Osim toga, Opštinski sud je ukazao da su u istoj porodičnoj kući takođe živjeli i apelantov otac, apelantov preminuli brat, apelantov drugi brat s porodicom, te da je svako od njih imao svoj stan. Opštinski sud je takođe naveo da je među strankama nesporno da je tuženi na ime duševne boli zbog smrti sina isplatio apelantovom ocu, a zbog smrti brata apelantovom bratu, određeni novčani iznos.

7. Opštinski sud je naveo da apelant nije dokazao da je sa svojim preminulim bratom živio u ekonomskoj zajednici, što bi se smatralo zajedničkim domaćinstvom u smislu člana 2 Porodičnog zakona i člana 5 Zakona o osnovima socijalne zaštite civilnih žrtava rata i zaštite porodice sa djecom. Naime, apelant nije dokazao da su zajedničkim radom i korišćenjem zajedničkih materijalnih dobara zajedno sticali i trošili novčana i druga materijalna sredstva. Takođe, Opštinski sud je ukazao da nije mogao da zaključi da je između apelanta i njegovog preminulog brata postojala trajnija zajednica života na način da su bili upućeni jedan na drugog, da su se međusobno materijalno i na druge načine pomagali, da su zajednički organizovali ishranu i druge potrebe kako bi obezbijedili egzistenciju. Naime, Opštinski sud je ukazao da činjenica da su braća imali svaki svoj stan nije bila odlučna da se utvrdi da između njih nije postojala trajnija zajednica života. Iz iskaza saslušanih svjedoka proizlazi da su braća bila veoma dobra, da su živjeli zajedno, družili se, da su jedni druge pomagali. Međutim, samo često posjećivanje i pomaganje nije dovoljno da se utvrdi da je između apelanta i njegovog preminulog brata postojala trajnija zajednica života. U tom kontekstu Opštinski sud je pojasnio da se zajednica života, kao dodatna pretpostavka za sticanje prava na naknadu braće i sestara temelji na pretpostavci da zajednički život znači i jaču povezanost, emocionalne veze i materijalno pomaganje, koje bi imalo obilježje jedne trajnije zajednice. S tim u vezi, Opštinski sud je zaključio da apelant nije dokazao da je sa svojim preminulim bratom živio u trajnijoj zajednici života, te mu u smislu odredbe člana 201 stav (2) Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) ne pripada pravo na naknadu štete za pretrpljene duševne bolove zbog smrti bliskog lica –brata.

8. Presudom Kantonalnog suda broj 43 0 Mal 170684 21 Gž od 8. aprila 2021. godine apelantova žalba je odbijena i prvostepena presuda potvrđena.

9. Kantonalni sud je u obrazloženju naveo da apelant u žalbi ponavlja navode koje je isticao pred prvostepenim sudom, na koje je prvostepeni sud dao odgovore koje je kao pravilne prihvatio Kantonalni sud. Pri tome, Kantonalni sud je naveo da žalbeni prigovori da je prvostupanjski sud pogrešno zaključio da apelant nije živio u trajnijoj zajednici života i da nije postojalo zajedničko domaćinstvo, kao i da je propustio imati u vidu da su braća bila usmjerena jedni na duge, nisu mogli dovesti u pitanje zakonitost i pravilnost prvostepene presude. Pored toga, Kantonalni sud je obrazložio da je prvostepeni sud pravilno zaključio da apelant nije dokazao da je živio u trajnijoj zajednici s preminulim bratom i da mu zbog tih razloga ne pripada pravo na naknadu za pretrpljene duševne boli zbog gubitka bliskog srodnika – brata. Navedeno, naročito imajući u vidu da je apelant na adresi na kojoj se nalazi porodična kuća prijavljen s prebivalištem tek od 23. februara 2018. godine, a da je njegov brat preminuo 1. februara 2018. godine. Kantonalni sud je zaključio da je kod tako utvrđenog činjeničnog stanja prvostepeni sud, u skladu sa članom 201 stav 2 ZOO-a, članom 2 Porodičnog zakona i članom 4 Zakona o prebivalištu i boravištu državljana Bosne i Hercegovine, pravilno postupio kada je odbio apelantov tužbeni zahtjev. IV.Apelacijaa)Navodi iz apelacije

10. Apelant smatra da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da su redovni sudovi pri donošenju osporenih odluka pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo. Navodi da su redovni sudovi odbili njegov zahtjev za naknadu štete, i to očito proizvoljnom primjenom prava bez ikakvih razloga kojih bi se vidjelo zašto se jednom bratu priznala ova naknada a drugom ne, dok je istovremeno bilo neosporno da su međusobni odnosi i povezanost između sve braće bili jednaki. Smatra da su pogrešno primijenili odredbe člana 201 stav 2 ZOO-a jer je sa svojim bratom imao trajniju zajednicu života, te da mu pripada pravo na naknadu nematerijalne štete za duševnu bol zbog smrti brata. Apelant navodi da emocionalna povezanost i bliskost između braće nije dovedena u pitanje. Međutim, tuženi je odbio njegov zahtjev zato što njegovo prebivalište, prijavljeno kod nadležnog organa, u vrijeme pogibije brata nije bilo na istoj adresi na kojoj su druga dva brata bila prijavljena, a za koju je u postupku sud utvrdio da je njegovo stvarno mjesto življenja. Budući da se radi o pravnom standardu „trajnija zajednica života“ koji se utvrđuje u svakom konkretnom slučaju, to zaključak o postojanju ili nepostojanju mora da bude jasno obrazložen i da se zasniva na argumentima, a ne na subjektivnim ubjeđenjima suda kao u konkretnom slučaju. U vezi s tim, apelant je istakao da se sudskoj praksi pokazalo da zajednica života koja predstavlja jedan o osnova za priznanje naknade ne mora da bude poistovjećena sa zajedničkim domaćinstvom ako druge okolnosti ukazuju da su umrla osoba i njena braća bili veoma vezani jedni za druge. U konkretnom slučaju braća su svakodnevno bili upućeni jedni na druge jer su živjeli u jednoj porodičnoj kući koju su zajedno s ocem gradili. Tuženi je jednom bratu i priznao te u vansudskom postupku nadoknadio štetu zbog smrti brata, dok je apelantu kao drugom bratu uskraćeno to pravo, i to protivno garancijama zaštite ljudskih prava i osnovnih sloboda. Osim toga, apelant smatra da je proizvoljnom primjenom prava i nedostacima obrazloženja pobijane presude došlo do povrede prava na pravičan postupak, kao i do miješanja u imovinu koje nije spojivo sa garancijama iz člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.b)Odgovori na apelaciju

11. Kantonalni sud je naveo da je u konkretnoj situaciji pravilno postupio i donio zakonitu odluku. Predložio je da se apelacija odbije kao neosnovana.

12. Opštinski sud je naveo da njegovim postupanjem nije došlo do kršenja apelantovih prava na koja je ukazao u apelaciji.

13. Tuženi je naveo da je apelacija neosnovana. Smatra da redovni sudovi prilikom donošenja osporenih presuda ni na koji način nisu povrijedili odredbe Ustava Bosna i Hercegovine ili Evropske konvencije. V.Relevantni propisi

14. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine Federacije BiH“ br. 29/03 i 42/11) u relevantnom dijelu glasi:

Član 201. st. (1) i (2) (1) U slučaju smrti neke osobe sud može odrediti članovima njezine uže porodice (bračni drug, djeca i roditelji) pravičnu novčanu naknadu za njihove duševne bolove. (2) Takva naknada može se dosuditi i braći i sestrama ako je između njih i umrlog postojala trajnija zajednica života.

15. Porodični zakon Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 35/05, 41/05 ispravka, 31/14, 32/19 – odluka USFBiH, 94/20 – rješenje USFBiH) U konkretnom slučaju primjenjuje se Porodični zakon Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 35/05, 41/05 ispravka, 31/14), koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 2. stav (1)

Porodica, u smislu ovog Zakona, jeste životna zajednica roditelja i djece i drugih krvnih srodnika, srodnika po tazbini, usvojilaca i usvojenika i osoba iz vanbračne zajednice ako žive u zajedničkom domaćinstvu.

16. Zakon o osnovama socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite porodice sa djecom („Službene novine Federacije BiH“ br. 36/99, 54/04, 39/06, 14/09, 17/13 – odluka USBiH, 5/14 – rješenje USBiH, 45/16 i 40/18)

Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi: Član 5. stav (5)

Zajedničko domaćinstvo, u smislu ovog zakona, je ekonomska zajednica jedne ili više porodica u kojoj se zajednički stiču i troše novčana i druga materijalna sredstva, stečena radom i korištenjem zajedničkih materijalnih dobara (zemljište, zgrade i drugo).

17. Zakon o prebivalištu i boravištu državljana Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 32/01, 56/08 i 58/15) u relevantnom dijelu glasi:

Članak 4. Državljani prijavljuju i odjavljuju prebivalište i boravište sukladno s ovim zakonom.

Prijavljivanje i odjavljivanje prebivališta, kao i adrese stanovanja, obvezno je za sve državljane, osim slučajeva iz članka 9. stavak 4.ovoga zakona.

Prijavljivanje i odjavljivanje boravišta je dragovoljno, osim ako ovim zakonom nije drugačije regulirano.

Državljani mogu prijaviti samo jedno prebivalište na teritoriju Bosne i Hercegovine.

VI.Dopustivost i meritum

18. Ustavni sud utvrđuje da apelacija ispunjava uslove propisane članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, kao i da je podnesena u roku, da ispunjava i ostale uslove dopustivosti iz člana 18 stav (3) Pravila Ustavnog suda, te da nije očigledno (prima facie ) neosnovana u smislu odredbe člana 18 stav (4) Pravila Ustavnog suda.

19. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.a)Pravo na pravično suđenje

20. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

21. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

22. Razmatrajući navode o kršenju prava na pravično suđenje koji se zasnivaju na tvrdnjama o proizvoljnoj primjeni člana 201 stav 2 ZOO-a, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6 stav 1 Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23 s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno prati i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. 42−45 s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).

23. Apelant navodi da obrazloženje osporene odluke Kantonalnog suda ne ispunjava standarde prava na obrazloženu odluku iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije zato što nije adekvatno obrazložio zašto je u konkretnom slučaju kao uslov za naknadu štete cijenio postojanje ekonomske zajednice, ali u kontekstu koji su poistovjetili sa zajedničkim domaćinstvom. Osim toga, navodi da redovni sudovi nisu obrazložili zašto jedan brat ima pravo na naknadu, a drugi (apelant) ne, ako je činjenično stanje vrlo slično, osim razlike u zvanično prijavljenom prebivalištu – koje je, prema navodima, i samo bilo stvar formalnosti jer je i apelant živio na istoj adresi.

24. U vezi s tim Ustavni sud je, slijedeći praksu Evropskog suda, dosljedno isticao da pravo na obrazloženu odluku predstavlja neodvojiv dio prava na pravično suđenje. Član 6 stav 1 Evropske konvencije obavezuje sudove da obrazlože svoje odluke, a nedostatak dovoljnih i relevantnih razloga u sudskoj odluci može ukazivati, između ostalog, na arbitrarno sudsko odlučivanje. Međutim, to ne znači i obavezu sudova da detaljno odgovore na sve argumente koje stranke iznesu u postupku, odnosno u žalbama ili drugim odgovarajućim podnescima. Koliko će biti široka obaveza suda da u obrazloženju odluke navede razloge kojima se vodio pri njenom donošenju zavisi od okolnosti i prirode svakog pojedinog slučaja (mjerilo dovoljnosti) (vidi, npr. Evropski sud, Petrović i drugi protiv Crne Gore, presuda od 17. jula 2018. godine, predstavka broj 18116/15, tačka 41 s daljnjim referencama). S druge strane, razlozi navedeni u obrazloženju odluke u pravilu će se smatrati relevantnim ako jasno upućuju na to da sudovi nisu proveli procjenu na proizvoljan način, da nisu učinili neku drugu očiglednu pogrešku u prosuđivanju, pogrešno ocijenili postojanje nekog važnog faktora ili propustili razmotriti sve relevantne faktore, odnosno propustili uzeti u obzir sve činjenične i pravne elemente koji su objektivno relevantni za donošenje odluke, da nisu odbili da provedu dokaze koji bi mogli dovesti do drugačije odluke itd. Dakle, razlozi navedeni u obrazloženju odluke moraju obuhvatiti sve važne aspekte konkretnog slučaja koji su mogli da utiču na konačnu odluku (mjerilo relevantnosti), (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-1791/22 od 18. oktobra 2022. godine, tačka 27, dostupna na www.ustavnisud.ba).

25. U konkretnom slučaju nije sporno da su redovni sudovi odbili apelantov tužbeni zahtjev zato što nije dokazao da je između njega i preminulog brata postojala „trajnija zajednica života“. Pri tome, Ustavni sud zapaža da su sudovi pri procjeni postojanja „trajnije zajednice života“ pošli od utvrđenja da s preminulim nije živio u ekonomskoj zajednici, „što bi se smatralo zajedničkim domaćinstvom u smislu člana 2 Porodičnog zakona i člana 5 Zakona o osnovama socijalne zaštite civilnih žrtava rata i zaštite porodice“. Dakle, redovni sudovi su zaključili da apelant nije dokazao postojanje ekonomske zajednice, ali u kontekstu koji su poistovjetili sa zajedničkim domaćinstvom. Pri tome su ukazali da apelant nije bio prijavljen na istoj adresi kao preminuli brat.

26. U vezi sa tim, Ustavni sud zapaža da član 201 stav 1 ZOO-a propisuje pravo na pravičnu novčanu naknadu u vidu naknade nematerijalne štete zbog duševnih bolova članovima najuže porodice preminulog: bračnom drugu, djeci i roditeljima. Kada je riječ o braći i sestrama, članom 201 stav 2 ZOO-a priznato je pravo na naknadu samo uz uslov postojanja trajnije zajednice života s umrlim. Međutim, zakon nije detaljnije definisao pojam „trajnije zajednice života“, već je tu zadaću prepustio sudskoj praksi. Prema tome, kako bi se ostvario ovaj zahtjev, neophodno je pažljivo, s obzirom na sve okolnosti konkretnog slučaja, analizirati šta to podrazumijeva „trajnija zajednica života“. Ustavni sud zapaža da sudska praksa izdvaja neke opšte odrednice i elemente „trajnije zajednice života“ kao što su izrazita bliskost, odnosno emotivna povezanosti i međusobna upućenost članova u smislu ekonomske i egzistencijalne pomoći, snažan osjećaj pripadnosti toj zajednici i slično. Dalje, Ustavni sud zapaža da zakon određuje krug lica koja imaju pravo na novčanu satisfakciju polazeći od pretpostavke postojanja posebne afekcije prema preminulom. Ukoliko se dokaže da takva afekcija kod određenog lica ne postoji (npr. zbog neprijateljskog odnosa s pokojnikom), to lice gubi pravo na satisfakciju jer nije ispunjen zakonski uslov pretrpljene duševne boli. Pri tome je bitno ukazati da su različiti načini na koji pojedina porodica funkcioniše i izražava trajniju zajednicu života. Međutim, sud mora prepoznati i ocijeniti da li su i u kojoj mjeri ostvarene takve karakteristike zajednice koje bi upućivale na to da je priznavanje prava na pravičnu novčanu naknadu u tom slučaju opravdano. Ipak, važno je naglasiti da je još u starijoj sudskoj praksi jasno isticano da trajnija zajednica života ne podrazumijeva nužno zajednički život, već zavisi od utvrđene činjenice zadržane i nastavljene čvrste emotivne povezanosti i međusobne upućenosti. Dakle, čak ni život na istoj adresi ne znači nužno i postojanje trajnije zajednice života. Stoga se postojanje takve zajednice ne može utvrditi samo uvidom u podatke o prebivalištu.

27. U takvim okolnostima, iako postojanje ekonomske zajednice ili zajedničkog domaćinstva može da predstavlja jedan od pokazatelja postojanja trajnije zajednice života, insistiranje isključivo na tom kriterijumu ne može se smatrati odlučujućim niti dovoljnim. Naime, samo takvo tumačenje zanemaruje stvarne životne okolnosti i može da dovede do isključenja brojnih faktičkih situacija u kojima je postojala trajnija zajednica života bez postojanja ekonomske međuzavisnosti. Pojam „trajnije zajednice života“ zahtijeva širu sadržajnu analizu odnosa koji obuhvata i druge relevantne elemente kao što su emocionalna bliskost, uzajamna briga i podrška, kontinuirana i intenzivna porodična povezanost, a koji zajedno mogu potvrditi postojanje takve zajednice i bez formalnog zajedničkog domaćinstva ili dijeljenja materijalnih dobara.

28. Shodno tome, Ustavni sud podsjeća da je i u svojoj praksi razmatrao predmete u kojima je problematizovano navedeno pitanje (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-1423/17 od 7. septembra 2017. godine, tač. 2 i 8, dostupna na www.ustavnisud.ba). U odluci osporenoj tom apelacijom Vrhovni sud je pojasnio da se trajnija zajednica života može temeljiti i na emocionalnoj povezanosti, svakodnevnom intenzivnom kontaktu, zajedničkom provođenju vremena, čak i bez zajedničkog prebivališta ili domaćinstva. Navedena odluka jasno pokazuje da zajedničko stanovanje nije ključni kriterijum, već da se treba procijeniti ukupnost životnih okolnosti i emocionalna povezanost. Naime, Vrhovni sud je u toj odluci zauzeo stav da za naknadu nematerijalne štete nije odlučujuće pitanje da li su braća živjela na istoj adresi, odnosno u istom domaćinstvu, budući da odredba člana 201 ZOO-a ne propisuje šta se smatra „trajnijom zajednicom života“, već o tome sud odlučuje u svakom pojedinom slučaju. U tom predmetu Vrhovni sud je konstatovao da je u slučaju tužioca i njegovog brata „bilo utvrđeno postojanje njihove emocionalne povezanosti i bliskosti, koja u toku postupka nije bilo čime dovedena u pitanje […]“. Zbog toga je Vrhovni sud primjenom odredbe člana 201 stav 2 ZOO-a u tom predmetu zaključio da tužilac ima pravo na pravičnu novčanu naknadu za duševne boli zbog smrti brata. Dakle, Ustavni sud zapaža da i navedena odluka potvrđuje da ekonomska zajednica ili zajedničko domaćinstvo mogu biti jedan od indicija, ali ne i isključivi ili nužni uslov za postojanje trajnije zajednice života u smislu člana 201 stav 2 ZOO-a.

29. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi utvrdili da je postojala emocionalna povezanost i bliskost između apelanta i preminulog brata, da su braća bili veoma dobri, da su živjeli zajedno, družili se, da su jedni druge pomagali. Unatoč tome, sudovi su smatrali da to nije dovoljno da bi se dokazala trajnija zajednica života. Prilikom odlučivanja sudovi su odlučujući značaj dali činjenici da apelant nije imao prijavljeno prebivalište na istoj adresi i da „nije dokazao da su zajedničkim radom i korištenjem zajedničkih materijalnih dobara zajedno sticali i trošili novčana i druga materijalna sredstva“. Na osnovu toga su zaključili da apelant s preminulim nije živio u ekonomskoj zajednici, „što bi se smatralo zajedničkim domaćinstvom u smislu člana 2 Porodičnog zakona i člana 5 Zakona o osnovama socijalne zaštite civilnih žrtava rata i zaštite porodice“. Međutim, Ustavni sud ocjenjuje da takav pristup predstavlja tumačenje zakona koje zanemaruje stvarne životne okolnosti i odstupa od sadržajne ocjene odnosa koju zahtijeva pojam trajnije zajednice života. Iz obrazloženja osporenih presuda ne proizlazi zašto utvrđeni elementi, poput emocionalne bliskosti, svakodnevnog druženja, međusobne pomoći i zajedničkog života, nisu dovoljni za zaključak o postojanju trajnije zajednice života. Umjesto toga, sudovi su ovaj pojam sveli isključivo na kriterijum ekonomske zajednice i prijavljenog prebivališta, bez dodatnog obrazloženja zašto takvo usko tumačenje ima prevagu nad ostalim utvrđenim činjenicama. U tom pogledu Ustavni sud zapaža da nije jasno zbog čega sudovi pri utvrđivanju kriterija pozivaju na odredbe Porodičnog zakona i Zakona o osnovama socijalne zaštite civilnih žrtava rata i zaštite porodice i kakvoj vezi su ti propisi s odredbama ZOO-a. Osim toga, Ustavni sud smatra da redovni sudovi nisu obrazložili zašto jedan brat ima pravo na naknadu, a drugi (apelant) ne ako je činjenično stanje vrlo slično, osim razlike u zvanično prijavljenom prebivalištu – koje je, prema navodima, samo bilo stvar formalnosti jer je i apelant živio na istoj adresi.

30. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je obrazloženje Kantonalnog suda o primjeni člana 201 st. 1 i 2 ZOO-a proizvoljno jer se zasniva na utvrđenju da apelant sa svojim preminulim bratom nije živio u „ekonomskoj zajednici“, koje je poistovjetio sa „zajedničkim domaćinstvom“ a pri tome zanemario stvarne životne okolnosti i specifične činjenice konkretnog slučaja. Ustavni sud ističe da takvom obrazloženju nedostaje „mjerilo relevantnosti“ jer ne uzima u obzir emocionalnu i životnu bliskost između apelanta i preminulog brata, kao ni činjenicu da su živjeli zajedno, međusobno se pomagali i bili u snažnoj porodičnoj vezi. Pored toga, Ustavni sud smatra da Kantonalni sud nije dao adekvatno obrazloženje zašto je apelantu uskratio pravo na naknadu štete, dok je to pravo drugom bratu priznato, iako su okolnosti gotovo identične, osim razlike u prijavljenom prebivalištu, što ne bi smjelo biti odlučujuće kada suštinske činjenice ukazuju na istu životnu zajednicu.

31. Stoga Ustavni sud smatra da je potrebno, s ciljem zaštite navedenog apelantovog ustavnog prava, ukinuti drugostepenu odluku te predmet vratiti Kantonalnom sudu kako bi taj sud donio novu odluku u skladu s garancijama iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.b)Pravo na imovinu

32. S obzirom na prethodno izneseni zaključak o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, Ustavni sud ne vidi potrebu da posebno obrazlaže apelantove prigovore o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VII.Zaključak

33. Ustavni sud zaključuje da je apelantu povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada su redovni sudovi prilikom odlučivanja o apelantovom zahtjevu za naknadu nematerijalne štete za duševnu bol zbog smrti bliskog lica – brata iskazali proizvoljnost u primjeni odredbe člana 201 stav 2 ZOO-a, zahtijevajući da se kao uslov za naknadu štete dokaže postojanje ekonomske zajednice, ali u kontekstu koji su poistovjetili sa zajedničkim domaćinstvom, dok član 201 stav 2 ZOO-a propisuje isključivo postojanje „trajnije zajednice života“.

34. Na osnovu člana 59 st. (1) i (2) i člana 62 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

35. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Odluka o meritumu u predmetu AP-1979/21 (S. B.) | Sudska praksa | Aktio