Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-983/24 (E. B.)

Odluka donesena 29. 05. 2025.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • In dubio pro reo
  • Dokaz
  • Dokazni postupak
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Helen Keller, Marin Vukoja, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-983/24

Apelacija

Odluka o meritumu

29. 05. 2025.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-983/24, rješavajući apelaciju Envera Bašića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu:

Seada Palavrić, predsjednica

Valerija Galić, potpredsjednica Angelika Nußberger, potpredsjednica

Mirsad Ćeman, sudija Helen Keller, sutkinja Marin Vukoja, sudijana sjednici održanoj 29. maja 2025. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Envera Bašića.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukidaju se Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske broj 91 0 K 036214 24 Kvlz od 20. augusta 2024. godine i Presuda Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 91 0 K 036214 23 Kž 2 od 24. novembra 2023. godine.

Predmet se vraća Okružnom sudu u Istočnom Sarajevu koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Okružnom sudu u Istočnom Sarajevu da u roku od 90 dana od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke, u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Enver Bašić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Goražda, kojeg zastupaju Omer Borovac i Dževad Agović, advokati iz Goražda i Sarajeva, podnio je 7. marta 2024. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 91 0 K 036214 23 Kž 2 od 24. novembra 2023. godine i Presude Osnovnog suda u Višegradu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 91 0 K 036214 20 K 2 od 23. marta 2023. godine. Apelant je 8. novembra 2024. godine dopunio apelaciju te osporio i Presudu Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 91 0 K 036214 24 Kvlz od 20. augusta 2024. godine. Apelant je u dopuni zatražio da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom se odlaže izvršenje kazne zatvora do donošenja konačne odluke Ustavnog suda.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda i Okružnog javnog tužilaštva u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 14. aprila 2025. godine da u roku od osam dana od prijema dopisa dostave odgovore na apelaciju. Tužilaštvo, Okružni sud i Osnovni sud su 30. aprila te 5. i 8. maja 2025. godine dostavili odgovore na apelaciju, pa ih je Ustavni sud 5. i 8. maja 2025. godine proslijedio apelantu radi eventualnog izjašnjenja. Vrhovni sud nije dostavio odgovor na apelaciju.

III.Činjenično stanje

3. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

Uvodne napomene

4. Na magistralnom putu Ustiprača – Goražde 17. juna 2017. godine oko 12.20 dogodila se saobraćajna nezgoda. U nezgodi su učestvovali TMV marke MAN (u daljnjem tekstu: TMV), kojim je upravljao apelant, te vozilo marke ,,Volkswagen“ tip transporter (u daljnjem tekstu: PMV), vlasništvo Doma zdravlja Višegrad. U PMV-u je, pored vozača S. S., bilo još pet putnika. Uslijed toga dva putnika iz PMV-a su preminula, a tri putnika zadobila teške tjelesne ozljede.

5. Tužilaštvo je 3. januara 2018. godine podiglo optužnicu protiv apelanta. Apelant je optužen što je u vrijeme, u mjestu i na način opisan u optužnici, kršeći odredbe člana 36. stav 1. Zakona o osnovama sigurnosti saobraćaja na putevima u Bosni i Hercegovini (u daljnjem tekstu: ZOSS), prouzrokovao saobraćajnu nezgodu. Stavljeno mu je na teret da je prilikom uključivanja sa sporednog na magistralni put vozilom preduzeo radnju skretanja ulijevo, a prethodno se nije uvjerio da tu radnju može izvesti na siguran način, bez ometanja vozila koja dolaze s njegove lijeve strane. Tužilaštvo je tvrdilo da je tom radnjom apelant počinio krivično djelo ugrožavanja javnog saobraćaja iz člana 410. stav (3) u vezi sa stavom (2) Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZRS).

6. Osnovni sud je Presudom broj 91 0K 036214 18 K od 11. novembra 2019. godine apelanta oslobodio optužbe da je počinio krivično djelo za koje je optužen.

7. Osnovni sud je utvrdio da nije bilo sporno da se dogodila saobraćajna nezgoda za koju je apelant optužen i da nisu sporne njene posljedice. Sud je te činjenice utvrdio iz izjava svjedoka Tužilaštva (tri putnika i vozač PMV-a, dva srodnika preminulih putnika) te iskaza svjedoka F. D., stanovnika mjesta blizu nezgode. Posljedice nezgode potvrđene su nalazom vještaka medicinske struke. Utvrđeno je da apelant i vozač PMV-a nisu bili pod utjecajem alkohola ili droga u krvi. Sud je na osnovu nalaza vještaka mašinske struke utvrdio da je TMV bio tehnički ispravan, ali da je PMV nelegalno prepravljen iz teretnog u putničko vozilo, bez atesta, s bolesničkim odjeljkom od neodgovarajućeg materijala, bez sigurnosnih elemenata (nasloni, pojasevi, propisani ulazi i raspored sjedišta). Vještak je istakao da je zbog tih okolnosti postojao visok rizik za sigurnost putnika, posebno pri naglom kočenju. Sud je te okolnosti utvrdio i iz materijalnih dokaza (zapisnik o uviđaju, skica lica mjesta sa crtežom nezgode, 86 fotografija mjesta nezgode i saobraćajna signalizacija).

8. U postupku su, na prijedlog Tužilaštva i odbrane, provedena dva vještačenja saobraćajne struke, i to od vještaka optužbe i vještaka odbrane. Vještaci su, nakon sačinjavanja nalazâ i mišljenjâ , saslušani na glavnom pretresu, a njihovi nalazi i iskazi su detaljno interpretirani u presudi. Sud je iz nalaza vještakâ utvrdio da se PMV kretao iz pravca Goražda, gdje je brzina bila ograničena na 50 km/h, dok uključenje TMV-a nije bilo regulirano znakom, ali je bilo dozvoljeno. Sud je istakao da je glavno pitanje u tom postupku bilo pravno pitanje, odnosno da li je apelant odgovoran za nastalu saobraćajnu nezgodu. U vezi s tim, sud je uporedio dva ključna dokaza – nalaze vještaka optužbe i odbrane. Istaknuto je da su nalazi u najvećem dijelu jednaki, odnosno s blagim odstupanjima, koja nisu od velike važnosti za pravilno presuđenje. Sud je na osnovu tih nalaza utvrdio da je PMV prekoračio brzinu (optužba: 80 km/h; odbrana: 88,5 km/h), a da je potrebna brzina za sigurno zaustavljanje bila približno ista (70,73 km/h i 72,2 km/h). Oba vještaka su navela da je preglednost iznosila 60 metara i da se TMV u fazi uključenja kretao sporije od dozvoljenog (10 i 24,7 km/h). Navedeno je da su vještaci kategorični da do nezgode ne bi došlo da se vozač PMV-a kretao brzinom koja je ograničena znakom izričite naredbe (50 km/h), gdje jedan navodi da bi se sigurno zaustavio, a drugi da bi se vozač TMV-a već uključio u saobraćaj u svojoj desnoj traci i vozač PMV-a bi mogao proći sigurno. Sud je istakao da je jedina suštinska razlika u nalazima mišljenje vještaka optužbe da apelant nije provjerio mogućnost sigurnog uključenja u saobraćaj. Međutim, kako je sud dalje naveo, taj vještak je na pitanje odbrane istakao da „vozač nije dužan predvidjeti nepropisno ponašanje drugih vozača (konkretno brzinu kretanja koja je daleko preko dozvoljene)“.

9. U vezi s pitanjem postojanja bitnih obilježja krivičnog djela ugrožavanja javnog saobraćaja, Osnovni sud je istakao da je apelantu stavljeno na teret da je, suprotno članu 36. stav 1. ZOSS-a, skrenuo ulijevo bez prethodnog uvjeravanja u sigurnost radnje, čime je navodno izvršio krivično djelo iz člana 410. stav 3. KZRS. Sud je ocijenio da je kod tako postavljene optužbe osnovno pitanje da li se apelant prethodno uvjerio da radnju uključenja ulijevo može učiniti bez opasnosti za druge učesnike u saobraćaju, vodeći pritom računa o položaju vozila i pravcu i brzini kretanja. Osnovni sud je ocijenio da jeste. U tom pogledu je istakao da dokazi, posebno nalazi i mišljenja vještaka saobraćajne struke, ukazuju da je glavni uzrok nezgode neprilagođena i bezobzirna vožnja vozača PMV-a, koji je prekoračio brzinu za više od 30 km/h, vozio po vlažnom kolovozu i u vozilu s tehničkim nedostacima. Sud je napomenuo da bi razumio situaciju kada bi vozilo pod pratnjom zbog „medicinske opasnosti od odlaganja“ moralo da se kreće velikom brzinom. Međutim, to nije bio slučaj, nego se radilo o jednostavnoj bezobzirnosti vozača PMV-a, koji je zanemario saobraćajne znake upozorenja opasnih krivina i ukrštanja puteva, postavljene kako bi vozači vožnju prilagodili uvjetima na putu, te očekivali eventualna uključenja u saobraćaj. Vještaci su saglasni da bi povrede putnika bile izbjegnute da je PMV bio opremljen po propisima, odnosno imao makar sigurnosne pojaseve za sva lica koja je prevozio. Sud je istakao da učesnici u saobraćaju nisu dužni predvidjeti nezakonito i bezobzirno postupanje drugih učesnika u saobraćaju, pogotovo što odredbe ZOSS-a ne propisuju takvu obavezu.

Oba vještaka su saglasno navela da je preglednost bila 60 metara. Dovodeći u vezu tu činjenicu s putem koji dijeli dva vozila u iniciranju radnje uključenja, a što iznosi 116,80 metara (skoro duplo duži put od preglednosti), sud je zaključio da apelant „nikako nije mogao ni vidjeti PMV u trenutku kada započinje radnju uključenja, odnosno da se jasno uvjerio da istu radnju može sigurno da izvrši i radnju započinje“. Stoga je sud zaključio da apelant nije izvršio bilo kakav propust u saobraćaju, a posebno da nije prekršio član 36. stav (1) ZOSS-a, niti je počinio krivično djelo iz člana 410. stav (3) u vezi sa stavom 1. KZRS i da Tužilaštvo nije dokazalo da je apelant izvršio krivično djelo za koje je optužen. Na kraju, Osnovni sud je naveo da je Tužilaštvo predložilo i treće vještačenje saobraćajne nezgode „po ustanovi“, ali je taj prijedlog odbijen kao nepotreban i skup.

10. Okružni sud je Rješenjem broj 91 0 K 036214 20 Kž od 22. juna 2020. godine usvojio žalbu Tužilaštva i presudu Osnovnog suda od 11. novembra 2019. godine ukinuo te predmet vratio prvostepenom sudu na ponovno suđenje. Okružni sud je ocijenio da je pobijana presuda donesena uz bitnu povredu odredaba krivičnog postupka. Istaknuto je da nedostaje obrazloženje na koji način i na osnovu kojih dokaza je utvrđeno da se apelant uvjerio da radnju skretanja ulijevo i uključivanja sa sporednog na magistralni put može učiniti bez opasnosti za druge učesnike.

11. Na novom glavnom pretresu Osnovni sud je usvojio prijedlog Tužilaštva da se kao novi dokaz odobri „supervještačenje po vještaku saobraćajne struke“ i da to obavi Saobraćajni fakultet u Doboju (u daljnjem tekstu: Saobraćajni fakultet) i donio Rješenje broj 91 0 K 036214 20 K 2 od 27. januara 2022. godine. U izreci rješenja je navedeno: „Određuje se Saobraćajni fakultet […] da realizuje tzv. supervještačenje saobraćajne nezgode najkasnije u roku od 60 dana od dana prijema ovog rješenja suda i da sudu dostavi nalaz o istom.“ U obrazloženju su navedeni dokazi koje je sud proveo. Ukazano je da je Okružni sud predmet vratio tom sudu na ponovno suđenje. Saobraćajnom fakultetu je dostavljen „kompletan krivični spis sa sastava tri toma (omota).“

Osporene odluke

12. U ponovnom postupku Osnovni sud je Presudom broj 91 0 K 036214 20 K 2 od 23. marta 2023. godine apelanta proglasio krivim i osudio ga na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine.

13. Navedeno je da je Tužilaštvo na novom glavnom pretresu izvelo ranije izvedene dokaze i nove dokaze – nalaz i mišljenje Saobraćajnog fakulteta i saslušanje vještaka s tog fakulteta. Na prijedlog odbrane ponovljeni su dokazi saslušanja vještaka odbrane, te je izvršen uvid u pismeni nalaz i mišljenje tog vještaka. Sud je ponovio nesporne činjenice utvrđene u ranijem postupku i dokaze iz kojih proizlaze (vidi tač. 7. i 8. ove odluke) o saobraćajnoj nezgodi i njenim posljedicama.

14. Sud je utvrdio da se saobraćajna nezgoda dogodila pri izlazu iz oštre desne krivine, iz pravca kretanja PMV-a, na mjestu gdje se sporedni put priključuje na magistralni put. Gledano iz pravca kretanja PMV-a nalaze se sljedeći saobraćajni znakovi: ograničenje brzine 50 km/h (650 m prije), ukrštanje sa sporednim putem (450 m prije) i dvostruka krivina (350 m prije nezgode).

15. Navedeno je da se vještak optužbe na ranije održanom glavnom pretresu (10. maja 2018. godine) izjasnio o tome koji propusti su doveli do saobraćajne nezgode, što je potvrdio na novom glavnom pretresu. Prema vještakovom mišljenju, apelantov propust je u neraskidivoj vezi s nastankom nezgode. On se ogleda u tome što apelant prilikom preduzimanja radnje skretanja ulijevo, uključenja sa sporednog na magistralni put, nije obratio pažnju da li takvu radnju može izvesti na siguran način a da pri tome ne ometa druge učesnike u saobraćaju. Vještak je istakao da apelant posebno nije obratio pažnju na vozila na magistralnom putu koja dolaze s njegove lijeve strane kako bi cijenio njihovu brzinu, pa i udaljenost, i tek potom počeo skretanje vozilom ulijevo. Vještak je naveo i mišljenje da je vozač PMV-a značajno prekoračio brzinu i upravljao tehnički neadekvatnim vozilom. Osim toga, kako je istakao vještak, vozač PMV-a kretao se brzinom za 59% većom od dozvoljene na kritičnom mjestu. Vještak je potvrdio da bi vozač PMV-a imao vremena da se zaustavi da se kretao dozvoljenom brzinom od 50 km/h, a na pitanje odbrane: ,,Da se vozač PMV-a kretao u granicama dozvoljene brzine, da li bi vozač TMV-a imao vremena da uradi radnju skretanja ulijevo?“, vještak je potvrdno odgovorio. Konačno, navedeno je da je taj vještak zaključio da bi došlo do normalnog uključenja TMV-a na magistralni put da se vozač PMV-a pridržavao ograničenja brzine. Vještak je Napomena: Ustavni sud je sadržaj rješenja utvrdio na osnovu kopije dostavljene uz apelaciju. ponovio propuste oba vozača i da je uzročna veza prouzrokovane saobraćajne nezgode na strani apelanta, a prekoračenje brzine i obrazloženi tehnički elementi kod PMV-a predstavljaju proširenje posljedice, a te okolnosti će cijeniti sud. Istaknuto je da je nalaz vještaka optužbe potvrđen iskazima svjedoka Tužilaštva i nalazom Saobraćajnog fakulteta.

16. Vještaci Saobraćajnog fakulteta su u pismenom nalazu i mišljenju zaključili da je saobraćajna nezgoda, s aspekta apelantovog ponašanja, mogla biti izbjegnuta da se apelant prije uključenja sa sporednog na magistralni put uvjerio da su za izvođenje te radnje postojali sigurni uvjeti. Započinjanjem radnje uključenja sa sporednog na magistralni put apelant je stvorio opasnu saobraćajnu situaciju na magistralnom putu, zbog čega su mišljenja da je osnovni uzrok saobraćajne nezgode na apelantovoj strani. Međutim, i ti vještaci su istakli sljedeće: „Neposredno prije nezgode vozač PMV-a se kretao brzinom većom od dozvoljene, zbog čega je izgubio mogućnost da kočenjem izbjegne sudar.“ Iz tog razloga, ti vještaci su mišljenja da i na strani vozača PMV-a postoje propusti. U iskazu na novom glavnom pretresu vještak V. B. je dodatno naglasio da u uvjetima smanjene preglednosti vozač mora koristiti pomoć drugih lica prilikom uključenja, koja bi njemu ili drugim vozačima davala signale da nailaze na neku opasnu situaciju i da izvrši uključenje na takav način.

17. Sud je nalaz i mišljenje sudskih vještaka optužbe i Saobraćajnog fakulteta ocijenio kao jasne, logične, detaljno obrazložene i date u svemu u skladu s pravilima struke, nauke i vještine, pa im je poklonio punu vjeru i prihvatio ih za istinite. Slijedom toga, sud je zaključio da je do saobraćajne nezgode došlo zbog apelantovog propusta kao vozača TMV-a koji pri skretanju ulijevo i uključenju sa sporednog puta na glavni kao magistralni put nije dovoljno obratio pažnju na vozila sa svoje lijeve strane i sigurnost uključenja.

18. Sud nije prihvatio apelantovu odbranu da tužilac u fazi novog glavnog pretresa nije imao pravo da predloži nadvještačenje odnosno supervještačenje. Dalje, prigovor da je vještačenje Saobraćajnog fakulteta nezakonito odbijen je jer je naredba za vještačenje, iako donesena u formi rješenja, u skladu sa članom 161. ZKP-a. Sud je ocijenio da takvo postupanje nije u suprotnosti s apelantovim pravima propisanim u članu 6. st. 1. i 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Također, sud nije prihvatio nalaz vještaka odbrane da je uzrok saobraćajne nezgode opasna situacija koju je stvorio vozač PMV-a, koji prilikom prijevoza lica na liječenju, na djelimično mokrom kolovozu magistralnog puta, brzinu upravljanja PMV-om nije prilagodio uvjetima i stanju puta i ograničenju brzine kretanja označene saobraćajnim znakom. Sud je taj nalaz ocijenio uglavnom paušalnim i nepotkrijepljenim dokazima iako je vještak naveo da je nalaz sačinio na osnovu uvida u dokumentaciju iz spisa predmeta. Zaključci tog vještaka, kako je navedeno, uglavnom se zasnivaju na pretpostavkama i prilagođeni su namjeri da se izbjegne apelantova očigledna odgovornost za saobraćajnu nezgodu. U tom pogledu Osnovni sud je naveo da, bez obzira na način na koji se PMV kretao i kako su saputnici bili smješteni u tom vozilu, apelant je, kako je zaključio vještak optužbe, prouzrokovao saobraćajnu nezgodu. Iz navedenih razloga Osnovni sud je utvrdio da su glavni uzrok nastanka saobraćajne nezgode apelantovi propusti jer se u konkretnoj prilici nije pridržavao odredaba člana 36. stav 1. ZOSS-a. Stoga je, kako je sud zaključio, apelant počinio krivično djelo ugrožavanja javnog saobraćaja, za koje ga je i proglasio krivim.

19. Okružni sud je Presudom broj 91 0 K 036214 23 Kž 2 od 24. novembra 2023. godine žalbu Tužilaštva uvažio i presudu Osnovnog suda od 23. marta 2023. godine preinačio u odluci o krivičnoj sankciji tako što je apelanta osudio na kaznu zatvora u trajanju od četiri godine. Žalba apelantovih branilaca je odbijena kao neosnovana i u preostalom dijelu prvostepena presuda je potvrđena.

20. Okružni sud je u obrazloženju naveo da je pobijana presuda, nasuprot žalbenim navodima, dala razloge o svim odlučnim činjenicama, uključujući i one koje žalba posebno naglašava – ocjenu vještačenja i okolnosti vezane za PMV i njegovog vozača te apelantovu mogućnost da uoči PMV.

21. Okružni sud je ocijenio da je sud pravilno prihvatio iskaze svjedoka i materijalne dokaze, te nalaze vještačenja vještaka optužbe i Saobraćajnog fakulteta, dok je nalaz vještaka odbrane „pravilno odbijen“. Naime, Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud analizom vještačenja vještaka optužbe pravilno utvrdio da je apelant izazvao saobraćajnu nezgodu jer nije obratio pažnju na vozila sa svoje lijeve strane, njihovu brzinu i udaljenost. Pri tome je ukazano da, iako je utvrđen znatan doprinos vozača PMV-a zbog neprilagođene brzine, iz nalaza Saobraćajnog fakulteta i vještaka optužbe proizlazi da je apelantov propust osnovni uzrok nezgode. Prema ocjeni Okružnog suda, van svake razumne sumnje je dokazano da je apelant izazvao saobraćajnu nezgodu time što je s pristupnog puta započeo radnju uključenja na magistralni put iako je bio dužan da propusti vozila koja se kreću tim putem i imaju pravo prvenstva prolaza. Apelant je tu radnju preduzeo iako se prethodno nije uvjerio da radnju može izvršiti bez opasnosti za druge učesnike u saobraćaju, što je suprotno odredbama člana 36. stav 1. ZOSS-a. Pri tome je ukazao da se brzina kretanja PMV-a može smatrati samo faktorom koji je doprinio nastanku saobraćajne nezgode.

22. Okružni sud je ocijenio osnovanim žalbene navode da je supervještačenje saobraćajne nezgode određeno rješenjem a ne naredbom u kojoj je „potrebno navesti činjenice u pogledu kojih se vrši vještačenje, kako je to regulirano članom 161. stav. 1. ZKP-a.“ Međutim, kako je zaključio Okružni sud, „presuda se ne zasniva samo na tom vještačenju, već isključivo na nalazu vještaka optužbe“, te izjavama svjedoka i provedenim materijalnim dokazima. Stoga su žalbeni prigovori da je pobijana presuda zasnovana na dokazu na kojem se prema odredbama zakona ne može zasnivati i da je učinjena povreda odredaba iz člana 311. stav 1. tačka z) ZKP-a ocijenjeni neosnovanim.

23. Vrhovni sud je Presudom broj 91 0 K 036214 24 Kvlz od 20. augusta 2024. godine odbio kao neosnovan apelantov zahtjev za zaštitu zakonitosti. Vrhovni sud je ocijenio da je drugostepeni sud imao u vidu sve prigovore istaknute u apelantovoj žalbi, uključujući i prigovor da je prvostepena presuda zasnovana na nezakonitom dokazu, te da su izneseni relevantni razlozi zbog kojih je drugostepeni sud odbio sve prigovore. Zatim je istakao da se na argumentima kojima se osporava činjenični osnov prvostepene presude, te ocjena drugostepenog suda da su neosnovani u vezi s tim izneseni prigovori ne može zasnivati povreda KZRS. Na kraju, Vrhovni sud je zaključio da je djelo za koje je apelant proglašen krivim pravno pravilno ocijenjeno kao krivično djelo ugrožavanja javnog saobraćaja jer sadrži sve njegove bitne elemente.

IV.Apelacijaa)Navodi iz apelacije

24. Apelant navodi da su mu u postupku povrijeđena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. i „stav 3. tačka b)“ Evropske konvencije. Apelant smatra da su presude zasnovane na nezakonitom dokazu. U vezi s tim ističe da je tzv. supervještačenje provedeno nezakonito, bez jasno određenog predmeta vještačenja. Smatra da, ako bi se uzelo da prvostepeni sud ima pravo u toku glavnog pretresa da preuzme ulogu tužioca i provodi istragu te rješenjem odredi tzv. supervještačenje, iz izreke rješenja se ne vidi šta je predmet vještačenja, niti su jasno određene okolnosti na koje je vještačenje potrebno izvršiti, bez navođenja obima vještačenja. Apelant je tokom postupka prigovarao zakonitosti tog dokaza i taj prigovor Osnovni sud nije prihvatio, dok je Okružni sud naveo da su osnovani žalbeni navodi. Međutim, i pored toga, prihvaćen je nalaz i mišljenje Saobraćajnog fakulteta kao zakonit dokaz i na njemu je zasnovana odluka, što je suprotno odredbama člana 10. st. 2. i 3. ZKP-a. Osim toga, apelant prigovara da u ZKP-u tzv. supervještačenje ne postoji te prigovara obrazloženju redovnih sudova o tom dokazu.

25. Apelant zatim ističe da je prvobitno bio oslobođen optužbe, ali da je Okružni sud ukinuo oslobađajuću presudu i naložio Osnovnom sudu „da utvrdi da li je apelant mogao vidjeti, uočiti PMV, kada je započeo radnju skretanja […], koja činjenica je od ključnog značaja za razrješenje konkretne situacije“. Apelant smatra da je u postupku utvrđena odlučna činjenica da saobraćajna nezgoda nije prouzrokovana zbog njegovih propusta. Naglašava da su vještaci i optužbe i odbrane utvrdili da je na dijelu magistralnog puta gdje se dogodila saobraćajna nezgoda brzina kretanja vozila ograničena na 50 km/h. Iz takvog nalaza, prema apelantovom mišljenju, može se izvesti jedini osnovani zaključak da do saobraćajne nezgode ne bi ni došlo da je vozač PMV-a poštovao ograničenje brzine od 50 km/h, pa čak da je vozio i brzinom koja je za 21 km/h veća od brzine ograničene saobraćajnim znakom. U vezi s time ukazuje da je vještak odbrane istakao da je saobraćajna nezgoda nastala uslijed dva propusta koji su u direktnoj vezi s uzrokom nastanka saobraćajne nezgode, i to propusta vozača PMV-a uslijed kretanja brzinom od 88,5 km/h (brzina ograničena za datu saobraćajnu dionicu iznosi 50 km/h) i navedeni propust može se smatrati propustom koji je u direktnoj vezi s uzrokom nastanka saobraćajne nezgode. Također naglašava da je vještak optužbe istakao da do saobraćajne nezgode ne bi došlo da se vozač PMV-a pridržavao ograničenja brzine. Slijedom toga, apelant tvrdi da nije bio dužan predvidjeti bezobzirno ponašanje drugog učesnika u saobraćaju, te da su sudovi trebali primijeniti načelo in dubio pro reo zbog navedenih vještačenja u smislu člana „3. stav 2. ZKP-a“. Međutim, smatra da sudovi u konkretnom slučaju utvrđene odlučne činjenice nisu utvrđivali na način povoljniji za njega.

26. Apelant je u dopuni apelacije, u suštini, ponovio navode iz apelacije vezane za nezakonitost dokaza. Osim toga, apelant je zatražio da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom se odlaže izvršenje kazne zatvora do donošenja konačne odluke Ustavnog suda. Ukazao je da trpi štetne posljedice povrede prava na pravično suđenje jer je upućen na izdržavanje kazne zatvora. Istakao je da je Općinski sud u Goraždu odbio njegovu molbu za odlaganje izvršenja izrečene kazne zatvora.b)Odgovori na apelaciju

27. Osnovni sud je odgovorio da apelantu nije bilo zabranjeno da daje iskaz, kao i da mu je dozvoljeno da izjavljuje prigovore i predlaže provođenje dokaza. Kada je u pitanju „treće vještačenje saobraćajne struke“ koje je, prema navodima odbrane, sporno, „konačna odluka se prepušta Ustavnom sudu“, uz napomenu da je odbrani omogućeno unakrsno ispitivanje vještaka, te da prigovorima pobija nalaz i mišljenje navedenog vještačenja. Dalje, Osnovni sud je naveo da je taj sud u ponovljenom postupku postupao pravično i pravilno po uputi Okružnog suda. U vezi s tim je navedeno da su „kod onako nejasne upute na koji način otkloniti nedostatak pred vijećem bila dva moguća rješenja, i to: određivanje potpuno novog vještačenja saobraćajne struke koje će se povjeriti nekom od instituta i dopuna ranija dva vještačenja (OJT i odbrane), te eventualno suočavanje ta dva vještaka.“ Sud je odlučio da provede treće vještačenje saobraćajne struke i tom procesnom radnjom se nije stavio na stranu tužioca, kako to odbrana navodi u apelaciji, nego na stranu materijalne istine.

28. Okružni sud je odgovorio da navodi iz apelacije nisu osnovani jer su i prvostepeni sud i drugostepeni sud donijeli pravilne i zakonite presude. Okružni sud je istakao da je savjesno i u mjeri u kojoj mu to nalaže ZKP cijenio sve navode žalbi i o njima dao sasvim jasne odgovore, posebno u odnosu na žalbene prigovore istaknute u pravcu zakonitosti dokaza, koje apelant ponavlja i u apelaciji. Tužilaštvo je odgovorilo da u apelaciji nisu iznijete neke nove činjenice i okolnosti koje nisu iznošene pred redovnim sudovima, te da je o njima već odlučeno. Ukazuje da su u osporenim presudama dati jasni, detaljni, logični i zakoniti razlozi o svim bitnim činjenicama zbog kojih je apelant proglašen krivim.

V.Relevantni propisi

29. Zakon o osnovama sigurnosti saobraćaja na putevima u Bosni i Hercegovini („Službeni glasnik BiH“ br. 6/06, 75/06 – ispravka, 44/07, 84/09, 48/10, 18/13, 8/17, 89/17, 9/18, 46/23 i 88/23)

Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Član 36. st. (1) i (2) (1) Vozač koji namjerava obaviti neku radnju vozilom na putu ili vozilo uključiti u saobraćaj (pomjeranje vozila udesno ili ulijevo, mijenjanje saobraćajne trake, preticanje, obilaženje, zaustavljanje, skretanje udesno ili ulijevo, polukružno okretanje, vožnja unazad i sl.) smije početi takvu radnju samo ako se prethodno uvjerio da to može učiniti bez opasnosti za druge učesnike u saobraćaju ili imovinu, vodeći pritom računa o položaju vozila i pravcu i brzini kretanja. (2) Vozač je dužan postupati prema odredbama stava (1) ovog člana i kada se uključuje u saobraćaj iz garaže, parkirališta, dvorišta ili drugih sličnih površina, a ako mu je vidik zaklonjen ili mu je vidljivost znatno smanjena zbog vremenskih ili drugih prilika, dužan je na mjestu na kojem se uključuje postaviti lice koje će omogućiti siguran izlazak vozila na put ili na drugi način osigurati sigurno uključenje na put.

30. Krivični zakon Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 49/03, 108/04, 37/06, 70/06, 73/10, 1/12 i 67/13)

Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa koji je u službenom glasilu objavljen samo na srpskom jeziku, ali lektoriran na službene jezike u Bosni i Hercegovini, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Ugrožavanje javnog saobraćaja

Član 410. (1) Učesnik u saobraćaju na putevima koji se ne pridržava saobraćajnih propisa i time tako ugrozi javni saobraćaj da dovede u opasnost život ljudi ili imovinu većeg obima, pa usljed toga kod drugoga nastupi teška tjelesna povreda ili imovinska šteta preko 3.000 KM, kaznit će se zatvorom od šest mjeseci do pet godina. (2) Ako je djelo iz stava 1. ovog člana učinjeno nehatno, učinilac će se kazniti novčanom kaznom ili zatvorom do tri godine. (3) Ako je usljed djela iz st. 1. ili 2. ovog člana nastupila smrt jednog ili više lica, učinilac će se kazniti za djelo iz stava 1. zatvorom od dvije do dvanaest godina, a za djelo iz stava 2. zatvorom od jedne do osam godina.

31. Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 53/12, 91/17, 66/18 i 15/21) u relevantnom dijelu glasi:

Pretpostavka nevinosti i načelo in dubio pro reo

Član 3. stav (2) (2) Sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili od kojih ovisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, sud rješava odlukom na način koji je povoljniji za optuženog.

Zakonitost dokaza

Član 10. st. (2) i (3) (2) Sud ne može zasnivati svoju odluku […] na dokazima koji su pribavljeni bitnim povredama ovog zakona. (3) Sud ne može zasnivati svoju odluku na dokazima koji su dobiveni na osnovu dokaza iz stava 2. ovog člana.

Jednakost u postupanju

Član 14. stav (2) (2) Sud, tužilac i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su da sa jednakom pažnjom ispituju i utvrđuju činjenice koje terete osumnjičenog, odnosno optuženog, ali i one koje mu idu u korist.

Naredba o vještačenju

Član 161. stav (1) (1) Pisanu naredbu za vještačenje izdaje tužilac ili sud. U naredbi će se navesti činjenice u pogledu kojih se vrši vještačenje. Dokazi na kojima se zasniva presuda

Član 295. (1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu. (2) Sud je dužan da savjesno ocijeni svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvede zaključak da li je neka činjenica dokazana.

Sadržaj presude

Član 304. stav (7) (7) Sud će određeno i potpuno iznijeti koje činjenice i iz kojih razloga uzima kao dokazane ili nedokazane, dajući naročito ocjenu vjerodostojnosti protivrječnih dokaza, […], kojim razlozima se rukovodio pri rješavanju pravnih pitanja, a naročito pri utvrđivanju da li postoji krivično djelo i krivična odgovornost optuženog […].

Ukidanje prvostepene presude i održavanje pretresa

Član 329. stav (1) tačka a) (1) Drugostepeni sud će, uvažavajući žalbu, rješenjem ukinuti prvostepenu presudu i vratiti predmet na ponovno suđenje ako utvrdi da:

a) postoji bitna povreda odredaba krivičnog postupka, […],

Dostavljanje drugostepene odluke i postupanje prvostepenog suda

Član 331. st. (3) i (4) (3) Na novom glavnom pretresu, stranke i branilac mogu isticati nove činjenice i iznositi nove dokaze. (4) Prvostepeni sud je dužan da izvede sve procesne radnje i raspravi sva sporna pitanja na koja je ukazao drugostepeni sud u svojoj odluci. Iskazi saslušanih svjedoka i vještaka i pisani nalaz i mišljenje bit će prihvaćeni kao dokazni materijal ukoliko su ti svjedoci i vještaci prilikom svjedočenja bili unakrsno ispitani od suprotne stranke ili branioca, ili nisu bili unakrsno ispitani od suprotne stranke ili branioca iako im je to bilo omogućeno, […]. VI.Dopustivost i meritum

32. Ustavni sud utvrđuje da apelacija ispunjava uvjete propisane članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, kao i da je podnesena u roku, da ispunjava i ostale uvjete dopustivosti iz člana 18. stav (3) Pravila Ustavnog suda, te da nije očigledno (prima facie ) neosnovana u smislu odredbe člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

33. Apelant smatra da su mu povrijeđena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana

6. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

34. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

35. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim sve dok se ne dokaže njegova krivica u skladu sa zakonom.

36. Apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje suštinski se tiču povrede pravičnosti krivičnog postupka koji je vođen protiv njega u cijelosti. Naime, apelant ističe da su redovni sudovi presude zasnovali na nezakonitom dokazu – nalazu i mišljenju Saobraćajnog fakulteta i da nisu primijenili načelo in dubio pro reo.

37. Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), član 6. Evropske konvencije mora čitati i tumačiti u svjetlu šireg zahtjeva pravičnosti krivičnog postupka, posmatranog u cijelosti (vidi Evropski sud, Simeonovi protiv Bugarske, presuda od 12. maja 2017. godine, predstavka broj 21980/04, tačka 113). Konkretno, usklađenost sa zahtjevima pravičnog suđenja mora se ispitati u svakom slučaju s obzirom na razvoj postupka u cjelini, a ne na osnovu izoliranog razmatranja jednog posebnog aspekta ili jednog konkretnog incidenta (vidi Evropski sud, Ibrahim i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 13. septembra 2016. godine, predstavka broj 50541/08 i druge, tačka 251).

38. Imajući u vidu navode koje je apelant istakao, Ustavni sud primjećuje da su oni međusobno povezani. Ipak, Ustavni sud nalazi da je potrebno razmotriti te navode pojedinačno i detaljno kako bi se dobila potpuna slika postupka u cjelini. Stoga će Ustavni sud ispitati da li su u predmetnom krivičnom postupku redovni sudovi prilikom donošenja osporenih odluka postupali proizvoljno u osiguravanju garancija apelantu u okviru člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Pri tome, Ustavni sud primjećuje da je identične navode kao i u apelaciji apelant iznosio pred redovnim sudovima.

Zakonitost dokaza

39. U vezi s apelantovim navodima o nezakonitosti dokaza – vještačenja Saobraćajnog fakulteta, Ustavni sud podsjeća da, govoreći općenito o zakonitosti dokaza, član 6. Evropske konvencije, mada garantira pravo na pravično suđenje, ne postavlja bilo kakva pravila o prihvatljivosti dokaza, već je to, prije svega, pitanje koje se regulira domaćim zakonodavstvom. Evropski sud ispituje da li je postupak u cjelini bio pravičan, odnosno da li su sudovi korištenjem određenih dokaza lice lišili prava na pravično suđenje (vidi Evropski sud, Akbay i drugi protiv Njemačke, presuda od 15. oktobra 2020. godine, predstavka broj 40495/15, stav 109). Pitanje na koje se mora odgovoriti jest da li je postupak u cjelini, uključujući i način na koji su dokazi pribavljeni, bio pravičan (vidi Evropski sud, Zličić protiv Srbije, presuda od 26. januara 2021. godine, predstavke br. 73313/17 i 20143/19, tačka 118).

40. Imajući u vidu navedeni standard, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih presuda proizlazi da je Osnovni sud u ponovljenom postupku usvojio prijedlog Tužilaštva za provođenje novog dokaza te odredio tzv. supervještačenje (vidi tačku 14. ove odluke). Apelant insistira na tome da sud nije mogao odrediti provođenje tog dokaza. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da se radi o novom dokazu koji je proveden na novom glavnom pretresu. Radi se o fazi krivičnog postupka, nastaloj nakon ukidanja prvostepene presude i vraćanja predmeta prvostepenom sudu na ponovni postupak. Dalje, Ustavni sud ukazuje da je odredbama člana 331. stav (3) ZKP-a propisano „da na novom glavnom pretresu stranke [optuženi i Tužilaštvo] i branilac mogu isticati nove činjenice i iznositi nove dokaze“. Dakle, imajući u vidu fazu u kojoj je predložen novi dokaz i citirane odredbe, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o zakonskoj nemogućnosti određivanja provođenja tzv. supervještačenja u ponovljenom postupku neosnovani.

41. Također, Ustavni sud smatra da okolnost da je sud odluku kojom naređuje vještačenje donio u formi rješenja a ne naredbe, kako je to propisano članom 161. stav (1) ZKP-a, suštinski ne utječe na apelantovo pravo na pravično suđenje. Osim toga, Ustavni sud smatra da, iako ZKP ne poznaje termin „supervještačenje“, u konkretnom slučaju ta okolnost ne utječe na zakonitost odluke jer se očito radi o kolokvijalnom terminu budući da je prije stavljena odrednica „tzv.“.

42. Dalje, Ustavni sud, nakon uvida u rješenje kojim je određeno tzv. supervještačenje, zapaža da ni u izreci a ni u obrazloženju nisu navedene činjenice u pogledu kojih se vrši vještačenje, mada je drugom rečenicom („U naredbi će se navesti činjenice u pogledu kojih se vrši vještačenje.“) člana 161. stav (1) ZKP-a to izričito propisano. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da je apelant osporavao korištenje tog dokaza i dokaza proizašlih iz tog rješenja, u smislu člana 10. st. (2) i (3) ZKP-a. Međutim, iz osporenih presuda proizlazi da je Osnovni sud (vidi tačku 18. ove odluke) razmotrio samo navod o formi odluke kojom je naloženo vještačenje a ne i o prigovoru koji se tiče obaveze da se u naredbi navedu činjenice u pogledu kojih će se vršiti vještačenje.

43. Nasuprot tome, Okružni sud je ocijenio (vidi tačku 22. ove odluke) da su „osnovani žalbeni navodi da je sud donio rješenje kojim je odredio supervještačenje saobraćajne nezgode [...], a ne naredbu u kojoj je potrebno navesti činjenice u pogledu kojih se vrši vještačenje, kako je to regulirano članom 161. stav (1) ZKP-a.“ Međutim, kako je dalje zaključio Okružni sud, pobijana presuda svoje utvrđenje da je saobraćajna nezgoda posljedica apelantovog kršenja propisa „ne zasniva samo na vještačenju vještaka Saobraćajnog fakulteta, već isključivo na nalazu vještaka optužbe“, te izjavama svjedoka i provedenim materijalnim dokazima. Dakle, iz odluke Okružnog suda ne proizlazi jasan stav o prihvatljivosti tog dokaza, nego kontradiktoran stav da odluka o tom dokazu nije donesena u skladu sa zakonom, a potom da se odluka o apelantovoj krivnji ne zasniva samo na vještačenju Saobraćajnog fakulteta, nego isključivo na nalazu vještaka optužbe. Slijedom toga, Ustavni sud smatra da obrazloženje redovnih sudova o tom dokazu nije dovoljno uvjerljivo da bi zadovoljilo standarde prava na pravično suđenje.

44. Međutim, budući da Ustavni sud ispituje postupak u cjelini a ne na osnovu izoliranog razmatranja jednog konkretnog pravnog pitanja (vidi tačku 36. ove odluke), Ustavni sud će u nastavku ispitati da li je u okolnostima konkretnog slučaja doveden u sumnju proces odlučivanja i pravičnost postupka u cjelini u svjetlu općih garancija prava iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

45. Naime, apelant smatra da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno, osim time što su osporene presude zasnovane na nezakonitom dokazu, i zbog toga što nije dokazano da je počinio krivično djelo budući da je, prema njegovom mišljenju, saobraćajnu nezgodu prouzrokovao vozač PMV-a. U tom smislu apelant osporava nalaz vještaka optužbe tvrdeći da ga sud nije doveo u vezu s nalazom vještaka odbrane (koji parafrazira), slijedom čega je došlo i do povrede načela in dubio pro reo.

In dubio pro reo

46. Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda, načelo in dubio pro reo u konvencijskom smislu konstituira poseban izraz presumpcije nevinosti (vidi Evropski sud, Cleve protiv Njemačke, presuda od 15. januara 2015. godine, predstavka broj 48144/09, tačka 52), te korespondira s jednim od osnovnih zahtjeva krivičnog pravosuđa da tužilac mora „van razumne sumnje“ dokazati optužbu (vidi Evropski sud, Nikolay Genov protiv Bugarske, presuda od 13. jula 2017. godine, predstavka broj 7202/09, tačka 30). U skladu sa načelom in dubio pro reo kojim je krivični sud vezan (vidi Evropski sud, Kartvelishvili protiv Gruzije, presuda od 7. juna 2018. godine, predstavka broj 17716/08, tačka 62), sud je obavezan da nakon savjesne ocjene dokaza (pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima) u slučaju postojanja sumnji oko postojanja pravno relevantnih (odlučnih) činjenica koje tvore obilježja krivičnog djela ili od kojih zavisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, to rješava presudom na način koji je povoljniji za optuženog.

47. Također, Ustavni sud je u svojoj praksi iskazao stav da zbog primjene načela in dubio pro reočinjenice koje idu na teret optuženog moraju biti sa sigurnošću utvrđene za razliku od činjenica koje idu u korist okrivljenog, a koje se uzimaju kao utvrđene čak i onda kada su samo vjerovatne, to jest kada postoji sumnja u njihovo postojanje (vidi, npr. Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP-661/04 od 22. aprila 2005. godine, AP-1603/05 od 21. decembra 2006. godine, tačka 41, i AP-5/05od 14. marta 2006. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba). Prema mišljenju Ustavnog suda, načelo in dubio pro reo može biti dovedeno u pitanje ukoliko izostane cjelovita analiza svih provedenih dokaza u obrazloženju sudske odluke koja takvu eventualnu sumnju otklanja. Shodno tom načelu, sud će donijeti oslobađajuću presudu ne samo kad je dokazana nevinost optuženog već i onda kad nije dokazana krivica optuženog. Dakle, pravilo in dubio pro reo nije dokazno pravilo. U tom smislu, Ustavni sud ukazuje na jedno od osnovnih načela ZKP-a koji u članu 14. stav (2) propisuje da su sud, tužilac i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su da s jednakom pažnjom ispituju i utvrđuju činjenice koje terete osumnjičenog, odnosno optuženog, ali i one koje mu idu u korist. Osim toga, i prema praksi Evropskog suda, pretpostavka nevinosti znači da optuženi nije dužan da se brani, mada ima pravo na odbranu, nije dužan dokazivati svoju nevinost, a teret dokazivanja je na tužiocu. Ono podrazumijeva da sud u krivičnom postupku odlučuje presudom na način koji je povoljniji za okrivljenog ako se i nakon savjesne ocjene dokaza, pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima, ne daju otkloniti sumnje o postojanju, odnosno nepostojanju nekih činjenica koje tvore obilježja krivičnog djela, ili od kojih zavisi primjena neke druge odredbe krivičnog zakonodavstva, a ne sadrži mjerila prema kojima bi prvostepeni sud bio dužan uzeti da su određene činjenice dokazane s određenim stepenom izvjesnosti, a druge nisu. U skladu s tim, sud mora donijeti oslobađajuću presudu ne samo kad je uvjeren u nevinost optuženog nego kada nije uvjeren ni u njegovu krivicu ni u njegovu nevinost (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-639/17 od 10. januara 2019. godine, tač. 50. i 51).

48. Na kraju, Ustavni sud podsjeća i na stav Evropskog suda u predmetu Ajdarić protiv Hrvatske: „Sud nalazi da u ovom predmetu odluke do kojih su došli domaći sudovi nisu bile odgovarajuće obrazložene. Stoga, očigledna nepodudarnost u iskazima svjedoka, kao i medicinsko stanje S. Š. nisu bili uopće ili dovoljno rješavani. U takvim okolnostima može se reći da odluke domaćih sudova nisu poštovale osnovni zahtjev krivičnog pravosuđa, da tužilac mora izvan razumne sumnje dokazati optužbu, te nisu bile u skladu s jednim od osnovnih načela krivičnog prava, i to načelom in dubio pro reo“ (vidi Evropski sud, Ajdarić protiv Hrvatske, presuda od 13. decembra 2011. godine, aplikacija broj 20883/09, tačka 51).

49. Dovodeći u vezu činjenice iz osporenih presuda s apelantovim navodima i načelima iz prethodnog dijela odluke, Ustavni sud će ispitati da li je način na koji su redovni sudovi zaključili da je Tužilaštvo van razumne sumnje dokazalo da je apelant počinio krivično djelo ugrožavanja javnog saobraćaja u skladu s načelom in dubio pro reo. Naime, apelant je proglašen krivim da je preduzetim radnjama prouzrokovao saobraćajnu nezgodu jer se nije pridržavao saobraćajnih propisa, čime je počinio krivično djelo ugrožavanja javnog saobraćaja iz člana 410. stav 3. u vezi sa stavom 2. KZRS. Saobraćajni propis koji je apelant prekršio je u konkretnom slučaju član 36. stav (1) ZOSS-a. Tim članom je propisano da vozač koji namjerava obaviti neku radnju na putu smije početi takvu radnju samo ako se prethodno uvjeri da to može učiniti bez opasnosti za druge učesnike u saobraćaju ili imovinu. Dakle, u konkretnom slučaju, veza između člana 410. stav 3. KZRS i člana 36. stav 1. ZOSS-a ogleda se u tome što krivično djelo ugrožavanja javnog saobraćaja predstavlja blanketno krivično djelo koje podrazumijeva kršenje saobraćajnog propisa kao radnju djela. U tom smislu, član 36. stav

1. ZOSS-a pruža normativni osnov za ocjenu da li je došlo do protivpravnog ponašanja vozača, dok član 410. KZRS inkorporira takvo ponašanje u krivičnopravnu sferu samo ukoliko su kumulativno ispunjeni i ostali elementi krivičnog djela – konkretna opasna radnja u saobraćaju, posljedica u vidu teške tjelesne povrede, imovinske štete većeg obima ili smrti, uzročna veza između radnje i posljedice te oblik krivice. Stoga, u svrhu zasnivanja krivične odgovornosti redovni sudovi posebnu pažnju moraju posvetiti upravo utvrđivanju uzročne veze između apelantovog ponašanja koje odstupa od saobraćajnog propisa i štetne posljedice. U skladu s time, nije dovoljna samo konstatacija da je apelant prekršio propis, već mora biti van razumne sumnje utvrđeno da je upravo to protivpravno ponašanje bilo uzrok konkretne saobraćajne nezgode i nastalih posljedica, čime se tek stječu uvjeti za zaključak o postojanju krivičnog djela.

50. Osnovni sud je u prvobitnom postupku apelanta oslobodio optužbe jer Tužilaštvo nije dokazalo uzročno-posljedičnu vezu između apelantove radnje i saobraćajne nezgode. Odluka je bila zasnovana na analizi nalaza i mišljenja vještakâ optužbe i odbrane, te njihovih iskaza na glavnom pretresu (vidi tač. 8. i 9. ove odluke). Sud je u toj odluci zaključio da je glavni uzrok saobraćajne nezgode bila neprilagođena i bezobzirna vožnja vozača PMV-a, koji je prekoračio brzinu za više od 30 km/h, vozio po vlažnom kolovozu i u vozilu s tehničkim nedostacima. Nasuprot tome, u ponovljenom postupku Osnovni sud je, oslanjajući se na isti nalaz i mišljenje vještaka optužbe, došao do zaključka da je apelant počinio krivično djelo za koje je optužen i proglasio ga krivim. Osnovni sud je u obrazloženju presude analizirao nalaz i mišljenje te iskaz tog vještaka kako iz tog novog tako i iz prethodnog postupka (vidi tačku 15. ove odluke) te zaključio da je apelant počinio krivično djelo. Osnovni sud je naveo da je nalaz tog vještaka potvrđen iskazima svjedoka (M. Ć., S. M., S. S. i B. B.)i nalazom i iskazom vještaka Saobraćajnog fakulteta. Međutim, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene presude Osnovnog suda proizlazi da sud nije doveo u vezu nalaz vještaka optužbe s nalazom vještaka odbrane. Dakle, u prvom suđenju sud dovodi u vezu i analizira nalaze vještaka optužbe i odbrane i ukazuje da su „u najvećem dijelu jednaki, odnosno s blagim odstupanjima, koja nisu od velike važnosti za pravilno presuđenje.“ Nasuprot tome, sada nalaz, mišljenje i iskaz vještaka odbrane sud ocjenjuje „paušalnim i nepotkrijepljenim ni jednim dokazom“.

Dalje, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud u osporenoj presudi potvrdio stavove Osnovnog suda o svim odlučnim činjenicama, uključujući i ocjenu vještačenja i okolnosti vezane za PMV i njegovog vozača, te apelantovu mogućnost da uoči PMV (vidi tač. 20, 21. i 22. ove odluke). Prema ocjeni Okružnog suda, van svake razumne sumnje je dokazano da je apelant izazvao saobraćajnu nezgodu. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je i Okružni sud prilikom donošenja odluke iznio kontradiktoran stav (vidi tačku 22. ove odluke) da se „presuda ne zasniva samo na tom vještačenju [Saobraćajnog fakulteta], već isključivo na nalazu vještaka optužbe“, te izjavama svjedoka i provedenim materijalnim dokazima. Ustavni sud smatra da se iskazi svjedoka koje je sud naveo kao potvrdu nalaza vještaka optužbe ne mogu smatrati relevantnim za ocjenu apelantovog postupanja prije saobraćajne nezgode jer se odnose isključivo na posljedice nezgode i percepciju samih učesnika, a ne na apelantove konkretne radnje koje bi ukazivale na njegovu krivicu. Štaviše, Ustavni sud zapaža da i vještak optužbe i vještaci Saobraćajnog fakulteta u svojim nalazima (na koje se sud poziva te za koje je Ustavni sud u prethodnom dijelu ove odluke utvrdio da ne postoji jasan stav o pravnoj valjanosti) apelantovu krivicu za saobraćajnu nezgodu zasnivaju na uopćenom parafraziranju sadržaja odredbe člana 36. stav (1) ZOSS-a (vidi tač. 17. i 18. ove odluke), bez jasnog i konkretiziranog utvrđenja činjenica koje bi to potkrijepile. Dodatno, propusti vozača PMV-a na koje se vještaci pozivaju još više relativiziraju zaključak o apelantovoj isključivoj odgovornosti. Naposljetku, Ustavni sud zapaža da je i Vrhovni sud u postupku po vanrednom pravnom lijeku potvrdio da u osporenim presudama nisu učinjene povrede zakona procesne ili materijalne prirode.

51. Slijedom toga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju iz nalaza vještaka optužbe ne proizlazi jasan i činjenično osnovan zaključak da se apelant nije uvjerio da radnju uključivanja TMV-a s regionalnog na magistralni put smije početi bez opasnosti za druge učesnike u saobraćaju u konkretnim okolnostima, niti su sudovi utvrdili konkretne radnje koje bi predstavljale povredu te zakonske norme. U tom pogledu, Ustavni sud ponavlja da se za krivično djelo za koje je apelant osuđen iz člana 410. stav (3) u vezi sa stavom (2) KZRS (ugrožavanje javnog saobraćaja) zahtijeva da se radnja izvrši nepridržavanjem saobraćajnih propisa, te da to prouzrokuje teže posljedice, uključujući i smrt više lica. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da sudovi nisu utvrdili postojanje svih tih elemenata. Naime, posebno je sporno pitanje postojanja kršenja zakona i uzročne veze između apelantovog postupanja i saobraćajne nezgode s obzirom na činjenicu da su vještaci jasno ukazali na teške propuste vozača PMV-a: prekoračenje brzine za više od 30 km/h (57% veća brzina od dozvoljene), ignoriranje jasnih saobraćajnih znakova: ograničenje brzine 50 km/h (650 m prije), ukrštanje sa sporednim putem (450 m prije) i dvostruka krivina (350 m prije nezgode), te vožnja po mokrom kolovozu i tehnička neispravnost vozila. Pri tome, iz stanja u spisu proizlazi da su vještaci bili saglasni da do saobraćajne nezgode ne bi došlo da je vozač PMV-a vozio oko 70 km/h, te da bi povrede putnika bile izbjegnute da je PMV bio opremljen po propisima, odnosno imao makar sigurnosne pojaseve za sva lica koja je prevozio. Stoga, Ustavni sud smatra da te okolnosti dovode u pitanje postojanje uzročnog odnosa između apelantove radnje i posljedice koja se dogodila, što je odlučujući element inkriminacije po članu 410. KZRS. Štaviše, sudovi nisu pružili uvjerljivo obrazloženje kojim bi objasnili zašto se odgovornost za nezgodu i njene posljedice isključivo pripisuje apelantu, niti su se bavili razgraničenjem uzročne veze između više potencijalnih uzroka. Umjesto toga, presude se oslanjaju na formalnu interpretaciju člana 36. stav (1) ZOSS-a, bez konkretne veze sa činjeničnim stanjem. Konačno, Ustavni sud smatra da u situaciji kada iz izvedenih dokaza proizlazi više mogućih verzija događaja, uključujući i onu da je uzrok nezgode isključivo ili pretežno ponašanje vozača PMV-a, načelo in dubio pro reo nalaže da se prihvati ona verzija koja ide u korist optuženom (op. cit., Ajdarić protiv Hrvatske, tačka 51). Ignoriranje tog načela dovodi do povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju osporene presude nisu bile u skladu s jednim od osnovnih načela krivičnog procesnog prava, tj. načelom in dubio pro reo.

52. Imajući u vidu navedeno, te propuste redovnog suda koje je Ustavni sud utvrdio kako u odnosu na obrazloženje o zakonitosti dokaza tako i propustom da primijeni načelo in dubio pro reo, Ustavni sud zaključuje da je apelantu u postupku kao cjelini prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

53. Stoga, Ustavni sud smatra da je, s ciljem zaštite navedenog apelantovog ustavnog prava, potrebno ukinuti presudu Vrhovnog suda i osporenu drugostepenu odluku, te predmet vratiti Okružnom sudu kako bi taj sud donio novu odluku u skladu s garancijama iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

54. Ustavni sud primjećuje da iz dostavljene dokumentacije proizlazi da je apelant na izdržavanju kazne zatvora, kako to apelant navodi u zahtjevu za donošenje privremene mjere. Ustavni sud ukazuje na to da ni u ovom slučaju, kao ni u nizu drugih predmeta u kojima je utvrdio povredu i ukinuo presudu s nalogom da se donese nova odluka kojom će biti otklonjena utvrđena povreda, nije odlučivao o eventualnom prekidu izdržavanja kazne zatvora i puštanju apelanata na slobodu, niti o proceduri po kojoj će redovni sud donijeti novu odluku. S obzirom na to, ukoliko se apelant nalazi na izdržavanju kazne zatvora na osnovu osporene presude koja je sada ukinuta ovom odlukom Ustavni sud smatra da je apelantovo daljnje zadržavanje u zatvoru isključivo u nadležnosti Tužilaštva i Osnovnog suda budući da Ustavni sud prilikom odlučivanja u ovom predmetu nije odlučivao niti je prejudicirao apelantovu krivicu ili nevinost.

VII.Zaključak

55. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije jer se osuđujuća presuda u odlučujućoj mjeri zasniva na nalazu i mišljenju vještaka optužbe, o čijoj zakonitosti Okružni sud nije dao uvjerljivo obrazloženje, te kada u postupku posmatranom u cjelini nije otklonjena sumnja o postojanju određenih odlučnih činjenica na način koji je povoljniji za apelanta, čime je povrijeđeno načelo in dubio pro reo.

56. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

57. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.

58. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Seada Palavrić