Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1228/25 (F. H.)
Odluka donesena 25. 09. 2025.
- Povreda
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Povrat stana
- Proporcionalnost u kontekstu člana 8. EK
- Pojam doma
- Miješanje u pravo na dom
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
- Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima · čl. 13
- Zakon o vraćanju, dodjeli i prodaji stanova
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Zakon o izmjenama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o vraćanju, dodjeli i prodaji stanova
- Zakon o vraćanju, dodjeli i prodaji stanova
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 62
- Odluka o izmjeni pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 62
- Odluka o dopuni pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 62
Predmeti (1)
AP-1228/25
Apelacija
Odluka o meritumu
25. 09. 2025.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-1228/25, rješavajući apelaciju Fazila Hote, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik
Valerija Galić, potpredsjednica Angelika Nußberger, potpredsjednica
Helen Keller, sutkinja Ledi Bianku, sudija
Marin Vukoja, sudija
Larisa Velić, sutkinjana sjednici održanoj 25. septembra 2025. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija Fazila Hote.
Utvrđuje se povreda prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ukida se Presuda Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 U 042239 22 U od 6. marta 2025. godine.
Predmet se vraća Kantonalnom sudu u Sarajevu koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku, u skladu sa članom II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Kantonalnom sudu u Sarajevu da, u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Fazil Hota (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Armin Ibrahimpašić, advokat iz Sarajeva, podnio je 20. marta 2025. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 U 042239 22 U od 6. marta 2025. godine. Apelant je predložio da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom će se odložiti izvršenje Rješenja Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Uprava) broj 23-04/III-23-191/05 od 23. juna 2022. godine do donošenja odluke Ustavnog suda u ovom predmetu.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Ministarstva komunalne privrede, infrastrukture, prostornog uređenja i zaštite okoliša Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Ministarstvo komunalne privrede) i Uprave zatraženo je 3. i 4. aprila 2025. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Ministarstvo komunalne privrede i Uprava su dostavili odgovore na apelaciju 9. i 21. aprila 2025. godine. Kantonalni sud nije dostavio odgovor na apelaciju.
4. Dostavljeni odgovori su 18. i 22. aprila proslijeđeni apelantovom punomoćniku na eventualno izjašnjenje. Apelantov punomoćnik nije dostavio izjašnjenje.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
6. Federalno ministarstvo unutrašnjih poslova (u daljnjem tekstu: Federalno ministarstvo) podnijelo je 2005. godine zahtjev Upravi za vraćanje na raspolaganje stana u Ulici Petra Tiješića broj 9/4 (u daljnjem tekstu: sporni stan) na kojem je nosilac stanarskog prava bio Z. M.
7. U ponovnom postupku, Rješenjem Uprave broj 23-04/III-23-191/05 od 23. juna 2022. godine, stavom I izreke, potvrđeno je da je Federalno ministarstvo nosilac prava raspolaganja na spornom stanu. Stavom II izreke dozvoljeno je vraćanje spornog stana Federalnom ministarstvu kao nosiocu prava raspolaganja. Stavom III izreke utvrđeno je da apelant i ostali koriste sporni stan bez pravnog osnova definiranog odredbama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima (u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene). Stavom IV izreke utvrđen je prestanak bespravnog korištenja spornog stana apelantu i ostalima, a stavom V izreke određeno je da su bespravni korisnici dužni napustiti sporni stan u roku od 15 dana od prijema rješenja, slobodan od lica i stvari. Uprava je u obrazloženju navela da je njenim rješenjem od 13. novembra 2001. godine potvrđeno da je Z. M. nosilac stanarskog prava na spornom stanu, te mu je dozvoljeno vraćanje u posjed. Dalje, Uprava je navela da se Z. M. odrekao spornog stana u korist Federalnog ministarstva zbog toga što je otkupio drugi stan koji mu je dodijelilo Federalno ministarstvo. Uprava je navela da je ona raspolagala spornim stanom nakon što ga je predao tadašnji korisnik B. B. Također je Uprava navela da je nakon stupanja na snagu Zakona o vraćanju, dodjeli i prodaji stanova (u daljnjem tekstu: Zakon o vraćanju stanova) davalac stana na korištenje, odnosno vlasnik podnio zahtjev za vraćanje spornog stana na raspolaganje. Na osnovu potvrde Kantonalnog stambenog fonda Sarajevo od 10. augusta 2005. godine Uprava je utvrdila da je vlasnik spornog stana Ministarstvo unutrašnjih poslova Republike Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: MUPRBiH). Zatim je Uprava navela da su Federalno ministarstvo i Ministarstvo unutrašnjih poslova Kantona Sarajevo 2000. godine potpisali Sporazum o raspodjeli stambenog fonda organa unutrašnjih poslova na području Kantona Sarajevo po principu vlasništva, odnosno prava raspolaganja. Prema navedenom sporazumu, Federalno ministarstvo je pravni sljednik na stanovima Republičkog sekretarijata unutrašnjih poslova, odnosno MUPRBiH. Također, prema Sporazumu, Ministarstvo unutrašnjih poslova Kantona Sarajevo je pravni sljednik na stanovima Općinskog sekretarijata za unutrašnje poslove Grada Sarajeva i Sekretarijata za unutrašnje poslove Grada Sarajeva. Shodno navedenom, Uprava je zaključila da Federalno ministarstvo ima aktivni legitimitet za podnošenje zahtjeva za vraćanje spornog stana na raspolaganje.
8. Dalje, Uprava je navela da je apelant ukazivao na to da je učestvovao u postupku dodjele stanova po rang-listi Federalnog ministarstva, te da je taj postupak okončan presudom Kantonalnog suda od 22. decembra 2014. godine kojom je Federalnom ministarstvu faktički naloženo da u postupku dodjele stanova apelanta mora rangirati kao svog bivšeg radnika (dokaz u spisu). Također, apelant je ukazivao da se obraćao Federalnom ministarstvu sa zahtjevom da mu se odobri nastavak korištenja spornog stana do donošenja konačne rang-liste o raspodjeli. U vezi s tim, apelant je ukazivao da je u aktu Federalnog ministarstva od 2. marta 2022. godine navedeno da je raspolaganje takvim stanovima zabranjeno do donošenja zakona o državnoj imovini (primjerak akta je uložen u spis predmeta).
9. Kako je Uprava utvrdila, apelant je bivši zaposlenik Federalnog ministarstva. Dalje, Uprava je utvrdila da je apelant 30. aprila 1991. godine bio podstanar u Sarajevu na adresi Đure Đakovića broj
233. Također je Uprava utvrdila da apelant sa suprugom i kćerkom koristi sporni stan od januara 2002. godine (zapisnik povodom službene kontrole stanovanja), odnosno od decembra 2005. godine (apelantova izjava na usmenoj raspravi pred Upravom). Zatim je Uprava istakla da apelant koristi sporni stan bez bilo kakvog akta o dodjeli. Shodno tome, Uprava je ukazala da se apelant, u skladu s odredbama člana 3. stav 3. Zakona o prestanku primjene, smatra bespravnim korisnikom. Stoga je Uprava, na osnovu odredaba čl. 5. i 2. Zakona o vraćanju stanova, te člana 11. alineja 5. Zakona o prestanku primjene, donijela odluku kao u izreci rješenja.
10. Rješenjem Ministarstva komunalne privrede broj 05/02-19-1097/22 od 5. augusta 2022. godine odbijena je apelantova žalba podnesena protiv prvostepenog rješenja od 23. juna 2022. godine.
Ministarstvo komunalne privrede je u obrazloženju navelo da Federalno ministarstvo ima aktivnu legitimaciju da traži povrat stanova koji su u vlasništvu MUPRBiH, ali je sporno pravo raspolaganja tim stanovima jer se oni tretiraju kao državna imovina. U vezi s tim, Ministarstvo komunalne privrede je ukazalo da je tačno da Federalno ministarstvo nema pravo raspolaganja na takvim stanovima, te da će to pravo steći donošenjem zakona o raspodjeli državne imovine. Prema ocjeni Ministarstva komunalne privrede, osporeno rješenje je pravilno i zakonito.
11. Presudom Kantonalnog suda broj 09 0 U 042239 22 U od 6. marta 2025. godine odbijena je apelantova tužba podnesena protiv rješenja od 5. augusta 2022. godine. Kantonalni sud je u obrazloženju naveo da je apelant u tužbi, između ostalog, ukazao da je bio dugogodišnji radnik Federalnog ministarstva i da se nalazi na listi prioriteta za dodjelu stana jer nema nikakve imovine. Dalje je sud naveo da je apelant u tužbi ukazao da u spornom stanu živi sa suprugom i djecom duže od 20 godina, pa se, prema uzusima Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), sporni stan mora smatrati „domom“. Također je sud istakao da je apelant u tužbi naveo da je u aktu od 2. marta 2022. godine Federalno ministarstvo eksplicitno priznalo da je sporni stan državno vlasništvo i da ono nije u mogućnosti na bilo koji način raspolagati spornim stanom.
12. Kantonalni sud je ponovio činjenična utvrđenja i pravne stavove Uprave i Ministarstva komunalne privrede. Prema ocjeni suda, nisu osnovani apelantovi navodi da sporni stan nije mogao biti vraćen na raspolaganje Federalnom ministarstvu. Kantonalni sud je naveo da Federalno ministarstvo nije vlasnik spornog stana, ali je davalac stana na korištenje. Osim toga, Kantonalni sud je ukazao da su odredbama Zakona o vraćanju stanova uređeni uvjeti i način vraćanja davaocu na korištenje, dodjela i prodaja stanova iz člana 13. Zakona o prestanku primjene. Kantonalni sud je ukazao na sadržaj odredbi člana 2. stav 1. Zakona o vraćanju stanova, kao i na sadržaj odredbi člana 18b. stav 1. i člana 18d. Zakona o prestanku primjene. S obzirom na to da apelant sporni stan koristi bez bilo kakvog akta o dodjeli, Kantonalni sud je ukazao da je apelant bespravni korisnik, odnosno lice iz člana 3. stav 3. Zakona o prestanku primjene, koje može biti iseljeno iz stana u svako doba, bez obaveze da mu se osigura alternativni smještaj. Osim toga, Kantonalni sud je naveo da se apelant neosnovano poziva na Presudu broj 65 0 P 616910 16 P od 4. jula 2022. godine zbog toga što se ona ne odnosi na konkretni slučaj i nije od utjecaja u konkretnom upravnom sporu.
IV.Apelacijaa)Navodi iz apelacije
13. Apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Apelant je ponovio navode iz tužbe, te je ukazao da je Kantonalni sud pogrešno cijenio i zanemario njegove navode u odnosu na istaknuti prigovor nedostatka aktivne legitimacije Federalnog ministarstva kao pokretača postupka pred Upravom. Apelant je ukazao da se kontradiktornost između izreke i obrazloženja osporene presude zasniva na činjeničnom stanju koje je utvrđeno suprotno izvedenim dokazima i tužbenim navodima. Takvim nezakonitim postupanjem, kako je apelant naveo, Kantonalni sud je povrijedio njegovo pravo na pristup sudu. Zatim je apelant istakao da treba imati u vidu prirodu postupka, kao i činjenicu da on sa svojom porodicom u spornom stanu živi duže od 20 godina, te da shodno tome sporni stan predstavlja njihov dom. Također je apelant ukazao da nema imovine kojom bi na drugi način mogao riješiti svoje stambeno pitanje. Naveo je da bi iseljenjem iz spornog stana bilo narušeno njegovo pravo na dom, te je predložio da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom bi se odložilo izvršenje rješenja Uprave od 23. juna 2022. godine do donošenja odluke po apelaciji.
14. Apelant je 27. marta 2025. godine dostavio Zaključak Uprave broj 23-04/III-23-191/05 od 19. marta 2025. godine kojim je dozvoljeno izvršenje i određeno da apelant u roku od sedam dana od prijema zaključka iseli iz spornog stana, a u suprotnom će se obaviti prisilno administrativno izvršenje. Naveo je da se nalazi u nezavidnoj situaciji jer mu prijeti iseljenje pa će privremena mjera izgubiti smisao te je urgirao da se predmet uzme u rad.
15. Apelant je 10. aprila 2025. godine dostavio obavijest Uprave prema kojoj će se, u skladu sa zaključkom od 19. marta 2025. godine, 21. aprila 2025. godine pristupiti iseljenju apelanta i ostalih iz spornog stana uz asistenciju policije. Pri tome je apelant ponovio ranije istaknute navode.b)Odgovori na apelaciju
16. Uprava je navela da u potpunosti ostaje pri svom rješenju od 23. juna 2022. godine.
17. Ministarstvo komunalne privrede je ukazalo da nisu osnovani apelantovi navodi o povredi prava na koja se pozvao u apelaciji, te stoga predlaže da Ustavni sud apelaciju odbaci kao neosnovanu.
V.Relevantni propisi
18. Zakon o vraćanju, dodjeli i prodaji stanova („Službene novine Federacije BiH“ br. 28/05, 2/08 i 49/08 – odluka US)
U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o vraćanju, dodjeli i prodaji stanova („Službene novine Federacije BiH“ br. 28/05 i 2/08) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 1.
Ovim Zakonom uređuju se uvjeti i način vraćanja davaocu na korištenje, dodjela i prodaja stanova iz člana 13. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima ("Službene novine Federacije BiH", br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99, 31/01 i 15/02). Član 2. stav 1.
Stanovi navedeni u članu 13. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima vraćaju se davaocu stana na korištenje pod uvjetom da su na području općine na čijoj se teritoriji nalaze takvi stanovi izvršena rješenja po svim zahtjevima za vraćanje u posjed stana.
19. Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima („Službene novine Federacije BiH“ br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99, 46/99, 31/01, 56/01, 15/02, 24/03, 29/03 i 81/09)
U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima („Službene novine Federacije BiH“ br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99, 46/99, 31/01, 56/01 i 15/02) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 13.
Nakon prestanka stanarskog prava na osnovu člana 5., kao i stanarskog prava za kojeg je zahtjev za povrat stana odbijen, odbačen, odnosno povučen, davalac stana na korištenje može raspolagati stanom nakon proteka roka iz člana 18d. ovog zakona do čijeg isteka su takvi stanovi pod upravom organa nadležnog za stambene poslove.
Član 18b. stav (1)
Odredbe ovog zakona odnose se i na stanove koji nisu proglašeni napuštenim u smislu propisa iz člana 1. ovog zakona, uključujući i oštećene i devastirane stanove, ukoliko je nosilac stanarskog prava odnosni stan napustio prije 4. aprila 1998.godine.
Član 18d.
Stan iz člana 13. ovog zakona stavlja se pod upravu organa nadležnog za stambene poslove i koristi u svrhu privremenog korištenja do donošenja rješenja u roku od 90 dana od dana stupanja na snagu ovog zakona po svim zahtjevima podnesenim za povrat nekretnina, odnosno do donošenja rješenja po svim zahtjevima za povrat stanova u društvenom vlasništvu podnesenim u skladu sa članom 5. ovog zakona. Po isteku ovog roka stan se u roku od šest mjeseci vraća davaocu stana na korištenje u skladu sa članom 13. Ovaj stav se primjenjuje na sve stanove, bez obzira da li su proglašavani napuštenim ili ne.
VI.Dopustivost i meritum
20. Ustavni sud utvrđuje da apelacija ispunjava uvjete propisane članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, kao i da je podnesena u roku, da ispunjava i ostale uvjete dopustivosti iz člana 18. stav (3) Pravila Ustavnog suda, te da nije očigledno (prima facie ) neosnovana u smislu odredbe člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
21. Apelant pobija presudu Kantonalnog suda tvrdeći da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.
VII.Meritum
Pravo na poštovanje doma
22. Član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
f) Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku.
23. Član 8. Evropske konvencije glasi:
1. Svako ima pravo na poštovanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.
2. Javne vlasti se ne smiju miješati u ostvarivanje ovog prava osim ako to nije u skladu sa zakonom i neophodno u demokratskom društvu u interesima nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti ili ekonomske dobrobiti zemlje, radi sprečavanja nereda ili kriminala, radi zaštite zdravlja ili morala, ili radi zaštite prava i sloboda drugih.
24. Ustavni sud naglašava da je bitna svrha člana 8. Evropske konvencije zaštita pojedinaca od arbitrarnih miješanja vlasti u njihova prava garantirana članom 8. Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Kroon protiv Nizozemske, presuda od 27. oktobra 1994. godine, predstavka broj 18535/91, tačka 31). Član 8. Evropske konvencije štiti pravo pojedinca na poštovanje njegovog doma i predviđa da se javna vlast neće miješati u vršenje tog prava, osim u slučajevima iz stava 2. tog člana.
25. Pri određivanju da li se u konkretnom slučaju radi o povredi člana 8. Evropske konvencije prvenstveno se mora utvrditi da li sporni stan predstavlja apelantov „dom“ u smislu značenja stava 1. člana 8. Evropske konvencije i da li je u konkretnom slučaju došlo do „miješanja“ javnih vlasti u poštovanje njegovog „doma“. Nakon toga, ukoliko je odgovor potvrdan, treba ispitati da li je „miješanje“ bilo opravdano, odnosno da li je bilo „u skladu sa zakonom“, da li se miješanjem nastojao ostvariti legitiman cilj, odnosno da li je miješanje bilo razmjerno cilju koji se želio ostvariti, te stoga „neophodno u demokratskom društvu“ (vidi Evropski sud, Vrzić protiv Hrvatske, presuda od 12. jula 2016. godine, predstavka broj 43777/13, tač. 59–73).
26. Prema praksi Evropskog suda, pojam „dom“ je nezavisan pojam koji ne zavisi od klasifikacije u okviru domaćeg prava (vidi, inter alia, Evropski sud, Paulić protiv Hrvatske, presuda od 22. oktobra 2009. godine, predstavka 3572/06, tačka 33). Prema praksi Ustavnog suda, domen člana 8. Evropske konvencije uključuje i stanove u kojima stanuju „bespravni korisnici“ (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-320/19 od 27. novembra 2020. godine, tačka 30. s daljnjim referencama, dostupna na www.ustavnisud.ba). Ustavni sud je također u svojim odlukama zaključio da je „dom“ faktičko stanje koje ne zahtijeva postojanje pravnog osnova (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4987/17 od 30. oktobra 2019. godine, tačka 37. s daljnjim referencama, dostupna na www.ustavnisud.ba).
27. Ocjenjujući da li se sporni stan može smatrati apelantovim „domom“ u smislu člana 8. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da iz okolnosti konkretnog slučaja proizlazi da apelant u spornom stanu živi od januara 2002. godine, odnosno od decembra 2005. godine (vidi tačku 9. odluke). Shodno tome, Ustavni sud smatra da je apelant imao dovoljne i trajne veze sa spornim stanom i da stoga taj stan predstavlja njegov „dom“ u smislu člana 8. Evropske konvencije. Dalje, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju došlo do miješanja u apelantovo pravo na „dom“ jer je dozvoljeno vraćanje spornog stana nosiocu prava raspolaganja. Ustavni sud zapaža da je nalog za iseljenje uslijedio nakon što je utvrđeno da je apelant bespravni korisnik spornog stana u koji se uselio bez bilo kakvog akta. Shodno tome, nije sporno da apelant drži u posjedu sporni stan bez pravnog osnova.
28. Dakle, zahtjevu za povrat spornog stana je udovoljeno u skladu s relevantnim odredbama Zakona o vraćanju stanova i Zakona o prestanku primjene. Kantonalni sud je u osporenoj presudi zaključio da je apelant lice iz člana 3. stav 3. Zakona o prestanku primjene, tj. lice koje sporni stan koristi bez pravnog osnova i nema pravo na alternativni smještaj. Iz navedenog proizlazi zaključak da je, u smislu standarda koji proizlaze iz prakse Evropskog i Ustavnog suda, miješanje u pravo na poštovanje doma bilo predviđeno zakonom jer se zasnivalo na mjerodavnom stambenom zakonodavstvu i da se na taj način nastojao ostvariti zakoniti cilj zaštite prava drugih, u konkretnom slučaju Federalnog ministarstva kao nosioca prava raspolaganja na spornom stanu (vidi, mutatis mutandis, Evropski sud, Mateljan protiv Hrvatske, presuda od 12. jula 2018. godine, predstavka broj
64855/11, tačka 69).
29. Ustavni sud zapaža da je apelant u ovom postupku istakao prigovor povrede prava na dom iz člana 8. Evropske konvencije. Naime, apelant je u tužbi istakao da u spornom stanu živi sa svojom porodicom duže od 20 godina i da se zbog toga sporni stan mora smatrati „domom“. Ipak, Ustavni sud zapaža da Kantonalni sud u osporenoj odluci nije razmatrao apelantove tužbene navode u vezi s pravom na „dom“. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je nesporno da je legitimni interes u konkretnom slučaju zaštita prava Federalnog ministarstva kao nosioca prava raspolaganja na spornom stanu. Međutim, Ustavni sud zapaža da se u ovom slučaju sukobljavaju dva prava, i to pravo nosioca prava raspolaganja na spornom stanu i apelantovo pravo na „dom“. U takvim okolnostima obaveza redovnih sudova je da prilikom odlučivanja uspostave balans između ta dva zaštićena prava (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-320/19 od 27. novembra 2020. godine, tačka 35, dostupna na www.ustavnisud.ba). Naime, prema praksi Evropskog suda, „svakom licu izloženom opasnosti od miješanja u njegovo pravo na dom načelno treba omogućiti da nezavisni sud ocijeni razmjernost i razumnost mjere miješanja u svjetlu mjerodavnih principa sadržanih u članu 8. Konvencije, nezavisno od toga da li to lice ima pravo na posjed predmetne nekretnine na osnovu domaćeg prava ili nema“ (vidi Evropski sud, Lemo i dr. protiv Hrvatske, presuda od 10. jula 2014. godine, predstavke br. 3925/10, 3955/10, 3974/10, 4009/10, 4954/10, 4128/10, 4132/10 i 4133/10, tačka 40. s referencama na relevantnu praksu). Evropski sud je također naglasio „da se to pitanje ne nameće automatski u svakom predmetu koji se odnosi na spor o iseljenju. Ukoliko se podnosilac poziva na član 8. kako bi spriječio iseljenje, to je njegovo pravo, a na sudu je da njegov zahtjev ili prihvati ili odbije“ (ibidem, Lemo, tačka 41). Dakle, apelant se u ovom postupku pozvao na zaštitu prava na dom po članu 8. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema članu II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, odredbe Evropske konvencije imaju supremaciju nad ostalim zakonima, dok prema članu II/6. Ustava Bosne i Hercegovine svi sudovi i drugi organi vlasti imaju obavezu „da primjenjuju ljudska prava i osnovne slobode na koje je ukazano u stavu 2“ (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-1522/15 od 17. januara 2018. godine, tačka 30, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
30. Ustavni sud zapaža da je apelant, koji je bivši zaposlenik Federalnog ministarstva, tokom postupka pred organima Uprave i Kantonalnim sudom iznio tvrdnje u vezi s razmjernošću njegovog iseljenja iz spornog stana. Naime, apelant je tokom postupka pred Upravom dostavio presudu Kantonalnog suda od 22. decembra 2014. godine kojom je, prema apelantovim navodima, Federalnom ministarstvu naloženo da u postupku dodjele stanova mora rangirati apelanta kao svog bivšeg radnika. Također je apelant u postupku tvrdio da se obraćao Federalnom ministarstvu sa zahtjevom da nastavi koristiti sporni stan dok se ne donese konačna rang-lista o raspodjeli. U vezi s tim, apelant je u spis predmeta dostavio akt od 2. marta 2022. godine u kojem ga je Federalno ministarstvo obavijestilo da je raspolaganje takvim stanovima zabranjeno do donošenja zakona o državnoj imovini. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je Ministarstvo komunalne privrede u obrazloženju svoje odluke eksplicitno navelo da Federalno ministarstvo ima aktivnu legitimaciju da zahtijeva povrat stanova koji su u vlasništvu MUPRBiH, ali da na tim stanovima nema pravo raspolaganja i da će to pravo steći donošenjem zakona o raspodjeli državne imovine.
31. Dovodeći činjenice apelantovog slučaja u vezu sa standardima koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda i Evropskog suda (vidi tačku 29. ove odluke), Ustavni sud zapaža da Kantonalni sud nije ispitivao okolnosti koje su od bitnog značaja za donošenje pravilne odluke. Naime, iz činjenica predmeta i obrazloženja osporene presude proizlazi da Kantonalni sud nije uopće ispitivao da li je uspostavljena proporcionalnost između dva suprotstavljena prava, odnosno nije ni pokušao uspostaviti balans između tih prava, već je isključivo vodio računa o pravu Federalnog ministarstva kao javnog organa. Kantonalni sud se ograničio na utvrđenje da je apelant bespravni korisnik spornog stana, a pri tome nije analizirao razmjernost mjere protiv apelanta – iseljenje iz spornog stana u kojem s porodicom živi od 2002. godine. Navedeno posebno iz razloga što Federalno ministarstvo, kako to proizlazi iz obrazloženja Ministarstva komunalne privrede, neće ni moći raspolagati spornim stanom sve do donošenja zakona o raspodjeli državne imovine. Dakle, Kantonalni sud, s aspekta prava na poštovanje „doma“, nije razmatrao, niti je iznio bilo kakve argumente da je u okolnostima konkretnog slučaja apelantovo iseljenje bilo neophodno. Također, Ustavni sud ukazuje da posebno treba imati u vidu da iz činjenica konkretnog slučaja ne proizlazi da u odnosu na sporni stan postoje drugi interesi privatnih (trećih) lica (vidi Evropski sud, Bjedov protiv Hrvatske, presuda od 29. maja 2012. godine, predstavka broj 42150/09, tačka 70). Iz svega navedenog proizlazi da postupak donošenja odluke koji je doveo do miješanja u apelantovo pravo na dom u takvim okolnostima nije bio pravičan, odnosno nisu na odgovarajući način uzeti u obzir apelantovi interesi zagarantirani članom II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 8. Evropske konvencije.
32. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju došlo do povrede apelantovog prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.
Ostali navodi
33. S obzirom na zaključak o kršenju apelantovog prava na dom, Ustavni sud smatra da nije potrebno razmatrati prigovore u vezi s kršenjem prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VIII.Zaključak
34. Ustavni sud zaključuje da je apelantu povrijeđeno pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije jer je Kantonalni sud propustio analizirati razmjernost mjere koju je trebalo primijeniti protiv apelanta – iseljenje iz spornog stana u kojem živi od 2002. godine, tako da postupak donošenja odluke koji je doveo do mjere miješanja u takvim okolnostima nije bio u skladu s apelantovim pravom iz člana 8. Evropske konvencije, odnosno nisu na odgovarajući način uzeti u obzir apelantovi interesi zagarantirani članom 8. Evropske konvencije.
35. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
36. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.
37. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman