Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3811/22 (M. H. i drugi)

Odluka donesena 26. 03. 2026.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
  • Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
  • Neovlašteno lice
  • Kolektivni ugovor
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Protek roka
  • Pravično suđenje - nepristrasan sud
  • Radni spor
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Otkaz
  • Građanski postupak
  • Obustava postupka - apelant umro
  • Prava iz radnog odnosa
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3811/22

Apelacija

Odluka o meritumu

26. 03. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-3811/22, rješavajući apelaciju Malke Hećo i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tač. c) i d), člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1), (2) i (3), člana 63. stav (1) tačka c) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik

Valerija Galić, potpredsjednica

Angelika Nußberger, potpredsjednica

Helen Keller, sutkinja

Ledi Bianku, sudija

Marin Vukoja, sudija

Larisa Velić, sutkinjana sjednici održanoj 26. marta 2026. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija Malke Hećo, Jasmina Kubata, Husejina Oćuza, Belme Kubat, Nermine Babajić, Jasmine Bulić, Ismeta Murana, Hanke Hodžić, Šefike Branković, Dinka Muratovića, Mensuda Habeša, Nedžada Smajovića, Sauda Hodžića, Faruka Eminagića, Senadete Lekić, Senada Letića, Jelice Dujmušić, Alije Klino, Nazifa Ćosovića, Aide Matić, Muzafera Borčaka, Amrudina Ibrakovića, Behadema Bajrića, Alme Đelkić, Đenane Sarić, Sulje Butkovića, Muhameda Alića, Muaza Zuberovića, Mire Radata, Suvada Ahmetspahića, Nedžada Bajrića, Amira Bolića, Nijaza Hadžića, Samira Hodžića, Nasira Smajića, Ibrahima Gorčevića, Ismira Mizdraka, Ediba Bečirovića, Ekrema Kapidžića, Muriza Mulaosmanovića, Sedika Hormana, Zenije Hajdarević, Ediba Abdurahmanovića, Saida Dugalije, Elvira Frašte, Ermina Hadžimuratovića, Edina Ajkunića, Harisa Sinanovića, Hajrudina Sokolovića, Kasima Alibegovića, Zaima Ruhotine, Senade Jusić, Enise Agović, Hajrudina Živčića, Seada Dugalića, Salema Salkovića, Senada Mušića, Sabahudina Kazazića, Alije Badžaka, Sulejmana Merzića, Asima Ćemalovića, Zaima Vejzovića, Davora Duževića, Semira Alibašića, Šemsudina Džihanića, Sejde Hasanović, Slavice Miladinović, Mirsada Eskića, Benaida Tarahiju, Zinete Džihanić, Kemala Džihanića, Faruka Džihanića i Ragiba Kose.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u predmetu koji je pravomoćno okončan Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 Rs 301741 22 Rev od 21. juna 2022. godine.

Na osnovu člana 74. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da apelantima Malki Hećo, Jasminu Kubatu, Husejinu Oćuzu, Belmi Kubat, Nermini Babajić, Jasmini Bulić, Ismetu Muranu, Hanki Hodžić, Šefiki Branković, Dinku Muratoviću, Mensudu Habešu, Nedžadu Smajoviću, Saudu Hodžiću, Faruku Eminagiću, Senadeti Lekić, Senadu Letiću, Jelici Dujmušić, Aliji Klini, Nazifu Ćosoviću, Aidi Matić, Muzaferu Borčaku, Amrudinu Ibrakoviću, Behademu Bajriću, Almi Đelkić, Đenani Sarić, Sulji Butkoviću, Muhamedu Aliću, Muazu Zuberoviću, Miri Radatu, Suvadu Ahmetspahiću, Nedžadu Bajriću, Amiru Boliću, Nijazu Hadžiću, Samiru Hodžiću, Nasiru Smajiću, Ibrahimu Gorčeviću, Ismiru Mizdraku, Edibu Bečiroviću, Ekremu Kapidžiću, Murizu Mulaosmanoviću, Sediku Hormanu, Zeniji Hajdarević, Edibu Abdurahmanoviću, Saidu Dugaliju, Elviru Frašti, Erminu Hadžimuratoviću, Edinu Ajkuniću, Harisu Sinanoviću, Hajrudinu Sokoloviću, Kasimu Alibegoviću, Zaimu Ruhotini, Senadi Jusić, Enisi Agović, Hajrudinu Živčiću, Seadu Dugaliću, Salemu Salkoviću, Senadu Mušiću, Sabahudinu Kazaziću, Aliji Badžaku, Sulejmanu Merziću, Asimu Ćemaloviću, Zaimu Vejzoviću, Davoru Duževiću, Semiru Alibašiću, Šemsudinu Džihaniću, Sejdi Hasanović, Slavici Miladinović, Mirsadu Eskiću, Benaidu Tarahiju, pravnim sljednicima Muhameda Džihanića (Zineta Džihanić, Kemal Džihanić i Faruk Džihanić) i Ragibu Kosi isplati iznose od po 1.100,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, i to u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke, uz obavezu da nakon isteka tog roka plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Na osnovu člana 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da u prethodno navedenom roku od najkasnije tri mjeseca obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbija se kao neosnovana apelacija Malke Hećo, Jasmina Kubata, Husejina Oćuza, Belme Kubat, Nermine Babajić, Jasmine Bulić, Ismeta Murana, Hanke Hodžić, Šefike Branković, Dinka Muratovića, Mensuda Habeša, Nedžada Smajovića, Sauda Hodžića, Faruka Eminagića, Senadete Lekić, Senada Letića, Jelice Dujmušić, Alije Klino, Nazifa Ćosovića, Aide Matić, Muzafera Borčaka, Amrudina Ibrakovića, Behadema Bajrića, Alme Đelkić, Đenane Sarić, Sulje Butkovića, Muhameda Alića, Muaza Zuberovića, Mire Radata, Suvada Ahmetspahića, Nedžada Bajrića, Amira Bolića, Nijaza Hadžića, Samira Hodžića, Nasira Smajića, Ibrahima Gorčevića, Ismira Mizdraka, Ediba Bečirovića, Ekrema Kapidžića, Muriza Mulaosmanovića, Sedika Hormana, Zenije Hajdarević, Ediba Abdurahmanovića, Saida Dugalije, Elvira Frašte, Ermina Hadžimuratovića, Edina Ajkunića, Harisa Sinanovića, Hajrudina Sokolovića, Kasima Alibegovića, Zaima Ruhotine, Senade Jusić, Enise Agović, Hajrudina Živčića, Seada Dugalića, Salema Salkovića, Senada Mušića, Sabahudina Kazazića, Alije Badžaka, Sulejmana Merzića, Asima Ćemalovića, Zaima Vejzovića, Davora Duževića, Semira Alibašića, Šemsudina Džihanića, Sejde Hasanović, Slavice Miladinović, Mirsada Eskića, Benaida Tarahiju, Zinete Džihanić, Kemala Džihanića, Faruka Džihanića i Ragiba Kose podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 Rs 301741 22 Rev od 21. juna 2022. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i u odnosu na pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u vezi s pravom na pravično suđenje.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Nedžada Agovića, Fuada Patkovića, Smaje Šertovića, Mehe Eminagića, Mubere Halugić, Faruka Helje, Senada Merkeza, Amira Šabanića, Fadila Subašića, Rasima Lindova, Samira Mizdraka, Avde Ćosića, Rifata Ljuce, Irfana Selimovića, Atije Čengić, Envera Oćuza, Armina Šube, Faika Fehrića, Mehmedalije Jašarevića, Narcisa Dumpora i Izudina Dragovca koju su podnijeli protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 301741 21 Rsž 5 od 3. novembra 2021. godine zbog proteka roka za podnošenje apelacije.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio advokat Adnan Novo u ime Mahire Šćeto, Rešada Korjenića, Seada Mehmedalića i Alije Poturovića protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 Rs 301741 22 Rev od 21. juna 2022. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 301741 21 Rsž 5 od 3. novembra 2021. godine zato što ju je podnijelo neovlašteno lice.

Obustavlja se postupak pokrenut apelacijom Mirjane Hozo i Abaza Hodžića protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 Rs 301741 22 Rev od 21. juna 2022. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 301741 21 Rsž 5 od 3. novembra 2021. godine zato što su apelanti umrli.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Malka Hećo iz Sarajeva i 97 drugih apelanata navedenih u izreci odluke (u daljnjem tekstu: apelanti) koje zastupa Adnan Novo, advokat iz Sarajeva, podnijeli su 10. oktobra 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Rs 301741 22 Rev od 21. juna 2022. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 301741 21 Rsž 5 od 3. novembra 2021. godine. Apelanti su 12. marta 2024. godine i 18. februara 2025. godine urgirali donošenje odluke u predmetu. Apelant Mirsad Eskić je podneskom od 15. oktobra 2025. godine urgirao donošenje odluke po apelaciji, te naveo da su umrli apelanti Mahira Šćeto, Mirjana Hozo, Rešad Korjenić, Sead Mehmedalić, Abaz Hodžić i Alija Poturović.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i „Energopetrola“ d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 28. februara 2024. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Kantonalni sud i Općinski sud te tuženi su u periodu od 5. do 13. marta 2024. godine dostavili odgovore na apelaciju, koji su 13. marta 2024. godine proslijeđeni apelantima na izjašnjenje. Apelanti su 20. marta 2024. godine dostavili izjašnjenje na odgovore na apelaciju. Na traženje Ustavnog suda, Vrhovni sud je 13. maja 2025. godine dostavio dodatne informacije. Na traženje Ustavnog suda, općine Ilijaš, Ilidža, Stari Grad Sarajevo i Novi Grad Sarajevo su u periodu od 21. oktobra do 3. novembra 2025. godine dostavili dokumentaciju. Na traženje Ustavnog suda da dostavi izvod iz matične knjige umrlih za apelanticu Mahiru Šćeto, punomoćnik apelanata je 12. novembra 2025. godine dostavio relevantnu dokumentaciju i punomoć nasljednika navedene apelantice za zastupanje pred Ustavnim sudom u ovom predmetu.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Apelanti ili njihovi prednici su 25. oktobra 2012. godine podnijeli tužbu Općinskom sudu protiv tuženog radi poništenja otkaza i isplate potraživanja iz radnog odnosa.

6. Presudom Općinskog suda broj 65 0 Rs 301741 15 Rs 6 od 14. oktobra 2015. godine poništene su kao nezakonite odluke tuženog o otkazu ugovora o radu s ponudom izmijenjenog ugovora za apelante ili njihove prednike (u daljnjem tekstu: sporne odluke) i za druge tužitelje, te obavezan tuženi da ih vrati na radna mjesta u skladu s prethodnim ugovorima o radu i isplati naknade razlike plaća.

7. Rješenjem Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 301741 19 Rsž 4 od 18. decembra 2019. godine uvažena je žalba tuženog, ukinuta prvostepena presuda i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak i odlučivanje. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je naveo da prvostepeni sud nije ocijenio sve predložene dokaze i nije utvrdio činjenice, zbog čega je postupio nezakonito kada je primijenio materijalno pravo na neutvrđeno činjenično stanje. Stoga je ocijenio da je nezakonitim postupanjem uskraćena mogućnost raspravljanja pred sudom, pa je prvostepena presuda ukinuta primjenom člana 227. stav (1) tačka 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) i predmet upućen prvostepenom sudu na ponovno suđenje. Istaknuto je da će u ponovnom postupku prvostepeni sud zakazati pripremno ročište i ročište za glavnu raspravu, provesti sve predložene dokaze i ocijeniti ih u skladu sa članom 8. u vezi sa članom 191. stav (4) ZPP-a. Dalje je istaknuto da će pravilnom ocjenom izvedenih dokaza raspraviti o osnovanosti tužbenog zahtjeva, imajući u vidu navode iz ove odluke, navode tuženog u žalbi, a nakon toga donijeti odluku i ukloniti učinjene propuste. Kantonalni sud je naveo da će prvostepeni sud posebno cijeniti da li su stavljeni van snage ugovori o radu koji se osporavaju u ovom postupku i da li apelantima i drugim tužiteljima pripada pravo na raspored na ranije poslove i radne zadatke. Dalje je navedeno da će cijeniti da li im pripada pravo na isplatu razlike plaća u skladu s kolektivnim ugovorom za tuženog – kućni kolektivni ugovor (u daljnjem tekstu: KKU) ili s Kolektivnim ugovorom o pravima i obavezama poslodavaca zaposlenika u oblasti naftne i petrohemijske privrede u FBiH (u daljnjem tekstu: GKU).

8. U ponovnom postupku, Presudom Općinskog suda broj 65 0 Rs 301741 20 Rs 7 od 2. marta 2021. godine, odbijen je u cijelosti tužbeni zahtjev apelanata i tužitelja i obavezani su apelanti da tuženom nadoknade troškove postupka.

9. U obrazloženju presude Općinski sud je prvo konstatirao da su na mjesto preminulih tužitelja Muhameda Heće, Seada Muratovića i Muhameda Džihanića stupili njihovi nasljednici shodno rješenjima o nasljeđivanju. Dalje je naveo da su apelanti, odnosno njihovi prednici, bili zaposleni kod tuženog na osnovu ugovora o radu na neodređeno vrijeme. Sud je dalje obrazložio da je tuženi 19. oktobra 2011. godine usvojio pravilnik o radu, kao i novi KKU, prema kojem je izvršeno razvrstavanje svih radnih mjesta u grupe, određeni koeficijenti složenosti poslova i formula za obračun plaće. Istaknuto je da je tuženi zatim donio sporne odluke od 27. oktobra 2011. godine kojima je apelantima ili njihovim prednicima otkazao dotadašnje ugovore o radu s ponudom izmijenjenog ugovora, iz razloga bolje organizacije rada, racionalnije i efikasnije iskorištenosti. Također je istaknuto da su apelanti ili njihovi prednici prihvatili ponudu za izmijenjene ugovore, te su s tuženim 1. decembra 2011. godine zaključili ponuđene ugovore. Dovodeći čl. 87, 97, 98. i 99. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: ZOR) i član 23. Zakona o vijeću zaposlenika (u daljnjem tekstu: ZOVZ) u vezu sa činjenicama utvrđenim iz materijalnih dokaza koje su predložili tuženi i apelanti, kao i izjava svjedoka, Općinski sud je zaključio da je tuženi ispoštovao navedene propise. U vezi s tim, obrazloženo je da su vijeće zaposlenika, sindikat i apelanti bili upoznati s donošenjem novog pravilnika o radu, o plaćama, o novoj sistematizaciji radnih mjesta, novom KKU i donošenju spornih odluka. Istaknuto je da navedenim zakonskim odredbama nije propisana nikakva posebna pismena saglasnost predsjednika sindikata ili vijeća zaposlenika za slučaj namjeravanog otkaza zaposlenicima s ponudom izmijenjenog ugovora o radu, već da ih je potrebno upoznati s namjerom otkaza, što je tuženi učinio. Stoga je zaključeno da je postupak usvajanja novih akata tuženog proveden u skladu sa članom 23. ZOVZ-a jer je tuženi o namjeravanim odlukama značajnim za prava i obaveze zaposlenika upoznao vijeće zaposlenika, iako nije bila potrebna saglasnost vijeća, u smislu člana 26. ZOVZ-a. Općinski sud je ukazao i da su sporni ugovori ponuđeni u skladu s novom sistematizacijom i KKU-om. Dalje je naveo da su sporne odluke zakonite jer su donesene u postupku harmonizacije i usklađivanja akata tuženog s ugovorima o radu, pa apelantima pripada plaća prema ugovorima koji su im ponuđeni uz sporne odluke. Općinski sud je odbio i tužbeni zahtjev za vraćanje na radna mjesta shodno ranijim ugovorima o radu. Također je odbio zahtjev za isplatu naknade plaće prema GKU jer apelantima pripada plaća prema KKU. Istaknuto je i da se GKU odnosi na društva u većinskom državnom vlasništvu, pa se na tuženog kao društvo u privatnom vlasništvu ne može primijeniti.

10. Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 301741 21 Rsž 5 od 3. novembra 2021. godine djelimično je uvažena žalba apelanata i prvostepena presuda preinačena u pogledu odluke o troškovima postupka, tako da su apelanti obavezani na naknadu troškova postupka u manjem iznosu. U preostalom dijelu žalba je odbijena i potvrđena prvostepena presuda. Utvrđeno je odustajanje tužitelja od žalbe.

11. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je pravilan stav Općinskog suda u pogledu primjene odredbi ZOR-a koji se odnose na otkaz, na slučajeve otkaza ugovora o radu s istovremenom ponudom za zaključenje novog ugovora o radu pod izmijenjenim uvjetima. Dalje je naveo da čl. 98. i

99. ZOR-a i čl. 21-26. ZOVZ-a, koji predviđaju konsultacije vijeća zaposlenika, nije moguće primijeniti na isti način kao što je to slučaj kada se ugovor o radu otkazuje bez ponude novog ugovora. U vezi s tim, ukazano je da kada poslodavac ponudom izmijenjenog ugovora o radu zapošljava zaposlenika na drugim poslovima, nepotrebne su mjere koje bi mogle pomoći zaposlenicima da nađu zaposlenje kod drugog poslodavca, kao i mjere kojima bi se mogli izbjeći neki ili svi predviđeni otkazi. Također je ukazano da se svrha akta u pismenoj formi, koji se prema članu 99. ZOR-a dostavlja vijeću zaposlenika, sastoji upravo u tome da poslodavac obavijesti vijeće zaposlenika o navedenim mjerama, ali je obrazložio da se te odredbe u konkretnom slučaju nisu mogle ili nisu trebale preduzeti. Stoga je zaključio da je u konkretnom slučaju tuženi ispunio svoju obavezu konsultacije vijeća zaposlenika, uprkos činjenici da vijeću zaposlenika nije dostavljen pisani akt kojim su bila navedena pojedinačna imena zaposlenika, prijedlog mjera za izbjegavanje otkaza, prekvalifikaciju ili zapošljavanja kod drugog poslodavca. Istaknuto je i da je pravilno Općinski sud cijenio da je vijeće zaposlenika bilo na adekvatan način obaviješteno o namjeravanim izmjenama internih akata tuženog, da su im ti akti blagovremeno dostavljeni i da se na njih moglo očitovati. Na osnovu navedenog, Kantonalni sud je ocijenio da je Općinski sud pravilno zaključio da su zakonite sporne odluke, te odbio tužbene zahtjeve apelanata. U odnosu na osporavanje rješenja Kantonalnog suda od 18. decembra 2019. godine, Kantonalni sud je naveo da ono ne može biti predmet pobijanja u ovom postupku niti je protiv takvog rješenja dozvoljen pravni lijek.

12. Presudom Vrhovnog suda broj 65 0 Rs 301741 22 Rev od 21. juna 2022. godine revizija je odbačena u odnosu na apelante Nedžada Agovića, Fuada Patkovića, Smaju Šertovića, Mehu Eminagića, Muberu Halugić, Faruka Helju, Senada Merkeza, Mirjanu Hozo, Amira Šabanića, Fadila Subašića, Rasima Lindova, Samira Mizdraka, Avdu Ćosića, Rifata Ljucu, Irfana Selimovića, Atiju Čengić, Envera Oćuza, Armina Šubu, Faika Fehrića, Mehmedaliju Jašarevića, Narcisa Dumpora, Izudina Dragovca i Aliju Poturovića, te tužitelja. Revizija je odbijena u odnosu na ostale apelante, osim Ragiba Kose.

13. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da revizija u odnosu na ove apelante nije dozvoljena jer vrijednost pobijanog dijela pravomoćne presude ne prelazi propisani cenzus od 30.000.00 KM. Dalje je naveo da je odnosu na ostale navedene apelante revizija nije osnovana. U vezi s tim, Vrhovni sud je ukazao da je tuženi dokazao postojanje razloga za otkaz i dostavio je pismenu odluku o otkazu s obrazloženjem razloga za otkaz u smislu čl. 91. i 94. ZOR-a, pa su nižestepeni sudovi pravilno primijenili materijalno pravo. Dalje je ukazao da je zahtjev za utvrđivanje nezakonitosti otkaza pravilno ocijenjen neosnovanim jer je tuženi preduzeo mjere zapošljavanja zaposlenika na druge poslove u okviru svoje organizacije, koju je prilagodio novoj sistematizaciji radnih mjesta i internim aktima, sve uz konsultacije sa sindikatom i vijećem zaposlenika. Istaknuto je da apelanti tužbenim zahtjevom nisu tražili utvrđivanje nedopuštenosti izmijenjenih ugovora o radu po članu 97. stav (2) ZOR-a, pa nije bilo osnova za odlučivanje o tome. Vrhovni sud je zaključio da je neosnovano pozivanje apelanata na Presudu Vrhovnog suda broj 65 0 Rs 295105 19 Rev od 10. decembra 2019. godine kojom je odbijena revizija protiv presude kojom je poništena odluka tuženog o otkazu u odnosu na jednog tužitelja jer se ne radi o istoj činjeničnoj situaciji. U vezi s tim, obrazloženo je da je u tom postupku tužitelj bio zaposlenik stariji od 55 godina, pa je sud trebao direktno primijeniti član 26. stav (1) alineja 3. ZOZV-a prema kojem je bila potrebna prethodna saglasnost vijeća zaposlenika. Istaknuto je da u konkretnom slučaju nije utvrđeno da je bilo koji od apelanata bio u istoj poziciji. Vrhovni sud je naveo i da su prigovori apelanata u vezi s rješenjem Kantonalnog suda od 18. decembra 2019. godine ne mogu razmatrati u konkretnom revizijskom postupku jer se odnose na povrede postupka u drugoj odluci drugostepenog suda.

14. Presudom Vrhovnog suda nije odlučeno o reviziji apelanta Ragiba Kose.

IV.Apelacijaa)Navodi iz apelacije

15. Apelanti navode da im je osporenom odlukom prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Navode da je nezakonito rješenje Kantonalnog suda od 18. decembra 2019. godine, a da se protiv njega ne može koristiti pravni lijek, čime im je prekršeno pravo na pravično suđenje i djelotvoran pravni lijek. U vezi s tim, ističu da je u navedenom rješenju Kantonalni sud nezakonito i bez ikakvog razloga naložio Općinskom sudu da ponovo održi pripremno ročište i provede sve predložene dokaze kako bi omogućio tuženom da ispravi propuste u ranijem prvostepenom postupku, i uputio Općinski sud kakvu odluku da donese. Ukazuju da je tuženi na novom pripremnom ročištu predložio oko 300 novih materijalnih dokaza i četiri nova svjedoka, čemu su se apelanti bezuspješno protivili ističući da su mogli predloženi i na prvom pripremnom ročištu. Apelanti ističu i da je prekršeno pravo na nepristrasan sud jer je Kantonalni sud eksplicitno naglasio Općinskom sudu da uzme u obzir navode samo jedne strane. Osim toga, apelanti smatraju da je Vrhovni sud prekršio pravo na pravično suđenje kada je odbacio reviziju u odnosu na pojedine apelante i da je morao odlučiti jedinstveno za sve apelante budući da se radilo o istom činjeničnom stanju. Apelanti također smatraju da je proizvoljno primijenjeno materijalno pravo. U vezi s tim, ističu da tuženi prilikom donošenja spornih odluka nije ispoštovao relevantne zakonske odredbe, tj. nije postojao „akt u pismenoj formi“ iz člana 99. ZOR-a, niti je tuženi uradio program zbrinjavanja viška radnika. Budući da tuženi nije postupio po članu 99. ZOR-a, apelanti smatraju da su sporne odluke nezakonite. Osim toga, apelanti ukazuju i da je Vrhovni sud, analizirajući svoju presudu od 10. decembra 2019. godine, iznio netačne podatke. U vezi s tim, ukazuju da je u toj presudi postojala još jedna tužiteljica, mlađa od 50 godina, za koju je Vrhovni sud u citiranoj presudi u istovjetnom predmetu utvrdio da je nezakonito otpuštena kod tuženog. Apelanti smatraju da im je prekršeno i pravo na pravično suđenje u razumnom roku jer je postupak trajao skoro deset godina, te traže naknade nematerijalne štete u iznosu od po 50.000,00 KM.b)Odgovori na apelaciju

16. Vrhovni sud je naveo da su neosnovani apelacioni navodi, iz razloga navedenih u obrazloženju osporene odluke.

17. Kantonalni sud je naveo de se postupak vodio u skladu sa zakonom i da nisu prekršena prava navedena u apelaciji. Dalje je naveo da su postupajuće sudije zadužene sa preko 400 predmeta i da ovaj sud od 2011. godine, u skladu sa uputstvom Visokog tužilačkog i sudijskog vijeća, pravi planove rješavanja starih predmeta. Istaknuo je da se rješavaju predmeti po starosti inicijalnog akta, pa bi postupanjem u predmetu mimo poštovanja starosti inicijalnog akta došlo do povrede jednakosti podnosilaca žalbe.

18. Općinski sud je opisao tok postupka pred redovnim sudovima, ističući da je u toku 2013. i 2014. godine donio pet presuda na osnovu odricanja u odnosu na ostale tužitelje iz konkretnog postupka. Općinski sud je naveo da postupanjem ovog suda nije došlo do kršenja prava koje navode apelanti, te da je postupao u skladu sa članom 228. ZPP-a, u skladu s uputama iz rješenja Kantonalnog suda od 18. decembra 2019. godine.

19. Tuženi je naveo da je apelacija neosnovana i da nisu prekršena prava apelanata navedena u apelaciji. Dalje je naveo da su apelanti u postupku imali ista prava kao tuženi i da im je omogućeno iznošenja zahtjeva i dokaza. Ističe i da su apelanti dostavili nove dokaze u ponovnom postupku. Posebno ističu da novi dokazi u konačnici nisu bili od značaja za donošenje odluke, te da su sudovi odlučili primjenom materijalnog prava i ranije zauzetih stavova Vrhovnog suda. Tuženi je ukazao na odluke Ustavnog suda u sličnim predmetima br. AP-2841/11, AP-2458/12, AP-4450/14, AP-105/18 i AP-987/20 kojima je utvrđeno da nema kršenja prava na pravično suđenje, djelotvoran pravni lijek i imovinu. Također ukazuje na odluke Ustavnog suda br. AP-700/14, AP-4474/14, AP-5364/15 i AP-

4558/20 u odnosu na pitanje primjene GKU-a. Posebno ističe da je osporena odluka u potpunosti u skladu s praksom Vrhovnog suda i stavovima zauzetim na sjednici Građanskog odjeljenja Vrhovnog suda od 22. jula 2015. godine.

Izjašnjenje apelanata na odgovore na apelaciju

20. Apelanti su naveli da su odgovori na apelaciju općeniti i da u njima nisu sadržani nove okolnosti na koje se nisu izjasnili. Dalje su naveli da odgovor tuženog na apelaciju sadrži netačnosti i pozivanje na praksu Ustavnog suda i Vrhovnog suda koji nemaju vezu s konkretnim predmetom.

Dodatne informacije Vrhovnog suda

21. Na traženje Ustavnog suda da se izjasni na okolnost da osporenom odlukom nije obuhvaćen apelant Ragib Koso, Vrhovni sud je naveo da je navedeni apelant podnio zajedničku reviziju. Dalje je naveo da je prilikom donošenja osporene odluke „ispušten“ apelant Ragib Koso, ali da njegov punomoćnik nije u roku od 30 dana od prijema odluke predložio donošenje dopunske presude. Stoga je Vrhovni sud ocijenio da se revizija Ragiba Kose smatra povučenom u smislu člana 192. stav (3) u vezi sa čl. 253. i 232.a) stav (4) ZPP-a. Vrhovni sud je istakao i da se u apelaciji ne ukazuje na propust u donošenju odluke u odnosu na apelanta Ragiba Kosu.

V.Relevantni propisi

22. Zakon o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo cijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.

Član 10. (1) Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku. (2) Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

Član 192. st. (1) i (3) (1) Ako je sud propustio da odluči o dijelu zahtjeva ili o svim zahtjevima o kojima se mora odlučiti presudom, a koji su već raspravljeni, stranka može u roku od 30 dana od prijema presude predložiti parničnom sudu da se presuda dopuni. (3) Ako stranka ne predloži donošenje dopunske presude u roku iz stava 1. ovog člana, smatrat će se da je tužba u tom dijelu povučena.

Član 224. stav (1), tačke 3) i 5) (1) Drugostepeni sud može u sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave: 3) ukinuti prvostepenu presudu i uputiti predmet prvostepenom sudu na ponovno suđenje; 5) preinačiti prvostepenu presudu. Član 227. stav (1) tačka 2) i st. 5) i 6) (1) Drugostepeni sud će u sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave rješenjem ukinuti prvostepenu presudu i predmet vratiti istom prvostepenom sudu radi održavanja nove glavne rasprave ako utvrdi da postoji jedan od sljedećih razloga iznesenih u žalbi:

2) ako kojoj stranci nezakonitim postupanjem, a posebno propuštanjem dostave nije data mogućnost da raspravlja pred sudom, a to je postupanje bilo od uticaja na donošenje zakonite i pravilne presude; (5) Kad drugostepeni sud ukine presudu prvostepenog suda i predmet vrati istom sudu na ponovno suđenje, može narediti da se nova glavna rasprava ili pripremno ročište održi pred drugim sudijom. (6) U obrazloženju rješenja kojim se prvostepena presuda ukida treba navesti koje su odredbe parničnog postupka povređene i u čemu se povrede sastoje.

Član 228. Prvostepeni sud je dužan, odmah po prijemu rješenja drugostepenog suda, odrediti pripremno ročište ili ročište za glavnu raspravu, koje će se održati najkasnije u roku od 30 dana od dana prijema rješenja drugostepenog suda, te izvesti sve parnične radnje i raspraviti sva sporna pitanja na koja je upozorio drugostepeni sud u svom rješenju.

Član 237. stav (2) (2) Revizija nije dozvoljena ako vrijednost pobijanog dijela pravomoćne presude ne prelazi 30.000,00 konvertibilnih maraka a u privrednim sporovima 50.000,00 konvertibilnih maraka.

Član 253. Ako u čl. 237. do 252. ovog zakona nije što drugo određeno, u postupku povodom revizije na odgovarajući će se način primjenjivati odredbe ovog zakona o žalbi protiv presude, osim odredaba o održavanju rasprave pred drugostepenim sudom.

Član 420. U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a osobito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati osobitu pažnju na potrebu hitnog rješavanja radnih sporova.

23. Zakon o radu Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 43/99, 32/00 i 29/03)

Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Član 91.

U slučaju otkazivanja ugovora o radu u smislu člana 88. st. 1. i 2. ovog zakona, poslodavac je dužan, u slučaju spora pred nadležnim sudom, da dokaže postojanje razloga za otkaz.

Član 94.

Otkaz se daje u pismenoj formi. Poslodavac je obavezan, u pismenoj formi, obrazložiti otkaz zaposleniku. Otkaz se dostavlja zaposleniku, odnosno poslodavcu kojem se otkazuje. Član 97.

Odredbe ovog zakona koje se odnose na otkaz, primjenjuju se i u slučaju kada poslodavac otkaže ugovor i istovremeno ponudi zaposleniku zaključivanje ugovora o radu pod izmjenjenim uvjetima. Ako zaposlenik prihvati ponudu poslodavca iz stava 1. ovog člana, zadržava pravo da pred nadležnim sudom osporava dopuštenost takve izmjene ugovora. Član 98. Poslodavac koji zapošljava više od 15 zaposlenika, a koji u periodu od naredna tri mjeseca ima namjeru da zbog ekonomskih, tehničkih ili organizacijskih razloga za više od 10% zaposlenika otkaže ugovore o radu, ali najmanje peterici zaposlenika, dužan se konsultirati sa vijećem zaposlenika, a ako kod poslodavca nije formirano vijeće zaposlenika, sa sindikatom koji predstavlja najmanje 10% zaposlenika. Član 99. st. (1) i (2)

Obaveza konsultiranja u smislu člana 98. ovog zakona:

1. zasniva se na aktu u pismenoj formi koji je pripremio poslodavac;

2. započinje najmanje 30 dana prije davanja obavijesti o otkazu zaposlenicima na koje se odnosi.

Akt u pismenoj formi iz stava 1. ovog člana dostavlja se vijeću zaposlenika ili sindikatu prije početka konsultiranja, a sadrži, naročito, slijedeće podatke:

- razloge za predviđeno otkazivanje ugovora o radu;

- broj i kategoriju zaposlenika za čije je ugovore predviđen otkaz;

- mjere za koje poslodavac smatra da se pomoću njih mogu izbjeći neki ili svi predviđeni otkazi (npr. raspoređivanje zaposlenika na drugo radno mjesto kod istog poslodavca, prekvalifikacija gdje je to potrebno, privremeno skraćivanje radnog vremena);

- mjere za koje poslodavac smatra da bi mogle pomoći zaposlenicima da nađu zaposlenje kod drugog poslodavca;

- mjere za koje poslodavac smatra da se mogu poduzeti u cilju prekvalificiranja zaposlenika radi zapošljavanja kod drugog poslodavca.

24. Zakon o vijeću zaposlenika („Službene novine FBiH“ broj 38/04) u relevantnom dijelu glasi:

Član 23.

Prije donošenja odluke značajne za prava i interese zaposlenika poslodavac se obavezno konsultuje sa vijećem zaposlenika o namjeravanoj odluci, a naročito kada se radi o:

- donošenju pravilnika o radu;

- namjeri poslodavca da zbog ekonomskih, tehničkih ili organizacijskih razloga otkaže ugovor o radu za više od 10% zaposlenika, ali najmanje peterici;

- planu zapošljavanja, premještaju i otkazu; […]

- drugim odlukama za koje je kolektivnim ugovorom predviđeno konsultovanje vijeća zaposlenika u njihovom donošenju.

Član 24.

Podaci o namjeravanoj odluci iz člana 23. ovog Zakona dostavljaju se vijeću zaposlenika najmanje 30 dana prije donošenja odluke.

Vijeće zaposlenika u roku od sedam dana od dana dostavljanja podataka iz stava 1. ovog člana o namjeravanoj odluci dostavlja primjedbe i prijedloge kako bi rezultati konsultacija mogli uticati na donošenje namjeravane odluke.

Ako se vijeće zaposlenika ne izjasni o namjeravanoj odluci poslodavca u roku iz stava 2. ovog člana, smatra se da nema primjedbi i prijedloga.

Član 25.

Odluka poslodavca donesena suprotno odredbama ovog Zakona o obavezi konsultovanja sa vijećem zaposlenika ništavna je.

VI.Dopustivost

25. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (1) i stav (3) tač. c) i d) i člana 63. stav (1) tačka c) Pravila Ustavnog suda.

26. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

27. Član 18. stav (1) i stav (3) tačka c) i tačka d) Pravila Ustavnog suda glasi: (1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. (3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

c) protekao je rok za podnošenje apelacije;

d) apelaciju je podnijelo neovlašteno lice;

28. Član 63. stav (1) tačka c) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će donijeti odluku kojom obustavlja postupak o zahtjevu/apelaciji kada je u toku postupka:

c) apelant umro, ili kada je apelant koji je pravno lice prestao da postoji;

Dopustivost apelacije u odnosu na apelante Nedžada Agovića i druge navedene u stavu II izreke ove odluke – protek roka za podnošenje apelacije

29. U odnosu na apelante Nedžada Agovića i druge navedene u stavu II izreke ove odluke, Ustavni sud ukazuje da su navedeni apelanti protiv Presude Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 301741 21 Rsž 5 od 3. novembra 2021. godine podnijeli reviziju, koja je osporenom presudom Vrhovnog suda odbačena kao nedopuštena. Iz navedenog slijedi da revizija u tom slučaju nije bila djelotvoran pravni lijek u smislu člana 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, tako da je konačna odluka u odnosu na navedene apelante presuda Kantonalnog suda od 3. novembra 2021. godine. Ustavni sud nije smatrao potrebnim utvrđivati datum prijema presude Kantonalnog suda jer se podrazumijeva da su apelanti ovu presudu primili prije datuma kada je donesena reviziona odluka (21. juni 2022. godine). Budući da je apelacija Ustavnom sudu podnesena 10. oktobra 2022. godine, proizlazi da je podnesena nakon što je protekao rok za podnošenje apelacije predviđen članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. U skladu s navedenim, Ustavni sud je zaključio da je apelacija navedenih apelanata podnesena neblagovremeno, odnosno nakon proteka roka od 60 dana od dana kada su ovi apelanti primili osporenu presudu Kantonalnog suda.

30. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka c) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko se utvrdi da je protekao rok za podnošenje apelacija, Ustavni sud je odlučio kao u izreci ove odluke.

Dopustivost apelacije u odnosu na apelante Mahiru Šćeto, Rešada Korjenića, Seada Mehmedalića i Aliju Poturovića – apelaciju ponijelo neovlašteno lice

31. U odnosu na apelante Mahiru Šćeto, Rešada Korjenića, Seada Mehmedalića i Aliju Poturovića, Ustavni sud primjećuje da, prema izvodima iz matične knjige umrlih koje su dostavile nadležne općine i punomoćnik apelanata, apelantica Mahira Šćeto je umrla 27. jula 2019. godine, apelant Rešad Korjenić je umro 28. juna 2022. godine, apelant Sead Mehmedalić je umro 17. augusta 2016. godine i apelant Alija Poturović je umro 15. februara 2022. godine.

32. Dakle, apelanti su umrli u toku konkretnog postupka pred redovnim sudovima, a apelaciju je u njihovo ime podnio njihov advokat koji ih je zastupao u postupku pred redovnim sudovima. Ustavni sud podsjeća da je odredbama člana 63. stav (1) tačka c) i stav (2) Pravila Ustavnog suda propisano da će Ustavni sud donijeti odluku kojom obustavlja postupak o apelaciji kada u toku postupka apelant umre, s tim da će nastaviti postupak ako nasljednik u roku od 30 dana od dana smrti podnese pisani zahtjev da preuzima nastavak postupka. Shodno tome, Ustavni sud ne može smatrati dopustivom apelaciju u kojoj se kao apelanti navode lica koja su umrla prije podnošenja apelacije, a nema dokaza da njihovi nasljednici preuzimaju nadležnost za pokretanje apelacionog postupka pred Ustavnim sudom. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da je apelaciju u odnosu na apelante Rešada Korjenića, Seada Mehmedalića i Aliju Poturovića podnijelo neovlašteno lice (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-1437/17 od 22. maja 2019. godine, tačka 25, dostupna na www.ustavnisud.ba). U odnosu na apelanticu Mahiru Šćeto, Ustavni sud primjećuje da je punomoćnik dostavio punomoć njenog nasljednika Dženana Šćete i dopunsko rješenje o nasljeđivanju od 10. marta 2021. godine, kojim je Dženan Šćeto naslijedio prava i obaveze iz konkretnog postupka. Budući da je apelantica Mahira Šćeto umrla tri godine prije podnošenja apelacije, te da je punomoćnik dostavio punomoć nasljednika Dženana Šćete tri godine nakon podnošenja apelacije i preko šest godina nakon smrti apelantice Mahire Šćeto, odnosno više od četiri godine od donošenja dopunskog rješenja o nasljeđivanju, Ustavni sud zaključuje da je apelaciju i u odnosu na apelanticu Mahiru Šćeto podnijelo neovlašteno lice.

33. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka d) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko ju je podnijelo neovlašteno lice, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

Dopustivost apelacije u odnosu na apelante Mirjanu Hozo i Abaza Hodžića – obustava postupka zbog smrti apelanta

34. U odnosu na apelante Mirjanu Hozo i Abaza Hodžića, Ustavni sud primjećuje da je prema izvodima iz matične knjige umrlih koje su dostavile nadležne Općine, apelantica Mirjana Hozo umrla 4. januara 2024. godine, a apelant Abaz Hodžić umro je 17. oktobra 2022. godine, odnosno nakon podnošenja apelacije.

35. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud je utvrdio da se u konkretnom slučaju u odnosu na navedene apelante nisu stekli uvjeti iz člana 63. stav (2) Pravila Ustavnog suda za nastavak postupka jer Ustavnom sudu nije, u roku od 30 dana od dana smrti apelanata, podnesen pismeni zahtjev nasljednika da preuzimaju nastavak postupka (vidi Ustavni sud, odluka o dopustivosti broj AP-

2850/19 od 16. marta 2021. godine, st. 18-20, dostupna na www.ustavnisud.ba).

36. Imajući u vidu član 63. stav (1) tačka c) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će Ustavni sud donijeti odluku kojom obustavlja postupak kada je u toku postupka apelant umro, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

Dopustivost apelacije u odnosu na ostale apelante

37. Ustavni sud smatra neophodnim prvo ocijeniti dopustivost apelacije u odnosu na apelanta Ragiba Kosu koji je podnio reviziju, ali Vrhovni sud nije donio revizionu odluku u odnosu na njega (vidi tačku 21. odluke). U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da iz prvostepene odluke proizlazi da je apelant Ragib Koso odbijen, između ostalog, i s tužbenim zahtjevom za isplatu razlike naknade plaće u iznosu od 30.710,56 KM. Dovodeći navedeno u vezu sa uvjetima za izjavljivanje revizije iz člana 237. stav (2) ZPP-a, Ustavni sud zaključuje, za potrebe ove odluke, da je njegova revizija nesumnjivo ispunjavala imovinski cenzus za izjavljivanje revizije. Budući da Vrhovni sud nije naveo da je revizija ovog apelanta nedozvoljena iz bilo kojeg razloga, Ustavni sud je u okolnostima konkretnog slučaja odlučio da po apelaciji apelanta Ragiba Kose postupa kao da je osporenom odlukom njegova revizija odbijena. Pri tome, Ustavni sud neće razmatrati činjenicu da je Vrhovni sud propustio odlučiti o njegovoj reviziji budući da navedeni apelant na to nije ukazivao u apelaciji.

38. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud utvrđuje da apelacija Ragiba Kose, kao i ostalih apelanata u odnosu na koje je revizija odbijena, ispunjava uvjete propisane članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, kao i da je podnesena u roku, da ispunjava i ostale uvjete dopustivosti iz člana 18. stav (3) Pravila Ustavnog suda, te da nije očigledno (prima facie) neosnovana u smislu odredbe člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

VII.Meritum

39. Apelanti navode da im je osporenom odlukom prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana

1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje

40. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

41. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]a)U odnosu na osporenu odluku

42. U pogledu apelacionih navoda da su sudovi pristrasni, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, postojanje nepristrasnosti se, u svrhu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, mora ocijeniti prema subjektivnom testu prema kojem se utvrđuje da li postoje lične predrasude sudije koji je sudio u određenom predmetu, te prema objektivnom testu prema kojem se utvrđuje da li je sud, između ostalog, i svojim sastavom pružio dovoljne garancije da se isključi opravdana sumnja u vezi s njegovom nepristrasnošću (vidi Evropski sud, Ramos Nunes de Carvalho e Sá protiv Portugala [VV], presuda od 6. novembra 2018. godine, predstavka broj 55391/13 i druge, tačka 145. i Ustavni sud, Odluka broj AP-1785/06 od 30. marta 2006. godine). U konkretnom slučaju Ustavni sud primjećuje da apelanti ne nude nikakve dokaze koji bi ukazivali na subjektivnu nepristrasnost Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Općinskog suda. Dalje, Ustavni sud u spisu apelacije ne nalazi objektivne dokaze koji bi ukazivali na razumnu sumnju da su Vrhovni sud, Kantonalni sud i Općinski sud prilikom odlučivanja o građanskim pravima apelanata bili pristrasni. Pri tome, okolnost da je Kantonalni sud u rješenju od 18. decembra 2019. godine naložio prvostepenom sudu kako da postupi u ponovnom postupku sama po sebi ne ukazuje na pristrasnost Kantonalnog suda jer je to u skladu sa zakonskim ovlaštenjima suda iz čl. 227. i 228. ZPP-a. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da apelacioni navodi, u nedostatku drugih argumenata i dokaza, ne dovode u pitanje poštovanje načela nepristrasnosti suda iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

43. U pogledu ostalih apelacionih navoda Ustavni sud ukazuje da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. s daljnjim referencama, dostupnu na www.ustavnisud.ba).

44. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud, suprotno apelacionim navodima, detaljno i jasno obrazložio razloge zbog kojih je zaključio da su nižestepeni sudovi pravilno utvrdili da su osporene odluke zakonite i da je tuženi prilikom njihovog donošenja postupio u skladu s relevantnim odredbama ZOR-a i ZOVZ-a. Zbog toga Ustavni sud ne može zaključiti da su ta utvrđenja proizvoljna ili „očigledno nerazumna“. Pri tome, Ustavni sud primjećuje da je Vrhovni sud, kao i nižestepeni sudovi u ranijem dijelu postupka, posebnu pažnju posvetio pitanju tumačenja i primjene odredbi ZOR-a i ZOVZ-a i obavještavanja sindikata i vijeća zaposlenika dajući razloge koje se ne doimaju proizvoljnim. U pogledu navoda apelanata kojima ukazuju na proizvoljno postupanje Kantonalnog suda prilikom donošenja rješenja od 18. decembra 2019. godine, Ustavni sud primjećuje da je drugostepeni sud, u skladu sa čl. 224, 227. i 228. ZPP-a, ovlašten da ukine prvostepenu odluku i predmet vrati na ponovni postupak. U konkretnom slučaju Kantonalni sud je u rješenju od 18. decembra 2019. godine zaključio da prvostepeni sud nije ocijenio sve predložene dokaze i nije utvrdio činjenice, te da je povrijedio odredbe parničnog postupka i pogrešno primijenio materijalno pravo (vidi tačku 7. odluke). U takvim okolnostima, Kantonalni sud je, koristeći se svojim diskrecionim ovlaštenjem iz člana 227. ZPP-a, smatrao neophodnim da se predmet vrati u stadij pripremnog ročišta, o čemu je dao jasno obrazloženje. Ustavni sud nije mogao zaključiti da su navedenim procesnim radnjama apelanti dovedeni u položaj procesne neravnopravnosti jer iz stanja spisa i apelacionih navoda ne proizlazi da im je onemogućeno da predlažu dokaze i izjašnjavaju se na dokaze tuženog (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-1828/20 od 12. januara 2022. godine, tačka 44, dostupna na www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da postupanjem Kantonalnog suda nije dovedena u pitanje pravičnost postupka.

45. Apelanti posebno ukazuju da je Vrhovni sud analizirajući svoju presudu od 10. decembra 2019. godine iznio netačne podatke, odnosno ukazuju da je postojala još jedna tužiteljica u toj presudi koja je bila mlađa od 50 godina. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da iz navedene presude proizlazi da je sud utvrdio da je tuženi prilikom otkazivanja ugovora o radu za navedenu tužiteljicu zaključivao nove ugovore sa zaposlenicima koji nisu ispunjavali uvjete stručne spreme za ta radna mjesta, a ta tužiteljica je ispunjavala. Imajući u vidu da se ova presuda razlikuje od konkretnog predmeta po činjeničnom stanju, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani ovi apelacioni navodi.

46. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da, u odnosu na navode o proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava i kršenju prava na nepristrasan sud, osporenom odlukom Vrhovnog suda nije prekršeno pravo apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.b)U odnosu na dužinu trajanja postupka

47. Ustavni sud ponavlja da se opravdanost dužine postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti predmeta i u odnosu na sljedeće kriterije: složenost predmeta, postupanje apelanata i relevantnih organa vlasti, te šta je u sporu za apelante bilo dovedeno u pitanje (vidi Evropski sud, Delić protiv Bosne i Hercegovine, presuda od 2. marta 2021. godine, predstavka broj 59181/18, tačka 18).

48. Evropski sud je ukazao da je potrebna naročita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču ličnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju hitan karakter (vidi Evropski sud, Novović protiv Crne Gore, predstavka broj 13210/05, presuda od 23. oktobra 2012. godine, tačka 51).

49. Evropski sud je također ukazao da se država može smatrati odgovornom ne samo za kašnjenje u rješavanju određenog predmeta nego i za propust da se povećaju resursi kao odgovor na zaostale predmete ili za strukturne nedostatke u njenom pravosudnom sistemu koji uzrokuju kašnjenja. Rješavanje problema neopravdanih kašnjenja u sudskim postupcima može stoga zahtijevati od države da preduzme niz zakonodavnih, organizacionih, budžetskih i drugih mjera (vidi Evropski sud, Bieliński protiv Poljske, presuda od 21. jula 2022. godine, predstavka broj 48762/19, tačka 44. s daljnjim referencama).

50. U konkretnom slučaju Ustavni sud će u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku razmatrati period od 25. oktobra 2012. godine, kada su apelanti ili njihovi prednici podnijeli tužbu, do 21. juna 2022. godine, kada je Vrhovni sud donio presudu kojom je okončan konkretni postupak. Dakle, predmet ocjene je period od oko devet godina i osam mjeseci. Dalje, Ustavni sud zapaža da se ne radi o složenom predmetu, iako se radilo o većem broju tužitelja, jer je spor riješen na isti način prema svim tužiteljima. Iz stanja spisa ne proizlazi da su apelanti svojim ponašanjem doprinijeli dužini trajanja postupka.

51. Ocjenjujući postupanje redovnih sudova, Ustavni sud zapaža da je prvi prvostepeni postupak trajao oko tri godine (računajući od dana podnošenja tužbe), a drugi oko godinu i tri mjeseca (računajući od dana donošenja drugostepenog rješenja). Dalje zapaža da je drugostepeni postupak prvi put trajao više od četiri godine, a drugi osam mjeseci, računajući od dana donošenja prvostepenih presuda. Revizioni postupak je trajao relativno kratko, oko sedam mjeseci, računajući od dana donošenja drugostepene presude. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da je prvi prvostepeni postupak trajao dugo, bez obzira na navode Općinskog suda da je u međuvremenu donio presude u pogledu drugih tužitelja. U pogledu dužine trajanja drugostepenog postupka, koji je prvi put trajao više od četiri godine, Ustavni sud podsjeća da dužina postupka pred sudovima više instance, shodno praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, treba da traje kraće u odnosu na prvostepeni postupak s obzirom na samu prirodu postupka odlučivanja o pravnim lijekovima. Ustavni sud naročito ističe da se radi o radnom sporu koji je po zakonu hitne prirode, te kao takav zahtijeva naročitu marljivost sudova u postupanju. Stoga, sagledavajući postupak u cjelini, Ustavni sud zaključuje da pretežnu odgovornost za ovako dugo trajanje postupka snose Općinski sud i Kantonalni sud. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud u odgovoru na apelaciju istakao da ima veliki broj predmeta i rješava ih po starosti inicijalnog akta. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, rješavajući brojne apelacije koje su podnesene zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, zauzeo jasan stav da opterećenost suda predmetima nije dovoljno i prihvatljivo opravdanje (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-831/21 od 5. oktobra 2022. godine, tačka 31, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

52. Na osnovu navedenog, Ustavni sud smatra da je prekršeno pravo apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u segmentu donošenja odluke u razumnom roku.

Naknada nematerijalne štete

53. S obzirom na odluku u ovom predmetu i svoju dosadašnju praksu (vidi, npr. Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP-70/21 od 5. oktobra 2022. godine, tačka 45, i AP-3839/22 od 15. februara 2024. godine, tačka 26, dostupne na www.ustavnisud.ba), Ustavni sud smatra da apelantima, u smislu člana 74. Pravila Ustavnog suda, na ime naknade štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku treba isplatiti iznos od po 1.100,00 KM.

54. Navedeni iznos apelantima je dužna isplatiti Vlada Kantona Sarajevo u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.

Pravo na djelotvoran pravni lijek

55. Apelanti navode da im je prekršeno pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije jer se ne može koristiti pravni lijek protiv rješenja Kantonalnog suda od 18. decembra 2019. godine. Ustavni sud zapaža da se iz apelacionih navoda može zaključiti da kršenje tog prava apelanti dovode u vezu s pravom na pravično suđenje. Ustavni sud podsjeća da je već prethodno zaključio da postupanjem Kantonalnog suda prilikom donošenja rješenja od 18. decembra 2019. godine nije dovedena u pitanje pravičnost postupka. Dalje podsjeća da je konkretni predmet vraćen na ponovni postupak, u kojem je apelantima omogućeno da iznose i dokazuju svoje navode na tri sudske instance. Stoga okolnost da apelanti nisu imali mogućnost izjavljivanja daljnjih pravnih lijekova protiv ovog rješenja pred redovnim sudovima ne može voditi zaključku da je prekršeno njihovo pravo na djelotvoran pravni lijek (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-1272/13 od 7. juna 2016. godine, tačka 27, dostupna na www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su ti navodi apelanata u okolnostima konkretnog slučaja neosnovani.

Pravo na imovinu

56. Apelanti smatraju da im je prekršeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelanti tvrdnje o kršenju tog prava u suštini zasnivaju na istim navodima koje su istakli u vezi s pravom na pravično suđenje, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i zaključio da su neosnovani. Osim toga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ničega iz čega bi se moglo zaključiti da je pravo apelanata na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

VIII.Zaključak

57. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je postupak koji je hitne prirode trajao oko devet godina i osam mjeseci, pri čemu su dužini postupka u najvećoj mjeri doprinijeli Kantonalni sud i Općinski sud, koji su zanemarili obavezu efikasnog i ekonomičnog preduzimanja raspoloživih procesnih radnji.

58. S druge strane, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na ostale aspekte tog prava kada je Vrhovni sud u osporenoj odluci dao jasne i zadovoljavajuće razloge za svoje odlučenje, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.

59. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje jer činjenica da apelanti nisu imali mogućnost izjavljivanja daljnjih pravnih lijekova protiv drugostepenog rješenja o ukidanju prvostepene presude ne može voditi zaključku o kršenju tog prava.

60. Na osnovu člana 18. stav (3) tač. c) i d), člana 59. st. (1), (2) i (3), člana 63. stav (1) tačka c) i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

61. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-3811/22 (M. H. i drugi) | Sudska praksa | Aktio