Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3408/22 (S. A.)
Odluka donesena 11. 06. 2026.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Naknada štete
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3408/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 06. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 11. juna 2026. godine, u predmetu broj AP-3408/22, rješavajući apelaciju Suada Agića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Suad Agić protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj 41 0 P 080311 20 Gž od 18. februara 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Suad Agić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Visokog, kojeg zastupa Ševala Demir advokatica iz Kaknja, podnio je 1. septembra 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 41 0 P 080311 21 Rev od 5. maja 2022. godine, presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 41 0 P 080311 20 Gž od 18. februara 2021. godine i presude Općinskog suda u Visokom (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 41 0 P 080311 19 P od 29. oktobra 2020. godine.
2. Ustavni sud je prethodno, Olukom o dopustivosti broj AP-1925/21 od 8. jula 2021 godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelant podnio protiv navedene presude Kantonalnog suda. Imajući u vidu da je rješenjem Vrhovnog suda broj 41 0 P 080311 21 Rev od 5. maja 2022. godine apelantova revizija odbačena kao nedopuštena, te da kao takva ne predstavlja efektivan pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je presuda Kantonalnog suda konačna odluka u konkretnoj pravnoj stvari.
3. Presudom Općinskog suda broj 41 0 P 080311 19 P od 29. oktobra 2020. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da sud obaveže N.S. (u daljnjem tekstu: tuženi) da mu na ime naknade nematerijalne štete zbog povrede ugleda i časti isplati precizirani novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom. Općinski sud je naveo da je apelant u tužbenom zahtjevu istakao da su i on i tuženi članovi Izvršnog odbora SDA Visoko. Obojica su 17. maja 2018. godine prisustvovali sjednici navedenog izvršnog odbora na kojoj se raspravljalo o preciziranim apelantovim dopisima. Apelant je tvrdio da mu se u toku rasprave na toj sjednici, dok je apelant govorio, tuženi obratio sa riječima dosta je tebe, pričaš bez veze, j… ti tvoju advokaturu, ti si prevarant, znam ja za tvoje prevare . U vezi s tim Općinski sud je naveo da su u postupku provedeni materijalni dokazi (uključujući kopiju zapisnika sa sporne sjednice) kao i da su saslušani poimenično navedeni svjedoci. Općinski sud je naveo da je članom 7. stav 1. Zakona o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZPP) propisano da su stranke dužne iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i izvoditi dokaze kojima se utvrđuju te činjenice. Navedeno je i da je članom 123. stav 1. ZPP-a propisano da je svaka stranka dužna dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev. Općinski sud je istakao da se u konkretnom slučaju treba imati na umu da su svi sudionici sastanka iz iste stranke i da je to uži krug ljudi koji rukovodi strankom na općinskom nivou i da su njihovi odnosi samim tim prisniji. Navedeno je i da se radi o zatvorenim skupovima i da dešavanja sa tih skupova ostaju među sudionicima. U vezi s tim Općinski sud je istakao da je u postupku utvrđeno da je navedena sjednica održana i da je tokom nje vođena vrlo žustra i oštra rasprava ali da, međutim, niti iz jednog provedenog dokaza osim iz apelantove tvrdnje, ne proizlazi da se tuženi apelantu obratio spornim riječima. Pored toga, Općinski sud je naveo i da poimenično navedeni svjedoci nisu saslušani jer je apelantov punomoćnik odustao od njihovog saslušanja što je konstatirano rješenjem tog suda. Osim toga Općinski sud je odbio provođenje ostalih dokaza koje je predložio apelant jer nisu od značaja za ovaj postupak.
4. Presudom Kantonalnog suda broj 41 0 P 080311 20 Gž od 18. februara 2021. godine odbijena je apelantova žalba i prvostepena presuda potvrđena. Kantonalni sud je naveo da iz činjenica predmeta nesporno proizlazi da apelant nije dokazao svoje tvrdnje i da je stoga njegov tužbeni zahtjev neosnovan. Navedeno je i da je neosnovan apelantov žalbeni navod da je Općinski sud proizvoljno primijenio pravo jer je odbio apelantov prijedlog da se vrši audio snimanje rasprave. Kantonalni sud je naveo da je članom 375a. ZPP-a propisano da se ročišta mogu snimati što znači da ne postoji obaveza već samo mogućnost snimanja. Navedeno je i da je neosnovan apelantov žalbeni navod da sud nije prihvatio njegov prijedlog da se kao dokaz provede izvorni zapisnik sa sporne sjednice s obzirom da iz stanja spisa jasno proizlazi da je Općinskom sudu dostavljena ovjerena kopija zapisnika sa sporne sjednice koji je i proveden kao dokaz. Također je navedeno da je Općinski sud pravilno postupio kada je odbio apelantov prijedlog za provođenje dokaza vezanih za učešće tuženog u odbrani države u proteklom ratu, o dugovanju poreskog obveznika firme iz Visokog i podatke o zaposlenju i poslodavcu poimenično navedene osobe s obzirom da se ne radi o dokazima koji su bitni za konkretnu pravnu stvar.
5. Rješenjem Vrhovnog suda broj 41 0 P 080311 21 Rev od 5. maja 2022. godine apelantova revizija je odbačena zbog neispunjavanja imovinskog cenzusa iz člana 237. stav 2) ZPP. Revizija je odbačena i zbog neispunjavanja uvjeta iz istog člana st.3, 4. i 5. jer apelant u reviziji nije naznačio određen pravno pitanje zbog kojeg bi reviziju trebalo uvažiti niti druge razloge zbog kojih je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni.
6. Apelant se pozvao na kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije Apelant, smatra da su redovni sudovi pri donošenju osporenih odluka proizvoljno primijenili pravo. Naročito ističe da je Općinski sud bez ikakvog osnova odbio provođenje dokaza koje je predložio apelant. Apelant navodi da prvostepeni sud nije odlučio o njegovom prijedlogu da se provede dokaz izvorni zapisnik sa sporne sjednice, apelantova pisma, evidencije iz vremena rata iz kojih bi bilo vidljivo da je tuženi dezertirao. Navodi da nije jasno zašto je prvostepeni sud odbio apelantov zahtjev za snimanje toka rasprave i da je nakon toga odgodio raspravu pa je ponovno zakazao kada se tuženi izjasnio o apelantovim dokazima. Navodi da je Vrhovni sud odbacio njegovu reviziju a da je nije ni uzeo u razmatranje. Osim toga, apelant se pozvao i na kršenje prava na slobodu izražavanja jer ovakvim odlukama apelant nije zaštićen u diskusiji u kojoj mu je narušena čast i ugled.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: b)Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti kršenje svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ta kršenja moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedeno kršenje ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbajdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27.), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o kršenju prava na pravično suđenje odnose na način na koji su redovni sudovi primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).
10. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su Kantonalni i Općinski sud u obrazloženju osporenih odluka dali relevantne razloge za svoja odlučenja, kako u pogledu utvrđenih činjenica tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Naročito, Ustavni sud ukazuje da je nesporno utvrđeno da apelant ničim nije dokazao da se navedeno izražavanje desilo pa time ni da je došlo do kršenja njegovog ugleda i časti. Ustavni sud ukazuje i da su redovni sudovi, suprotno apelantovim tvrdnjama, dali razloge zašto su odbijeni apelantovi prijedlozi za provođenje pobrojanih dokaza (vidi tačka 4. ove odluke). Također, Ustavni sud smatra da nema proizvoljnosti u utvrđenju Kantonalnog suda da je audio snimanje rasprave samo mogućnost a ne i obaveza sud, i da to zavisi od slobodne sudačke procjene. Pored toga iz činjenica predmeta je nesporno da su sudovi izvršili uvid u zapisnik sa sporne sjednice. U odnosu na apelantove navode da je Vrhovni sud odbacio njegovu reviziju iako nije ni uzeo u razmatranje revizione navode, Ustavni sud ističe da je odredbom člana 247. stav 6. ZPP-a, Vrhovnom sudu ostavljena šira diskrecijska mogućnost da odluči da li će i u kojoj mjeri obrazlagati odluku o dopustivosti revizije podnesene na temelju člana 237. st. (3) i (4) ZPP-a (vidi, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-7715/18 od 14.oktobra 2020. godine, tačka 45, dostupna na www.ustavnisud.ba). Kako je u konkretnom slučaju Vrhovni sud jasno obrazložio da vrijednost spora ne ispunjava imovinski uvjet za podnošenje revizije te i da apelant nije postavio određeno pravno pitanje koje bi dovelo do potrebe za usvajanje revizije, Ustavni sud ne vidi proizvoljnost ni u ovom zaključku Vrhovnog suda. Osim toga, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka druga procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje.
11. Apelant se pozvao i na kršenje prava na slobodu izražavanja. Ustavni sud u vezi s tim ukazuje da se u ovom slučaju ne radi o ograničavanju apelantove slobode izražavanja već da je predmet postupka bilo izražavanje koje je, navodno, bilo usmjereno protiv apelanta. Zbog toga Ustavni sud neće razmatrati ove apelantove navode. Ustavni sud podsjeća da nije mogao ispitati kršenje apelantovog ugleda i časti shodno standardima iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije jer apelant u postupku nije dokazao da se sporno izražavanje uopće i desilo te Ustavni sud smatra da nema osnova za analizu kršenja njegovog prava na ugled i čast.
12. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman