Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-441/25 (B.Ć.)
Odluka donesena 10. 07. 2025.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Proporcionalnost
- Izbori
- Miješanje u imovinu
- Propisano zakonom
- Nije krivična optužba
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-441/25
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 07. 2025.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 10. jula 2025. godine, u predmetu broj AP-441/25, rješavajući apelaciju B. Ć., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija B. Ć. podnesena protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 Iž 050536 24 Iž od 5. decembra 2024. godine u odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija B. Ć. podnesena protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 Iž 050536 24 Iž od 5. decembra 2024. godine u odnosu na navode o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. B. Ć. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Mostara, podnijela je 1. februara 2025. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 Iž 050536 24 Iž od 5. decembra 2024. godine i Odluke Centralne izborne komisije BiH (u daljnjem tekstu: CIK) broj 05-01-07-5-2903/24 od 27. novembra 2024. godine.
2. Odlukom CIK od 27. novembra 2024. godine apelantica je oglašena odgovornom što je na svom Facebook profilu vodila izbornu kampanju u vrijeme trajanja izborne šutnje, pa joj je izrečena novčana kazna u iznosu od 3.000,00 KM.
3. Rješenjem Suda BiH od 5. decembra 2024. godine, odbijena je apelanticina žalba. U obrazloženju rješenja Sud BiH je naveo da prema stanju spisa proizlazi da je CIK zaprimila prijavu koji se odnosi na kršenje člana 7.4 stav (1) tačka 3) Izbornog zakona BiH. U vezi s tim, Sud BiH je ukazao da je apelanticina odgovornost zasnovana na činjenici da je 6. oktobra 2024. godine kao nezavisni kandidat na lokalnim izborima za 2024. godinu u 17:13 h na svom Facebook profilu vodila izbornu kampanju u vrijeme trajanja izborne šutnje. Odnosno, da je u vrijeme kada je zabranjeno vođenje izborne kampanje i javno oglašavanje izvršila promociju sebe kao kandidata u vrijeme trajanja izborne šutnje čime je prekršila navedene odredbe Izbornog zakona BiH pravila ponašanja u periodu koji počinje 24 sata prije otvaranja biračkih mjesta i traje do njihovog zatvaranja.
4. Sud BiH je ukazao iz teksta apelanticine objave proizlazi da je navedena objava imala cilj da utiče na birače i njihovu volju, u periodu kada je zabranjeno vođenje izborne kampanje i javnog oglašavanja koje je propisano navedenim članom Izbornog zakona BiH. Pri tome, Sud BiH je ukazao da ne stoji apelanticin prigovor da je CIK trebao prijavu odbaciti jer je podnesena od neovlaštenog lica. Naime, Sud BiH je ukazao da je CIK utvrdila da je ovaj podnesak podnesen od neovlaštenog lica zbog čega je podnesak cijenio kao inicijativu za pokretanje postupka te postupak vodio po službenoj dužnosti u skladu sa članom 6.2 Izbornog zakona BiH. Osim toga, Sud BiH je ukazao da je u prvostepenom postupku za kršenje navedenog člana 7.4 stav (1) tačka 3) Izbornog zakona izričito propisana nadležnost CIK. Sud BiH je ukazao da su irelevantni navodi apelanticine žalbe da sporna objava nije objavljena na službenim stranicama političkog subjekta već na privatnom profilu, jer (ne)objavljivanje sporne objave na službenim stranicama političkog subjekta već na privatnom profilu apelantice ne utiče na povredu Izbornog zakona koju je pravilno utvrdila CIK u okviru svoje nadležnosti. Sud BiH je ukazao da je u konkretnom slučaju pravilnom primjenom člana 19.9 stav (1) tačka 19) Izbornog zakona za utvrđenu povredu političkog subjekta izrečena novčana kazna u iznosu od 3.000,00 KM. U vezi s tim dalje je ukazao da je CIK prilikom odlučivanju o visini izrečene novčane kazne imao u vidu da apelantica nije ranije kažnjavana za kršenje odredbi Izbornog zakona BiH pa je izrekao kaznu koja ne prelazi zakonski minimum, smatrajući da će se izrečenom novčanom kaznom postići svrha kažnjavanja.
5. Apelantica se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica, u suštini, osporava ocjenu dokaza i ponavlja navode koje je iznosila i tokom postupka pred Sudom BiH i CIK-om, te smatra da su pri donošenju osporenih odluka pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili relevantne propise. Apelantica naročito ističe da je penzioner te da bi plaćanjem kazne bila egzistencijalno ugrožena.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom; (4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno;
Ratione materiae, u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda
7. U vezi sa apelanticinim navodima o povredi prava na pravično suđenje, Ustavni sud podsjeća na ustaljenu praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) da se politička prava ne smatraju građanskim pravima. Evropski sud je takav stav zauzeo u predmetu Pierre-Bloch protiv Francuske (vidi, Evropski sud, Pierre-Bloch protiv Francuske, presuda od 21. oktobra 1997. godine, predstavka broj 24194/94, tač. 48.-59), koji u bitnom nije mijenjao ni u novijoj praksi ostajući dosljedan stavu da sporovi vezani uz prava i obaveze koje izviru iz pasivnog biračkog prava u pravilu ne spadaju u okvire građanskog, ni krivičnog aspekata člana 6. Evropske konvencije (vidi, između ostalih, Karimov protiv Azerbejdžana, presuda od 25. septembra 2014. godine, predstavka broj 12535/06). Ustavni sud je u svojoj dosadašnjoj praksi zauzimao identičan stav (vidi, Ustavni sud, mutatis mutandis, Odluka o dopustivosti broj AP-39/19 od 10. septembra 2019. godine, sa daljnjim referencama, dostupna na www.ustavnisud.ba).
8. U vezi s tim, Ustavni sud naglašava da se u području zaštite pasivnog biračkog prava pojedina pitanja, u zavisnosti od okolnosti konkretnog slučaja, mogu podvesti pod krivični aspekt člana 6. stav
1. Evropske konvencije. Međutim, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već razmatrao slično činjenično i pravno pitanje kao u ovom slučaju i to u predmetima u kojima je također apelantima izrečena novčana kazna propisana Izbornim zakonom BiH (vidi, mutatis mutandis, odluke Ustavnog suda o dopustivosti i meritumu br. AP-4647/20 od 3. marta 2021. godine i AP-4726/22 od 23. marta 2023. godine). U navedenim odlukama Ustavni sud je zaključio da se ne radi o djelu koje je krivičnim ili Izbornim zakonom BiH propisano kao krivično djelo, zatim da se norma kojom je propisano sankcionisanje odnosi samo na sudionike u izbornom postupku koji je, zbog svog značaja i specifičnosti, regulisan posebnim zakonom. Također, Ustavni sud je u navedenim odlukama zaključio da se, s obzirom na javni interes, ne može reći da se radi o naročito strogim kaznama koje su isključivo propisane kao novčane. Ustavni sud je imao u vidu da je svrha propisane kazne prema Izbornom zakonu BIH regulisanje izbornog postupka i poštivanje pravila u izbornom postupku i da se odnosi samo na određene osobe koje sudjeluju u izborima. Stoga je Ustavni sud zaključio da je domet ovakve norme ograničenog karaktera i da se u tim slučajevima ne radi o „krivičnoj optužbi“. U vezi s tim, Ustavni sud smatra da sve što je rečeno u navedenim odlukama može se primijeniti i na ovaj slučaj. Imajući u vidu navedenu praksu, kao i okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud smatra da se ni u konkretnom slučaju ne radi o „krivičnoj optužbi“ u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
9. Na osnovu svega navedenog, Ustavni sud zaključuje da se osporenim odlukama nije odlučivalo o apelanticinim „građanskim pravima i obavezama“ niti o „krivičnoj optužbi“, zbog čega garancije iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije nisu primjenjive na postupak u kome su donesene odluke koje se osporavaju apelacijom. Stoga je je apelacija u ovom dijelu ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom.
Prima facie, u odnosu na navode o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda
10. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Europskog suda, apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbajdžana, presuda od 26. februara 2019. godine, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Europski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27.), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Europski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
11. U vezi s navodima o kršenju prava na imovinu, Ustavni sud zapaža da apelantica smatra da da joj je izrečena kazna previsoko određena te da bi plaćanjem kazne bila egzistencijalno ugrožena. Ustavni sud ukazuje da se u konkretnom slučaju nesporno radi o miješanju u apelanticino pravo na imovinu koje je propisano „zakonom“ i koje služi zakonitom cilju u javnom interesu, a to je očuvanje regularnosti izbornog procesa i sprečavanje nepravilnosti i nezakonitosti u vezi sa istim. Ustavni sud smatra da je miješanje u apelanticino prvo na imovinu bilo „u skladu sa zakonom“, s obzirom na to da su osporene odluke zasnovane na relevantnim, jasnim i javno dostupnim zakonskim odredbama. U vezi sa tim, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH imao u vidu apelanticine prigovore, te je jasno obrazložio zašto ti prigovori nisu osnovani. Stoga, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju uspostavljena pravična ravnoteža između javnog interesa i apelanticinog prava na zaštitu imovine, budući da je apelantici izrečena novčana kazna koja ne prelazi zakonski minimum, odnosno da apelantica, ne snosi pretjeran teret u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su apelanticini navodi o kršenju prava na imovinu, očigledno (prima facie) neutemeljeni
12. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelanticini navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Imajući u vidu odredbe člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman