Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3680/22 (M. L. i drugi)
Odluka donesena 11. 06. 2026.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Suvlasništvo
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3680/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 06. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 11. juna 2026. godine, u predmetu broj AP-3680/22, rješavajući apelaciju Mirjane Lolić i Aleksandra Lolića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mirjane Lolić i Aleksandra Lolića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 241866 21 Rev od 16. juna 2022. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Mirjana Lolić i Aleksandar Lolić (u daljnjem tekstu: apelantica i apelant ili apelanti) iz Banjaluke, koje zastupa Simo Tošić advokat iz Banjaluke, podnijeli su 23. septembra 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 241866 21 Rev od 16. juna 2022. godine, presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 241866 20 Gž od 30. marta 2021. godine i presude Osnovnog suda u Banjaluci ( u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 241866 16 P od 11. juna 2020. godine.
2. Rješenjem Republičke uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove Banjaluka, Komisije za izlaganje na javni uvid podataka o nepokretnostima i utvrđivanje prava na nepokretnostima Područne jedinice Banjaluka (u daljnjem tekstu: Komisija) od 17. juna 2016. godine utvrđen je sadržaj nepokretnosti u privremenom listu nepokretnosti br. 1488 k.o. Banjaluka koje se sastoje od parcela 119/1 i 119/2 (u daljnjem tekstu: sporne nekretnine). Tim rješenjem su apelanti i P. V. (u daljnjem tekstu: tuženi) u zemljišnim knjigama upisani sa pravom korištenja u određenim dijelovima zemljišta pod zgradom i zemljišta koje služi za redovnu upotrebu zgrade, te pravom svojine na objektima.
3. Nezadovoljni rješenjem Komisije, apelanti su 8. jula 2016. godine podnijeli tužbu protiv tuženog, radi utvrđenja. Apelanti su tražili da sud utvrdi da je ništav upis prava zajedničke svojine u korist tuženog, da se brišu njegova prava u posjedovnom listu, zemljišno-knjižnom izvodu i privremenom listu nepokretnosti, te su tražili uspostavu prava svojine posjeda u njihovu korist sa većim suvlasničkim dijelom.
4. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 241866 16 P od 11. juna 2020. godine odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanata (stav I izreke) te su apelanti obavezani da tuženom naknade troškove postupka (stav II izreke). Preko dosuđenog iznosa odbijen je zahtjev tuženog za naknadu troškova postupka (stav III izreke). U obrazloženju presude sud je istakao da je tužba blagovremena, jer je, u skladu sa odredbom člana 87. Zakona o premjeru i katastru RS (u daljnjem tekstu: ZPK), podnesena u roku od 30 dana od dana prijema rješenja Komisije. Također, sud je ocijenio neosnovanim prigovor presuđene stvari koji je istakao tuženi u vezi sa presudom iz spora koje su stranke vodile povodom spornih nekretnina, iz razloga što u ovom postupku ne postoji identitet zahtjeva i identitet činjeničnog osnova. Dalje, sud je utvrdio da su upisi parničnih stranaka u katastarskom operatu izvršeni prema utvrđenim idealnim dijelovima, na osnovu presude Vrhovnog suda od 14. decembra 2011. godine. Također, prema nalazu i mišljenju vještaka geometra apelanti su u zvaničnoj evidenciji upisani zajedno sa 1460/2595 dijela, dok je tuženi upisan sa 1135/2595 dijela. Istaknuto je da navedeni idealni dijelovi odgovaraju površinama parcela koje se koriste na terenu, te da su stranke u zemljišnoj knjizi sa odgovarajućim dijelovima upisali svoje pravo korištenja i pravo svojine na objektima. Sud je naveo da u zemljišnoj knjizi nema upisa prava zajedničke svojine stranaka. U vezi s tim, sud je istakao da je upis parničnih stranaka sa odgovarajućim suvlasničkim dijelovima na spornim nekretninama izvršen u postupku izlaganja spornih nekretnina. Obrazložio je da je taj upis izvršen na osnovu postojećeg upisa u javnim evidencijama, uz prethodno izvršenu identifikaciju od strane vještaka geometra. Sud je istakao da je tokom postupka utvrđeno da postojeći upisi odgovaraju stvarnom stanju na terenu, odnosno da odgovaraju površinama koje koriste parnične stranke. Pri tome sud je ukazao na odredbe čl. 84. i 86. ZPK kojima je propisano da se utvrđivanje prava na nepokretnostima vrši na osnovu stanja upisanog u zemljišnoj knjizi, dok se u postupku izlaganja donosi rješenje o nekretninama, pravima i nosiocima prava na nekretninama. Pored toga, sud je istakao da apelanti, u smislu odredbi čl. 7. i 123. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), nisu dokazali da imaju pravo na veći suvlasnički dio od utvrđenih dijelova u upravnom postupku. Sud je istakao da je zahtjev apelanata neuredan, iz razloga što nije određen ni nakon provedenog vještačenja tj. apelanti nisu precizirali koji suvlasnički dio potražuju na spornim nekretninama.
5. Presudom Okružnog suda broj 71 0 P 241866 20 Gž od 30. marta 2021. godine odbijena je žalba apelanata i potvrđena je prvostepena presuda. Okružni sud je prihvatio kao pravilna činjenična utvrđenja i pravne zaključke prvostepenog suda. Naročito je ukazao da apelanti, u smislu odredbi čl. 7. i 123. ZPP-a, nisu dokazali da imaju pravo na veći suvlasnički dio od onih dijelova koji su utvrđeni u upravnom postupku. Pored toga, podržao je obrazloženje prvostepenog sud da apelanti ni naknadno nisu precizirali svoj tužbeni zahtjev, zbog čega kao takav i nije mogao biti usvojen. Stoga je , suprotno žalbenim navodima, pravilan zaključak prvostepenog suda da apelanti nisu dokazali osnovanost svog tužbenog zahtjeva. Pored toga, odluka prvostepenog suda o troškovima postupka utemeljena je na pravilnoj primjeni odredbi člana 386. stav 1. ZPP-a.
6. Vrhovni sud je presudom broj 71 0 P 241866 21 Rev od 16. juna 2022. godine odbio reviziju apelanata. Vrhovni sud je istakao da su nižestepeni sudovi, suprotno revizionim navodima, pravilno odbili tužbeni zahtjev. Ponovio je da apelanti u tužbi ističu da im na temelju kupoprodajnog ugovora iz 1986. godine, koji su zaključili prednici parničnih stranaka, pripada „veće pravo“ na spornim nekretninama od onog koje je utvrđeno rješenjem Komisije. U vezi s tim, Vrhovni sud je ponovio utvrđenje nižestepenih sudova, te je istakao da je sud u ovoj parnici vezan pravosnažnim presuđenjem iz prethodne parnice u kojoj je cijenjen i ugovor iz 1986. godine. Obrazložio je da je tom pravosnažnom presudom već raspravljeno da apelantima ne pripada pravo na spornom dijelu nekretnina. Osim toga, apelanti u postupku nisu dokazali da im to pravo eventualno pripada po nekom drugom pravnom osnovu, zbog čega je u skladu sa teretom dokazivanja pravilno odbijen zahtjev apelanata. Pri tome, Vrhovni sud je potvrdio stav nižestepenih sudova da zahtjev apelanata nije ni postavljen određeno, te da je, suprotno sadržaju rješenja Komisije, pogrešno označeno da se radi o upisu prava zajedničke svojine.
7. Apelanti navode da je osporenim odlukama povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, apelanti ponavljaju navode koje su iznosili u postupku u kojem su donesene osporene odluke. U suštini, smatraju da su redovni sudovi pogrešno utvrdili odlučne činjenice zbog kojih je odbijen njihov tužbeni zahtjev. Navode da su redovni sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo, odnosno da je pravilnom primjenom Zakona o stvarnim pravima i Zakona o osnovnim svojinsko pravnim odnosima njihov zahtjev trebao biti usvojen.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: b)Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbajdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03 ).
10. U vezi sa navodima apelanata koji se u suštini tiču ocjene dokaza i utvrđenog činjeničnog stanja, te primjene materijalnog prava, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine) dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno prati i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).
11. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi, pozivajući se na relevantne odredbe ZPK i ZPP-a, u obrazloženju osporenih odluka dali dovoljna i relevantna obrazloženja kako o činjeničnim, tako i o pravnim zaključcima, zbog čega se ne može zaključiti da su takva utvrđenja proizvoljna ili „očigledno nerazumna“. Naročito, Ustavni sud ukazuje da je Vrhovni sud u potpunosti prihvatio kao pravilna obrazloženja nižestepenih sudova u pogledu zaključka da apelanti nisu, u smislu relevantnih odredbi ZPP, dokazali osnovanost svog tužbenog zahtjeva odnosno nisu dokazali da imaju pravo na veći suvlasnički dio od onog koji je utvrđen u upravnom postupku. Osim toga, redovni sudovi su posebno cijenili da je u prethodno vođenom postupku pravosnažnom presudom već utvrđeno da apelantima ne pripada pravo na spornom dijelu nekretnina pri čemu apelanti nisu ni precizirali koji suvlasnički dio potražuju. Također, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi razmotrili navode apelanata i dali odgovore na sva ključna pitanja relevantna za odlučivanje u konkretnoj pravnoj stvari. Osim toga, apelanti ne navode, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njihovu štetu.
S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava apelanata na pravično suđenje. Osim toga, apelanti su se pozvali i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njihovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju odnosno člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
12. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman