Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2234/24 (Maloljetni R. T.)
Odluka donesena 10. 07. 2025.
- Nema povrede
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Član 3. EK i član II/3.b) Ustava BiH (Zabrana mučenja)
- Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
- Član 3. EK – zabrana mučenja, nehumanog i ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja - općenito
- Pritvor
- Uslovi pritvora ili zatvora
- Konkretizacija razloga za određivanje pritvora
- Lišenje slobode maloljetnika - općenito
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2234/24
Apelacija
Odluka o meritumu
10. 07. 2025.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-2234/24, rješavajući apelacije maloljetnog R. T., na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik
Valerija Galić, potpredsjednica
Angelika Nußberger, potpredsjednica
Helen Keller, sudija
Ledi Bianku, sudija
Marin Vukoja, sudija
Larisa Velić, sudijana sjednici održanoj 10. jula 2025. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija maloljetnog R. T. podnesena protiv rješenjā Okružnog suda u Trebinju br. 95 0 Km 088821 24 Kmž 2 od 14. juna 2024. godine i 95 0 Km 088821 24 Kmž od 23. aprila 2024. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Maloljetni R. T. (u daljnjem tekstu: apelant), rođen 16. decembra 2006. godine, kojeg zastupa Branislav Rakić, advokat iz Banje Luke, podnio je 27. maja 2024. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 95 0 Km 088821 24 Kmž od 23. aprila 2024. godine i Rješenja Osnovnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 95 0 Km 088821 24 Kmv 2 od 12. aprila 2024. godine. Apelacija je zavedena pod brojem AP-
2234/24.
2. Apelant je 27. juna 2024. godine putem istog punomoćnika podnio apelaciju protiv Rješenja Okružnog suda broj 95 0 Km 088821 24 Kmž 2 od 14. juna 2024. godine i Rješenja Osnovnog suda broj 95 0 Km 088821 24 Kmv 3 od 10. juna 2024. godine. Apelacija je zavedena pod brojem AP-2733/24.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
3. S obzirom na to da se navedene apelacije odnose na isti predmet pred redovnim sudovima, Ustavni sud je, u skladu sa članom 32 stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju navedenih apelacija o kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-2234/24.
4. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda, Republičkog javnog tužilaštva – Posebno odjeljenje za suzbijanje korupcije, organizovanog i najtežih oblika privrednog kriminala (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo), Kazneno-popravnog zavoda Banja Luka (u daljnjem tekstu: KPZ Banja Luka) i Kazneno-popravnog zavoda Trebinje (u daljnjem tekstu: KPZ Trebinje) zatraženo je da dostave odgovore na apelacije.
5. Okružni sud nije dostavio odgovor u predmetu broj AP-2733/24, dok su ostali pozvani dostavili odgovore na apelacije, koji su radi eventualnog izjašnjenja proslijeđeni apelantu. Apelant se izjasnio 29. aprila 2025. godine (na apelaciju AP-2234/24). III.Činjenično stanje
6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
7. Rješenjem Osnovnog suda broj 95 0 Km 088821 24 Kmv 2 od 12. aprila 2024. godine apelantu je produžen pritvor na osnovu odredbe člana 197 stav 1 tačka v) Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKP) i člana 100 stav 2 Zakona o zaštiti i postupanju s djecom i maloljetnicima u krivičnom postupku i određeno je da može trajati još najviše dva mjeseca, odnosno do 12. juna 2024. godine.
8. U obrazloženju je navedeno da je apelantu kao maloljetnom licu pritvor određen zbog osnovane sumnje da je učinio krivično djelo terorizma iz člana 299 stav 2 u vezi sa stavom 1 tačka 1 Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZ), a na osnovu rješenja sudije za prethodni postupak Osnovnog suda. Tužilaštvo je Osnovnom sudu podnijelo prijedlog za produženje pritvora za najviše dva mjeseca. Uz prijedlog su, osim ranijih odluka suda, priloženi naredba Tužilaštva za psihijatrijsko-psihološko vještačenje, zapisnik o otvaranju predmeta, socijalna anamneza i naredba Tužilaštva za vještačenje uređaja. Navedeni prijedlog s prilozima blagovremeno je dostavljen apelantu i njegovom braniocu, te je Osnovni sud zakazao ročište.
9. Kako je Osnovni sud naveo, Tužilaštvo je na ročištu ostalo pri prijedlogu te navelo zašto smatra da postoje naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan od ponavljanja odnosno dovršenja započetog djela. Apelantov branilac je izjavio da se prijedlog za produženje pritvora zasniva na tvrdnji da se apelant, s ciljem ozbiljnog zastrašivanja građana i narušavanja osnovnih ustavnih, političkih, ekonomskih i društvenih struktura RS, pripremao da izvrši krivično djelo koje može da nanese ozbiljnu štetu RS napadom na život lica koji može prouzrokovati njihovu smrt. Kako je branilac istakao, Tužilaštvo je, nakon identifikacije apelanta, prilikom pretresa kuće oduzelo predmete koji su korišćeni za izvršenje krivičnog djela i koji mogu da posluže kao dokaz. Pri tome je branilac ukazao da su oduzeti pištolj „plašljivac“ i plastična puška igračka, odnosno da je nakon analize dokaza jasno da nema podobnog sredstva da se izvrši krivično djelo koje može da nanese bilo kakvu, a kamoli ozbiljnu štetu RS napadom na život lica koji može da prouzrokuje njihovu smrt. Branilac je smatrao da Tužilaštvo nije ponudilo nijedan dokaz kojim bi opravdalo svoju sumnju da postoje naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da će apelant da ponovi djelo, odnosno da dovrši započeto krivično djelo ili da učini krivično djelo kojim prijeti. Branilac je tvrdio da nema osnova sumnje da je apelant počinio djelo koje mu se stavlja na teret jer nije planirao da izvrši napad na javnu ustanovu. Iz iskaza apelanta proizlazi da ne samo da nije imao čime da izvrši djelo nego da to nije ni planirao niti želio, a to je uradio možda da bi privukao pažnju djevojaka i drugova. Činjenica je da je napravio skicu i da je pokazao pištolj „plašljivac“, te da je lice koje je bilo na „lajvu“ to shvatilo kao prijetnju i da je to kod tog lica izazvalo strah. Odbrana je navela da se prednost treba dati drugim mjerama, a ne mjeri pritvora. Takođe, apelantu je potrebno pomoći kako bi došlo do promjene u ponašanju, što se ne može u pritvoru. Nema dokaza iz kaznene evidencije da je apelant sklon vršenju krivičnih djela jer nikada nije izvršio krivično djelo niti je protiv njega vođen postupak. Odbrana je navela da se apelant liječio, da je nad njim vršen „bullying“, da ima niz dobrih osobina te da s njim treba raditi, a da pritvor loše utiče na njega jer je bez kontakta s vršnjacima, ne pohađa nastavu i nema drugih aktivnosti osim gledanja televizije.
10. Uvidom u spis i dokaze koje je naveo, Osnovni sud je odlučio da apelantu produži pritvor, za šta je dao sljedeće razloge. Postoji osnovana sumnja da je apelant učinio krivično djelo iz člana 299 stav 2 u vezi sa stavom 1 tač. 1 i 2 KZRS. Predmeti pronađeni kod apelanta su predmeti koji se mogu vidjeti na snimku, a apelant nije negirao da je snimak njegov, ali tvrdi da se radilo o šali. Po uvjerenju Osnovnog suda, radi se o veoma ozbiljnom krivičnom djelu, te način na koji je apelant sačinio skicu i pokazivao je na društvenim mrežama, uz pokazivanje oružja koje u svrsi pokazivanja može da ima simbolično značenje, ukazuje na postojanje osnovane sumnje dovoljnog stepena u ovoj fazi postupka. Dakle, iz izloženog proizlazi da je ispunjen prvi osnov za određivanje pritvora iz člana 197 stav 1 ZKP-a i da postoji osnovana sumnja da je apelant učinio krivično djelo iz člana 299 stav 2 KZ-a, za koje je zaprijećena kazna zatvora od jedne do osam godina, jer je prijetio izvršenjem krivičnog djela iz člana 299 stav 1 KZ-a.
11. Osnovni sud je utvrdio da postoje naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da će apelant da ponovi krivično djelo ili da će da dovrši pokušano krivično djelo ili da će učiniti krivično djelo kojim prijeti, a za ta krivična djela može se izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna, što je uslov za pritvor propisan odredbama člana 197 stav 1 tačka
v) ZKP-a. Kako je Osnovni sud naveo, ne može se isključiti postojanje bojazni od učinjenja krivičnog djela kojim je prijetio jer je očigledno da je bio veoma aktivan na društvenim mrežama, pa treba ispitati njegove kontakte i sadržaje objava prije nego što budu poznati rezultati vještačenja uređaja koje je koristio, kao i rezultati njegovog psihološko-psihijatrijskog vještačenja. Zbog tih razloga se na osnovu utvrđenih činjenica može razumno vjerovati da je produženje pritvora neophodno radi sprečavanja učinjenja djela kojim je prijetio ili sprečavanja ponavljanja krivičnog djela za koje je osnovano sumnjiv. Osnovni sud je naveo da kada se radi o takvom krivičnom djelu, cijeneći njegovu vrstu i prirodu, veoma važnu ulogu igraju psihološke karakteristike i psihološki profil učinioca, a vještačenje još nije završeno iz objektivnih razloga iako je Tužilaštvo izdalo naredbu za obavljanje psihijatrijskog vještačenja.
12. Osnovni sud je ukazao da je razmatrao mogućnost primjene mjera zabrane kao blažih mjera i alternative pritvoru, ali je zaključio da nema mjesta primjeni bilo koje od tih mjera.
13. Rješenjem Okružnog suda broj 95 0 Km 088821 24 Kmž od 23. aprila 2024. godine odbijena je apelantova žalba i potvrđeno prvostepeno rješenje. Okružni sud je naveo da apelant žalbom nije osporio pravilnost zaključka prvostepenog suda o postojanju razloga zbog kojih je pritvor produžen. Okružni sud je zaključio da konkretne okolnosti predmetnog krivičnog djela osnovano ukazuju na opasnost od apelantove nove kriminalne aktivnosti, pa i prema ocjeni Okružnog suda postoje okolnosti koje ukazuju na opravdanu bojazan da bi apelant boravkom na slobodi mogao da ponovi krivično djelo ili da dovrši pokušano krivično djelo ili da učini krivično djelo kojim prijeti, te je prihvatio razloge koje je naveo prvostepeni sud. Okružni sud se saglasio sa stavom da jedino mjera pritvora može da obezbijedi uspješno vođenje ovog krivičnog postupka, zbog čega se neosnovanim ukazuju žalbeni argumenti odbrane kojima se tvrdi da se mjerama zabrane, u smislu odredbe člana 95 Zakona o zaštiti i postupanju s djecom i maloljetnicima u krivičnom postupku, može ostvariti ista svrha koja se želi postići pritvorom.
14. Rješenjem Osnovnog suda broj 95 Km 088821 24 Kmv 3 od 10. juna 2024. godine produžen je pritvor apelantu, koji prema tom rješenju može da traje još najduže 90 dana. Pritvor je produžen na osnovu člana 197 stav 1 tačka v) ZKP-a i člana 101 Zakona o zaštiti i postupanju s djecom i maloljetnicima u krivičnom postupku.
15. Apelant odnosno njegov branilac suprotstavljao se prijedlogu da se apelantu produži pritvor te je, između ostalog, pred sudom naveo da se apelant u KPZ-u Banja Luka nalazio u samici, bez kontakta s drugim licima osim sa čuvarima, sam je išao u šetnju jer druge djece nije bilo u pritvoru. Prebačen je u Zavod u Sokocu, pa je i tamo opet bio u samici jer druge djece nema u zavodu. Tamo je imao mogućnost da dva sata gleda televiziju. Apelant odnosno njegov branilac je naveo da Zavod u Sokocu nema specijaliste psihijatra dječije psihijatrije, pa se postavlja pitanje adekvatnog liječenja. Posebna specijalizacija postoji samo u UKCRS, dr R. K., i još jedna doktorica u Prijedoru. Kako je naveo – nema trenutnog saznanja o zdravstvenom stanju svog klijenta. Predložen je kao dokaz nalaz JZUUKCRS, u čijem timu nije radila dr. R. K., a tim se nije izjasnio da li je apelantu potrebno psihijatrijsko liječenje, da li sada koristi terapiju, osim što navode da se može uspješno liječiti. Istakao je da o sadašnjem stanju bolesti i uticaju boravka u Zavodu u Sokocu nema materijalnih dokaza, što je suprotno Zakonu o zaštiti i postupanju s djecom i maloljetnicima, u krivičnom postupku koji daje prednost mjerama zabrane. Opet je ukazano na anamnezu Centra za socijalni rad Bileća, te da je apelantu potrebno pružiti pomoć i raditi s porodicom, što je uslov za reintegraciju. Takođe je navedeno da apelantu u pritvoru nije ponuđena bilo kakva pomoć od psihologa pedagoga ili socijalnog radnika, a od apelanta je saznao da mu u posljednjih nekoliko dana daju medikamente.
16. Osnovni sud je utvrdio da postoje naročite okolnosti propisane odredbama člana 197 stav 1 tačka v) ZKP-a. Kako je Osnovni sud naveo, iz sadržaja apelantovih objava na internetu može da se zaključi da su oni u velikoj mjeri uznemirujuće prirode, da prikazuju masakrirana tijela ljudi i životinja, polne odnose s potencijalno maloljetnim licima i snimke vrlo uznemirujuće konotacije. Rezultati psihijatrijsko-psihološkog vještačenja ukazuju na postojanje socijalne fobije, ali se apelantova uračunljivost ne dovodi u sumnju. Zbog tih razloga se na osnovu utvrđenih činjenica može razumno vjerovati da je produženje pritvora neophodno radi sprečavanja učinjenja djela kojim je apelant prijetio ili radi sprečavanja ponavljanja krivičnog djela za koje je osnovano sumnjiv, dok bi mu se u međuvremenu pod nadzorom suda pružila adekvatna psihološka podrška. Kako je sud naveo, apelant je u vrijeme boravka u pritvorskoj jedinici imao problem zbog kojeg je hitno sproveden u zdravstvenu ustanovu (Zavod u Sokocu), gdje su mu pruženi adekvatna pomoć i smještaj. Iz te ustanove sudu je dostavljen izvještaj iz kojeg proizlazi da su apelantu neophodni psihološka podrška i dalje praćenje. Međutim, s obzirom na to da nije utvrđena duševna bolest, nije potreban njegov daljnji boravak u toj ustanovi za liječenje. Iz prethodno navedenog proizlazi da je pritvor produžen zbog toga što nije prestala opasnost od ponavljanja krivičnog djela, dovršenja krivičnog djela ili učinjenja djela kojim je apelant prijetio. Biće krivičnog djela iz člana 299 stav 2 KZ jeste upravo prijetnja izvršenjem nekog od krivičnih djela iz stava 1 istog člana. Imajući u vidu prirodu i opasnost krivičnog djela terorizma u školi, gdje je prisutan veliki broj učenika i drugih lica, a što je krivično djelo koje je sve učestalije kako u regionu tako i u svijetu i s velikim posljedicama, te imajući u vidu nalaze iz socijalne anamneze, kao i vještačenje, Osnovni sud je zaključio da je produženje pritvora apelantu potrebno i opravdano.
17. Osnovni sud je zaključio da primjenom mjera zabrane apelant ne bi bio sa sigurnošću spriječen da ponovi krivično djelo. Osnovni sud je opet ukazao da je za vrijeme trajanja pritvora dužnost svih organa koji učestvuju u postupku da postupaju s naročitom hitnošću dok pritvor traje kako bi njegovo trajanje bilo svedeno na najkraće nužno vrijeme.
18. Rješenjem broj 95 0 Km 088821 24 Kmž 2 od 14. juna 2024. godine Okružni sud je odbio apelantovu žalbu. Okružni sud je potvrdio pravilnost činjeničnog utvrđenja i zaključak prvostepenog suda da je potrebno produžiti pritvor.
19. Apelant je pušten iz pritvora 15. jula 2024. godine i postupak protiv njega je obustavljen. IV.Apelacijaa)Navodi iz apelacije
20. Apelant smatra da su mu povrijeđena prava iz člana II/3b) i d) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 3 i 5 stav 1 tačka c) i stav 3 Evropske konvencije.
21. Apelant smatra da je sud proizvoljno postupao prilikom utvrđivanja činjenica i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa. Apelant smatra da su dokazi u spisu suprotni razlozima koje je sud naveo i na koje se pozvao. Apelant ističe da pronađeni pištolj „plašljivac“ i plastična puška ne ukazuju na postojanje osnovane sumnje za krivično djelo s kojim je suočen. Takođe, apelant navodi da nisu ispunjeni uslovi za produženje pritvora zato što nije ispunjen uslov da bi apelant mogao da ponovi odnosno da dovrši krivično djelo jer nema osnova sumnje da je izvršio krivično djelo. Apelant navodi da nije postojao plan za izvršenje krivičnog djela niti da postoje druga lica. Pri tome navodi da je zastrašivanje obilježje krivičnog djela terorizma, a samo jedno lice je bilo „zastrašeno“. Apelant je ukazivao na obavezu primjene blažih mjera, kao i na to da pritvor negativno utiče na njega te da mu se u pritvoru stanje pogoršalo, zbog čega je upućen na bolničko liječenje.
22. Apelant je iznio tvrdnje da je u pritvoru u samici/izolaciji, da tu nema druge djece niti ima kontakta osim sa stražarima, ne pohađa nastavu, nema adekvatan medicinski tretman i nikakve aktivnosti osim gledanja televizije. To negativno utiče na daljnji razvoj i ne doprinosi socijalizaciji. Zbog toga mu se zdravstveno stanje pogoršalo, te je zavodski ljekar KPZ-a Banja Luka izdao uputnicu za liječenje u JZU Zavod za forenzičku psihijatriju Sokolac (u daljnjem tekstu: Zavod u Sokocu). Takođe, apelant je iznio tvrdnje da mu nije obezbijeđena potrebna stručna pomoć osim tokom hospitalizacije u Zavodu u Sokocu, ali i tamo je bio sam u izolaciji jer druge djece nema u Zavodu. Kako je naveo u apelaciji (AP-
2733/24), iz otpusnog pisma Zavoda u Sokocu je vidljivo da apelantu treba psihološka podrška, a sudovi ga drže u pritvoru, gdje tu pomoć nije dobio, osim kada je bio u Zavodu u Sokocu. Opet ukazuje da je tri mjeseca bio u „samici – izolacija“. Navodi da je tako bilo u KPZ-u Banja Luka i tako će biti u KPZ-u Trebinje. Sve vrijeme je „bio sam u pritvorskoj ćeliji, bez kontakta s drugim licima osim za zatvorskim čuvarima, sam u šetnji jer druge djece nije bilo u pritvoru“. Apelant ukazuje na otpusno pismo Zavoda u Sokocu iz kojeg proizlazi da mu je potrebno praćenje i nadzor od stručnog medicinskog osoblja. Dalje navodi: „U KPZ Trebinje biće ponovo u izolaciji bez kontinuiranog praćenja i nadzora od strane stručnog medicinskog kadra […], suprotno interesima maloljetnog djeteta“.
b) Odgovori na apelacije
Odgovori u predmetu broj AP-2234/24
23. U odgovorima na apelaciju Osnovni sud i Okružni sud su naveli da je apelacija neosnovana i da nisu učinjene povrede na koje apelant ukazuje.
24. Tužilaštvo je navelo da je sud apelantu odredio pritvor, te je postupao po obrazloženim prijedlozima Tužilaštva koji su zasnovani na dokazima koji neosporno potvrđuju da su ispunjeni svi zakonom propisani opšti uslovi i posebni razlozi za određivanje, odnosno produženje pritvora. Apelant je imao i koristio pravo da se izjasni o prijedlogu Tužilaštva. Kako navodi Tužilaštvo, provedeni dokazi, vještačenje laptopa i tableta, potvrdili su postojanje osnovane sumnje. Dakle, ne radi se o proizvoljnom postupanju suda, već je sud analizom dokaza došao do zaključka da je apelantu potrebno produžiti pritvor. Tužilaštvo je navelo da su neosnovani apelantovi navodi da je povrijeđen član II/3b) Ustava Bosne i Hercegovine te član 3 Evropske konvencije zbog neadekvatnog medicinskog tretmana u ustanovi za izdržavanje pritvora. Apelantu je, kako Tužilaštvo navodi, obezbijeđeno pravo na zdravstvenu zaštitu, kako unutar tako i van ustanove, u skladu s odredbama člana 151 stav 1 tačka p) Zakona o zaštiti i postupanju s djecom i maloljetnicima u krivičnom postupku. To proizlazi iz činjenice da je Tužilaštvo od Osnovnog suda dopisom obaviješteno da je u toku trajanja pritvora apelant sproveden u Zavod u Sokocu, a što apelant u apelaciji ni ne osporava, te upravo navodi te činjenice.
25. U veoma detaljnom odgovoru na apelaciju od 18. aprila 2025. godine KZP Banja Luka je ukazao da je apelant bio u izdvojenom dijelu zavoda da ne bi bio u pritvoru s punoljetnim licima, a što je u skladu s odredbom člana 103 Zakona o zaštiti u postupanju s djecom i maloljetnicima u krivičnom postupku. U odnosu na navod da apelant „nije imao vršnjaka“, u odgovoru je istaknuto da je apelant bio osumnjičen zbog krivičnog djela terorizma i da, kako je navedeno u odgovoru, nije došao u zavod da se „druži“. Apelant je upoznat s Pravilnikom o kućnom redu u ustanovama za izdržavanje kazne zatvora (u daljnjem tekstu: Pravilnik). Apelant je naveo kontakte lica za posjetu, roditelja i takve kontakte je imao. Apelant je imao komunikaciju s braniocem kojem je omogućena posjeta. U odnosu na navode da je apelantu bilo onemogućeno „da pohađa nastavu“, ukazano je na zakonske odredbe koje omogućavaju organizovanje nastave, konkretno član 103 Zakona o postupanju s djecom i maloljetnicima u krivičnom postupku i član 135 Zakona o izvršenju krivičnih i prekršajnih sankcija. Međutim, kako je apelant odbijao komunikaciju, nastava mu nije organizovana niti je koristio usluge biblioteke na koje je imao pravo.
26. U odgovoru na apelaciju je navedeno da apelant nije htio u punoj mjeri da sarađuje s osobljem i da je odmah primijećena otežana komunikacija, kao i da apelant ne izvršava obaveze predviđene Pravilnikom, ne obavlja redovnu higijenu, često odbija da jede i ne koristi prava koja imaju lica koja borave u ustanovi. S njegovim stanjem upoznato je medicinsko osoblje. Apelanta je, kako je navedeno u odgovoru, redovno obilazilo medicinsko osoblje koje je pratilo njegovo zdravstveno stanje, te je prema njemu sproveden adekvatan medicinski tretman. U odgovoru je istaknuto da je apelant odmah po dolasku u ustanovu pregledan od doktora medicine. S obzirom na to da se radi o maloljetnom licu, apelant je zatim upućen na pregled u Dom zdravlja − Centar za zaštitu mentalnog zdravlja, na pregled kod ljekara specijaliste dječije i adolescentne psihijatrije. Pregledom od 3. aprila 2024. godine konstatovano je da se radi o adolescentu koji se nalazi u pritvoru, da je „pacijent“ [apelant] naveo da pretrpio veliki stres (odranije) zbog kojeg ima problem socijalne prirode i fobije. U nalazu je data je preporuka kontrole psihijatra po potrebi. Uz odgovor je dostavljen nalaz od 3. aprila 2024. godine. Dana 18. maja 2024. godine apelant je pregledan u klinici za psihijatriju, gdje je ukazano da je apelant pod istragom dva mjeseca, da se ne uspostavlja kontakt s pacijentom, da priča na engleskom jeziku, da je zagledan u jednu tačku, ali da ne prijeti da će nešto uraditi sebi ili drugima. U nalazu je navedeno: „Kada se ostvari komunikacija sa istim, uraditi psihološko testiranje i pregled psihijatra“. Nalaz je dostavljen uz odgovor na apelaciju. Dana 21. maja 2024. godine apelanta je pregledao doktor medicine i specijalista psihijatrije, porodični psihoterapeut Univerzitetske bolnice Kliničkog centra Banja Luka, gdje su konstatovali njegovo stanje, tj. da uglavnom leži u fetusnom položaju, odbija hranu i vodu, ne ispunjava higijenske navike, ne uspostavlja kontakt ni sa kim, odbija preporučenu terapiju. Dalje je konstatovano da Univerzitetsko-klinički centar nije registrovan i ne postoje uslovi za liječenje ovakvih slučajeva, pa je predloženo upućivanje u Zavod za forenzički psihijatriju Sokolac. Isti dan je apelant upućen u Sokolac radi hospitalizacije.
27. U odgovoru na apelaciju od 18. aprila 2025. godine KZP Trebinje je naveo da se prema apelantu postupalo čovječno, s poštovanjem njegovog ljudskog dostojanstva i u skladu sa zakonskim i drugim aktima, vodeći računa da se radi o maloljetnom licu. Odgovori u predmetu broj AP-2773/24
28. Osnovni sud je naveo da je 15. jula 2024. godine obustavljen krivični postupak protiv apelanta i da mu je pritvor ukinut. Tužilaštvo je ostalo pri ranijim odgovorima na apelaciju, ali je takođe potvrdilo da je obustavljen krivični postupak. Isto je potvrdio i apelant u odgovoru na izjašnjenja KPZ-a Banja Luka i KPZ-a Trebinje (izjašnjenje apelanta na dostavljene odgovore od 30. aprila 2025. godine).
29. U odgovoru na apelaciju od 14. maja 2025. godine KPZ Trebinje je ukazao da je apelant u tom zavodu boravio od 10. juna 2024. godine, po rješenju suda o produženju pritvora, pa do 15. jula 2024. godine, kada je pritvor ukinut i apelant pušten na slobodu. Za vrijeme boravka, u skladu s odredbom člana 12 Pravilnika o kućnom redu u odjeljenju za izvršenje mjere pritvora, apelant kao jedino maloljetno lice nije mogao biti raspoređen s drugim licem u sobu. Ovakva situacija se ne može navoditi kao mjera boravka u samici odnosno izolaciji. S obzirom na to da se radilo o maloljetnom licu, policajci i medicinsko osoblje KPZ-a Trebinje postupali su s apelantom kao s licem koje pripada ranjivoj kategoriji, te se prema njemu postupalo čovječno, s poštovanjem njegovog ljudskog dostojanstva, vodeći računa da se radi o maloljetnom licu, u skladu s odredbama Zakona o izvršenju krivičnih i prekršajnih sankcija RS i Pravilnika o kućnom redu u odjeljenju za izvršenje mjere pritvora. U KPZ-u Trebinje apelant nije imao „psihotični napad“. Po sugestiji zavodskog ljekara KPZ-a Trebinje, Osnovni sud u Trebinju je izdao nalog KPZ-u Trebinje kojim se nalaže da se omogući zaposleniku Okružnog suda u Trebinju, diplomiranom psihologu, da posjećuje maloljetnika radi pružanja psihološke podrške. Dostavljena je informacija o posjetama psihologa u četiri navrata.
30. Apelant je, nakon što mu je dostavljen odgovor KZP-a Trebinje i KPZ-a Banja Luka, dostavio izjašnjenje u kojem je samo naveo da je postupak protiv njega obustavljen i da je pušten iz pritvora. V.Relevantni propisi
31. Krivični zakonik Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 64/17, 104/18 – odluka USRS, 15/21, 89/21, www.ohr.int – Odluka visokog predstavnika broj 12/23, „Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 73/23, „Službeni glasnik BiH“ broj 9/24 – odluka USBiH i „Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 105/24 – odluka USRS).
Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
Terorizam
Član 299. (1) Ko u cilju ozbiljnog zastrašivanja građana ili prisiljavanja organa vlasti Republike Srpske da nešto izvrše ili ne izvrše, ili u cilju ozbiljnog narušavanja ili uništavanja osnovnih ustavnih, političkih, ekonomskih ili društvenih struktura Republike Srpske, izvrši jedno od sljedećih djela koje može nanijeti ozbiljnu štetu Republici Srpskoj:
1) napad na život lica koji može prouzrokovati njegovu smrt,
2) napad na tjelesni integritet nekog lica, [...] (2) Ko prijeti izvršenjem ili priprema neko djelo iz stava 1. ovog člana, kazniće se kaznom zatvora od jedne do osam godina.
32. Zakon o zaštiti i postupanju s djecom i maloljetnicima u krivičnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 13/10, 61/13 i 68/20)
Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
Trajanje pritvora Član 100. (1)Po rješenju sudije pritvor može trajati najduže 30 dana od dana lišenja slobode, uz obavezu vijeća da vrši kontrolu neophodnosti pritvora svakih 10 dana, uz prethodno izjašnjenje tužioca o radnjama preduzetim za period koji prethodi kontroli. Ako tužilac ne postupi na ovaj način obavještava se glavni tužilac okružnog tužilaštva radi preduzimanja potrebnih mjera za ispunjenje zahtjeva iz ovog stava. (2)Pritvor se odlukom vijeća iz člana 17. stav 3. ovog zakona, po obrazloženom prijedlogu tužioca, može produžiti za najviše dva mjeseca. Protiv rješenja vijeća dopuštena je žalba o kojoj odlučuje vijeće drugostepenog suda u roku od 24 sata po prijemu žalbe. (3)O pritvaranju maloljetnika sudija odmah obavještava roditelja, staraoca ili ustanovu kojoj je maloljetnik povjeren na vaspitanje i čuvanje, kao i organ starateljstva. (4)U toku pripremnog postupka, a prije isteka trajanja pritvora, sudija na prijedlog tužioca ukida pritvor i maloljetnika odmah pušta na slobodu.
Član 101.
Nakon dostavljanja prijedloga za izricanje krivične sankcije, pritvor se na obrazložen prijedlog tužioca može produžiti po odluci vijeća iz člana 17. stav 3. ovog zakona za još 90 dana, uz kontrolu pritvora svakih 30 dana i uz prethodno izjašnjenje tužioca o preduzetim radnjama za period koji prethodi kontroli. Protiv tog rješenja dopuštena je žalba vijeću drugostepenog suda iz člana 17. stav 2. ovog zakona koji o žalbi odlučuje u roku od 24 sata od prijema žalbe. Žalba ne zadržava izvršenje rješenja.
Postupanje prema maloljetniku u pritvoru
Član 103. (1)Maloljetnik se nalazi u pritvoru odvojeno od punoljetnih lica. (2)Dok se nalazi u pritvoru maloljetniku se omogućavaju uvjeti korisni za njegovo vaspitanje i zanimanje. (3)Sudija ima prema pritvorenim maloljetnicima ista ovlaštenja koja po Zakonu o krivičnom postupku pripadaju sudiji za prethodni postupak, odnosno sudiji za prethodno saslušanje, i može u svako doba obilaziti pritvorenika, sa njim razgovarati i od njega primati pritužbe. (4)Obilazak maloljetnika u pritvoru vrši i tužilac. (5)Po nalogu sudije i tužioca obilazak pritvorenog maloljetnika može obaviti svakih 20 dana stručni savjetnik suda i tužilaštva. O obilasku pritvorenika sačinjava se izvještaj koji je sastavni dio spisa.
33. Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 53/12, 91/17, 66/18 i 15/21) u relevantnom dijelu glasi:
Razlozi za pritvor
Član 197. stav (1) tačka v) (1) Ako postoji osnovana sumnja da je određeno lice učinilo krivično djelo, pritvor se protiv tog lica može odrediti:
v) ako naročite okolnosti opravdavaju bojazan da će ponoviti krivično djelo ili da će dovršiti pokušano krivično djelo ili da će učiniti krivično djelo kojim prijeti, a za ta krivična djela može se izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna Prava i slobode pritvorenika i podaci o pritvorenicima
Član 206. (1) Pritvor se izvršava na način da se ne vrijeđa ličnost i dostojanstvo pritvorenika. Ovlašćena lica sudske policije i straže ustanove pri izvršavanju pritvora smiju upotrijebiti prinudna sredstva samo u slučajevima određenim zakonom. (2) Prava i slobode pritvorenika mogu biti ograničeni samo u mjeri potrebnoj da se ostvari svrha radi koje je određen pritvor, spriječi bjekstvo pritvorenika, spriječi izvršenje krivičnog djela i otkloni opasnost po život i zdravlje ljudi. (3) Uprava ustanove prikuplja, obrađuje i pohranjuje podatke o pritvorenicima koji se odnose na identitet pritvorenika i njihovo psihofizičko stanje, trajanje, produženje i ukidanje pritvora, rad i ponašanje pritvorenika, izrečene disciplinske mjere i slično. (4) Evidenciju o pritvorenicima vodi Ministarstvo pravde. (5) Ministar propisuje način vođenja evidencije iz stava 4. ovog člana.
Smještaj pritvorenika
Član 207.
Pritvorenici se smještaju u prostorije odgovarajuće veličine koje odgovaraju potrebnim zdravstvenim uslovima. U istu prostoriju ne smiju biti smještena lica različitog pola. Po pravilu, pritvorenici se neće smjestiti u istu prostoriju sa licima koja izdržavaju kaznu zatvora. Pritvorenik se neće smjestiti zajedno sa licima koja bi na njega mogla štetno uticati ili sa licima s kojima bi druženje moglo štetno uticati na vođenje postupka.
Nadzor nad izvršenjem pritvora
Član 211. (1) Nadzor nad izvršenjem pritvora obavlja predsjednik nadležnog suda. (2) Predsjednik nadležnog suda ili sudija kojeg on odredi dužan je da najmanje jednom u 15 dana obiđe pritvorenike i ako smatra da je to potrebno, i bez prisustva sudskog policajca, obavijesti se kako se pritvorenici hrane, kako zadovoljavaju ostale potrebe i kako se s njima postupa. Predsjednik suda, odnosno sudija kojeg on odredi, dužan je da preduzme potrebne mjere da se otklone nepravilnosti uočene pri obilasku ustanove. Predsjednik suda ne može odrediti da sudija za prethodni postupak umjesto njega obavlja nadzor nad izvršavanjem pritvora. (3) Predsjednik suda, sudija za prethodni postupak ili sudija, odnosno predsjednik vijeća, nezavisno od nadzora iz stava 2. ovog člana, mogu u svako doba obilaziti pritvorenike, sa njima razgovarati i od njih primati pritužbe.
34. Zakon o izvršenju krivičnih i prekršajnih sankcija Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 63/18 i 55/23) u relevantnom dijelu glasi:
Član 26. (1) Zdravstvena služba obavlja poslove zdravstvene zaštite zatvorenika, pritvorenika i maloljetnika, kontrolu higijenskih mjera, kontrolu kvaliteta i kvantiteta ishrane, po mogućnosti organizuje pružanje psihijatrijskih, stomatoloških i laboratorijskih usluga i vrši i druge poslove određene zakonom i propisima donesenim na osnovu zakona. (2) Zdravstvena služba ima najmanje jednog doktora medicine i najmanje dva medicinska tehničara. (3) U Ustanovama, odnosno posebnom odjeljenju u kome kaznu zatvora izdržavaju zatvorenice, postoji prostorija namijenjena za boravak majke sa djetetom. (4) Ustanove moraju raspolagati posebnom prostorijom - stacionarom za izdvajanje i liječenje oboljelih lica. (5) Zdravstvenom radniku koji pregleda i liječi zatvorenike, pritvorenike i maloljetnike garantuje se i obezbjeđuje puna profesionalna nezavisnost, u skladu sa zakonom i etičkim kodeksom. (6) Ustanova može angažovati i zdravstvene radnike iz drugih zdravstvenih ustanova radi ostvarivanja potpunije zdravstvene zaštite.
35. Konvencija Ujedinjenih nacija o pravima djeteta [usvojena na Generalnoj skupštini Ujedinjenih nacija 20. novembra 1989. godine] („Službeni list SFRJ“ – Međunarodni ugovori broj 15/90) Konvencija u izvorniku na engleskom jeziku i u prevodu na hrvatski književni jezik, kako je objavljena u „Službenom listu“, u relevantnom dijelu glasi:
Član 37.
Države članice osiguravaju:
a) da nijedno dijete ne bude izloženo mučenju ili drugim okrutnim, neljudskim ili ponižavajućim postupcima ili kazni. Smrtna kazna i doživotna robija bez mogućnosti puštanja na slobodu ne može se izreći za krivična djela koja su učinile osobe mlađe od osamnaest godina;
b) da nijedno dijete ne može biti lišeno slobode nezakonito ili samovoljno. Hapšenje, pritvor ili zatvor za dijete mora biti u skladu sa zakonom i koristiti se samo kao posljednja moguća mjera i za najkraće moguće vrijeme;
c) da se s djetetom lišenim slobode postupa tako što se poštuje dostojanstvo ljudske ličnosti te na način kojim se uzimaju u obzir potrebe osoba njegovih godina. Svako dijete lišeno slobode odvaja se od odraslih, osim ako se ne smatra da je to u najboljem interesu djeteta i ima pravo održavati kontakt sa svojom obitelji preko pisama i posjeta, osim u iznimnim slučajevima;
d) da svako dijete lišeno slobode ima pravo na hitnu pravnu i drugu odgovarajuću pomoć te pravo da postavi pitanje zakonitosti lišavanja slobode pred sudom ili drugim nadležnim, nezavisnim i nepristranim organom, a i pravo na hitnu odluku o tom pitanju.
Član 40.
1. Države članice priznaju pravo svakog djeteta, za koje se tvrdi, ili koje je optuženo ili za koje je priznato da je prekršilo krivični zakon, da se s njim postupa na način koji je u skladu s poticanjem njegova osjećanja dostojanstva i vrijednosti, što jača njegovo poštovanje za prava čovjeka i osnovne slobode drugih i pri čemu se uzimaju u obzir dob djeteta i želja da se poboljša njegova reintegracija i da ono preuzme konstruktivnu ulogu u društvu.
2. Radi toga i imajući na umu odgovarajuće odredbe međunarodnih instrumenata, države članice posebno osiguravaju da se:
a) ni za jedno dijete neosnovano ne tvrdi, da ne bude optuženo ili da ne prizna da je prekršilo krivični zakon zbog djela ili propust a koji nisu bili zabranjeni nacionalnim ili međunarodnim zakonima u vrijeme kada se počinjeni:
b) svakom djetetu za koje se tvrdi ili koje je optuženo za kršenje krivičnog zakona daju barem ove garancije: (i) da se smatra nevinim dok se krivica ne dokaže po zakonu; (ii) da bude odmah i izravno obaviješteno o optužbama protiv njega i ako je potrebno njegovih roditelja ili zakonskih skrbnika i da ima pravnu ili drugu odgovarajuću pomoć u pripremi i prezentiranju svoje obrane; (iii) da se postupak vodi bez zakašnjenja od strane nadležnoga nezavisnoga i nepristranog organa ili sudskog tijela, u pravičnom saslušanju u skladu sa zakonom, u prisutnosti pravne ili druge odgovarajuće pomoći, i osim ako se ne smatra da to nije u interesu djeteta, posebno uzimajući u obzir njegove godine, ili položaj njegovih roditelja ili zakonskih skrbnika; (iv) da ne bude prisiljeno svjedočiti ili priznati krivicu; da se ispituju i da budu ispitani svjedoci druge strane i da se osigura sudjelovanje njegovih svjedoka pod jednakim uvjetima: (v) da ako se smatra da je prekršilo krivični zakon, ovu odluku i svaku dosuđenu mjeru koja iz toga proizlazi, ponovo razmatra viši, nadležni nezavisni i nepristrani organ ili sudsko tijelo u skladu sa zakonom; (vi) da ima besplatnu pomoć prevodioca ako dijete ne može razumjeti ili ne govori jezik koji se koristi; (vii) da se poštiva njegova privatnost na svim razinama postupka.
3. Države će potpisnice nastojati poticati donošenje zakona, postupaka, uspostavljanje organa i ustanova primjenljivih na djecu za koju se tvrdi, koja su optužena i za koju se smatra da su prekršila krivični zakon, a posebno:
a) utvrđivanje najniže dobi ispod koje djeca ne mogu biti smatrana sposobnim za kršenje krivičnog zakona;
b) kadgod je moguće i poželjno, mjere za postupanje s takvom djecom, bez pribjegavanja sudskom postupku, s tim da ljudska prava i zakonska zaštita budu u potpunosti poštivana.
4. Raznolikost raspoloživih mogućnosti kao što su briga, savjetovanje, nadzor; pravno zastupanje; uvjetno kažnjavanje; prihvat; obrazovanje i programi stručnog usmjeravanja i druge mogućnosti institucionalne brige bit će na raspolaganju da bi se osiguralo da se s djecom postupa na način koji odgovara njihovom dobru i koji je proporcionalan i okolnostima i počinjenom djelu.
VI.Dopustivost i meritum
36. Ustavni sud utvrđuje da apelacija ispunjava uslove propisane članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, kao i da je podnesena u roku, da ispunjava i ostale uslove dopustivosti iz člana 18 stav (3) Pravila Ustavnog suda, te da nije očigledno (prima facie) neosnovana u smislu odredbe člana 18 stav (4) Pravila Ustavnog suda.
37. Apelant pobija rješenja redovnog suda tvrdeći da su mu povrijeđena prava iz člana II/3b) i d) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 3 i 5 Evropske konvencije. Ustavni sud primjećuje da apelant problematizuje odluku kojom mu je pritvor produžen, uz tvrdnju da je proizvoljna te da ne postoji osnovana sumnja niti posebni pritvorski razlozi. a)Pravo na ličnu slobodu i bezbjednost
38. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
d) Pravo na ličnu slobodu i bezbjednost.
39. Član 5 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Svako ima pravo na slobodu i bezbjednost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa postupkom propisanim zakonom:
c) u slučaju zakonitog hapšenja ili pritvaranja lica u svrhu njegovog dovođenja pred nadležnu zakonitu vlast zbog razumne sumnje da je počinilo krivično djelo, ili kada se to razumno smatra potrebnim kako bi se spriječilo počinjenje krivičnog djela ili bjekstvo nakon počinjenja krivičnog djela;
3. Svako ko je uhapšen ili pritvoren u skladu s odredbama iz stava 1 tačka
c) ovog člana izvodi se bez odlaganja pred sudiju ili drugo službeno lice ovlašćeno zakonom da vrši sudsku vlast, te ima pravo da mu se sudi u razumnom roku ili da bude pušten na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može biti uslovljeno jemstvima da će se lice pojaviti na suđenju.
40. U konkretnom slučaju iz osporenih rješenja proizlazi da je maloljetnom apelantu produžen pritvor zbog postojanja osnovane sumnje da je počinio krivično djelo koje je propisano krivičnim zakonom, zbog čega njegovo lišenje slobode potpada pod član II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i član 5 stav 1 tačka c) Evropske konvencije.
41. Prije razmatranja konkretnog predmeta Ustavni sud najprije ukazuje da je u odlukama br. AP-1142/21 od 19. maja 2021. godine i AP-2010/14 od 15. decembra 2015. godine (dostupne na www.ustavnisud.ba) razmatrao rješenja kojima je apelantima, maloljetnim licima, određen pritvor. U skladu sa svojom dosadašnjom praksom, kao i praksom Evropskog suda, Ustavni sud će i ovaj predmet ispitati s aspekta garancija člana 5 stav 1 tačka c) i stav 3 Evropske konvencije.
42. Ustavni sud ukazuje da odredbe člana 5 stav 3 Evropske konvencije zahtijevaju da je lice lišeno slobode u skladu sa članom 5 stav 1 tačka c) Evropske konvencije, tj. da je lišenje „zakonito“ u smislu navedenog člana i da obuhvata podjednako i proceduralnu i materijalnu zaštitu takvih lica. Evropski sud za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) zaključio je da poštovanje člana 5 stav 3 Evropske konvencije zahtijeva da sudska vlast preispita sva pitanja u vezi s pritvorom, te da odluku o pritvoru donese pozivajući se na objektivne kriterijume predviđene zakonom. Pri tome je postojanje osnovane sumnje da je lice lišeno slobode počinilo krivično djelo za koje se tereti conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora, ali to nakon određenog vremena nije dovoljno, već se mora procijeniti da li za pritvor postoje relevantni i dovoljni razlozi (vidi Evropski sud, Stevan Petrović protiv Srbije, presuda od 20. aprila 2021. godine, predstavke br. 6097/16 i 28999/19, tačka 144). Opravdanost držanja optuženog u pritvoru se mora ocjenjivati u svakom predmetu u skladu s njegovim posebnim karakteristikama. Produženi pritvor se može opravdati samo postojanjem specifičnih naznaka o stvarnom zahtjevu javnog interesa koji, bez obzira na pretpostavku nevinosti, preteže nad pravilom poštovanja slobode pojedinca (vidi, između ostalih izvora, Evropski sud, Bigović protiv Crne Gore, presuda od 19. marta 2019. godine, predstavka broj 48343/16, tačka 203). Takođe, prema praksi Evropskog suda, pritvor maloljetnih lica treba određivati samo kao krajnju mjeru; pritvor treba da traje što kraće, a tamo gdje je pritvor zaista neophodan, maloljetna lica treba držati odvojeno od punoljetnih lica (vidi Evropski sud, Nart protiv Turske, predstavka broj 20817/04, presuda od 6. maja 2008. godine, tačka 31).
43. Apelant najprije ukazuje da ne postoji osnovana sumnja. Kako apelant navodi, dokazi, konkretno pištolj „plašljivac“ i plastična puška, nisu sredstva pogodna za izvršenje predmetnog krivičnog djela. Osim što nije bilo pogodnog sredstva, apelant nije imao volju ni namjeru da izvrši krivično djelo, već se „šalio“. Apelant dalje tvrdi da su netačni navodi da postoje snimci na kojima on ubija i muči životinje. Apelant smatra da je odluka o pritvoru proizvoljna. Ustavni sud primjećuje da je redovni sud obrazložio da je u ovoj fazi postupka dovoljno dokaza da je apelant postupao kako je opisano, odnosno da je prijetio napadom na školu, te je sačinio mape, skice ustanove i vršio zbrajanje lica koja treba ubiti i raniti. Dalje je ukazano na snimak za koji je apelant naveo da je njegov. Pri tome, sud je cijenio da pokazivanje skice pištolja (plašljivca) na snimku ima simboličko značenje. Redovni sud je naveo da se apelant tereti za član 299 stav 2 u vezi sa stavom 1 KZ-a, odnosno da je prijetio da će da napadne na školu i ostalo kako je navedeno. Ustavni sud smatra da je redovni sud imao dovoljno osnova da donese zaključak o postojanju osnovane sumnje da je apelant izvršio krivično djelo, te mu je pritvor određen i produžen u skladu sa zakonom.
44. Apelant dalje ukazuje da sud nije obrazložio postojanje posebnih pritvorskih razloga u odnosu na njega, odnosno da ih nije konkretizovao. Ustavni sud podsjeća da opasnost od ponovnog počinjenja djela, ako je uvjerljivo utvrđena, može da navede sudske vlasti da stave i ostave osumnjičenog/optuženog u pritvoru kako bi spriječile sve pokušaje da počini daljnja krivična djela. Međutim, potrebno je, između ostalih uslova, da opasnost bude vjerovatna a mjera odgovarajuća u svjetlu okolnosti predmeta, posebno prošlosti i ličnosti dotičnog lica (vidi Evropski sud, Kurt protiv Austrije, presuda od 15. juna 2021. godine, predstavka broj 62903/15, tačka 187).
45. Iz obrazloženja osporenih rješenja proizlazi da su redovni sudovi prilikom produženja pritvora imali u vidu kako uslove propisane zakonom tako i postojanje naročitih okolnosti. Naime, redovni sudovi su obrazložili da je apelant „objavio“, odnosno prijetio napadom, što su doveli u vezu s njegovom ličnošću, ali i s novopronađenim dokazima u postupku. Okolnosti koje je naveo redovni sud i prema ocjeni Ustavnog suda predstavljaju naročite okolnosti koje predstavljaju visok stepen iteracijske opasnosti u slučaju puštanja apelanta na slobodu, pogotovo kada se ima u vidu za šta je apelant bio osumnjičen te da je postojala sumnja u učešće drugih lica.
46. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud, suprotno navodima iz apelacije, smatra da su redovni sudovi u osporenim rješenjima pri ocjeni opravdanosti produženja mjere pritvora apelantu imali u vidu, s jedne strane, značaj osnovnog prava na slobodu i bezbjednost i, s druge strane, naročite okolnosti koje su ispitane u svjetlu razloga „za“ i „protiv“ i ocijenjene u vezi s konkretnim okolnostima. U tom smislu Ustavni sud smatra da su redovni sudovi naveli jasne i argumentovane razloge koji predstavljaju ozbiljne razloge od javnog interesa koji, nezavisno od pretpostavke nevinosti, pretežu nad apelantovim pravom na slobodu. Stoga su neosnovani apelantovi prigovori da redovni sudovi nisu dali adekvatno obrazloženje u pogledu ispunjenosti uslova iz člana 197 stav 1 tačka c) ZKP-a.
47. Ustavni sud dalje primjećuje da je apelant bio u pritvoru zbog postojanja osnovane sumnje da se radi o krivičnom djelu terorizma, odnosno zbog prijetnje da će da napadne na školu i dalje kako je prethodno navedeno. Ustavni sud takođe primjećuje da je apelantu pritvor ukupno trajao oko četiri mjeseca. Apelant je tvrdio da je riječ o „šali“ i da nije imao ni sredstva, ni plan ni želju da navedeno uradi. Ustavni sud pri tome ukazuje da iz okolnosti konkretnog predmeta proizlazi da je apelanta prijavilo lice iz Švedske koje je vidjelo objavu na društvenim mrežama. Ono što ni apelant ne spori je da je ta objava izazvala strah kod tog lica. Takođe, ono što nikako ne smije da se zaboravi je da nadležni organi treba da preduzmu sve da ispitaju događaj i donesu tužilačku odnosno sudsku odluku. Pri tome, sud se oslanjao i na nesretne primjere iz regiona, kojih je sve više čak i kada se radi o djeci i maloljetnicima. Ustavni sud apostrofira da su maloljetnici posebno ranjive i zaštićene kategorije društva. Međutim, zakonodavac je u posebnim okolnostima i za maloljetnike predvidio mogućnost određivanja i trajanja pritvora. Ustavni sud primjećuje da je Tužilaštvo preduzimalo radnje iz svoje nadležnosti, te da su sprovedena odgovarajuća vještačenja, što je iziskivalo određeno vrijeme koje je apelant proveo u pritvoru. Takođe, Ustavni sud primjećuje da iako je osporenim rješenjem određeno da pritvor može da traje još dodatnih 90 dana, pritvor je odlukom suda ukinut ranije. To je jasan zaključak da je sud imao namjeru da pritvor svede na najmanju moguću mjeru. Stoga, u okolnostima konkretnog predmeta Ustavni sud nalazi da nije prekršeno apelantovo pravo iz člana 5 stav 3 Evropske konvencije.
48. S obzirom na sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da apelantovo lišenje slobode, odnosno produženje pritvora nije bilo „proizvoljno“, odnosno „nezakonito“ u smislu člana 5 stav 1 tačka c) Evropske konvencije. Takođe, suprotno apelantovim navodima, redovni sudovi u konkretnom slučaju nisu, u smislu obezbjeđenja garancija obuhvaćenih članom 5 stav 3 Evropske konvencije, propustili da razmotre da li se svrha pritvora može ostvariti nekom drugom, blažom mjerom za obezbjeđenje apelantovog prisustva suđenju i uspješno vođenje krivičnog postupka protiv njega, te su pritvor sveli na najmanju moguću mjeru.
49. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da osporenim rješenjima nisu povrijeđena apelantova prava iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 Evropske konvencije.
b) Navodi u odnosu na član 3 Evropske konvencije
50. Član II/3b) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovneslobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
b) Pravo da ne budu podvrgnuta mučenju ili nehumanom i ponižavajućem postupku ili kazni.
51. Član 3 Evropske konvencije glasi:
Niko ne smije biti podvrgnut mučenju, ili nečovječnom ili ponižavajućem postupanju ili kažnjavanju.
52. Apelant je u apelaciji, ali i pred redovnim sudovima isticao da pritvor loše utiče na njegovo zdravstveno stanje i da je došlo do povrede člana II/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3 Evropske konvencije jer u pritvoru nije imao adekvatan medicinski tretman te da je sve vrijeme u „samici /izolaciji“.
53. Ustavni sud upućuje na sudsku praksu Evropskog suda, odnosno na stav Evropskog suda da član 3 Evropske konvencije sadrži jednu od najosnovnijih vrijednosti demokratskog društva, zabranjujući u apsolutnom smislu mučenje ili nečovječno ili ponižavajuće postupanje ili kažnjavanje. Međutim, da bi spadalo u obim člana 3, zlostavljanje mora da dostigne minimalni nivo ozbiljnosti. Procjena tog minimuma je relativna i zavisi od svih okolnosti slučaja, kao što su trajanje postupanja, njegovi fizički ili mentalni efekti i, u nekim slučajevima, pol, životna dob i zdravstveno stanje žrtve. U kontekstu lišavanja slobode Evropski sud je dosljedno naglašavao da, da bi potpadala pod član 3, patnja ili poniženje koje je u pitanju mora u svakom slučaju ići dalje od neizbježnog elementa patnje ili poniženja povezanog s pritvorom. Država mora obezbijediti da je lice pritvoreno u uslovima koji su kompatibilni s poštovanjem ljudskog dostojanstva, da način i metod izvršenja mjere ne izlažu lice patnji ili teškoćama intenziteta koji prelazi neizbježan nivo patnje svojstven pritvoru i da, s obzirom na praktične zahtjeve zatvora, njegovo zdravlje i dobrobit budu adekvatno obezbijeđeni (vidi Evropski sud, Kudła protiv Poljske [VV], presuda od 26. oktobra 2000. godine, predstavka broj 30210/96).
54. U vezi s navedenim, Ustavni sud će najprije ispitati navode koji ukazuju na uslove pritvora (vidi tač. 20−22 ove odluke). Ustavni sud najprije ukazuje na prethodne zaključke da apelantu nije proizvoljno i nezakonito određen pritvor. Dalje, Ustavni sud primjećuje da je apelant u apelacijama navodio da je u pritvoru „potpuno sam, nema vršnjaka, ne pohađa nastavu, nema adekvatan medicinski tretman, nema nikakve aktivnosti osim gledanja televizije“, odnosno da je u pritvoru tri mjeseca i „sve vrijeme se nalazi u samici (izolacija) […]. Sve vrijeme je bio sam u pritvorskoj ćeliji, bez kontakta sa drugim licima, osim sa zatvorskim čuvarima, sam u šetnji jer druge djece nije bilo u pritvoru“. U vezi s tim navodima Ustavni sud primjećuje, a na šta je ukazano i u odgovoru apelaciju (vidi tač. 23−29 ove odluke) da je zakonska obaveza da se maloljetnici u pritvoru odvoje od punoljetnih lica. Apelant nije bio u samici ili izolaciji kao vrsti kazne. To je jasno i proizlazi iz apelacionih navoda jer se u apelaciji ukazuje da je apelant „mogao samo da gleda TV“ odnosno da je bio „sam u šetnji sa čuvarima“. Dakle, apelant je bio odvojen od punoljetnih lica, jer je to zakonska ali i obaveza koja proizlazi iz odredbi Evropske konvencije. Naime, kako je Evropski sud naveo, i relevantni međunarodni dokumenti dozvoljavaju određeni stepen slobode u pogledu načina na koji se sprovodi odvajanje maloljetnih i odraslih prestupnika, uključujući smještaj maloljetnih prestupnika u odvojene dijelove institucija koje su obično namijenjene odraslim zatvorenicima (vidi Evropski sud, Kuparadze protiv Gruzije, presuda od 21. septembra 2017. godine, predstavka broj 30743/09, tačka 60). Ustavni sud napominje da upravo suprotno postupanje, odnosno neodvajanje maloljetnih lica od odraslih pritvorenika ili zatvorenika često vodi ka povredi člana 3 Evropske konvencije (vidi odluku Evropskog suda, Güveç protiv Turske, presuda od 20. januara 2009. godine, predstavka broj 70337/01, tačka 88). Ustavni sud primjećuje da se apelant žali zbog „samoće“, zbog činjenice da nije imao društvo i, osim „usamljenosti“, ne ukazuje na bilo kakav nehuman i ponižavajući tretman koji je trpio od bilo koga. Međutim, činjenica da je apelant „bio sam, odnosno da nije bilo druge djece“ je nešto na šta ustanova u kojoj se apelant nalazio ne može da utiče. Dalje, zbog boravka u pritvoru apelantu su ograničena prava koja bi inače imao, kao što je redovno pohađanje nastave ili druga prava. Ipak, zakonska je obaveza da se maloljetnicima dok se nalaze u pritvoru „omogućavaju uslovi korisni za njegovo vaspitanje i zanimanje“, odnosno da im se organizuje nastava, kako je propisano članom 135 Zakona o izvršenju krivičnih i prekršajnih sankcija. Međutim, iz odgovora KPZ-a Banja Luka proizlazi da je apelant odbijao saradnju, da nije koristio ni biblioteku, a ni apelant u apelaciji nije konkretizovao ove navode. Apelant nije tvrdio da je tražio i želio da mu se to pruži, ali tvrdi da je bio spriječen ili odbijen. Ove navode je apelant isticao bez daljnje konkretizacije, očigledno nezadovoljan odlukama o produženju pritvora. Stoga, Ustavni sud zaključuje da okolnosti na koje se apelant poziva u pogledu njegovog boravka u pritvoru, same po sebi i u kontekstu dostupnih podataka, ne dosežu neophodan prag ozbiljnosti da bi se smatrale nečovječnim ili ponižavajućim postupanjem u smislu člana 3 Evropske konvencije, pa ih Ustavni sud neće detaljnije obrazlagati.
55. U vezi s navodima o neadekvatnom liječenju Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda u predmetu Blokhin protiv Rusije (presuda od 23. marta 2016. godine, predstavka broj 47152/06 s daljnjim referencama), u predmetu koji se takođe ticao pritvora određenom maloljetnom licu i navoda o neadekvatnom liječenju. U navedenom predmetu (tač. 135−140 s daljnjim referencama) Evropski sud je naveo da nedostatak odgovarajuće medicinske njege može predstavljati tretman suprotan članu 3 Evropske konvencije. Pitanje „adekvatnosti“ ljekarskog tretmana je najteže utvrditi. U tom pravcu Evropski sud je utvrdio određene korake koje država treba da preduzima, te je naveo da sama činjenica da je pritvorenika pregledao ljekar i propisao mu određeni oblik liječenja ne može automatski dovesti do zaključka da je medicinska pomoć bila adekvatna. Vlasti takođe moraju obezbijediti vođenje sveobuhvatne evidencije o zdravstvenom stanju pritvorenika i njegovom liječenju dok je u pritvoru, da su dijagnoza i njega brzi i tačni, te da, tamo gdje je to potrebno zbog prirode zdravstvenog stanja, nadzor bude redovan i sistematičan i da uključuje sveobuhvatnu terapijsku strategiju usmjerenu na adekvatno liječenje zdravstvenih problema pritvorenika ili sprečavanje njihovog pogoršanja, umjesto da se oni rješavaju na simptomatskoj osnovi. Vlasti takođe moraju pokazati da su stvoreni neophodni uslovi da se propisani tretman zaista i sprovede.
56. Ipak, Evropski sud je u tom predmetu (ibid., tačka 138) naveo da zadržava fleksibilnost u definisanju potrebnog standarda zdravstvene zaštite odlučujući o tome od slučaja do slučaja. Taj standard treba da bude „kompatibilan s ljudskim dostojanstvom“ pritvorenika, ali bi takođe trebao da uzme u obzir „praktične zahtjeve zatvora“. Kada se radi o djeci, Evropski sud smatra da, u skladu s utvrđenim međunarodnim pravom, zdravlje maloljetnika lišenih slobode treba da bude zaštićeno u skladu s priznatim medicinskim standardima koji se primjenjuju na maloljetnike u široj zajednici. Vlasti bi uvijek trebalo da se vode najboljim interesima djeteta, a djetetu treba garantovati odgovarajuću njegu i zaštitu. Štaviše, ako vlasti razmatraju lišavanje djeteta slobode, treba izvršiti medicinsku procjenu zdravstvenog stanja djeteta kako bi se utvrdilo da li ono može biti smješteno u centar za maloljetnički pritvor.
57. Ustavni sud, u skladu s praksom Evropskog suda, ima na umu i dob apelanta (17 godina i 3 mjeseca u momentu kada je počeo postupak) i njegovo zdravstveno stanje. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje, a navedeno je i u apelaciji, da je apelant i ranije, prije nego mu je pritvor određen, imao određenih zdravstvenih problema, posjećivao je doktora i uzimao lijekove, ali da ih je prestao uzimati. Apelant ne ukazuje da je prije određivanja pritvora uzimao terapiju ili imao određenu stručnu medicinsku pomoć. U suštini, apelant ukazuje da ima problema sa socijalnom fobijom, što je bilo poznato sudovima od samog početka krivičnog postupka. Apelant je tvrdio da iz socijalne anamneze proizlaze njegove dobre vrijednosti i treba mu stručna pomoć da bi došlo do promjene u ponašanju, izgradnji prihvatljivog sistema vrijednosti i drugo. U apelaciji ukazuje da vrijeme u pritvoru negativno utiče na njega i ne doprinosi socijalizaciji. Dalje, apelant tvrdi da je bio sam u pritvoru i da je imao psihotični napad, nakon čega je hospitalizovan u Sokocu. Kako apelant navodi, iz dostavljenog izvještaja Zavoda iz Sokoca (vidi tačku 15 ove odluke) proizlazi da mu je potrebna „psihološka podrška“, a nalazi se u pritvoru, bez psihološke podrške, osim u periodu kada je bio na Sokocu. Čak je i tamo, kako navodi, „opet bio u izolaciji jer nema druge djece u Zavodu“.
58. Ustavni sud opet ukazuje da je apelant bio osumnjičen za veoma ozbiljno krivično djelo, zbog čega mu je određen pritvor. Pri tome, kako je sud naveo u rješenju (vidi tačku 10) cijeneći vrstu i prirodu dijela za koje se apelant sumnjičio, važnu ulogu imaju psihološke karakteristike i profil učinioca. Tužilaštvo je navelo da je apelant u pritvoru imao adekvatnu ljekarsku pomoć, a isto su u odgovorima naveli KPZ Banja Luka i KPZ Trebinje. Iz dostavljene dokumentacije KPZ-a Banja Luka proizlazi da je apelant u nekoliko navrata pregledan (dolaskom u pritvor 18. marta i još tri puta za vrijeme dok je bio u KPZ-u Banja Luka 3. aprila, 18. maja i 21. maja 2024. godine). Zbog zdravstvenog stanja apelant je 22. maja 2024. godine prebačen u Zavod u Sokocu. Nakon hospitalizacije u toj ustanovi apelant je otpušten, odnosno upućen u pritvor u KPZ Trebinje, jer se Zavod u Sokocu izjasnio da daljnje apelantovo zadržavanje u toj ustanovi nije neophodno (vidi tačku 15 odluke), ali uz konstataciju da mu je potrebna „psihološka podrška i dalje praćenje“ (otpusno pismo Zavoda u Sokocu od 10. juna 2024. godine).
59. Ustavni sud, prije svega, podsjeća na svoj ranije zauzeti stav u Odluci broj AP-3881/21od 12. januara 2022. godine (tačka 62) u odnosu na navod da apelant (punoljetno lice) ne bi trebalo da se nalazi u pritvoru jer je bolestan, odnosno jer je apelant ukazivao na štetnost pritvora po njegovo zdravlje. U navedenom predmetu Ustavni sud je ukazao na relevantne odredbe ZKP-a, obavezu predsjednika suda da „nadzire“ i obilazi pritvor i da porazgovara s pritvorenim licima o uslovima (član 211 ZKP-a), kao i zakonom propisanu mogućnost sudije da obiđe pritvorenike, a što bi svakako trebalo da bude praksa s ciljem zaštite prava pritvorenika (psihofizičko zdravlje) i otklanjanja nedostataka koje uoči (što uključuje i zdravstvenu zaštitu). Takođe, i uprava ustanove je u obavezi da prikuplja, obrađuje i pohranjuje podatke o pritvorenicima koji se odnose, između ostalog, na njihovo psihofizičko stanje (član 207 ZKPRS). Da navedene obaveze ne bi ostale „mrtvo slovo na papiru“, navedena lica treba da preduzmu sve potrebne mjere koje su im omogućene zakonom kako bi ispoštovali pozitivnu obavezu države da zaštiti fizičko blagostanje lica lišenih slobode tako što će im, između ostalog, pružiti potrebnu medicinsku pomoć. Ovo takođe upućuje da je potrebno pratiti apelantovo stanje i o tome nadležna lica treba da vode računa, uz pružanje odgovarajuće medicinske njege i zaštite, te mu obezbijediti uslove da njegovo zdravstveno stanje ne bude ugroženo, odnosno bolest pogoršana. U navedenom predmetu broj AP-3881/21 Ustavni sud je zapazio da apelant nije obavijestio predsjednika suda o uslovima u pritvoru i ostalom što je istakao u apelaciji, bar nije o tome dostavio nijedan dokaz. U predmetu je navedeno da ovi apelantovi navodi mogu pokrenuti veoma ozbiljna pitanja, ali o njima Ustavni sud ne može odlučivati ako ih apelant prvi put ističe pred Ustavnim sudom a da prethodno nije pružena mogućnost da o njima budu upoznati i preduzmu potrebne mjere nadležni organi i tijela.
60. Ustavni sud zapaža da je apelant u konkretnom predmetu, pred redovnim sudom, na ročištu za određivanje pritvora (rješenje od 12. aprila 2024. godine, tač. 7 i 8 ove odluke) ukazivao da „vrijeme provedeno u pritvoru već negativno utiče“ na apelanta, dok je u apelaciji (od 28. maja 2024. godine) naveo da „nema adekvatan medicinski tretman“ i da mu se stanje pogoršalo do te mjere da je prebačen u Zavod u Sokocu. Pri tome, apelant u apelaciji nije isticao da je u skladu sa zakonskim odredbama njegov advokat tražio da apelanta obiđe sudija ili tužilac (vidi tačku 31 ove odluke). Može se zaključiti da ozbiljnije navode o zdravstvenom stanju apelant iznosi na ročištu za određivanje pritvora (rješenje od 10. juna 2024. godine, tačka 14 ove odluke), bar tako proizlazi iz osporenih rješenja o produženju pritvora. Takođe, ni branilac koji je posjećivao apelanta niti apelantova porodica nisu tražili pomoć, odnosno neki dodatni medicinski tretman za apelanta, a što su neosporno mogli, odnosno nisu Ustavnom sudu ponudili takve dokaze. S druge strane, iz dostavljenog odgovora KPZ-a u Banjoj Luci vidi se da je apelant pregledan u nekoliko navrata te da je poslat u Zavod u Sokocu. Nakon boravka u Zavodu u Sokocu, apelant je ponovo poslan u KPZ u Trebinje jer je utvrđeno da ne postoji duševna bolest, ali da je neophodna pomoć te praćenje njegovog stanja. Pri tome, iz odgovora KPZ-a u Banjoj Luci proizlazi da je apelant od samog dolaska imao „otežanu komunikaciju i slabo uspostavljanje iste sa osobljem“, a iz dostavljenih nalaza o pregledima se vidi da mu je preporučena terapija po potrebi, ali je terapiju odbijao (dostavljeni nalaz i mišljenje od 21. maja 2024. godine). Ustavni sud ne može zanemariti da pritvor loše utiče na mnoga lica, a posebno se treba voditi računa o djeci odnosno maloljetnicima. Ustavni sud ne zanemaruje činjenicu da je pritvor na apelanta mogao loše djelovati, te da mu se stanje u pritvoru moglo pogoršati. Međutim, Ustavni sud smatra da je potrebno praviti razliku između prirodnog pogoršanja stanja usljed pritvora i zanemarivanja od vlasti usljed koga može doći do pogoršanja stanja. Iz dostavljenih nalaza, ali i iz navoda u apelaciji Ustavni sud ne može zaključiti da se radilo o „neadekvatnom tretmanu“, odnosno zanemarivanju brige za zdravlje apelanta. U takvim okolnostima, iako je evidentno da je boravak u pritvoru mogao negativno uticati na apelantovo psihičko stanje, Ustavni sud smatra da objektivne okolnosti ne ukazuju na institucionalni propust u vidu uskraćivanja medicinske pomoći ili ignorisanja očiglednih potreba za apelantovim liječenjem.
61. Pri tome, Ustavni sud ne zanemaruje činjenicu da je apelantu nakon hospitalizacije u Zavodu u Sokocu preporučena psihološka podrška. Tu podršku je dobio u KPZ-u Trebinje, što proizlazi iz odgovora (vidi tačku 28 odluke), a takav vid podrške očigledno nije imao u KPZ-u Banja Luka. Međutim, ta obaveza je, nakon boravka u Zavodu u Sokocu, utvrđena od stručnog medicinskog kadra i nije postojala ranije, dok je apelant bio u KPZ-u Banja Luka. Ustavni sud opet ukazuje da apelant nije dostavio dokaze, a to ne proizlazi ni iz dostavljene medicinske dokumentacije, da je postojala hitna potreba za nekim dodatnim liječenjem apelanta, pregledom, psihološkom pomoći dok je bio u KPZ-u Banja Luka. Pri tome, Ustavni sud smatra da je „stručna psihološka pomoć“ nešto što bi bilo dobro i potrebno obezbijediti maloljetnicima dok su u pritvoru. U ovom predmetu, od donošenja rješenja koje je osporeno apelacijom (14. aprila 2024. godine) do upućivanja apelanta u Zavod u Sokocu (21. maja 2024. godine), prošao je period od mjesec i sedam dana u kojem je osoblje KPZ-a Banja Luka reagovalo, te je apelantu pružena medicinska pomoć, odnosno hospitalizacija (vidi suprotno, op. cit., odluka Evropskog suda, Güveç protiv Turske). Ustavni sud posebno cijeni činjenicu da su nadležne institucije, po uočenim poteškoćama u komunikaciji i ponašanju apelanta, preduzele korake u vidu njegovog upućivanja na specijalizovanu ustanovu, što potvrđuje postojanje aktivnog institucionalnog odgovora, a ne pasivnosti ili zanemarivanja od institucija. Prema tome, u okolnostima datog predmeta Ustavni sud ne može da utvrdi elemente koji bi ukazali da su nadležne vlasti zanemarile zdravstveno stanje apelanta, odnosno da mu je bilo potrebno liječenje i da mu to nisu omogućili. Štaviše, jasno je da mu je pomoć ukazana. Stoga, imajući u vidu cjelokupne okolnosti predmeta, Ustavni sud zaključuje da je apelant u pritvoru primio medicinsku njegu koju je zahtijevalo njegovo stanje. U tim okolnostima, Ustavni sud smatra da su vlasti su zaštitile dostojanstvo i dobrobit apelanta.
62. Stoga u okolnostima konkretnog predmeta Ustavni sud ne može da pronađe elemente koji bi ukazivali da je zbog postupanja državnih institucija, odnosno bilo kojeg propusta u njihovom postupanju u trajanju od četiri mjeseca, dosegnut nivo potreban za povredu člana II/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3 Evropske konvencije.
63. Zbog toga nalazi da nije bilo povrede člana II/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3 Evropske konvencije.
VII.Zaključak
64. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 1 tačka c) i stav 3 Evropske konvencije kada su redovni sudovi naveli jasne i konkretne okolnosti koje ukazuju na postojanje osnovane sumnje i opravdavaju zaključak o postojanju iteracijske opasnosti.
65. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava iz člana II/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3 Evropske konvencije kada u konkretnom slučaju nema ničega što bi moglo ukazivati na nehuman tretman, poniženje, torturu ili mučenje tokom apelantovog pritvora, odnosno da država nije preduzela potrebne korake za zaštitu apelantovog zdravlja.
66. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
67. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, kao i na utvrđene činjenice u predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.
68. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman