Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2769/21 (P. L.)
Odluka donesena 27. 06. 2025.
- Nema povrede
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Šta se ne smatra domom
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Povrat stana
- Upravni spor
- Pitanje o kojem je Ustavni sud već odlučivao
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2769/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
27. 06. 2025.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 27. juna 2025. godine, u predmetu broj AP-2769/21, rješavajući apelaciju Pere Lazendića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka e) i stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Pere Lazendića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 U 027723 16 U od 25. februara 2020. godine, koja je donesena u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda broj 09 0 U 027723 20 Uvp od 10. februara 2022. godine, zbog toga što se radi o istom pitanju o kojem je Ustavni sud Bosne i Hercegovine već odlučivao, a iz navoda ili dokaza iznesenih u apelaciji ne proizlazi da ima osnova za ponovno odlučivanje.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Pere Lazendića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 07 0 U 023113 18 Uvp od 24. marta 2021. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Pero Lazendić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Zajednička advokatska kancelarija „Jasmir Muratović, Tanja Hadžagić i Ilvana Bijedić“ podnio je 3. avgusta 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 07 0 U 023113 18 Uvp od 24. marta 2021. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 U 027723 16 U od 25. februara 2020. godine.
2. Zajednička advokatska kancelarija „Jasmir Muratović, Tanja Hadžagić i Ilvana Bijedić“ je dopisom od 12. septembra 2023. godine obavijestila Ustavni sud da apelantu otkazuju punomoć.
Uvodne napomene
3. Presudom Kantonalnog suda broj 009-0-Gž-06-000599 od 1. oktobra 2008. godine, koja je potvrđena Presudom Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-09-000123 od 29. aprila 2010. godine, preinačena je presuda Općinskog suda u Sarajevu od 4. januara 2006. godine tako što je odbijen apelantov tužbeni zahtjev. Apelant je tužbenim zahtjevom tražio da se utvrdi da su ništavi: rješenje o dodjeli stana trećetuženog Ministarstva unutrašnjih poslova (u daljnjem tekstu: MUP) od 31. decembra 1997. godine, ugovor o korištenju stana od 3. aprila 2000. godine, te ugovor o kupoprodaji stana u ulici Odobašina – ranije Krajiška u Sarajevu (u daljnjem tekstu: sporni stan) od 10. maja 2000. godine, zaključen između prvotuženog (M. A.) i drugotuženog (S. A.) (u daljnjem tekstu: korisnici stana) kao kupaca i MUP-a.
4. Odlukom o dopustivosti Ustavnog suda broj AP-3046/10 od 17. septembra 2013. godine, odbačena je kao prima facie neosnovana apelacija koju je apelant podnio protiv navedenih presuda Vrhovnog i Kantonalnog suda. Činjenice relevantne za postupak okončan Presudom Vrhovnog suda od 10. februara 2022. godine, u odnosu na osporenu presudu Kantonalnog suda od 25. februara 2020. godine
5. Komisija za kontrolu ugovora o korištenju stana zaključenih i/ili obnovljenih nakon 1. aprila 1992. godine (u daljnjem tekstu: Komisija) je, odlukom od 30. aprila 2004. godine, ustanovila da je ugovor o korištenju spornog stana od 3. aprila 2000. godine zaključen suprotno Uputstvu o primjeni Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima (u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene). Uprava za stambena pitanja Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Uprava) je, zaključkom od 4. novembra 2016. godine, prekinula postupak pokrenut po službenoj dužnosti u predmetu postupanja po navedenoj odluci Komisije, dok nadležni organ ne donese odluku o apelantovim zahtjevima za povrat spornog stana. Rješenjem Ministarstva prostornog uređenja, građenja i zaštite okoliša Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) od 23. novembra 2016. godine, odbijena je apelantova žalba podnesena protiv navedenog zaključka.
6. Presudom Kantonalnog suda broj 09 0 U 027723 16 U od 25. februara 2020. godine odbijena je apelantova tužba podnesena protiv navedenog rješenja Ministarstva.
7. Presudom Vrhovnog suda broj 09 0 U 027723 20 Uvp od 10. februara 2022. godine odbijen je apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje navedene presude.
8. Ustavni sud je, Odlukom o dopustivosti broj AP-2476/22 od 28. aprila 2025. godine, odbacio kao nedopuštenu apelaciju koju je apelant 4. jula 2022. godine podnio protiv konačne odluke u ovom postupku, Presude Vrhovnog suda broj 09 0 U 027723 20 Uvp od 10. februara 2022. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
Činjenice relevantne za postupak okončan osporenom presudom Vrhovnog suda od 24. marta 2021. godine
9. Uprava je Rješenjem broj 23-04/I-23-183/05 od 17. novembra 2014. godine odbila kao neosnovan apelantov zahtjev za vraćanje u posjed spornog stana.
10. U obrazloženju, Uprava je navela da iz izvedenih materijalnih dokaza proizlazi da je sporni stan dodijeljen na korištenje apelantu rješenjem „R SUP Sarajevo“ od 9. maja 1989. godine, koje je potvrđeno rješenjem od 30. juna 1989. godine. Dalje, utvrdila je da je apelant imao prijavljeno prebivalište – boravište na adresi Magribija 1, Sarajevo od 29. juna 1982. godine do 19. marta 2012. godine i da je na toj adresi upisan prilikom provođenja popisa stanovništva 1991. godine. Takođe, Uprava je istakla da je utvrđeno da apelant nije upisan u birački spisak na adresi spornog stana, a da iz izbjegličkih legitimacija apelanta i njegove supruge proizlazi da su izbjegli iz Sarajeva sa adrese Magribija 1. Osim toga, Uprava je navela da korisnici stana koriste sporni stan na osnovu rješenja o dodjeli i ugovora o korištenju stana, te da su na osnovu rješenja Općinskog suda - Zemljišnoknjižni ured od 27. juna 2000. godine upisani i kao vlasnici spornog stana, a da je presudom Kantonalnog suda od 1. oktobra 2008. godine pravosnažno odbijen apelantov tužbeni zahtjev za poništenje tih rješenja i ugovora. Pored toga, Uprava je konstatovala da je zgrada u kojoj se nalazi sporni stan završena tj. tehnički primljena tek 22. marta 2000. godine. Uprava je cijenila i iskaz svjedoka S. L. (koji je izjavio da je apelantu pomogao da unese stvari i da mu je poznato da je apelant koristio sporni stan do početka ratnih dejstava), te iskaz svjedoka Z.U. (koji je izjavio da je apelantu unosio stvari, ali da mu nije poznato da li je apelant uselio u sporni stan). Međutim, Uprava je poklonila vjeru materijalnim dokazima, te zaključila da apelant nikada nije uselio u sporni stan i da mu taj stan na dan 30. aprila 1991. godine nije predstavljao „dom“ u smislu člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), budući da je sa suprugom živio u stanu u ulici Magribija 1. Stoga je zaključeno da apelant ne ispunjava uslove iz člana 3. stav (1) Zakona o prestanku primjene i člana 11. st. (1) i (2) Zakona o stambenim odnosima (u daljnjem tekstu: ZSO) za vraćanje u posjed stana.
11. Rješenjem Ministarstva broj 27/02-23-3539/14 od 17. decembra 2014. godine odbijena je kao neosnovana apelantova žalba izjavljena protiv prvostepenog rješenja. U obrazloženju rješenja, Ministarstvo je konstatovalo da je prvostepeni organ pravilnom ocjenom dokaza pravilno utvrdio činjenično stanje i na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio odredbe ZSO i Zakona o prestanku primjene.
12. Kantonalni sud je Presudom broj 09 0 U 023113 15 U od 11. septembra 2018. godine odbio kao neosnovanu tužbu koju je apelant podnio protiv rješenja Ministarstva. Kantonalni sud je u obrazloženju presude konstatovao da je osporeno rješenje pravilno i zakonito, te je ukazao da korisnici spornog stana imaju punovažan pravni osnov za korištenje stana koji je, na osnovu Odluke o dopustivosti broj AP-3046/10 od 17. septembra 2013. godine, postao konačan.
13. Vrhovni sud je Presudom broj 07 0 U 023113 18 Uvp od 24. marta 2021. godine odbio kao neosnovan apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje presude Kantonalnog suda. U obrazloženju, Vrhovni sud je naveo da apelant nesporno nije stekao stanarsko pravo na spornom stanu jer se prije njegovog odlaska iz BiH uslijed ratnih dejstava nisu ni stekli uslovi za zaključenje ugovora o korištenju budući da zgrada u kojoj se nalazi sporni stan nije bila tehnički primljena. Pri tome, Vrhovni sud je istakao da su Kantonalni sud i organi uprave imali u vidu stav Ustavnog suda iz Odluke o dopustivosti i meritumu broj AP-2699/07 od 14. aprila 2010. godine, na koji je apelant ukazao u zahtjevu za vanredno preispitivanje. Prema tom stavu, pravo na povrat stana u posjed imaju i osobe koje nisu zaključile ugovore o korištenju stana, ukoliko postoji kontinuirana namjera da koriste taj stan kao svoj dom uplatom finansijskih sredstava u izgradnju stana ili izvođenjem radova na stanu. Vrhovni sud je ukazao da se postojanje okolnosti koje ukazuju na namjeru lica da koristi stan kao svoj dom utvrđuje u svakom konkretnom slučaju. Sud je konstatovao da se prema činjeničnim utvrđenjima organa uprave i prvostepenog suda apelant nije uselio u sporni stan. Takođe, konstatovao je da su organi uprave cijenili sve dokaze koji su izvedeni u postupku te dali prevagu materijalnim dokazima nad iskazima svjedoka budući da nema materijalnih dokaza da je apelant izvodio završne radove na stanu, unio u njega stvari i počeo ga koristiti. Stoga, Vrhovni sud je zaključio da se takvo činjenično stanje ne može porediti sa situacijama u kojima su lica kojima je stan dodijeljen na korištenje sama uložila znatan dio finansijskih sredstava u izgradnju stana ili dokazala da su počela izvoditi radove na stanu, čime su dokazala namjeru da stan trajno koriste.
14. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Iz apelacionih navoda proizlazi da apelant, osim presude Vrhovnog suda od 24. marta 2021. godine, osporava i presudu Kantonalnog suda od 25. februara 2020. godine, iako u apelaciji ovu presudu nije eksplicitno označio kao osporenu odluku. U vezi s tim, apelant ističe da postupak u kojem je donesena navedena presuda Kantonalnog suda nije mogao biti prekinut do okončanja postupka po njegovom zahtjevu za vraćanje u posjed stana jer odluke donesene u tom postupku predstavljaju prethodno pitanje koje se trebalo riješiti prije donošenja odluke o zahtjevu za vraćanje u posjed stana. Tvrdi da su odluke donesene u tom postupku rezultat pogrešne primijene materijalnog i procesnog prava. Apelant takođe tvrdi da sporni stan predstavlja njegov „dom“ u smislu člana 8. Evropske konvencije.
15. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka e) i stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (3) tačka e) Pravila Ustavnog suda glasi: (3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
e) radi se o pitanju o kojem je Ustavni sud već odlučivao, a iz navoda ili dokaza iznesenih u apelaciji ne proizlazi da ima osnova za ponovno odlučivanje;
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno. U odnosu na presudu Kantonalnog suda od 25. februara 2020. godine, donesenu u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda od 10. februara 2022. godine
16. Ustavni sud zapaža da se apelacija u ovom dijelu, u suštini, odnosi na pitanja koja je apelant pokrenuo apelacijom podnesenom u predmetu broj AP-2476/22. U tom predmetu, Ustavni sud je Odlukom o dopustivosti broj AP-2476/22 od 28. aprila 2025. godine odbacio kao nedopuštenu apelaciju koju je apelant podnio protiv presude Vrhovnog suda od 10. februara 2022. godine, kao konačne odluke u konkretnom postupku (vidi, tačka 8. ove odluke).
17. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da je apelacija, u ovom dijelu, podnesena o pitanju o kojem je Ustavni sud već odlučivao, a iz navoda ili dokaza iznesenih u apelaciji ne proizlazi da ima osnova za ponovno odlučivanje.
U odnosu na presudu Vrhovnog suda od 24. marta 2021. godine
18. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43., Khudunts protiv Azerbajdžana, presuda od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32., te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9., dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Europski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27.), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
19. U vezi sa apelantovim navodima o povredi prava na pravično suđenje koji se, u suštini, zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešnoj primjeni prava, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine) dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).
20. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra su sudovi i organi uprave, pozivajući se na relevantne odredbe, u obrazloženju osporenih odluka dali relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica, tako i u pogledu primjene prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Na taj način su odgovorili na sve apelantove navode i dali odgovore na sva ključna pitanja. Osim toga Ustavni sud ne zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije na apelantovu štetu.
21. U vezi sa apelantovim navodima o povredi prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da je u svojoj praksi usvojio stav da se „domom“, u smislu člana 8. Evropske konvencije, može smatrati i stan u koji se neko lice uselilo na osnovu rješenja o dodjeli stana, čak i ukoliko nije zaključilo ugovor o korištenju stana (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj U 102/03 od 14. oktobra 2004. godine, „Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 60/04). U suštini, da bi se ocijenilo da li neki prostor predstavlja nečiji dom u smislu Evropske konvencije, nužna je faktička povezanost s tim prostorom, odnosno odnos pojedinca i trajnost i karakter veze s prostorom, u konkretnom slučaju s spornim stanom. U vezi s tim, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud, nasuprot apelantovom mišljenju, u obrazloženju osporene odluke dao logične i jasne razloge kojima se rukovodio pri izvođenju zaključka da sporni stan ne predstavlja apelantov „dom“ u smislu člana 8. Evropske konvencije. Naime, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene odluke zapravo proizlazi da apelant, izuzev što je posjedovao rješenje o dodjeli spornog stana na korištenje i što je pokrenuo postupak za vraćanje u posjed spornog stana, u konkretnom postupku nije dokazao svoju faktičku povezanost s spornim stanom u smislu standarda člana 8. Evropske konvencije, odnosno da nije dokazao svoju jasnu i čvrstu vezu s spornim stanom kao svojim domom (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4781/14 od 7. marta 2017. godine, tačka 30., dostupna na www.ustavnisud.ba). S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije prima facie neosnovani.
22. Apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je to njegovo pravo došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
23. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
24. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 18. stav (3) tačka e) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko se radi o pitanju o kojem je Ustavni sud već odlučivao, a iz navoda ili dokaza iznesenih u apelaciji ne proizlazi da ima osnova za ponovno odlučivanje, te ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
25. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman