Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4942/22 (Grad Tuzla)
Odluka donesena 25. 09. 2025.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građevinsko zemljište
- Dosjelost
- Građanski postupak
- Pasivna legitimacija
- Javna vlast
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
- Zakon o stvarnim pravima
- Ukaz o proglašenju Zakona o stvarnim pravima
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama Zakona o stvarnim pravima
- Ukaz o proglašenju Zakona o građevinskom zemljištu Federacije Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o građevinskom zemljištu Federacije Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o privremenoj zabrani raspolaganja državnom imovinom Bosne i Hercegovine · čl. 1
- Odluka kojom se donose izmjene i dopune Zakona o privremenoj zabrani raspolaganja državnom imovinom Bosne i Hercegovine · čl. 1
- Odluka o izmjenama i dopunama Zakona o privremenoj zabrani raspolaganja državnom imovinom Bosne i Hercegovine · čl. 1
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjeni pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o dopuni pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-4942/22
Apelacija
Odluka o meritumu
25. 09. 2025.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-4942/22, rješavajući apelaciju Grada Tuzle, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik
Valerija Galić, potpredsjednica
Angelika Nußberger, potpredsjednica
Helen Keller, sutkinja Ledi Bianku, sudija
Marin Vukoja, sudija
Larisa Velić, sutkinjana sjednici održanoj 25. septembra 2025. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija koju je podnio Grad Tuzlaprotiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 P 333626 19 Gž od 11. novembra 2022. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Grad Tuzla (u daljnjem tekstu: apelant), koji zastupa Gradsko pravobranilaštvo Grada Tuzla, podnio je 22. decembra 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 P 333626 19 Gž od 11. novembra 2022. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i Saliha Kuranovića (u daljnjem tekstu: tužilac) zatraženo je 29. januara 2024. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Kantonalni sud je dostavio odgovor, koji je 9. maja 2024. godine dostavljen apelantu na izjašnjenje, dok tužilac nije dostavio odgovor na apelaciju. Apelant nije dostavio izjašnjenje u ostavljenom roku.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Tužilac je podnio tužbu protiv apelanta, Federacije Bosne i Hercegovine i PZ „Agropromet“ Tuzla kao pravnog sljednika Zemljoradničke zadruge „Gornja Tuzla“ (u daljnjem tekstu: tuženi) radi utvrđenja da je na osnovu održaja i zakonitog građenja stekao pravo vlasništva na nekretninama preciziranim u izreci prvostepene presude (u daljnjem tekstu: sporne nekretnine).
6. Presudom Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 32 0 P 333626 18 P od 24. aprila 2019. godine odbijen je tužiočev tužbeni zahtjev.
7. Općinski sud je u obrazloženju presude naveo da je na osnovu provedenih dokaza utvrdio da su apelant i Općina Tuzla kao apelantova pravna prednica 1975. godine zaključili Ugovor o davanju na korištenje građevinskog zemljišta u svrhu izgradnje porodične stambene zgrade (u daljnjem tekstu: Ugovor). Navedenim ugovorom su tužiocu, kao licu stradalom od poplave 1975. godine, date na korištenje sporne nekretnine (gradsko građevinsko zemljište). Istim ugovorom tužilac se obavezao da će umjesto plaćanja naknade za dodijeljeno građevinsko zemljište ustupiti apelantu svoju nekretninu na kojoj se nalazio njegov stambeni objekt pogođen poplavom. Nadalje, sud je utvrdio da je nadležna općinska služba 1975. godine tužiocu dala urbanističku saglasnost i građevinsku dozvolu za izgradnju individualne stambene zgrade, te da je tužilac sagradio stambeni objekt u kojem živi više od 40 godina. Općinski sud je utvrdio da je na spornoj nekretnini upisano državno vlasništvo, dok je u teretnom listu uknjiženo pravo korištenja zemljoradničke zadruge. Općinski sud je utvrdio da je tužilac 1984. godine nekretninu koja je bila pogođena poplavom, a koju je u skladu s Ugovorom bio dužan predati apelantu, prenio ugovorom o poklonu na svoju djecu, nakon čega su njegova djeca tu nekretninu prodala trećem licu.
8. Općinski sud je ocijenio da nije osnovan prigovor aktivne legitimacije tužioca koji je istakla tužena Federacija Bosne i Hercegovine budući da iz provedenih dokaza proizlazi da je tužilac, na osnovu Ugovora, bio ugovorna strana kojoj je općina dala građevinsko zemljište u svrhu izgradnje porodične stambene zgrade bez naknade. Općinski sud je zaključio da iz navedenog ugovora proizlazi tužiočevo ovlaštenje da svoje pravo vlasništva ostvaruje pred nadležnim sudom s obzirom na činjenicu da se na spornim nekretninama nalazi njegov izgrađeni stambeni objekt.
9. Nadalje, Općinski sud je ocijenio da je osnovan prigovor pasivne legitimacije apelanta i tuženih jer je sporna nekretnina upisana kao državno vlasništvo. U vezi s tim, Općinski sud je naveo da stvarno-pravno ovlaštenje nad spornim nekretninama pripada državi Bosni i Hercegovini u skladu sa Zakonom o privremenoj zabrani raspolaganja državnom imovinom BiH. U vezi s tim, ukazano je da navedeni propis zabranjuje raspolaganje državnom imovinom, uključujući i promjenu titulara vlasništva bez saglasnosti države.
10. Osim toga, Općinski sud je naveo da tužbeni zahtjev nije osnovan i iz drugih razloga. Naime, Općinski sud je na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja, primjenom člana 58. Zakona o stvarnim pravima Federacije BiH (u daljnjem tekstu: ZSP), zaključio da tužilac tokom postupka nije dokazao da je njegov posjed savjestan. U vezi s tim, naveo je da je tužilac zloupotrebom povjerenja došao u posjed sporne nekretnine na kojoj je izgradio stambeni objekt jer je u njen posjed ušao na osnovu Ugovora, ali je zaključivanjem ugovora o poklonu svoje nekretnine, koju je trebao ustupiti apelantu, tužilac spriječio realizaciju navedenog ugovora, te je samim tim njegov posjed nesavjestan. Također, Općinski sud je naveo da je sporna nekretnina, na kojoj tužilac traži pravo stjecanja vlasništva održajem, gradsko građevinsko zemljište, a na takvom zemljištu u smislu člana 4. ranijeg Zakona o građevinskom zemljištu nije moglo postojati pravo vlasništva, već samo privremeno pravo korištenja. Stoga je, imajući u vidu pravnu prirodu sporne nekretnine (gradsko građevinsko zemljište), zaključio da se održajem ne može steći pravo vlasništva na takvom zemljištu. Općinski sud je naveo da je tužilac u konačno opredijeljenom tužbenom zahtjevu tražio da se utvrdi da je građenjem na tuđem zemljištu, shodno odredbama Zakona o vlasničkopravnim odnosima, stekao pravo vlasništva na spornim nekretninama. Naime, u konkretnom slučaju je nesporno da je sporna nekretnina, na kojoj je tužilac izgradio zgradu, u državnom vlasništvu i predstavlja gradsko građevinsko zemljište. Prema ocjeni Općinskog suda, pravo vlasništva na zemljištu na kojem je izgrađena zgrada, a koje je u državnom vlasništvu, može se stjecati samo na način kako to propisuju odredbe Zakona o građevinskom zemljištu, zbog čega smatra da se u konkretnom slučaju ne mogu primijeniti odredbe Zakona o vlasničkopravnim odnosima.
11. Kantonalni sud je Presudom broj 32 0 P 333626 19 Gž od 11. novembra 2022. godine tužiočevu žalbu usvojio i prvostepenu presudu preinačio tako što je utvrdio da je tužilac stekao pravo vlasništva i posjeda na spornoj nekretnini, što je apelant dužan priznati te trpjeti da se tužilac u zemljišnoknjižnim evidencijama upiše s pravom vlasništva i posjeda.
12. Kantonalni sud je u obrazloženju naveo da je prvostepeni sud pogrešno primijenio norme materijalnog prava kada je odbio tužiočev tužbeni zahtjev. Naime, suprotno stavu prvostepenog suda, Kantonalni sud je zaključio da je apelant pasivno legitimiran u smislu člana 6. Zakona o građevinskom zemljištu u društvenom vlasništvu iz 1974. godine. U vrijeme zaključenja Ugovora, kada su bile na snazi odredbe navedenog zakona, pravo raspolaganja neizgrađenim građevinskim zemljištem u društvenom vlasništvu imala je isključivo općinska skupština. Osim toga, odredbom člana 20. tog zakona propisano je da se građevinsko zemljište iz člana 6. ne može otuđivati, a da se stjecanje i prenos prava korištenja vrši isključivo prema odredbama tog zakona. Na osnovu navedenog zakona, apelant je s tužiocem zaključio Ugovor, kojim je tužiocu data saglasnost da se bez ikakvih prethodnih uvjeta može uknjižiti kao nosilac prava korištenja na spornoj nekretnini. Kako je zaključenim Ugovorom, a na osnovu člana 6. navedenog zakona tužilac stekao pravo korištenja radi građenja, a posebno imajući u vidu činjenicu da je na osnovu urbanističke saglasnosti i građevinske dozvole izgradio stambeni objekt 1977/78. godine, Kantonalni sud je cijenio da je prestalo pravo korištenja i pravo posjeda zemljoradničke zadruge. S obzirom na navedene okolnosti i u skladu sa članom 39. stav 1. Zakona o građevinskom zemljištu Federacije BiH, Kantonalni sud je zaključio da je tužilac stekao pravo vlasništva i posjeda na spornim nekretninama. Navedena odredba propisuje da vlasnik zgrade ili njenog posebnog dijela stječe pravo vlasništva na zemljištu pod objektom, kao i na zemljištu određenom za redovnu upotrebu zgrade prema prostornom planu ili planu parcelizacije. IV.Apelacijaa)Navodi iz apelacije
13. Apelant navodi da mu je osporenom odlukom prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
14. Kršenje navedenih prava apelant vidi u pogrešnoj primjeni materijalnog prava i pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju. Smatra da tužilac nije dokazao da je njegov posjed zakonit jer nije realiziran Ugovor iz 1975. godine, zbog čega je i njegov zahtjev za utvrđenje stjecanja prava vlasništva na spornoj nekretnini neosnovan. Naime, apelant smatra da je tužiočev posjed nesavjestan imajući u vidu da je do posjeda sporne nekretnine došao na osnovu Ugovora iz 1975. godine, za koji je nastupio raskidni uvjet jer je tužilac, nakon zaključenja navedenog ugovora, svoje nekretnine, koje je trebao ustupiti apelantu umjesto plaćanja naknada za sporne nekretnine, 1985. godine poklonio svojoj djeci. Takvim tužiočevim prevarnim radnjama spriječena je realizacija Ugovora iz 1975. godine koji, prema apelantovom mišljenju, nije mogao proizvesti nikakve pravne posljedice. Smatra da Ugovor nije mogao proizvesti pravne posljedice, zbog čega je tužiočev faktički posjed spornih nekretnina nezakonit jer nije platio naknadu za zemljište koje mu je dodijeljeno na korištenje, a koju je morao dati u vidu ustupanja svoje parcele apelantu. Nadalje, apelant je ukazao na odredbu člana 20. stav 2. Zakona o građevinskom zemljištu iz 1974. godine kojom je propisano da su „ništavni ugovori o otuđenju gradskog građevinskog zemljišta, dok se stjecanje i prenos prava korištenja gradskog građevinskog zemljišta vrši u skladu s odredbama tog zakona“. Dakle, tužilac nije stekao pravo korištenja građevinskog zemljišta na način propisan tada važećim Zakonom o građevinskom zemljištu jer nije dao naknadu za dodijeljeno zemljište, zbog čega je, prema apelantovom mišljenju, Kantonalni sud pogrešno primijenio odredbu člana 39. Zakona o građevinskom zemljištu. Zbog navedenog, apelant smatra da je Kantonalni sud, s aspekta vremenskog važenja zakona, morao primijeniti odredbe Zakona o građevinskom zemljištu iz 1974. godine, koje su bile na snazi u vrijeme zaključenja Ugovora iz 1975. godine i koje su se odnosile na način stjecanja prava korištenja gradskog građevinskog zemljišta. Apelant navodi da odredbe i važećeg i ranijeg Zakona o građevinskom zemljištu isključuju mogućnost primjene Zakona o vlasničko-pravnim odnosima na ovu vrstu sporova. U tom smislu navodi da je odredbom člana 61. Zakona o građevinskom zemljištu Federacije BiH propisan poseban način stjecanja prava vlasništva na gradskom građevinskom zemljištu u državnom vlasništvu u situaciji kada je graditelj objekta na zemljištu u državnom vlasništvu sagradio objekt, a da mu na zakonit način nije dodijeljeno na korištenje gradsko građevinsko zemljište i u kojoj situaciji bi graditelj objekta mogao postati vlasnik građevinskog zemljišta. Apelant navodi da je Kantonalni sud osporenom presudom legalizirao prevarno ponašanje tužioca, koji se neosnovano obogatio za vrijednost sporne nekretnine koju je dobio na korištenje, a za koju nije platio naknadu u vidu ustupanja svoje parcele.b)Odgovor na apelaciju
15. Kantonalni sud je naveo da je osporena odluka donijeta uz pravilnu primjenu materijalnog prava na utvrđeno činjenično pravno stanje, zbog čega se u apelaciji neosnovano insistira na navodima da je legalizirao prevarno ponašanje tužioca. O razlozima donijete presude sud je dao detaljno obrazloženje, pri kojem ostaje i u odgovoru. Smatra da su apelacioni navodi neosnovani.
V.Relevantni propisi
16. Zakon o građevinskom zemljištu u društvenoj svojini („Službeni list SRBiH“ broj 13/74) u relevantnom dijelu glasi:
Član 6.
Na neizgrađenim građevinskim zemljištima koja su postala društvena svojina u smislu ovog zakona, pravo raspolaganja u svrhu dodjeljivanja za izgradnju ima samo opštinska skupština.
Pravo iz prethodnog stava opštinska skupština ima i na svim neizgrađenim građevinskim zemljištima koja su postala društvena po Zakonu o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta („Službeni list FNRJ“, broj 52/58), kao i Zakonu o određivanju građevinskog zemljišta u gradovima i naseljima gradskog karaktera („Službeni list SFRJ“, br. 5/68 i 20/69).
Opštinska skupština ima pravo raspolaganja, u svrhu dodjeljivanja za izgradnju, i na svim ostalim neizgrađenim građevinskim zemljištima koja su postala društvena svojina po bilo kom pravnom osnovu, a nalaze se unutar granica zemljišta koja su postala društvena svojina po osnovama iz prethodnih stavova ili unutar granica kompleksa zemljišta eksproprisanog za potrebe stambene i komunalne izgradnje.
Član 20.
Građevinsko zemljište iz člana 6. ovog zakona ne može se otuđivati, a sticanje i prenos prava korišćenja tog zemljišta vrši se samo po odredbama ovog zakona. Ugovori zaključeni suprotno odredbi prethodnog stava ništavni su i na osnovu njih ne može se izvršiti upis prava u zemljišnim knjigama.
Sudovi i drugi državni organi dužni su obavijestiti nadležno javno pravobranilaštvo čim saznaju za ugovor zaključen protivno odredbi stava 1. ovog člana, a javni pravobranilac je dužan podnijeti nadležnom sudu tužbu za utvrđivanje ništavnosti takvog ugovora.
17. Zakon o građevinskom zemljištu Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 25/03, 67/05, 94/18 – odluka US i 95/19 – rješenje USFBiH)
U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o građevinskom zemljištu Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 25/03, 67/05 i 94/18 – odluka US) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 4.
Gradsko građevinsko zemljište može biti u državnom i privatnom vlasništvu.
Gradskim građevinskim zemljištem u privatnoj svojini smatra se:
• izgrađeno gradsko građevinsko zemljište i to zemljište ispod objekta i zemljište koje služi za redovnu upotrebu objekta, odnosno zemljište na kojem je do sada postojalo trajno pravo korištenja a prema članu 39., te zemljište iz člana 96. ovoga zakona.
Član 5.
Na gradskom građevinskom zemljištu mogu se steći i prava određena zakonom.
Član 10.
Zaštita prava na gradskom građevinskom zemljištu ostvaruje se u postupku pred redovnim sudom, ako zakonom nije drukčije određeno.
Član 11.
Gradskim građevinskim zemljištem u državnom vlasništvu može se raspolagati samo na način i pod uslovima propisanim ovim zakonom i propisima donesenim na osnovu ovoga zakona.
Član 26. Ako je gradsko građevinsko zemljište prešlo u posjed fizičkog ili pravnog lica bez pravnog osnova, a raniji vlasnik u roku od pet godina od saznanja za gubitak posjeda, odnosno najkasnije u roku od deset godina, ne podnese tužbu odnosno zahtjev da mu se zemljište vrati ili plati naknada, gubi privremeno pravo korištenja zemljišta bez prava na naknadu.
Član 39. stav 1
Vlasnik zgrade ili posebnog dijela zgrade stupanjem na snagu ovoga zakona stiče pravo vlasništva na zemljištu, pod zgradom i na onoj površini zemljišta koje je prostornim planom ili planom parcelizacije utvrđeno da služi za redovnu upotrebu zgrade, izuzev slučajeva koji su predmet revizije u skladu sa čl. 87. do 92. prijelaznih odredaba ovoga zakona.
Član 59. stav 1.
Pravni poslovi o raspolaganju sa privremenim pravom korištenja zemljišta prvenstvenim pravom korištenja zemljišta radi građenja i pravom korištenja zemljišta radi građenja zaključeni protivno odredbama ovog zakona, kao i ugovori o zajedničkoj izgradnji zaključeni protivno odredbama iz čl. 38. i 48. ovog zakona ništavi su, a prava na gradskom građevinskom zemljištu koja su bila predmet tih ugovora, prestaju bez naknade.
Član 60.
Sud može odlučiti da se ono što je dato za pribavljanje zemljišta na osnovu ništavog pravnog posla iz prethodnog člana u cjelini vrati ugovornoj strani ili preda općini, odnosno da se jedan dio vrati ugovornoj strani, a ostatak preda općini.
Pri odlučivanju o vraćanju ugovornoj strani ili predaji općini onoga što je dato za pribavljanje zemljišta sud će voditi računa o savjesnosti ugovorne strane, o značaju ugroženog društvenog interesa, kao i načelima morala i prinudnih propisa.
Nedovršena zgrada koja je bila predmet ništavog ugovora prelazi u državnu svojinu, a o naknadi sud će odlučiti u skladu sa st. 1. i 2. ovog člana.
Član 62. stav 1. Fizičko i pravno lice kome je dodijeljeno gradsko građevinsko zemljište na korišćenje radi građenja, dužno je platiti naknadu za dodijeljeno zemljište i naknadu za troškove uređenja tog zemljišta.
Član 63. stav 7.
Općina će pokrenuti postupak za izmirenje duga u skladu sa važećim zakonima.
18. U Odluci visokog predstavnika kojom se donosi Zakon o privremenoj zabrani raspolaganja državnom imovinom Bosne i Hercegovine broj 343/05 od 18. marta 2005. godine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 18/05 od 4. aprila 2005. godine) relevantne odredbe glase:
Član 1.
Ovim zakonom se zabranjuje raspolaganje državnom imovinom.
U smislu ove odluke, pod državnom imovinom podrazumijeva se:
1. nepokretna imovina koja pripada državi Bosni i Hercegovini (kao međunarodno priznatoj državi) na osnovu međunarodnog Sporazuma o pitanjima sukcesije, koji su 29. juna 2001. god. potpisale države Bosna i Hercegovina, Hrvatska, Bivša Jugoslovenska Republika Makedonija, Slovenija i Savezna Republika Jugoslavija, koja se, na dan donošenja ovog zakona, smatra vlasništvom ili posjedom Bosne i Hercegovine ili druge javne organizacije Bosne i Hercegovine; i
2. nepokretna imovina na kojoj je pravo raspolaganja i upravljanja imala bivša Socijalistička Republika Bosna i Hercegovina do 31. decembra 1991. god, a koja se na dan donošenja ovog zakona smatra vlasništvom ili posjedom Bosne i Hercegovine ili javne organizacije ili organa Bosne i Hercegovine i bilo koje administrativne jedinice Bosne i Hercegovine.
U smislu ovog zakona, pod raspolaganjem navedene imovine smatra se direktni ili indirektni prenos vlasništva.
Član 2.
Bez obzira na odredbe drugog zakona ili propisa, državnom imovinom se može raspolagati samo u skladu s odredbama ovog zakona.
Svaka odluka, akt, ugovor ili bilo koji drugi pravni instrument kojim se raspolaže imovinom iz člana 1. ovog zakona suprotno odredbama ovog zakona, ništav je.
19. Odluka visokog predstavnika o izmjenama i dopunama Zakona o privremenoj zabrani raspolaganja državnom imovinom Bosne i Hercegovine broj 01/22 od 12. aprila 2022. godine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 22/22 od 15. aprila 2022. godine) u relevantnom dijelu glasi:
Član 1.
U Zakonu o privremenoj zabrani raspolaganja državnom imovinom Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“, br. 18/05, 29/06, 85/06, 32/07, 41/07, 74/07, 99/07 i 58/08), član 1. stav (2) mijenja se i glasi:
„U smislu ovog Zakona, pod državnom imovinom podrazumijeva se:
1. nepokretna imovina koja pripada državi Bosni i Hercegovini na osnovu međunarodnog Sporazuma o pitanjima sukcesije, koji su 29. juna 2001. god. potpisale države Bosna i Hercegovina, Hrvatska, Bivša Jugoslovenska Republika Makedonija, Slovenija i Savezna Republika Jugoslavija;
2. nepokretna imovina na kojoj je pravo raspolaganja i upravljanja imala bivša Socijalistička Republika Bosna i Hercegovina do 31. decembra 1991. godine;
3. poljoprivredno zemljište, za koje je Ustavni sud Bosne i Hercegovine utvrdio da predstavlja državnu imovinu u svojoj odluci u predmetu br. U-8/19;
4. rijeke, šume i šumsko zemljište, za koje je Ustavni sud Bosne i Hercegovine utvrdio da predstavljaju državnu imovinu u svojim odlukama u predmetima br. U-
9/19 i br. U-4/21.“
Član 2.
Član 2. stav (1) mijenja se i glasi:
„Bez obzira na odredbe bilo kojeg drugog zakona ili propisa, državnom imovinom može raspolagati isključivo Bosna i Hercegovina, kao njen titular, u skladu s odredbama ovog zakona.“
20. U Zakonu o stvarnim pravima Federacije BiH („Službene novine Federacije BiH“ br. 66/13, 100/13, 32/19 – odluka USFBiH i 94/20 – rješenje USFBiH) relevantne odredbe glase:
1. Pretvorba društvenog vlasništva
Član 338.
Pretvorba prava korištenja, ili upravljanja ili raspolaganja (1) Ako posebnim zakonom nije određeno drugačije pravo upravljanja ili korištenja ili raspolaganja kao osnovna prava na stvarima u društvenom odnosno državnom vlasništvu koje do stupanja na snagu ovog zakona nije postalo vlasništvo druge osobe, danom stupanja na snagu ovog zakona pretvaraju se u pravo vlasništva njihovog dosadašnjeg nosioca odnosno njegovog pravnog sljednika, ako te stvari mogu biti predmet prava vlasništva.
Član 339.
Pretvorba prava korištenja neizgrađenog građevinskog zemljišta
Prava korištenja neizgrađenog građevinskog zemljišta u društvenom, sada u državnom vlasništvu, koje nije prestalo do donošenja ovoga zakona pretvara se njegovim stupanjem na snagu u pravo vlasništva dotadašnjeg nosioca tog prava ili njegovog pravnog sljednika, a upis toga prava smatra se kao upis prava vlasništva, ako posebnim zakonom nije drugačije uređeno.
Član 343.
Upis vlasništva u koje se pretvorilo pravo korištenja na građevinskom zemljištu
Upis prava vlasništva nekretnine koje potiče od nekadašnjih prava korištenja neizgrađenog građevinskog zemljišta u društvenom, sada državnom vlasništvu provest će se po pravilima zemljišnoknjižnog prava, ako ovim zakonom nije nešto drugo propisano.
Član 346.
Pravno sjedinjenje zemljišta i upisane zgrade (1) Ako do stupanja na snagu ovog zakona nije uspostavljeno pravno jedinstvo zemljišta i zgrade po odredbama posebnog zakona, vlasnik zgrade stiče pravo vlasništva na zemljištu ispod zgrade i na onu površinu, koja je, po regulacionom planu ili planu parcelacije, namijenjena da služi za redovnu upotrebu zgrade. (2) Ako regulacionim planom ili planom parcelacije nije utvrđena površina zemljišta, koje je potrebno za redovnu upotrebu zgrade, tu površinu utvrđuje nadležni organ uprave za imovinskopravne poslove, uz prethodno mišljenje općinskog organa uprave nadležnog za poslove urbanizma. (3) Na zemljištu iz stava 1. ovog člana neće se uspostaviti pravno jedinstvo zemljišta i zgrade prije okončanja postupka revizije po Zakonu o građevinskom zemljištu Federacije Bosne i Hercegovine. ("Službene novine Federacije BiH" br.25/03).
Član 347. st. 1. i 2.
Pravno sjedinjenje zemljišta i neupisane zgrade (1) Ako na zemljištu u društvenom vlasništvu postoji zgrada koja nije upisana u zemljišnoj knjizi, iako je upisano zemljište na kojem je izgrađena, vlasnik zgrade stiče pravo vlasništva na zemljištu po odredbama iz člana 346. ovog zakona. (2) Ako je do stupanja na snagu ovoga zakona na zemljištu u društvenom vlasništvu izgrađena zgrada koja je u trenutku stupanja na snagu ovoga zakona u nečijem vlasništvu, a na tom je zemljištu upisano pravo privremenog korištenja građevinskoga zemljišta u društvenom vlasništvu, prvenstvenog prava korištenja u svrhu izgradnje ili prava korištenja građevinskoga zemljišta u društvenom vlasništvu u svrhu izgradnje u korist vlasnika te zgrade, nadležni zemljišnoknjižni sud će na zahtjev vlasnika zgrade odrediti upis iz stava 1. ovoga člana na temelju obavijesti organa nadležnog za vođenje poslova katastra da je na odnosnoj građevinskoj čestici izgrađena zgrada u skladu sa propisima.
Član 370. st. 1. i 2.
Prestanak primjene ostalih propisa (1) Početkom primjene ovog zakona prestaje primjena svih važećih propisa koji pitanja raspolaganja nekretninama u državnom vlasništvu određuju na drugačiji način u odnosu na odredbe ovog zakona. (2) Odredba o prestanku primjene propisa iz stava 1. ovog člana ne odnosi se na raspolaganje nekretninama u državnom vlasništvu u postupcima privatizacije i restitucije.
Član 371. stav 3.
Prestanak važenja zakona (3) U slučaju kolizije odredbi ovog zakona sa odredbama drugog propisa primjenjivat će se odredbe ovog zakona. VI.Dopustivost i meritum
21. Ustavni sud utvrđuje da apelacija ispunjava uvjete propisane članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, kao i da je podnesena u roku, da ispunjava i ostale uvjete dopustivosti iz člana 18. stav (3) Pravila Ustavnog suda te da nije očigledno (prima facie ) neosnovana u smislu odredbe člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
22. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
23. Ustavni sud primjećuje da je apelant nosilac javne vlasti. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, ali ne i Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP-39/03 od 27. februara 2004. godine, tač. 14. i 15, i AP-3444/19 od 7. aprila 2021. godine, tačka 28, objavljene na www.ustavnisud.ba). Međutim, primjenljivi standardi su isti.a)Pravo na pravično suđenje
24. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
25. Ustavni sud zapaža da apelant smatra da je osporena odluka donesena na osnovu pogrešne primjene materijalnog prava i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. U vezi s iznesenim prigovorima, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), koju Ustavni sud cijeni prilikom ispitivanja ustavnih prava po apelacijama nosilaca javne vlasti (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35), prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).
26. Ustavni sud, prije svega, smatra neophodnim detaljnije razmotriti i obrazložiti mogućnost stjecanja prava vlasništva na spornoj nekretnini – gradskom građevinskom zemljištu.
27. Ustavni sud zapaža da je u periodu bivše SFRJ i SRBiH, nakon donošenja Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i gradskog građevinskog zemljišta iz 1958. godine, uspostavljena zabrana stjecanja prava privatnog vlasništva na gradskom građevinskom zemljištu. Gradsko građevinsko zemljište bilo je u društvenom vlasništvu, a njime su upravljale općine ili gradske uprave na osnovu odredbi Zakona o građevinskom zemljištu SRBiH iz 1974. godine i Zakona o građevinskom zemljištu SRBiH iz 1986. godine. Na tom zemljištu u pravilu se nije moglo stjecati vlasništvo, međutim, na takvom zemljištu se na osnovu odluke općina, između ostalog, moglo stjecati pravo korištenja u svrhu izgradnje (vidi čl. 4–6. Zakona o građevinskom zemljištu iz 1974. godine). Završetkom građenja i upisa prava korištenja u svrhu izgradnje u zemljišnu knjigu nosioci tog prava su stjecali vlasništvo na zgradi, a na zemljištu su stjecali pravo trajnog korištenja. Također, za nosioce prava korištenja bilo je uspostavljeno ograničenje raspolaganja i nasljeđivanja (vidi član 20. Zakona o građevinskom zemljištu iz 1974. godine, tačka 16. ove odluke).
28. Ustavni sud podsjeća da je takvo stanje trajalo do stupanja na snagu Zakona o građevinskom zemljištu Federacije BiH 2003. godine. Tim zakonom je ukinuta zabrana prema kojoj gradsko građevinsko zemljište nije moglo biti u privatnom vlasništvu. Naime, članom 4. navedenog zakona jasno je propisano da gradsko građevinsko zemljište može biti u državnom i privatnom vlasništvu. Također, tom odredbom je precizirano da izgrađeno gradsko građevinsko zemljište, uključujući i zemljište ispod objekta i ono koje služi njegovoj redovnoj upotrebi, može biti u privatnom vlasništvu. Osim toga, članom 5. Zakona o građevinskom zemljištu FBiH izričito je dopušteno stjecanje i drugih prava određenih zakonom (osim prava vlasništva) na gradskom građevinskom zemljištu. Stoga, Ustavni sud zapaža da sve do donošenja Zakona o građevinskom zemljištu FBiH nije postojala mogućnost stjecanja prava privatnog vlasništva na gradskom građevinskom zemljištu, pa shodno tome nije ni postojala mogućnost stjecanja prava vlasništva dosjelošću.
29. Ustavni sud ukazuje da su u određenim odredbama zakona, a naročito u čl. 4, 39, 53. i 96. Zakona o građevinskom zemljištu FBiH, propisani uvjeti za ex lege pretvorbu određenih prava na gradskom građevinskom zemljištu u privatno vlasništvo. Također, Ustavni sud zapaža da je pretvorba prava korištenja i drugih sličnih prava koja se odnose (i) na gradsko građevinsko zemljište nastavljena stupanjem na snagu i početkom primjene ZSP-a koji je u prelaznim i završnim odredbama (vidi, između ostalog, odredbe čl. 346. i 347. ZSP-a), između ostalog, propisao uvjete za pretvorbu prava privremenog korištenja građevinskog zemljišta u društvenom vlasništvu, prvenstvenog prava korištenja u svrhu izgradnje ili prava korištenja građevinskoga zemljišta u društvenom vlasništvu u svrhu izgradnje.
30. Ustavni sud smatra svrsishodnim podsjetiti da je Bosna i Hercegovina, kao pravna sljednica bivše SFRJ, sukcesijom stekla državnu imovinu koja se nalazila na njenoj teritoriji. Iako je osnovana Komisija za državnu imovinu, utvrđivanje i raspodjelu državne imovine, određivanje prava i obaveza Bosne i Hercegovine, entiteta i Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, još uvijek nije donesen relevantan zakon koji bi sistemski uredio ovo pitanje. Visoki predstavnik za Bosnu i Hercegovinu je tokom 2005. godine donio odluke kojim je proglasio Zakon o privremenoj zabrani raspolaganja državnom imovinom Bosne i Hercegovine, Zakon o privremenoj zabrani raspolaganja državnom imovinom Federacije Bosne i Hercegovine i Zakon o privremenoj zabrani raspolaganja državnom imovinom Republike Srpske. Navedenim zakonima se zabranjuje svaki direktni ili indirektni prenos vlasništva nad imovinom koja spada u državnu, osim u izuzecima izričito propisanim zakonom (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-1080/18 od 28. januara 2020. godine, tač. od 30. do 32, dostupna na www.ustavnisud.ba). Ustavni sud je u navedenoj odluci naglasio da zakoni o privremenoj zabrani raspolaganja državnom imovinom imaju karakter lex specialis zakona u vezi s pitanjem raspolaganja državnom imovinom sve dok se pitanje statusa i upravljanja tom imovinom ne riješi na državnom nivou ili dok visoki predstavnik ne odluči drugačije (vidi navedenu odluku, tačka 31). Navedeni stav Ustavni sud je slijedio u svojim narednim odlukama br. AP-4373/19 od 8. jula 2021. godine i AP-82/21 od 18. oktobra 2022. godine.
31. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je u ovom predmetu nužno odgovoriti na pitanje da li na gradskom građevinskom zemljištu postoji zabrana raspolaganja, posebno imajući u vidu relevantne odredbe Zakona o privremenoj zabrani raspolaganja državnom imovinom Bosne i Hercegovine, Zakona o građevinskom zemljištu Federacije BiH te ZSP-a. Uzimajući u obzir relevantne odredbe Zakona o privremenoj zabrani raspolaganja, Ustavni sud zapaža da navedeni zakon zabranjuje raspolaganje državnom imovinom. Međutim, tim zakonom je u članu 1. taksativno pobrojano šta predstavlja državnu imovinu, dok gradsko građevinsko zemljište nije obuhvaćeno tim odredbama. Na tu zabranu nije od utjecaja činjenica da je Zakon o privremenoj zabrani raspolaganja državnom imovinom izmijenjen 15. aprila 2022. godine (vidi tačku 19. ove odluke) tako što je eksplicitno propisano šta se u smislu te odluke smatra državnom imovinom čije je raspolaganje zabranjeno tim zakonima, gdje ponovo nije navedeno gradsko građevinsko zemljište.
32. Prema tome, Ustavni sud ne može zaključiti da je u pravnom sistemu BiH ustanovljena zakonska zabrana raspolaganja gradskim građevinskim zemljištem koje je u državnom vlasništvu. Naime, gradsko građevinsko zemljište nije bilo obuhvaćeno zabranom raspolaganja državnom imovinom u smislu Zakona o privremenoj zabrani raspolaganja državnom imovinom Bosne i Hercegovine budući da nije obuhvaćeno članom 1. tog zakona, uključujući i izmjene iz 2022. godine. Shodno tome, odredbe Zakona o građevinskom zemljištu FBiH i ZSP-a koje se odnose na pretvorbu nisu derogirane Zakonom o privremenoj zabrani raspolaganja državnom imovinom.
33. Vraćajući se na konkretan predmet, Ustavni sud zapaža da se Općinski sud pozvao na Zakon o pretvorbi društvenog vlasništva i Zakon o privremenoj zabrani raspolaganja državnom imovinom zaključivši da ti propisi zabranjuju raspolaganje državnom imovinom, uključujući i promjenu titulara vlasništva bez saglasnosti države. Također, smatrao je da tužilac nije ispunio svoje obaveze iz Ugovora te da se (i) iz tog razloga ne može udovoljiti tužbenom zahtjevu. Za razliku od toga, Kantonalni sud je smatrao da je tužilac na osnovu zakona stekao pravo vlasništva i posjeda na spornoj nekretnini u skladu sa čl. 6. i 20. Zakona o građevinskom zemljištu u društvenom vlasništvu i članom 39. stav 1. Zakona o građevinskom zemljištu Federacije BiH (vidi tačku 12. ove odluke).
34. Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud na utvrđeno činjenično stanje primijenio relevantne zakonske odredbe, o čemu je dao logične i uvjerljive razloge. Naime, Ustavni sud primjećuje da je Kantonalni sud osporenu presudu zasnovao na utvrđenju da je tužilac pravo korištenja sporne nekretnine stekao zakonito na osnovu čl. 6. i 20. Zakona o građevinskom zemljištu u društvenom vlasništvu iz 1974. godine zaključivanjem Ugovora s apelantovom pravnom prednicom. Nakon toga je na osnovu prava korištenja i izdate urbanističke saglasnosti i građevinske dozvole izgradio stambeni objekt, na koji način je građenjem ostvario pravo na trajno korištenje gradskog građevinskog zemljišta i u konačnici pravo na pretvorbu tog zemljišta u pravo vlasništva u smislu člana 39. stav 1. Zakona o građevinskom zemljištu Federacije BiH. Dakle, tužilac nije stekao pravo vlasništva na spornoj nekretnini na osnovu zabranjenog raspolaganja državnom imovinom. Pri tome, Ustavni sud smatra da transformacija prava korištenja u pravo vlasništva u smislu člana 39. Zakona o građevinskom zemljištu Federacije BiH ne predstavlja akt raspolaganja državnom imovinom, već zakonsku konverziju već postojećeg prava u skladu s pozitivnim propisima. Stoga, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju radi o stjecanju vlasništva na osnovu zakonskih odredbi koje omogućavaju stjecanje vlasništva na zemljištu ispod izgrađenog objekta i zemljištu potrebnom za njegovu redovnu upotrebu.
35. Ustavni sud će razmotriti i apelantove navode da tužiočev posjed nije savjestan jer nije dao svoju nekretninu kao naknadu, čime bi ispunio svoje obaveze iz Ugovora, te da zbog toga nije mogao steći pravo korištenja na spornoj nekretnini. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Ugovor između tužioca i tada nadležne općinske skupštine zaključen u skladu sa čl. 6. i 20. Zakona o građevinskom zemljištu u društvenom vlasništvu iz 1974. godine. Dakle, u vrijeme zaključenja Ugovora općina je bila isključivi nosilac prava raspolaganja spornom nekretninom, te je zaključeni ugovor bio u skladu s tadašnjim pravnim režimom. Nakon toga, tužilac je, na osnovu urbanističke saglasnosti i građevinske dozvole, sagradio stambeni objekt i stekao trajno pravo korištenja na predmetnom zemljištu. Na osnovu toga je, u skladu sa članom 39. stav 1. Zakona o građevinskom zemljištu Federacije BiH, stekao pravo vlasništva (vidi tačku 12. ove odluke). Nadalje, Ustavni sud zapaža da je odredbama člana 20. stav 3. Zakona o građevinskom zemljištu iz 1974. godine ili čl. 10, 26, 62. i 63. Zakona o građevinskom zemljištu Federacije BiH propisano pravo na pokretanje postupka za raskid ili poništenje spornih ugovora i povrat spornog zemljišta. Osim toga, apelant je imao mogućnost da u određenim rokovima, u skladu s odredbama Zakona o obligacionim odnosima, traži zaštitu svojih prava zbog neispunjenja tužiočevih obaveza iz ugovornog odnosa. Međutim, Ustavni sud zapaža da apelant nije učinio ništa od navedenog. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant ne može u ovoj parnici osporavati pravo tužiocu da traži upis vlasništva. Ustavni sud smatra da je apelant imao na raspolaganju jasno propisane pravne mehanizme da osporava zaključeni ugovor zbog toga što tužilac nije ispunio obaveze koje je preuzeo zaključenjem tog ugovora. Slijedom navedenog, Ustavni sud smatra da apelant ne može u ovom postupku osporavati savjesnost posjeda i pravo tužioca na stjecanje vlasništva. Stoga, Ustavni sud ove apelacione navode smatra neosnovanim.
36. Ustavni sud smatra da nisu osnovani ni apelantovi navodi da je Kantonalni sud bio dužan primijeniti odredbe Zakona o građevinskom zemljištu iz 1974. godine. Naime, mogućnost za stjecanje prava vlasništva na predmetnom zemljištu nastala je stupanjem na snagu Zakona o građevinskom zemljištu Federacije BiH, a ne u momentu zasnivanja prava korištenja na tom zemljištu. Također, Ustavni sud smatra da nisu osnovani apelantovi navodi kada se poziva na član 60. Zakona o građevinskom zemljištu Federacije BiH. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da navedeni član omogućava oduzimanje prava korištenja u određenim slučajevima, ali samo ukoliko je utvrđena ništavnost raspolaganja pravima na građevinskom zemljištu do kojeg je došlo u skladu s odredbama tog zakona (vidi čl. 59. i 60. Zakona o građevinskom zemljištu FBiH). Međutim, Ustavni sud zapaža da nije utvrđena ništavnost raspolaganja na osnovu čl. 59. i 60 Zakona o građevinskom zemljištu FBiH, već je na osnovu tog zakona došlo do pretvorbe prava korištenja u pravo vlasništva. Stoga, obrazloženje iz osporene presude prema kojoj je tužilac stekao pravo vlasništva i posjeda nad spornim nekretninama, budući da vlasništvo nad izgrađenim objektom povlači pravo vlasništva na zemljištu ispod objekta i zemljištu nužnom za njegovu redovnu upotrebu, Ustavni sud ne smatra proizvoljnim niti „očigledno nerazumnim“.
37. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud razmotrio sva ključna pitanja i da je o njima dao odgovarajuće obrazloženje, odnosno dovoljne i relevantne razloge, zbog čega se, suprotno apelantovim navodima, ne može reći da u osporenoj odluci ima bilo kakve proizvoljnosti. Stoga, Ustavni sud smatra da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.b)Ostali navodi
38. Apelant smatra da mu je povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine. Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju na istim tvrdnjama koje je istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, koje je Ustavni sud ocijenio neosnovanim. Osim toga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ništa iz čega bi se moglo zaključiti da je apelantovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima prava na imovinu, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
VII.Zaključak
39. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine kada je Kantonalni sud jasno i argumentirano obrazložio osnovanost tužiočevog tužbenog zahtjeva za utvrđenje vlasništva i posjeda na spornoj nekretnini, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim niti „očigledno nerazumnim“.
40. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
41. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman